Nosač helikoptera “Atlântico” novost je u floti brazilske mornarice, ali zapravo je riječ o 20 godina starom britanskom desantnom brodu HMS “Ocean”

U mornaričku bazu u Riju de Janeiru uplovio je 25. kolovoza amfibijski jurišni brod / nosač helikoptera PHM “Atlântico” (A140), za koji su brazilski porezni obveznici izdvojili 84,6 milijuna funti (oko 109 milijuna američkih dolara). To je priličan iznos za brod koji je porinut još davne 1995., a u operativnu uporabu uveden 1998. godine. U brazilskoj se javnosti stoga čulo pitanje što će mornarici tako velik i star brod. Ministarstvo obrane iznijelo je službeni stav da je “Atlântico” zamjena za otpisani nosač zrakoplova NAe “São Paulo” (A12), koji je 2017. povučen iz operativne uporabe. Međutim, iako “Atlântico” nije puno kraći od nosača “São Paulo” (203,4 m u odnosu na 265 m), te ima veliku letnu palubu, ona je namijenjena u prvom redu za prihvat helikoptera. Razlog je što je izvorni HMS “Ocean” projektiran kao veliki desantni brod te nije bio predviđen za prihvat aviona. “Atlântico” stoga teško može biti zamjena za “São Paulo”, klasični nosač s katapultima izgrađen u Francuskoj, gdje je u operativnoj uporabi bio pod imenom “Foch”.

Neke analize govore da brazilskoj mornarici zapravo ne treba takvo plovilo, tim više što u floti ima veliki desantni brod NDM “Bahia” (G40), koji je 2015. kupljen od Francuske. Riječ je o drugom od dvaju brodova klase Foudre: stariji “Foudre” (L9011) prodan je Čileu 2011. i preimenovan u LSDH-91 “Sargento Aldea”, a mlađi “Siroco” (L 9012) prodan je Brazilu.

Zaštita naftnog polja

Brazilskoj ratnoj mornarici najviše trebaju veliki ophodni brodovi radi zaštite naftnih bušotina udaljenih stotine milja od obale. Lula (nekadašnji Tupi), najveće naftno polje ispod dna Atlantika, nalazi se oko 135 nautičkih milja od Rija de Janeira. Službene procjene brazilske naftne kompanije Petrobras govore da će se samo iz tog naftnog polja do 2020. crpiti dnevno oko 500 000 barela, a ukupni je kapacitet od pet do osam milijardi barela. Procjenjuje se da su ukupne brazilske zalihe nafte ispod Atlantika oko 13 milijardi barela. Taj bi broj mogao i narasti jer je izgledno da su neka naftna polja veća nego što se mislilo.

Za crpljenje nafte iz podmorja i prijevoz do rafinerija i terminala na obali potrebne su platforme. Velike, nepokretne i smještene daleko od obale, potencijalno su laka meta za napadače pa ih je potrebno osiguravati. Veliki desantni brod koji može primiti 830 pripadnika mornaričkog pješaštva i do 18 helikoptera gotovo je idealan za takvu namjenu. “Atlântico” će stoga biti veliki ophodni brod s ukrcajnim kapacitetima koji će mu omogućiti tjedne boravka na otvorenom moru. Tijekom operativne uporabe u britanskoj mornarici HMS “Ocean” često je služio kao baza za humanitarne operacije, za što će ga moći koristiti i novi vlasnik. Nabava tog broda predviđena je velikim planom obnove brazilske mornarice, koji obuhvaća kupnju ili gradnju dvaju nosača zrakoplova te nabavu čak 31 velikog ophodnog broda, od čega pet istisnine oko 1800 tona i šest fregata istisnine oko 6000 tona. Sve to provodi se putem Program za nabavu površinskih platformi (Programa de Obtenção de Meios de Superfície – PROSUPER).

