Samovozni PZO sustavi malog dometa jedno su od rijetkih područja u kojem europska ponuda daleko nadmašuje američku

Jedini samovozni PZO raketni sustav britanske vojske je Starstreak High-Velocity Missile (HVM) tvrtke Thales Air Defence. Iako je razvijen kao klasični MANPADS, Starstreak se nikad nije rabio s ramena vojnika. Umjesto toga britanska je vojska odabrala laki lanser na koji se postavljaju tri projektila i sustav za vođenje. Za razliku od svih drugih MANPADS-a u operativnoj uporabi s klasičnim prefragmentiranim bojnim glavama, Starstreak rabi konfiguraciju velikog projektila nosača na čijem se vrhu nalaze tri manja laserski vođena projektila. Maksimalni domet mu je sedam kilometara pri brzini od čak 3,5 Macha. Umjesto da ga rabe kao MANPADS, britanska se vojska odlučila Starstreak ugraditi na lako borbeno vozilo na gusjenicama Stormer, proizvod tvrtke BAE Systems Land Systems. Prvi od 135 naručenih primjeraka u operativnu je uporabu uveden još 1995. godine. Na njega je postavljena daljinski upravljiva kupola opremljena s osam projektila spremnih za lansiranje, uz još 12 u pričuvi unutar vozila. Na kupoli je i elektrooptički infracrveni sustav za otkrivanje ciljeva Air Defence Alerting Device (ADAD) nekadašnje tvrtke Pilkington, koja je sada u vlasništvu Thales Optronicsa. Od 2001. ADAD je nadopunjen termovizijom Thermal Sightning System. Uporaba termovizije omogućava uporabu sustava noću i pri smanjenoj vidljivosti, ali i mogućnost automatskog praćenja ciljeva.

Oklopljeni HVM lanser može se postaviti i na druga oklopna vozila. Za još lakša vozila postoji olakšana kupola sa šest Starstreak projektila. Ona je dovoljno lagana da se ugradi i na laka terenska vozila kao što je Peugeot 4×4, koji je rabljen tijekom njezina razvoja.

Thales Air Defence je razvio i Multi Mission System (MMS) besposadnu kupolu mase 500 kg. Opremljen je sa četiri projektila spremna za lansiranje, te sustavom za otkrivanje ciljeva i navođenje projektila. Zbog svoje male mase MMS kupola se može ugraditi na široki raspon terenskih i borbenih vozila. Na izložbi DSEi 2005 ovaj je lanser prikazan postavljen na terensko vozilu Pinzgauer 6×6, a na izložbi DSEi 2007 lanser je bio prikazan na španjolskom terenskom vozilo Urovesa Vamtac (Vehiculo de Alta Movilidad Tactico) 4×4. MMS je konfiguriran tako da ga se može naoružati sa četiri višenamjenska vođena projektila Starstreak II, ali i različitim drugim kombinacijama vođenih projektila. Na primjer jedna kombinacija je uporaba dva Starstreaka II i dva projektila s infracrvenim sustavom samonavođenja kao što je Stinger. Ugrađeni sustav za otkrivanje ciljeva i navođenja projektila omogućuje i uporabu protuoklopnih vođenih projektila kao što su Javelin i/ili Spike-LR. Po potrebi protuoklopni vođeni projektili se mogu rabiti samostalno (do četiri projektila) ili u različitim kombinacijama s protuzračnim vođenim projektilima. Prošle godine Thales je prikazao mogućnost uporabe projektila Starstreak II s HVM lansera, koji su već u operativnoj uporabi u britanskoj vojsci.

Mistral
Jedan od proizvoda s najboljom prodajom korporacije MBDA svakako je laki PZO raketni sustav Mistral koji ima masu 20 kg i bojnu glavu mase 2,95 kg. Iako izvorno namijenjen lansiranju s lakog postolja razvijen je i velik broj lansera prilagođen ugradnji na vozila. Dio tih lansera razvio je MBDA, a dio su samostalno razvili korisnici. Jedan od takvih lansera je Atlas. Njegova namjena je postavljanje na utovarni dio lakih teretnih kamiona ili sličnih vozila. Za razliku od izvornog lansera s jednim projektilom na Atlasu su dva projektila spremna za lansiranje. Ovo jeftino, ali učinkovito rješenje prikladno je za širok spektar korisnika, a u mađarskoj je vojsci u operativnoj uporabi od 2000. godine. Slično rješenje ima i lanser Albi koji je prilagođen ugradnji na laka borbena vozila. Kao i Atlas, i Albi ima dva projektila Mistral spremna za lansiranje.

