U Splitu je proveden Vojnoobavještajni kamp 25 – jedna od najvažnijih godišnjih obučno-vježbovnih aktivnosti Vojnoobavještajne satnije Gardijske mehanizirane brigade. U fokusu je bila teška obuka  na morskom i obalnom području

Navikli smo ih vidjeti u drukčijem okružju, u poludivljini, daleko od većih naseljenih mjesta. Primjerice, u vojarni “Josip Jović“ u Udbini ili na Perućkom jezeru. Ovaj put, iza njih se prostiralo more Kaštelanskog zaljeva, a u daljini se vidjelo urbano područje Kaštela. No, u samom Splitu, u vojarni “Admiral flote Sveto Letica-Barba“, pripadnici Vojnoobavještajne satnije (VoS) Gardijske mehanizirane brigade (GMBR) imali su sve potrebno za jednu od svojih središnjih godišnjih vježbovno-obučnih aktivnosti. Najvažniji preduvjet za Vojnoobavještajni kamp 25 bila je vodena površina, u ovom slučaju more splitskog akvatorija, a tik uz Loru ima dovoljno prirodnih obalnih područja. “Mi moramo biti spremni ubaciti se zračnim, kopnenim i vodenim putem“, naglašavaju nam pripadnici Satnije. U fokusu kampa koji je započeo 19. rujna bila je potonja domena, tj. obuka na vodi i obuka svladavanja vodenih zapreka. Ciljevi su, kao i uvijek, bili postavljeni ambiciozno: podizanje i održavanje pojedinačnih sposobnosti pripadnika VoS-a, kao i podizanje općih sposobnosti cijele satnije za izvršavanje svih dodijeljenih zadaća. Elitna postrojba GMBR-a uvježbavala je, među ostalim, temeljno plivanje, borbeno plivanje pod punom opremom, svladavanje vodene zapreke kajakom, ubacivanje u područje djelovanja čamcima na vesla i motoriziranim čamcima, izviđanje i zauzimanje obale te druge aktivnosti. Na sličnim aktivnostima posjetili smo ih prije dvije godine na kampu na Perućkom jezeru. Međutim, niti jedna obuka nije ista, pa je to vrijedilo i za kamp u Splitu.

More je izazovna domena

“Obuka je vrlo intenzivna te psihički i fizički zahtjevna, no organizacija je jednostavnija zahvaljujući potpori drugih sastavnica GMBR-a, kao i Zapovjedništva specijalnih snaga te Hrvatske ratne mornarice“, objašnjava nam časnik, zapovjednik voda, dok s obale promatramo sijanje vojnika iz motornog čamca u more. Dobar dio sedmodnevnog kampa već je prošao. “Uvjeti u vojarni su izvrsni, dobili smo svu moguću potporu koju smo tražili. No, planiranje i provedba stvar su VoS-a”, nastavlja časnik. “Lora nije divljina, ali uvjeti su dovoljno dobri da provedemo obuku. Uostalom, more je uvijek izazovna domena, nepredvidiva. Traži da budete jako dobar plivač i ronilac”, dodaje jedan od iskusnih dočasnika, stožerni narednik iz Satnije. Zapovjedništvo GMBR-a prepoznaje ulogu i značaj VoS-a, pa postrojba od njih dobiva svu moguću potporu u provedbi, zadaće, obuke i drugih aktivnosti. To nije niti čudno, zadaće, ali i obučenost te psihofizička spremnost pripadnika vojnoobavještajnih ili izvidničkih postrojbi posebna su kategorija. A Vojnoobavještajni kamp obučni je događaj u kojem VoS primjenjuje standarde usklađene s tom kategorijom. “On je još jedna prilika da ocijenimo i podignemo naše sposobnosti i limite. Zapravo, uvijek idemo u tom smjeru“, kategoričan je zapovjednik. U međuvremenu, vojnici koji su iskočili iz čamca plivajući su se približavali obali. Ispred sebe su gurali naprtnjače pune opreme, a na njih su naslonili ravno uperene puške VHS-2. Plivali su polako i nečujno, i pokušavali smo zamisliti koliko bi ih teško bilo primijetiti u noći bez mjesečine, kad bi i izvodili takvu akciju.  

Nastavljamo razgovorati s nekima od sudionika obuke. Znamo da se pripadnik Satnije postaje nakon teškog selekcijskog postupka. I kad se pogleda povjesnica njezinih postrojbi-prethodnica, te sve što su učinile, definitivno je velika čast dobiti njezine oznake. Prvi preduvjet za to jest da si kao gardist postavite visoke ciljeve. “Pripadnost Vojnoobavještajnoj satniji definitivno je takav cilj. Vrhunski obučena, elitna postrojba GMBR”, ističe zapovjednik voda.