Desantni trajekti

Počeci klase Ocean mogu se pratiti od sredine osamdesetih. Britanska ratna mornarica koristila je do 1985. kao desantni brod stari nosač zrakoplova HMS “Hermes”. No, te je godine povučen iz operativne uporabe i prodan Indiji, što je stvorilo prazninu na području velikih desantnih brodova jer laki nosači zrakoplova klase Invincible nisu bili pogodni za tu namjenu. Ministarstvo financija tvrdilo je, međutim, da desantne zadaće može uspješno izvršavati školski brod RFA “Argus”, koji bi bio pojačan s nekoliko trajekata. S druge strane, britansko zrakoplovstvo tvrdilo je da su desantni brodovi zastarjela koncepcija te da se desantne operacije mogu izvršavati isključivo uporabom transportnih zrakoplova. Rezultat je tog nesporazuma da planovi za razvoj novog broda prema programu Aviation Support Ship sve do 1991. nisu ozbiljno razmatrani. No, Irak je 1990. okupirao Kuvajt i slijedile su pripreme za njegovo oslobađanje. Ideja da se za prijevoz postrojbi i opreme koriste civilni trajekti ubrzo se pokazala, u najmanju ruku, nepraktičnom. Zabilježeno je nekoliko slučajeva u kojima su se ukrcajne palube brodova počele savijati pod masom tenkova Challenger. Da stvar bude gora, RFA “Argus” poslan je u Perzijski zaljev kao bolnički brod te se nije mogao koristiti u borbenim djelovanjima. Usprkos tvrdnjama RAF-a, čak 90 % britanskog naoružanja i opreme potrebnih za operaciju Pustinjska oluja prebačeno je brodovima.

Borba za proračun

Ne iznenađuje stoga da je britanska mornarica već 1991. uspjela pokrenuti program gradnje novog velikog desantnog broda. Ime programa promijenjeno je iz Amphibious Transport Personnel Helicopter (ATPH) u Landing Platform Helicopter (LPH). No, još uvijek su postojale velike zapreke. Najveća je bila opće smanjenje izdataka za obrambene potrebe koje je uslijedilo nakon povlačenja sovjetskih snaga iz DR Njemačke, (uglavnom) mirnih revolucija kojima su srušene komunističke diktature u istočnoj Europi i, konačno, raspada SSSR-a. U općoj politici smanjivanja izdataka svaka je grana britanskog OS-a nastojala zadržati svoj proračun. RAF je i dalje tvrdio da može preuzeti sve desantne operacije, uvjeravajući Ministarstvo obrane i Vladu da je Kuvajt izdvojeni slučaj koji se pojavi jednom u 100 godina. Čak je i KoV počeo tvrditi da ima dovoljne kapacitete za samostalnu provedbu desantnih operacija. Ne iznenađuje stoga da je u takvim uvjetima britansko Ministarstvo obrane objavilo 25. siječnja 1993. odluku o prekidu programa LPH kako bi se novac preusmjerio na prioritetnije projekte. Međutim, odluka je poništena već u veljači te godine zbog iskustava s prijevozom i raspoređivanjem britanskih postrojbi u Bosni i Hercegovini. RAF je težak udarac doživio 3. rujna 1992., kad je iznad srednje Bosne oboren talijanski transportni avion G.222. Usto, RAF-ove posade na C-130 Herculesima učestalo su izvještavale o napadima lakim naoružanjem i PZO topovima. U takvim je okolnostima program LPH umjesto otkazivanja postao prioritet pa je već 11. svibnja 1993. potpisan ugovor o gradnji prvog broda. Početni su planovi predviđali gradnju dvaju, ali izgrađen je samo HMS “Ocean”. Porinut je 11. listopada 1995., a britanska mornarica preuzela ga je 30. rujna 1998. godine.

Pogrešna plaža

HMS “Ocean” isplovio je neposredno nakon primopredaje na prvu operativnu zadaću. Uragan Mitch poharao je od kraja listopada do početka studenog 1998. zemlje Srednje Amerike, posebice Honduras i Nikaragvu, a taj je brod poslan kao baza za humanitarnu pomoć stradalima. Potom, umjesto da početkom 1999. isplovi na prvu veliku vježbu na sjevernom Atlantiku, poslan je na Sredozemlje kako bi bio osnovna baza za britanske snage koje su trebale djelovati na Kosovu. HMS “Ocean” je 2000. zajedno s lakim nosačem zrakoplova HMS “Illustrious” sudjelovao u operaciji Palliser u Sijeri Leoneu. Transportni i borbeni helikopteri s broda pružali su borbenu i logističku potporu britanskim snagama koje su se borile protiv tamošnjih pobunjenika i terorističkih skupina. Najneobičnija operacija HMS-a “Ocean” dogodila se 17. veljače 2002., kad su se marinci u sklopu vježbe trebali iskrcati na britanski teritorij Gibraltar. Stigli su, međutim, greškom u Španjolsku, na plažu San Felipe. Vijest je objavljena u svjetskim medijima, a izazvala je diplomatski spor i podignula dosta prašine u španjolskoj javnosti.

