Vodeći se iskustvima iz I. svjetskog rata, sovjetska vojna industrija je snajperske puške u prvo vrijeme proizvodila opremajući probrane primjerke standardne vojničke puške Mosin-Nagant M-91/30 kal. 7,62 mm optičkim ciljnikom

Od pojave vatrenog oružja, zapovjednici su tijekom borbenih aktivnosti imali potrebu izdavati posebne zadaće najboljim strijelcima – gađati posebice važne ciljeve – protivničke časnike, stjegonoše, tekliće, trubače, dobošare i sl. Zbog toga su odabrani strijelci imali i posebno mjesto u borbenom rasporedu postrojbe, najčešće u neposrednoj blizini zapovjednika, kako bi mogli biti brzo uporabljeni i kako bi im zadaće izdavao neposredno zapovjednik. Iako je to daleko od suvremene snajperske djelatnosti, termin “snajper” i dolazi od engleske riječi “sniper”, koja označava odličnog strijelca, borca koji dobro vlada vještinom gađanja, prikrivanja i motrenja. Praktično od I. svjetskog rata taj se termin rabi za označavanje strijelca naoružanog posebno izrađenom i opremljenom puškom (iako nema točnih podataka o vremenu pojave snajpera, pouzdano je utvrđeno da su se puškama s optičkim ciljnicima prve koristile britanske oružane snage u I. svjetskom ratu).

Pozicijski rat koji se vodio na zapadnom ratištu, a poslije i na svim ostalim ratištima tijekom I. svjetskog rata, pružao je iznimno dobre uvjete za razvoj snajperske borbe, koja je na mnogim dijelovima postala jedini učinkoviti oblik uporabe pješaštva u zatišju borbenih djelovanja većih operacija. U tim okolnostima vrlo brzo su došle do izražaja karakteristike snajperske borbe, kao što su:
• vrlo učinkovito uništenje odabranih živih ciljeva;
• redovito postizanje iznenađenja;
• veliki utjecaj na slabljenje borbenog morala protivnika;
• iznalaženje najadekvatnijeg manevra po cilju, prostoru i vremenu;
• relativno mali utrošak streljiva potreban za uništenje cilja i sl.
Zbog tih specifičnosti snajperske borbe vrlo brzo i druge zaraćene strane uvode snajperiste u svoje postrojbe, a isto tako počinju i s proizvodnjom snajperskih pušaka (u načelu, na malo probranije standardne puške u naoružanju pojedinih oružanih snaga, ugrađivani su optički ciljnici, to načelo zadržano je i u II. svjetskom ratu).

Tijekom II. svjetskog rata gotovo sve zaraćene strane vode masovna, vrlo učinkovita snajperska djelovanja. Iskustva iz tih djelovanja pokazala su najveću učinkovitost snajperista u uvjetima koji inače ograničavaju manevar i smanjuju udarnu moć teške ratne tehnike, kao što su npr. ulične borbe (osobito većih urbanih sredina), pošumljena područja (osobito tropske prašume i područja visoke šikare), brdsko-planinsko zemljište i sl. Posebice važne snajperske borbe vođene su na istočnom ratištu i u borbama za tihooceanska otočja, a snajperiste je najmasovnije koristila sovjetska armija (posebno su se istakli u bitkama za Staljingrad, gdje su bili iznimno učinkoviti u uličnim borbama – slika br. 1). Procjenjuje se da su samo sovjetski snajperisti tijekom rata likvidirali više od 40 000 protivničkih vojnika. Oni su djelovali samostalno u sklopu streljačkih vodova, a po potrebi su formirane skupine snajperista na razini satnije ili bojne, za uništavanje osobito važnih ciljeva. Takva taktika dovela je do stjecanja važnih iskustava u snajperizmu, kao specifičnoj borbenoj djelatnosti, pa nije nimalo čudno da je od 80 najučinkovitijih snajperista II. svjetskog rata njih čak 56-oro bilo iz redova sovjetske armije, pri čemu je na prvom mjestu Ivan Sidorenko s potvrđenih 500 likvidiranih protivnika (ujedno i drugi najuspješniji snajperist svih vremena, iza Finca Simo Hayha). Proslavljeni heroj Staljingrada Vasilij Zajcev (slika br. 2) tek je na 14. mjestu s oko 400 potvrđeno likvidiranih protivnika, a najuspješnija žena-snajperistica je Ljudmila Pavličenko s 309 pogodaka.

