Dubravko Duić Dunja rođen je 1953. u Borovu naselju. Slikarstvom, skulpturom, medaljerstvom i ilustracijom knjiga bavi se od 1984. godine. Objavio je dvije zbirke pjesama: Zato i Ljubavne iz Lokvanjskog sokaka. Sudionik je Domovinskog rata, dragovoljac i branitelj Vukovara, zatočenik srpskih koncentracijskih logora, hrvatski ratni vojni invalid i umirovljeni časnik Hrvatske vojske. Živi u Vukovaru

“Ja sam Dubravko Duić, običan čovjek,” počinje svoju priču Vukovarac poznat pod nadimkom Dunja. Odrastao je u Borovu naselju, posebnom, tvorničkom gradiću. “Moj tata bio je profesor književnosti i hrvatskog jezika i uvijek je bio okružen knjigama jer mu je to bio zanat. I sestri i meni bilo je normalno da i mi nešto listamo, a to nam je kasnije u životu i koristilo. Kod tate su se okupljali ljudi od umjetnosti i književnosti, a on je pisao knjige i radio kao novinar. Mama je uvijek lijepo crtala. Kažu, ima neka tajna veza između pjesnika i breza, pa sam valjda i ja naslijedio te talente,” govori nam objašnjavajući kako se počeo ozbiljnije baviti slikarstvom nakon što se oženio 1980. i došao živjeti u Mitnicu, gdje su bili njegovi prijatelji iz gimnazije. “Tatin prijatelj slikar vidio je moje crteže i tako je počelo jednom izložbom, pa drugom, trećom, pa je još više galerista čulo za mene, pa sam pozvan u Italiju i Austriju. Kad god su me pitali, rekao sam: ‘Naravno da hoću’. Što mi vrijedi da to što radim stoji iza ormara gdje nitko ne vidi. Lagao bih kada bih se nazvao slikarom i kiparom, to je zanat, zanimanje i obrazovanje koje ja nemam. Bavim se time i amater sam. Radim tuš, olovku i grafiku jer to volim, moja tehnika je čudna punkt-tehnika s točkicama. Kasnije sam se pravio važan kako sam se baš želio baviti urbanom naivom, al samo sam crtao ono što sam volio,” govori nam sa smiješkom o svojim umjetničkim počecima.

Brane Crlenjak, vukovarski slikar, kipar i medaljer, zainteresirao ga je za rad s glinom. Dunja ističe da je, s jedne strane, s glinom lako raditi. Ako pogriješi, može lako otkinuti ili dodati, što je u kamenu ili drvu nemoguće. S druge strane, rad s glinom zahtjevan je zbog dugog procesa pravilnog sušenja, tijekom kojeg nikad niste posve sigurni kako će ispasti. “Radio sam ženske aktove, medalje, pomagao sam Crlenjaku raditi plakete. Radio sam u kamenu raspela te korpuse Krista u drvu,” navodi Dubravko Duić.

Kao pravom Slavoncu motivi su mu – slavonski. “Ne smijemo zaboraviti Srijem. Ovdje u Vukovaru Slavonija namiguje Srijemu. U centru grada počinje Fruška gora, a granica je rijeka Vuka,” naglašava te nastavlja: “Radio sam i religijske motive, posebice raspela, koja se kod nas zovu krajputaši. Krajputaše su ljudi postavljali da bi im dragi Bog čuvao zemlju i urod. Nisam ciljano tražio motive za rad, ali volio sam bauljati okolo. Davno sam naučio trik da uvijek kraj sebe imam gospođu olovku i komad papira. Pa kad nešto vidim ili smislim onda si zapišem ili napravim malu skicu od čega kasnije, ako, naravno, ne izgubim taj papir, nastane neki rad.”