Ploveća bolnica

Najveća i najvažnija vojna operacija u kojoj je sudjelovao HMS “Ocean” bila je operacija Telic – invazija na Irak 2003. godine. Uz laki nosač zrakoplova HMS “Ark Royal”, HMS “Ocean” bio je osnova za helikopterske desante po jugoistoku Iraka. Na HMS “Ocean” ukrcano je za tu operaciju deset transportnih helikoptera Sea King HC.4, šest lakih borbenih helikoptera Gazelle AH.1 i šest višenamjenskih lakih helikoptera Lynx AH.7. Nakon što je 2007. prošao remont, HMS “Ocean” uglavnom je sudjelovao na vojnim vježbama. Tako se 2010. priključio velikoj pomorskoj vježbi s brazilskim mornaričkim pješaštvom i mornaricom. Na “Ocean” su 2011. ukrcani jurišni helikopteri AH-64 Apache te je poslan pred libijsku obalu. Istodobno je ukrcan medicinski tim uz čiju su pomoć veliki smještajni kapaciteti poslužili kao ploveća bolnica. Tijekom Olimpijskih igara u Londonu 2012. bio je baza za sigurnosne i vojne službe uključene u osiguranje sportskih i drugih događanja. Brod je bio na vezu u mjestu Greenwichu na Temzi, a najzahtjevniji dio zadaće bio je prolazak kroz ustave koje London i okolicu štite od poplava.
Zadnja operacija koju je HMS “Ocean” izvršio pod zastavom britanske mornarice bila je slična prvoj – humanitarna pomoć stradalima nakon što je uragan Irma tijekom ljeta 2017. poharao Karibe. Operacija je produljena jer je u rujnu i listopadu to područje poharao i uragan Maria. Brod je 27. ožujka 2018. brisan s flotne liste i prodan Brazilu.

Nema zamjene

Unatoč nekim tvrdnjama da je nepotreban, HMS “Ocean” sudjelovao je u brojnim vojnim i humanitarnim operacijama. Stoga i danas ima analiza koje kritiziraju što ministarstva obrane i financija nisu smatrala potrebnim izgraditi još najmanje jedan brod te klase. Kao problem se ističe i što, nakon što je donesena odluka da će biti povučen iz operativne uporabe i prodan Brazilu, nisu napravljeni planovi za njegovu zamjenu. S jedne je strane to razumljivo jer će britansko Ministarstvo obrane i ratna mornarica na dva nosača zrakoplova klase Queen Elizabeth potrošiti, prema procjenama iz 2014., najmanje šest milijardi funti. To je cijena samo za brodove bez zrakoplovne skupine pa je jasno da novac za nasljednika HMS-a “Ocean” zasad nije predviđen. Ipak, bit će zanimljivo vidjeti čim će i kako britanska mornarica ubuduće izvršavati humanitarne operacije i pružati potporu svojim mornaričkim desantnim snagama.