Razvoj ruskih snajperskih pušaka
Vodeći se iskustvima iz I. svjetskog rata, sovjetska vojna industrija je snajperske puške u prvo vrijeme proizvodila opremajući probrane primjerke standardne vojničke puške Mosin-Nagant M-91/30 kal. 7,62 mm optičkim ciljnikom (u prvo vrijeme je to bio ciljnik “PU” s uvećanjem 3,5x, koji je kasnije zamijenjen ciljnikom “PE” uvećanja 4x). Puška Mosin-Nagant M-91/30 opremljena jednim od navedenih ciljnika (slika br. 3) smatra se najučinkovitijom i najmasovnije rabljenom snajperskom puškom II. svjetskog rata, a ostala je u naoružanju niza zemalja još relativno dugo nakon rata, kada je i prestala njezina proizvodnja (npr. u velikim količinama su se njome koristile sjevernokorejske i kineske snage u Korejskom ratu 1950. – 1953., a isto tako i u Vijetnamskom ratu boraci Vietkonga).

Sredinom II. svjetskog rata njemačka, sovjetska i američka vojna industrija počele su svoje pješačke postrojbe opremati poluautomatskim puškama, kojima su se uglavnom koristili snajperisti (s iznimkom američke puške “Garand” M-1 koja se dovoljno masovno proizvodila da je do kraja rata postala osnovno oružje američke vojske). Naime, poluautomatski rad oružja omogućavao je snajperisti da odmah opali i drugi metak ne skidajući končanicu ciljnika sa cilja, što je velika prednost pri gađanju optičkim ciljnikom, zbog neminovnog sužavanja vidnog polja. Ta prednost je osobito dolazila do izražaja u slučajevima prijenosa vatre, što u borbenim situacijama nije rijetkost.

Prva sovjetska poluautomatska snajperska puška bila je AVS-36 (Avtomatičeskaja vintovka Simonova, obrazec 1936. goda). “Simonovka” je bila vrlo komplicirana zbog složene konstrukcije zabravljivanja, a ujedno je “bolovala” od nedovoljne čvrstoće pojedinih dijelova koji su se često lomili. To je bilo više nego dovoljno da puška bude povučena iz postrojbi samo godinu dana nakon uvođenja u operativnu uporabu. Zamijenjena je poluatomatskom puškom konstruktora Tokareva SVT M-40 (Samozarjadnaja vintovka Tokareva, obrazec 1940. goda) u standardnom sovjetskom puščanom kalibru 7,62x54R (slika br. 4). Puška je radila na načelu posudbe barutnih plinova i bila zanatski kvalitetnije izrađena od “simonovke”, a snajperske inačice opremane su standardnim ciljnikom PU 3,5x, a kasnije PE 4x, koji su montirani na lijevoj strani sanduka jednostavnim nosačem. Iako je gotovo sva proizvodnja poluautomatskih pušaka “Tokarev” M-40 bila izvedena kao snajperska verzija, njihova količina je bila premala da bi imala veći utjecaj na tijek borbenih djelovanja, no, koncepcija uporabe poluautomatskih pušaka za snajperska djelovanja ostala je dominantna u sovjetskoj vojnoj teoriji i praksi dugo vremena nakon rata i u velikoj je mjeri utjecala na daljnji razvoj njihovih snajperskih pušaka.