Taj nesretni rat

“Proživio sam 39 godina, a onda je počeo taj nesretni rat. Za vrijeme rata mi uopće nije palo na pamet slikati. Razmišljali smo samo o obiteljima koje su se nalazile iza nas, ženama, djeci, roditeljima, braći, sestrama. Branili smo svoje i to nas je držalo. Nama Vukovarcima uvijek je bio smiješan pojam ‘moja smjena’. Mi smo, kako kaže moj prijatelj, od 24 sata 48 sati dežurni. Bilo nas je četrdesetak na Mitnici i nismo imali vremena za ništa drugo. Kad je sve to započelo, bili smo obični ljudi kojima su prvi put utrapili pušku. JNA sam služio u sportskoj četi i igrao košarku. No strah je vrag i brzo sam naučio. Bilo nas je malo, ali bili smo dobro organizirani i dobro smo se držali. Dalmatinski dišpet je nula za slavonski inat, mi kad nešto zabrazdimo to nema – ili ginem ili napravim,” opisuje nam razdoblje obrane Vukovara.

Padom Vukovara 18. studenog je zarobljen. Rečeno im je da će civili biti slobodni otići kamo žele ako se vojska preda. Završio je u Mitrovici, a nakon tri dana u Aleksincu. Nigdje nisu bili upisani pa su trebali biti strijeljani. Srećom, pojavio se čovjek iz Međunarodnog Crvenog križa, pa su ipak popisani i odvedeni u vojni zatvor u Nišu. Konačno je razmijenjen te je počela duga borba liječenja zbog ranjavanja. “Kad sam izišao imao sam 47 kilograma. Ne mogu reći da sam bio gladan u zatvoru, dobivali smo tri obroka dnevno, premda mala. Ali psihički čovjek se boji i ždere, ne zna gdje mu je obitelj, a tijelo reagira tako da kopni. Ne možeš mu ništa i on može raditi od tebe što god hoće i toga si svjestan i ne smiješ vikati jer ćeš dobiti još više batina. Vrlo je lako poludit, ali ne smijem jer ima netko tko me još treba. Tko će me trebat ako poludim? Ni sam ne želim da budem takav. Sa svime time se borimo u svojim glavama. Mi se pravimo da smo živi. Sva ta događanja spremljena su u nekom kutku glave. Umjetnost mi je pomogla da se ne izgubim. Mislim da svaki branitelj i branitelj logoraš treba pronaći nešto da se bavi time. Nebitno što: posao u uredu, stolarija, uzgoj paprike, kopanje bašče, bilo što. Kad čovjek ne nađe to čim će se baviti, onda to završi gledanjem televizije na kojoj ništa ne vidiš jer ju u biti ne gledaš, samo si prisutan. Dok se bavim umjetnošću sam sam i mogu racionalno razmišljati o svim tim događajima. Razlažem sličicu po sličicu, pričicu po pričicu iz tog perioda života i to mi je jako pomoglo,” opisuje nam važnost umjetničkog rada za svoj novi život.

“Kada sam radio izložbe po svijetu, imao sam želju pokazati svima da su hrvatski i vukovarski branitelji važan segment u hrvatskom društvu i povijesti. Također sam želio pokazati da je hrvatski vojnik i branitelj običan čovjek, a ne neki divljak kako su nas predstavljali,” govori nam. Ističe kako je smatrao potrebnim svoja poznanstva koristiti, kao i mnogi drugi, kako bi promovirao pozitivnu sliku o braniteljima, iz poštovanja prema svojim suborcima, posebno onima kojih više nema.

Po povratku iz logora prvo je živio u Križevcima, a potom na Lošinju. “Meni je bilo smrt živit na moru. Najveće nebo na svijetu je ono slavonsko, ja volim Dunav. On je jedina rijeka na svijetu koja ima miris i to samo ovdje u Vukovaru. Meni je to falilo. Radio sam na policijskim patrolnim brodovima kao carinik i kad smo negdje na pučini, a more je prazno, ja vidim žito, tamo lete galebovi, a ja vidim guske! Vratio sam se u Vukovar 2006. godine. Rekao sam da se neću vratiti nikada, ali mama je bila bolesna,” govori nam o prognaničkom životu.