Olakšan posao

Kad je riječ o projektiranju i gradnji HMS-a “Ocean”, treba uzeti u obzir da su programi ATPH i LPH od početka imali velik broj protivnika. Stoga je za britansku mornaricu, kad je program konačno potvrđen, bilo iznimno važno da ne premaši zadane okvire financiranja. Kako bi se minimalizirao rizik tijekom projektiranja i gradnje, kao osnova je uzet projekt lakih nosača zrakoplova (zapravo protupodmorničke krstarice s ravnom palubom) “Invincible”. Projektanti su si tako u startu znatno olakšali posao. Projekt je, međutim, prilično izmijenjen jer je i namjena HMS-a “Ocean” bila bitno drukčija od namjene klase Invincible. Primarna zadaća potonjeg broda bila je omogućiti brzo prebacivanje i iskrcavanje pješačkih desantnih snaga uz pomoć helikoptera i malih desantnih plovila te osiguranje prostora za baziranje helikoptera koji bi desantu trebali osigurati potporu iz zraka. Poziv za podnošenje ponuda za projektiranje i gradnju broda objavljen je u veljači 1992., u skladu sa specifikacijom SR(S) 7044. Smatralo se da će ugovor za budući desantni nosač helikoptera dobiti tvrtka Swan Hunter, koja je za projektiranje i gradnju ponudila cijenu od 210 milijuna funti. No, u svibnju 1993. zaključen je ugovor s tvrtkom Vickers Shipbuilding and Engineering (VSEL), koja je spustila svoju početnu cijenu na 139 milijuna funti. Gubitak tog posla bio je jedan od uzroka likvidacije Swan Huntera kao velike brodograđevne tvrtke.

Velika borbena otpornost

Desantni nosač helikoptera HMS “Ocean” dobio je punu istisninu od 20 500 tona, duljinu preko svega 203,43 m, dok mu je najveća širina 32,6 m (na vodnoj liniji 28,5 m). Visina glavne palube iznosi 21,79 m, a najveći gaz 6,6 m. Konstrukciju broda obilježava velik hangar i poseban prostor za vozila. Kako bi se što bolje iskoristio prostor, u nadvodnom dijelu oplate trupa ostavljeni su veliki bočni otvori za spuštanje malih desantnih plovila u more. Iznad vodne linije su, gdje god je bilo moguće, radi smanjivanja radarske zamjetljivosti korišteni koso postavljeni ravni paneli. Na zapovjednom otoku smještenom uz desni bok broda nalazi se zapovjedni most, projektiran tako da omogućuje jasan pogled na sve strane. S lijeve strane zapovjednog mosta nalazi se postaja za vizualni nadzor letnih operacija s potpunom vidljivosti letne palube. Glavni operativni kompleks smješten je na palubi broj 2 po sredini broda, čime je udaljen od izvora buke, vibracije i topline, a čine ga brodsko operativno središte i središte za zapovijedanje desantnim operacijama, koji su prostorno i funkcionalno odijeljeni. Kod sredine broda, na palubi 6, smješteno je brodsko nadzorno središte s konzolama za nadzor propulzije i središte za nuklearnu, kemijsku i biološku zaštitu broda. Pri projektiranju velika je pozornost posvećena borbenoj otpornosti broda, ponajprije zaštiti od prodora vode. U skladu s britanskim vojnopomorskim standardima, HMS “Ocean” je radi očuvanja stabilnosti (i neoštećen i u slučaju oštećenja), podijeljen uzduž trupa na 17 vodonepropusnih prostora.

Paluba i hangar

Prostor na letnoj palubi (širokoj do 31,7 m) osigurava uzletno-sletnu stazu duljine 170 metara na kojoj se nalazi šest točaka za polijetanje i slijetanje helikoptera, kao i prostor za smještaj još šest helikoptera srednje veličine. Staze su opremljene za prihvat helikoptera Sea King HC Mk 4, EH 101 Merlin HM Mk 1 i Lynx AH Mk 7. Na njih se u slučaju potrebe mogu spustiti i napuniti gorivom i helikopteri Chinook HC Mk 2 britanskog zrakoplovstva, ali oni se ne mogu spustiti u hangar. Na letnoj palubi moglo se prevesti i 12 VTOL aviona Sea Harrier. Najavljeno je da će Brazilci na brodu koristiti višenamjenske helikoptere SH-16 (brazilska oznaka za S-70 Seahawk), kao i one za borbu protiv površinskih plovila UH-15 (H225M Super Cougar). Uzletno-sletna staza projektirana je za uporabu u svim vremenskim uvjetima.

Hangar duljine 111,3 m, širine 21 m i najmanje visine 6,2 m podijeljen je u deset odjela za smještaj i dva za održavanje helikoptera veličine Merlina, a u njih je moguće usporedno smjestiti po tri takve letjelice. To omogućuje manipulaciju helikopterom unutar hangara i njihovo pomicanje prema dvama dizalima za prijenos helikoptera na letnu palubu i s nje bez ometanja aktivnosti u prostorima za održavanje. Dizala su veličine 16,75 m x 9,75 m s hodom od deset metara, a imaju pristup s triju strana tako da je za manje od 40 minuta moguće na letnu palubu podignuti šest helikoptera.