Francusko ratno zrakoplovstvo rabi 30 Thomson Shorts Systemes Apsic paljbenih postaja, svaka opremljena s po četiri projektila spremna za lansiranje. Postaja je dovoljno lagana da se može ugraditi na terensko vozilo Peugeot P4. MBDA je na izložbi Eurosatory 2006 prikazao novu kupolu koja se može ugraditi na širok spektar vozila na gusjenicama i kotačima. Kupola je nazvana Multi-Purpose combat Vehicle (MPCV) te je namijenjena uništavanju ciljeva na zemlji i u zraku, a razvijena je u suradnji s njemačkom tvrtkom Rheinmetal Defense Electronics. Ako je osnovna namjena MPCV kupole protuzračna obrana, onda se može naoružati s najviše četiri projektila Mistral 2, po dva sa svake strane kupole. Za protuoklopnu borbu kupola se može naoružati protuoklopnim vođenim projektilima MBDA Milan-ER (Extended Response) dometa 3000 metara. U vozilu se mogu ponijeti još četiri rezervna projektila koji se postavljaju ručno. Kupola je opremljena Rheinmetallovim stabiliziranim optroničkim dnevno/noćnim senzorskim paketom s integriranim laserskim daljinomjerom. Domet senzora je maksimalno deset kilometara, s mogućnošću otkrivanja ciljeva noću i po teškim vremenskim uvjetima. Konfiguracija kupole je klasična, u sredini je senzorski paket a sa svake strane se postavljaju projektili, protuoklopni ili protuzrakoplovni. Kupola se po smjeru okreće punih 360 stupnjeva, a po elevaciji od -10 do +60 stupnjeva. Na kupolu je postavljena i teška strojnica kalibra 12,7 mm namijenjena samoobrani. Novo borbeno vozilo ima tročlanu posadu: vozača, operatera i zapovjednika. MPCV kupola prvi je put javno prikazana na lakom oklopnom vozilu Panhard General Defence 4×4 VBR, a nedavno je prikazano i lako oklopno vozilo Sherpa 3A opremljeno istom kupolom.

Svi ovi lanseri i kupole rabe novi projektil Mistral 2, čiji je razvoj završen 1995. godine, a u operativnu je uporabu ušao 2000. Mistral 2 ima sličan oblik i dimenzije Mistrala 1 te novi motor koji povećava maksimalna brzinu na 2,7 Macha. Ostala poboljšanja obuhvaćaju IC tragač, obradu digitalnih podataka, nove upravljačke površine i nove stražnje stabilizatore. Najveći domet povećan je na 6,5 kilometara, te ima poboljšanu manevrilnost te povećanu krivulju djelovanja do visine od 3000 metara. Mistral 2 je potpuno samostalan nakon lansiranja, uz visoku razinu preciznosti (do 93% uspješnosti pogađanja zahvaćenog cilja), mogućnost zahvata različitih ciljeva s vrlo malim infracrvenim potpisom na vrlo malim visinama i udaljenostima.

Topnički i hibridni PZO sustavi
Iako neki stručnjaci za PZO djelovanja već desetljećima tvrde da je uporaba PZO topništva zastarjela i nepotrebna, neki se proizvođači uporno upuštaju u njegov razvoj i pokušaje prodaje. Poneki čak u tome i uspijevaju. Trenutačno na Zapadu ima nekoliko suvremenih samovoznih topničkih PZO sustava. Jedan od njih je CV 90 Anti-Aircraft Vehicles (AAV). AAV je nastao na osnovi borbenog vozila pješaštva BAE Systems Hagglund Combat Vehicle 90 (CV 90) na koji su ugradili kupolu s topom Bofors 40 mm L/70 i Thales Defence Systemsov motrilački radar Gerfault TRS 2620. Švedska vojska je dosada kupila 30 CV 90 AAV vozila. Kupola CV90 AAV ponuđena je za integraciju na druge platforme kao što je oklopno vozilo na kotačima Mowag Piranha u konfiguraciji 10×10. Iako su ispitivanja te kombinacije uspješno završen još 1998., dosad nije pronađen kupac.