Vrijedilo je svake sekunde

Svi naši sugovornici prešućivali su svoj identitet. Njihova anonimnost dio je njihova poziva, svaki pripadnik svjestan je da neće dobivati javne lovorike i pristaje na to još prije no što zasluži ući u Satniju. Na kampu ima i mladih vojnika koji su tek nedavno pristigli u postrojbu. Razgovaramo s jednim od njih, skupnikom koji je prije pripadao rodu inženjerije. “Jednostavno, odlučio sam se za nešto više”, kaže. No pristupni proces bio je složen: psihotestovi, ulazna motorika za provjeru spremnosti, polaganje engleskog jezika… A onda selekcija i obuka koji su trajali osam tjedana. “Mogu reći da je to bilo najnapornije razdoblje u mojoj vojničkoj karijeri”, nastavlja mladić, “umor, hladnoća, marševi, naporne vježbe, oprema koju uvijek imate na leđima mase je 20-25 kg… No, kad sam uspio, znao sam da sam postigao nešto veliko. Vrijedilo je svake teške sekunde, svake kapi znoja.” Dok je govorio, njegovi su kolege doplivali na obalu i ne obazirajući se na mokre odore i čizme odmah počeli raspakiravati svoju opremu. Već više dana provode sate i sate u moru, no zamaskirana lica ne odaju umor. Ipak, ne kažu da ga ne osjećaju. “Da, obuka na vodi najteža je koju imamo. Vrijeme u moru iscrpi vas, izvlači iz vas zadnji atom snage. No, pripadnost Satniji vrijedna je toga. Uz redovitu vojničku motoriku, mi moramo dodatno trenirati i u slobodno vrijeme, samo da bismo održavali spremu. Radimo s utezima, ali u fokusu nam je izdržljivost”, opisuje skupnik. Stožerni narednik pun je hvale za mlađe pripadnike Satnije: “Raduje me što mladi nastavljaju tamo gdje ćemo mi iskusniji stati. Oni su budućnost, vidim da napreduju sve više i više, usvajaju sva potrebna znanja. Ti dečki su nešto posebno, plivaju s puškama, opremom i u teškim, mokrim odorama, dok njihovi vršnjaci uživaju nedaleko odavde na splitskoj Rivi. Visoko su motivirani, to je nešto što im teško možete usaditi, moraju to imati u sebi. Domoljublje je njihov pokretač. Oni će po potrebi riskirati život, a motiv za to ne može biti novac. Samo domoljublje.”       

“Nemamo ograničenja”

Vojnici u akciji nastavili su svoj mali desant i počeli zauzimati položaje na obali, krećući se polako i koristeći sve moguće prirodne zaklone: stijene, raslinje… Kako saznajemo, obuka i uvježbavanje za njih nikad nije tek puko odrađivanje posla. Najbitnije je što ih sve to zaista zanima. Štoviše, i sami uvijek traže nove izazove. Čitaju stručnu literaturu, prate svjetske trendove naoružanja i opreme, zanimaju ih nove obuke, u Hrvatskoj, i u inozemstvu kod saveznika. “Željeli bismo na što više obuka. Što se nas tiče, nemamo nikakvih geografskih ograničenja. Naš je poziv dinamičan, a mi to i tražimo: što više na terenu, što manje u vojarni”, govori nam skupnik. To je vrijedilo i za Vojnoobavještajni kamp 25. Možda i jest bio organiziran na prostoru vojarne, no to nije spriječilo VoS da još jednom stavi svoje pripadnike u žrvanj teškog obučnog procesa. Dio toga bio je i mali desant kojem smo nazočili. Tim ga je proveo uspješno, uspostavio nadzor nad obalnim područjem, i došlo je vrijeme da se obuka stavi na pauzu i da se malo i odmore. No, i takvi trenuci opuštanja koriste se da svi skupa sjednu, razgovaraju, rade raščlambu, raspravljaju gdje su pogriješili, što je bilo dobro… Što se više radi, što je više aktivnosti poput Vojnoobavještajnog kampa, Satnija na svoje temelje nadograđuje još više iskustva. I jasno je da će im ono puno značiti ako bude potrebe da ga iskoristi.

Tekst: Domagoj Vlahović;  Foto Tomislav Brandt