Slučajno pjesnik

Pjesništvom se počeo baviti nakon izlaska iz zatvora. Kako kaže: “Slučajno. Čovjek je svaku večer sam sa svojim mislima u tišini onih deset minuta prije nego zaspi. To je jedino vrijeme kada do njega ne dopire nikakav zvuk. Dugo sam bolovao i dandanas bolujem. Mog su prijatelja ubili u Lovasu. Zvao se Jure, a u selu su ga zvali Đuka. Odrasli smo zajedno na Dunavu, a radili smo u tvornici u Borovu. Jedne noći došlo mi je da ustanem i zapišem: ‘Opet sam noćas sanjao Đuku…’ To je bila prva koju sam zapisao. Mojima se to dopalo i tako je počelo. Zapisao sam tri, četiri pa onda mjesecima ništa. Pokazao sam tati i on je rekao da je to dobro te sam napravio prvu zbirku pjesama s vlastitim ilustracijama. Nazvao sam je Zato, jer je to odgovor koji dobijete od djeteta kad mu postavite pitanje zašto voli čokoladu ili mamu i tatu. Ono se ne snađe i odgovori: ‘Zato’.” Drugu zbirku objavio je 2020., a ilustracije za nju izradio je Velimir Trnski. Nazvao ju je Ljubavne iz Lokvanjskog sokaka. Lokvanjski sokak ulica je u Vukovaru koja nikad nije promijenila ime. Na tom su mjestu u proljeće cvali lokvanji u toploj vodi rijeke Vuke dok joj nisu promijenili tok. Sljedeća zbirka već je u pripremi, a govorit će o njegovoj ljubavi prema Slavoniji i Srijemu.

“Sav se moj umjetnički rad vrti oko Vukovara. Držim se one stare da se najviše voli zavičaj. Čovjek mora znati od kuda je i čiji je kako bi znao kuda ide. Rat je za mene završio i u mojim slikama ga nećete naći. Motiv Domovinskog rata koristim samo kada želim odati počast onima kojih više nema. Svaki dan bar jednom pomislim na njih. Evo, na ovom ćošku je poginuo jedan. Nisam bio prisutan, ali znam. Tako je nastalo šest spomenika koje sam napravio u Vukovaru i za koje sam se odrekao autorskog honorara. Spomenici zapovjednicima obrane: Blagi Zadri, Petru Kačiću i Velimiru Đereku; spomenik nestalima u Domovinskom ratu u Borovu naselju; spomen-obilježje za poginule i nestale policajce u Domovinskom ratu i posljednji, Ovčara, na cesti prema Ovčari. Oni su zaslužili da ih se pamti, a ovo je moj doprinos ovjekovječivanju sjećanja,” zaključuje Dubravko Duić Dunja.

---

 

U sva je idejna rješenja, osim spomenika Ovčara, ugrađen nehrđajući čelik – inoks, koji se odlikuje trajnošću i sjajnom zrcalnom plohom. Kako bi se trajno označila mjesta pogibije zapovjednika obrane Vukovara, izradio je jednostavne i vječne spomenike od nehrđajućeg čelika u koje su urezana njihova imena kao što su oni neizbrisivo urezani u našu povijest. Spomenik za 97 policajaca poginulih i nestalih u obrani Vukovara sastoji se od vratnica izrađenih od inoksa koje uokviruju ploču na kojoj su uklesana njihova imena. On simbolizira vrata kroz koja su odlazili u akcije iz tadašnje zgrade Policijske postaje, a kroz koja se, nažalost, nisu vratili. Spomenik nestalima u Domovinskom ratu oblikuje inoks u svijeću koja gori vječnim plamenom, a vosak koji pada na tlo pretvara se u kockice iz hrvatske šahovnice. I dok spomenici izrađeni od nehrđajućeg čelika ovjekovječuju sjećanje na heroje, spomenik Ovčara izrađen je od željeza jer osim sjećanja na tragediju i njezine žrtve, ukazuje i na zločin.

---

Tekst  Martina Stanković

Foto  Martina Stanković, privatna arhiva Dubravka Duića