Švicarska tvrtka Oerlikon Contraves (u vlasništvu Rheinmetalla) razvija samovoznog topničko/raketni sustava Skyranger koji se sastoji od tri komponente: Skyranger Gun System, Skyranger Missile Luncher System i Skyranger Radar System s pripadajućim Integrated Control Centrom. Skyranger je nastao na temelju iskustava stečenih s uporabom vučnog PZO sustava Skyshield koji rabi daljinski upravljive topove kalibra 35 mm, brzine paljbe 1000 granata u minuti. Kupola bez posade Skyranger Gun Systema naoružana je topom Oerlikon Contraves 35/1000 koji rabi programirajuće streljivo Ahead kalibra 35 mm. Uz njega ide i spremnik s 220 granata spremnih za ispaljenje. Standardna Ahead granata je programirana da proizvede “neprobojan zid” od 152 kuglice načinjene od tungesta (svaka mase 3,3 grama), otprilike 20 metara ispred aviona ili projektila koji se želi uništiti. U topnički sustav Millennium inkorporirano je AHEAD računalo koje mjeri početnu brzinu svakog ispaljenog projektila i u skladu s tim podatkom programira njihove upaljače.

Programiranje svakog pojedinog topničkog projektila, odnosno svakog upaljača obavlja se u suglasnosti s predviđenim vremenom leta do cilja uz pomoć jednog indukcijskog kalema ugrađenog u stražnju dio zatvarača topa. Svaka 35 mm granata AHEAD streljiva sadrži u sebi 152 volframska penetratora (kuglice) pojedinačne težine od 3,3 grama. Programirana eksplozija svakog pojedinog topničkog zrna na vrlo bliskoj udaljenosti ispred nadolazeće prijetnje događa se na izračunatom presretačkom trajektoriju koje je izračunalo AHEAD računalo. Budući da 35/1000 revolverski top ima brzinu paljbe od 1000 zrna u minuti i početnu brzinu granate od 1000 m/s, iz proizvođača Oerlikon-Contraves smatraju da stvaranje gustog koničnog oblaka raspršenih penetratora nudi mnogo veći postotak vjerojatnoće uništenja nadolazeće prijetnje nego što je nude drugi obrambeni sustavi koji rabe čvrste ili visokoeksplozivne granate. Radi uštede streljiva i povećanja preciznosti Skyranger Gun System za uništavanje ciljeva u zraku rabi kratke rafale od 20 do 24 granate. Ovaj top može rabiti i potkalibarne granate s penetratorom namijenjene uništavanju lakih oklopnih vozila, bunkera i sličnih ciljeva. Rheinmetall Defence Electronics razvio je dnevno/noćni ciljnik s laserskim daljinomjerom i 3D radarom koji su postavljeni na krov kupole. Maksimalni domet motrenja radara je 25 kilometara. Dva člana posade sjede u kabini vozila i daljinski upravljaju djelovanjem kupole. Prvi prototip postavljen je na Mowag Piranhu u kofiguraciji 8×8, iako Rheinmetall navodi da se kupola može postaviti i na manja vozila.

Sastavni dio sustava je i Skyranger Missile Luncher System čija je osnova Rheinmetallov Asrad koji ima četiri PZO vođena projektila Saab Bofors Dynamics Bolide spremna za lansiranje. Maksimalna brzina veća mu je od dva Macha, a domet nešto veći od osam kilometara. Bolide može pogađati ciljeve koji lete na visinama do 5000 metara. Opremljen je suvremenim upaljačem s tri principa aktiviranja (programirani, blizinski i udarni) kako bi se mogao rabiti protiv širokog spektra ciljeva. Zahvaljujući tim poboljšanjima Bolide je učinkovit i protiv “teških” ciljeva kao što su mali i brzi krstareći projektili koji lete na malim visinama. Proizvođač navodi da bi se tipična Skyranger bitnica sastojala od dva topa, jednog lansera i zapovjednog vozila opremljena motrilačkim radarom.