Proizvodnja SVT M-40 završila je još 1944. godine, i to prije svega zbog proizvodnih problema, odnosno zbog nedovoljne količine specijaliziranih alatnih strojeva, što je onemogućilo širenje proizvodnje, no još duže vrijeme ostala je u naoružanju sovjetske armije i nakon završetka rata. Neposredno prije završetka rata, konstruktorski biro Simonova je početkom 1945. godine (poučen negativnim iskustvima svog poluautomatskog prvijenca AVS-36) razvio novu poluautomatsku pušku za novu vrstu streljiva – 7,62×39 mm, pod nazivom SKS (Samozarjadnij karabin Simonova), a nekoliko primjeraka tog oružja je korišteno u završnim ratnim operacijama. Oružje se pokazalo učinkovitim i trebalo je postati temeljno streljačko naoružanje sovjetskih snaga. Istisnulo je već odavno zastarjelu repetirku Mosin-Nagant, ali i SVT M-40, no sovjetska armija se odlučila za glasovitu automatsku pušku Kalašnjikova AK-47, konstruiranu za isto streljivo. Ipak, SKS je u priličnoj količini uveden u naoružanje sovjetskih snaga, od kojih je jedan dio opremljen optičkim ciljnicima i namijenjen za snajperska djelovanja (slika br. 5). S druge strane, puška je imala veliki komercijalni uspjeh, jer je usvojena u naoružanje određenog broja uglavnom socijalističkih zemalja, od kojih su je neke proizvodile po licenci (među njima Jugoslavija i Kina – jugoslavenska inačica je kod nas vrlo dobro poznata kao PAP M-59/66, u žargonu “papovka”). U zemljama koje su je uvele u naoružanje isto tako je jedan dio tih pušaka opremljen optičkim ciljnicima za snajperska djelovanja (slika br. 6), no puška se za tu namjenu mogla koristiti uz velika ograničenja (posebno na većim udaljenostima), zbog balističkih osobina streljiva 7,62×39 mm, koje je uglavnom namijenjeno za borbu na kraćim udaljenostima (što je bila pravilna koncepcija kada se radilo o standardnim vojničkim puškama kakve su bile npr. puške Kalašnjikova, ali ne i za specijalizirano vojničko snajpersko oružje).

Snajperska puška Dragunova
Nakon II. svjetskog rata započela je intenzivna potraga za nasljednikom snajperske puške Mosina-Naganta i SVT M-40, tim prije što se brzo uočilo kako SKS ne može ispuniti očekivanja. Rješenje je ponudio konstruktorski tim predvođen Jevgenijem Fjodorovićem Dragunovim, koji je 1958. godine razvio poluautomatsku snajpersku pušku, na prvi pogled sličnu automatskoj pušci Kalašnjikova, ali za puščani metak 7,62x54R mm i pobijedio na natječaju za novu sovjetsku snajpersku pušku. Nova puška se pod nazivom SVD (Snajperskaja vintovka Dragunova) počela uvoditi u operativnu uporabu Sovjetske armije od 1963. godine, a vrlo brzo je uvedena kao standardno snajpersko naoružanje i u oružane snage drugih zemalja članica Varšavskog ugovora, od kojih su je neke počele proizvoditi po licenci (slika br. 7). Iako je bila izrađena u standardnom i vrlo raširenom ruskom kalibru, te se praktično mogla koristiti svakim streljivom 7,62x54R mm, za SVD je razvijeno posebno, mnogo kvalitetnije streljivo pod oznakom 7N14. S obzirom na to da je to streljivo proizvedeno u relativno malim količinama, SSSR ga nikada nije izvozio (pa niti svojim saveznicama u Varšavskom paktu), a osim postrojbi SPECNAZ-a, GRU-a i KGB-a, redovne postrojbe oružanih snaga nisu se njime koristile (niti ga imale na raspolaganju).

U vrijeme kada je nastala, SVD je svakako bila kvalitetna vojnička snajperska puška, sa standardnim optičkim ciljnikom PSO-1, koji je bio opremljen baterijski osvijetljenom končanicom i infracrvenim filterom. Povećanje optičkog ciljnika PSO-1 bilo je nedovoljno po sadašnjim mjerilima snajperskog oružja (4x), a vidno polje dosta suženo zbog razmjerno malog objektiva (24 mm), no, u skladu s tadašnjom doktrinom snajperske borbe to se smatralo dovoljnim za siguran pogodak u ljudsku figuru na udaljenosti 600-800 m. Najkvalitetniji strijelci postizali su pogotke i na udaljenostima većim od 1000 m. Osim toga, optički ciljnik se mogao relativno jednostavno promijeniti ukoliko je imao montiran standardni nosač kojim se pričvršćivao za lijevu stranu sanduka, a tijekom vremena razvijen je cijeli niz optičkih ciljnika (uključujući i pasivne noćne IC i termovizijske ciljnike), koji su se mogli koristiti na SVD.