Na krmenom dijelu hangara nalaze se tri glavna skladišta te skladište streljiva. Zrakoplovni tehničari i oružari mogu iz hangara ili s letne palube do njih lako doći, a dodatna skladišta streljiva smještena su ispod vodne linije. Transport streljiva obavlja se preko triju kosih dizala za naoružanje na lijevom i desnom boku broda koja vode do hangara i letne palube.
Paluba za smještaj vozila duga je 47,5 m i široka 23,25 m, a nalazi se na krmenom dijelu palube broj 4. Vozila se ukrcavaju preko bočne rampe i krmene rasklopne rampe, a mogu se premještati na letnu palubu nepokretnom unutarnjom rampom na desnom boku. Osiguran je prostor za 40 lakih vozila, prikolica i topničkih sustava, ali ne mogu se ukrcati tenkovi i teško naoružanje te oprema.

Pogon i naoružanje

Pogonsku skupinu čine dva srednjeokretna dizelska motora tvrtke Crossley Pielstick 16 PC2.6 V 200, svaki snage 6750 kW (9184 KS), što je dovoljno za vršnu brzinu od 18 čvorova. Glavno napajanje električnom energijom osiguravaju četiri Hyundaijeva dizelska generatora Ruston 12RKCZ s alternatorima, svaki snage 2000 kW. Napajanje strujom u slučaju nužde osigurava Paxmanov dizelski generator Vega i Stamfordov alternator snage 890 kW.

Izvorno naoružanje činila su tri proturaketna topnička sustava Mk15 Phalanx kalibra 20 mm i četiri BMARC/Oerlikonova ručno upravljana topa za blisku obranu GCM-A03 kalibra 30 mm. PHM “Atlântico” naoružan je četirima daljinski upravljanim topovima 30 mm DS30M Mark 2, uporabljivima samo za blisku obranu. Prije primopredaje skinuti su s HMS-a “Ocean” topnički sustavi Mk15 Phalanx tako da brod neće imati učinkovitu proturaketnu obranu. Kako mu je osnovna namjena biti veliki ophodni brod, to i nije odlučujuće.

Predmet rasprava

Izvorno je HMS “Ocean” bio opremljen motrilačkim radarom Type 996(2) tvrtke Siemens Plessey Systems, čija se antena nalazila na vrhu krmenog jarbola. Međutim, prije primopredaje broda tvrtke Babcock i BAE Systems izvršile su generalni remont tijekom kojeg je zamijenjen i glavni radar. Umjesto Type 996(2) ugrađen je znatno napredniji BAE Systemsov Artisan 3D. Prema tvrdnjama proizvođača, taj radar može istodobno pratiti do 800 objekata u zraku na udaljenosti do 200 km. Na PHM-u “Atlântico” on će, uz nadzor zračnog prostora, imati primarnu zadaću nadzora zračnog prometa, posebice helikoptera u odlasku i dolasku na brod. Brazilska ratna mornarica odabrala je za potrebe navigacije i nadzora morske površine radar Type 1007 tvrtke Kelvin Hughes, koja navodi da je instrumentalni domet njegova motrenja 48 nautičkih milja.

Svaka nabava velikog i skupog sustava kao što je brod ravne palube uvijek je predmet rasprava pa ni “Atlântico” nije iznimka. Budući da nije nov, nema ni sve sposobnosti koje imaju noviji brodovi jednake namjene. No, za ophodnju Atlantikom i čuvanje naftnih postrojenja dovoljan je, zapravo i prevelik. Brazilski program modernizacije mornarice i cijelog OS-a bio je jasno postavljen i ambiciozan. Najavljeno je, međutim, da će Brazil 2020. početi smanjivanje proračunskog deficita, što bi se moglo odraziti upravo na obrambeni sektor. Stoga bi nosač, čija cijena i nije toliko velika ako se ne računa opremanje te buduća operativna uporaba i održavanje, mogao poslužiti kao dobro privremeno rješenje dok se flota ne obnovi potpuno novim brodovima.

Mario GALIĆ