Sličan Skyrangeru je poljski Loara. On kombinira samovozni topnički sustav Loara-G i raketni Loara-R. Kao osnova uzeto je tijelo tenka T-72 na koje je postavljena velika kupola opremljena s dva topa kalibra 35 mm. Osim njih na kupoli se nalaze motrilački i ciljnički radari. Istodobno je razvijen i samovozni PZO sustav Loara-R (neki izvori spominju ga kao Loara-M, M kao missile). Loara-R također ima motrilački radar. Ciljnički sustav ovisi o uporabi PZO vođenog projektila. Potencijalni kupci mogu birati između švedskog laserski vođenog RBS-23 BAMSE ili južnoafričkog Kentron Umkhonto projektila. U slučaju odabira BAMSE projektila Loara-R se oprema s dva četverostruka lansera. Projektil ima CLOS (Command-to-Line-Of-Sight) sustav navođenja na cilj. Zahvaljujući uporabi snažnog startnog raketnog motora i posebnog motora namijenjena održavanju brzine tijekom leta, maksimalna brzina mu je čak 900 metara u sekundi. Zanimljivo je da mu je maksimalni operativni domet i maksimalna visina djelovanja gotovo ista – u oba slučaja nešto veća od 15 kilometara (neki izvori navode da je krajnji učinkovit domet BAMSE-a protiv sporih ciljeva čak 34 kilometra). Ako kupac odabere projektil Kentron Umkhonto (prije poznat pod oznakom SAHV-3), onda dobije konfiguraciju s dva dvostruka lansera. Iako je tvrtka Kentron sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća započela s istodobnim razvojem inačica s poluaktivnim radarskim i infracrvenim sustavom navođenja, u serijsku proizvodnju ušao je samo Umkhonto-IR. Taj projektil ima domet veći od 12 km te infracrveno tražilo s inercijalnim vođenjem u srednjem dijelu leta. Bojna glava teška je 23 kg i opremljena blizinskim upaljačem. Projektil je dugačak 3,32 metra i težak 130 kg. Zbog velike brzine leta potrebno je manje od 16 sekundi da pogodi cilj udaljen više od osam kilometara. Umkhonto-IR odlikuje se velikom brzinom, infracrvenim pretraživačem i softificiranim sustavom navođenja koji uključuje i autopilota.

Vojska koja je imala najbogatije iskustvo u uporabi samovoznih PZO topničkih, raketnih i hibridnih sustava svakako je sovjetska. Još 1965. u operativnu je uporabu uvela samovozni topnički sustav ZSU-23-4 poznatiji kao Šilka. Samo je za sovjetsku vojsku napravljeno 2500 Šilki, dok je još 6500 izvezeno u 23 države. Šilka je naoružana sa četiri topa 2A7 kalibra 23 mm i opremljen radarskim ciljničkim sustavom. Iako relativno malog kalibra, zbog gustoće paljbe od 550 do 650 granata u minuti po topu, Šilke su bile opasne i za zrakoplove, ali i za ciljeve na zemlji. Zbog tako velikog broja proizvedenih i izvezenih Šilke, od kojih su mnoge još uvijek u operativnoj uporabi ili bi se za nju mogle relativno brzo osposobiti, na tržištu se nudi nekoliko modernizacijskih opcija.

Jedna od njih je ZSU-23-4M4 tvrtke Ulyanovsk Mechanical Plant. Osnova modernizacije je dodavanje dva Strelets-23 lansera s po tri PZO vođena projektila Igla (postoji i opcija istog lansera sa četiri projektila) po jedan na svaki bok kupole, na koji bi se način od Šilke napravio hibridni topničko/raketni sustav. Modernizacija obuhvaća i ugradnju novog radara te novog elektrooptičkog motrilačko-ciljničkog sustava. Njime bi se zona motrenja s originalnih 12 povećala na čak 35 kilometara. Ugradili bi se i digitalna računala te datalink za prijenos podataka o ciljevima u realnom vremenu.

Još radikalniji prijedlog dolazi iz Ukrajine. Tamošnja tvrtka Malyshev Tank Factory nudi kombinaciju tijela tenka T-80UD i kupole preuzete sa Šilke. Udvostručen je borbeni komplet te su na svaki bok dodali po jedan dvostruki lanser PZO vođenih projektila Strela 10.