U svom dugom vijeku operativne uporabe (još uvijek je temeljna snajperska puška u naoružanju ruskih oružanih snaga), SVD se rabila praktično u svim ratovima i sukobima u svijetu nakon Korejskog rata, a osobito u sovjetsko-afganistanskom ratu (podjednako uspješno koristile su je sovjetske snage u čijem naoružanju je bila standardno snajpersko oružje i afganistanski borci koji su do nje dolazili uglavnom putem ratnog plijena). Razumljivo, tijekom toliko dugog životnog razdoblja doživjela je i nekoliko modernizacija, ali ne osobito radikalnih (npr. prvobitno drveni dijelovi puške zamijenjeni su polimernim, izvedene su manje adaptacije nosača optičkog ciljnika, metalni okvir za streljivo zamijenjen je polimernim i sl). Jedina donekle obimnija modifikacija izvedena je u osamdesetim godinama prošlog stoljeća kada je razvijena inačica SVDS – puška je dobila kraću, ali težu cijev, te prijeklopni kundak i bila je namijenjena padobranskim postrojbama. Osim toga, razvijena je inačica SVD u tzv. “bullpup” izvedbi, koja se može smatrati gotovo novim oružjem, zbog više promijenjenih taktičko-tehničkih osobina. Ta puška je dobila oznaku SVU (Snajperskaja vintovka ukoročennaja) i prije svega je namijenjena za policijske snajperske zadaće na manjim razdaljinama, ali koji zahtijevaju precizniji pogodak, zbog čega je opremljena sklopivim nožicama (slika br. 8). U Čečeniji je standardno snajpersko naoružanje vojnih postrojbi ruskog MUP-a (tzv. “Unutarnja vojska”), jer se u praksi pokazalo kako SVU nije pogodna za specijalizirane policijske snajperske zadaće, u kojih se traži visoka preciznost na relativno malim udaljenostima gađanja. Kod inačice SVU-A osim pojedinačne, moguća je i rafalna paljba. Postoji i civilna, lovačka puška razvijena na bazi SVD, koja se prodaje pod komercijalnim nazivom “Tigr” (tigar) i proizvodi u većini standardnih lovačkih kalibara, no ona nije predmet ove raščlambe.

Unatoč manjim poboljšanjima, na SVD nisu uspjeli ukloniti ograničenja koja definitivno nisu poželjna na kvalitetnim snajperskim puškama. Konkretnije, puška ima prilično mali i neudobni kundak, zbog čega je okular ciljnika neugodno blizu oka (no, eventualni udarac u oko pri opaljenju u velikoj mjeri je onemogućen gumenim zaštitnikom). Težište puške je izrazito pomaknuto u prednji dio zbog čega praktično zahtijeva gađanje s naslona, ili zatezanje remnika preko lakta. Okidanje je tvrdo i ne može se podešavati, što je potpuno neprimjereno suvremenim snajperskim puškama. Koljena nema i hod okidača je kratak, ali pritisak okidanja je prevelik, što zahtijeva dugotrajnu vježbu strijelca, te unatoč tome, daje dosta nepouzdane pogotke na veće daljine. Trzaj je očekivano jak zbog jakog metka i duge cijevi, a pri opaljenju može skliznuti kundak s ramena, zbog čega dolazi do jačeg izdizanja puške. Iskustva u zadnjim borbenim djelovanjima u Čečeniji, te nekoliko protuterorističkih akcija koje su provele ruske snage, pokazali su nadiđenost (bolje rečeno zastarjelost) koncepcije na kojoj je bila utemeljena SVD, te njezinu neučinkovitost u suvremenim snajperskim akcijama. Po svemu sudeći, presudni događaj koji je utjecao na odluku o radikalnim promjenama u snajperskoj taktici i metodologiji uporabe snajperista u borbenim djelovanjima, te sukladno tome usvajanju nove snajperske puške u naoružanje, bilo je rješavanje talačke krize u moskovskom kazalištu na Dubrovki, jer je ruska industrija naoružanja već odavno usvojila proizvodnju suvremenih tipova snajperskih pušaka, među kojima se kao najvjerojatnija nasljednica SVD izdvaja repetirka SV-98 (osim navedene SV-98, od ostalih suvremenih konstrukcija mogu se nabrojiti OC-48K; MC-116 i dr.).

Marinko OGOREC