Iz Poljske dolazi ZSU-23-4MP Biala. Biala umjesto radara rabi suvremeni elektrooptički motrilačko-ciljnički sustav zbog čega ga je puno teže otkriti. Suvremenije streljivo za topove povećalo je učinkovit domet na oko 3,5 kilometra, što je za 0,5 do jedan kilometar više od originalne Šilke. Daljnje povećanje dometa ostvareno je ugradnjom dva dvostruka lansera PZO vođenih projektila Grom domaće proizvodnje. Grom je u mnogočemu sličan Igli, a maksimalni domet mu je 5,5 km. Operativan vrhunac djelovanja mu je 3,5 km.
Kako je Šilka s vremenom zastarjela, 1982. godine sovjetska je vojska u operativnu uporabu uvela zamjenu – 2K22M1 Tunguska. Tungusku je razvila tvrtka KBP Instrument Desing Bureau. Tunguska je hibridni PZO samovozni sustav razvijen da bi se suprotstavio američkom jurišniku A-10 Thunderbolt i jurišnom helikopteru AH-64 Apache. Zbog toga je odabrana kombinacija dva topa kalibra 30 mm i dva četverostruka lansera vođenih projektila 9M311. Projektil ima duljinu od 2,562 m, dijametar od 76/152 mm (s raširenim stabilizatorima 252 mm) i težinu od 43,6 kg. Bojna glava rakete ima težinu od devet kg. Početna brzina rakete iznosi nešto više od 900 m/s. Konstrukcijski, riječ je o dvostupanjskom raketnom projektilu. Prvi stupanj rakete promjera 152 mm predstavlja zapravo raketni motor za ubrzavanje. U drugom stupnju raketnog projektila, čiji je promjer 76 mm, smješten je raketni motor, sustav za navođenje, fragmentirana bojna glava i blizinski upaljač. Projektil 9M-311 smješten je u kontejner/lanser u kojem je spreman za djelovanje. Ukupna težina rakete i njezinog kontejnera iznosi 60 kg. Maksimalni domet rakete bio je osam km za prve inačice, dok je kod novijih inačica povećan na više od 10 km. Najnovija inačica 2K22M1 prvi je put prikazana 2003. godine.

Ona kombinira dva topa 2A38N kalibra 30 mm i osam projektila KBP 9M311-M1. Tunguska se pokazala dobrim izvoznim proizvodom. Uz Rusiju, Ukrajinu i Bjelorusiju, koje su je “naslijedile” iz bivšeg Sovjetskog Saveza, prodana je u Maroko i Minjamar, a samo je Indija kupila više od 100 primjeraka.

Na osnovama Tunguske razvijen je sustav Pantsir. U osnovi namijenjen obrani visokovrijednih ciljeva od krstarećih projektila i vođenih bombi, lako se može rabiti i za obranu snaga na bojišnici. Razvoj lakog PZO sustava Pantsir-S1 započet je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, s nakanom da bude nasljednik PZO sustava 9M311 Tanguska (NATO oznaka SA-19 Grison), ali je vrlo brzo, poput mnogih drugih razvojnih projekata ruske vojne industrije, znatno usporen. Cijeli je sustav postavljen na kamion konfiguracije 8×8. Ovisno o želji kupca može se postaviti na ruske ili zapadne kamione. Tako su Emirati odabrali njemački kamion MAN SX 45 8×8. Osim toga proizvođač nudi i mogućnost postavljanja kupole na oklopna vozila na gusjenicama kako bi dodatno povećao pokretljivost. Osnova sustava vrlo je slična PZO sustavu Uljanovsk Tunguska-M1 iako uz neke znatne izmjene. Naoružanje se sastoji od dva topa 2A72 kalibra 30 mm dometa četiri km. Maksimalna brzina paljbe je 700 granata u minuti, a svaki je top u sustavu Pantsir-S1 opremljen spremnikom sa 750 granata. Uz topove Pantsir-S1 nosi i dvanaest vođenih projektila 57E6. Taj je projektil dugačak 3,2 m i promjera tijela devet cm. Ima bojnu glavu mase 16 kg. Ukupna masa projektila u trenutku lansiranja je 65 kg. Maksimalna brzina u letu mu je 1100 metara u sekundi. Projektil 57E6 ima domet od minimalno 1 do maksimalno 12 km. I u tom je sustavu zadržana koncepcija “sve na jednom”, te je vozilo opremljeno motrilačkim radarom dosega motrenja 30 km. Vrlo male ciljeve otkriva i prati do udaljenosti od 24 km. S prednje strane lansera nalazi se i radar za praćenje ciljeva i navođenje projektila na njih. Kao dopuna instaliran je i elektrooptički sustav praćenja ciljeva i navođenje raketa. Ako se radarski i elektrooptički sustavi rabe odvojeno, sustav može navoditi projektile na dva odvojena cilja. Ovisno o udaljenosti ciljeva Pantsir-S1 može djelovati do najviše 12 ciljeva u minuti. Prvi kupac tog sustava su Ujedinjeni Arapski Emirati koji su naručili 50 sustava, a koji su dali i novac potreban za dovršenje razvoja. Sirija je uz iransku financijsku pomoć, 2006. kupila 36 sustava Pantsir-S1E. Sustav je u naoružanju iranske i alžirske vojske.

Igor KAUCKI