Seminar o industrijskoj suradnji i offsetu

Broj 096-097
27.05.2006

Od 3. do 5. travnja 2006. u Madridu je održan drugi po redu seminar o industrijskoj suradnji i offsetu na području obrane. Prvi seminar održan je dvije godine ranije u Scheveningenu u Nizozemskoj

Svrha seminara je razmjena iskustava i znanja među vladinim organizacijama o trenutačnoj situaciji i trendovima u politici oko obrambene industrijske suradnje. Domaćin sastanka, odnosno seminara, bilo je španjolsko ministarstvo obrane – Uprava za industrijsku suradnju – Isdefe GECOIN (Gerencia de Coperacion Industrial). Nazočni su bili predstavnici 34 države, od toga 23 europske, te predstavnici Europske obrambene agencije – EDA (European Defence Agency) i OCCAR (Organisation Conjointe de Coopération en matire d’Armement) – organizacije šest najrazvijenijih europskih država (Francuska, Njemačka, Italija, Velika Britanija, Belgija i Španjolska) na području obrambene industrije. Važno je napomenuti da je seminar bio zatvorenog tipa, odnosno mogli su sudjelovati samo predstavnici ministarstava i vladinih organizacija prema pozivu organizatora, dok su predstavnici uglavnom španjolskih tvrtki obrambene industrije mogli sudjelovati prvi dan seminara. Tijekom tog dana održane su prezentacije pojedinih zemalja o zakonskoj regulativi i dosadašnjim iskustvima na području offseta i industrijske suradnje na projektima razvoja i proizvodnje naoružanja i vojne opreme (NVO). Autor ovog teksta nazočne je upoznao s hrvatskom regulativom primjene offseta i budućim mogućim projektima u sklad u s Zakonom o proizvodnji, remontu i prometu naoružanja i vojne opreme, te Naputku o načinu i uvjetima primjene offset programa. Osim predstavnika europskih država svoju regulativu i iskustva iznijeli su i predstavnici Izraela, Malezije i Južnoafričke Republike. Tijekom seminara zanimljiva je bila i rasprava koja se odnosila na indirektni offset. Nju je potaknuo predstavnik talijanskog ministarstva obrane koji je tvrdio da bi se u skladu s člankom 296 Sporazuma o Europskoj uniji, indirektni offset trebao odnositi samo na tzv. “defence related” (obrambeni) offset, a ne i na civilni offset. Ipak većina predstavnika drugih zemalja nije se složila s takvom konstatacijom s obzirom na to da sve zemlje nemaju jednako razvijenu industrijsku osnovu. Ovdje želimo još jednom definirati direktni offset kao obvezu inozemnog dobavljača izravno povezanu s predmetom ugovora o nabavi NVO, a odnose se na razvoj, proizvodnju, obuku i održavanje NVO, a indirektni offset kao obvezu koja nije izravno povezana s predmetom ugovora o nabavi NVO.

Drugog dana seminara održano je niz radionica tijekom kojih su razmijenjena iskustva pojedinih zemalja vezana za prijenos tehnologije, za sudjelovanja u zajedničkim projektima, bankiranju offset kredita, itd. Ono što je potaknulo posebnu raspravu odnosilo se na daljnje korake oko harmonizacije offset regulative među zemljama Europske unije. Sadašnje stanje omogućava svakoj pojedinoj državi u skladu s člankom 296 Sporazuma o Europskoj uniji, da samostalno regulira politiku nabave na području obrane i nacionalne sigurnosti, što je većina zemalja iskoristila postavljanjem zahtjeva za primjenom offset programa prilikom nabave NVO za potrebe nacionalnih oružanih snaga i ministarstava obrane.
Namjera nedavno osnovane Europske obrambene agencije – EDA je da pokuša uskladiti zajedničku politiku zemalja članica EU glede nabave za potrebe obrane i primjene offseta preko dokumenta pod nazivom “Code of Conduct”. Također je namjera da se za vrijednosti nabave veće od 1 milijun eura otvori tržišno natjecanje svim potencijalnim tvrtkama iz zemalja članica pod jednakim uvjetima. Svrha te harmonizacije je jačanje europske obrambene industrije na svjetskom tržištu, s obzirom na to da je ona trenutačno u velikoj mjeri rascjepkana i konkurira međusobno. Tako je na seminaru u Madridu osnovana radna skupina koja će pokušati pripremiti dokument kao polazište za usvajanje zajedničke politike na ovom području, s obzirom na različite interese među zemljama članicama EU. Pojedine zemlje kao što su Španjolska, Danska, Mađarska, Poljska, pa i Nizozemska, Grčka i još neke, ne žele se odreći prednosti koje je primjena offseta donijela razvoju njihove u prvom redu obrambene industrije, a zatim i gospodarstvu u cjelini. S druge strane stoje države kao što su Francuska, Njemačka, Velika Britanija, Italija, čije obrambena industrija zauzimaju važno mjesto na svjetskom obrambenom tržištu, te im zahtjev za primjenom offseta na odgovara, već zagovaraju industrijsku suradnju u kojoj će njihove tvrtke biti nositelji kako u proizvodnji postojećih sustava NVO tako i u razvoju budućih sustava za potrebe obrane.

Rasprava među predstavnicima država oko zahtjeva za primjenom offseta kao kompenzacije za nabavu sustava za potrebe obrane uglavnom se odnosi na dodatne troškove koji nastaju primjenom offseta. Zagovaratelji offseta tvrde da ti troškovi nisu veliki i da iznose oko 2-3 % za direktni offset, odnosno 7-8 % za indirektni offset, dok protivnici tvrde da je taj iznos znatno veći i iznosi između 10-15 % od vrijednosti nabave. Stoga je nizozemsko ministarstvo financija iniciralo izradu neovisne studije koja bi trebala realno ocijeniti učinkovitost primjene offseta u procesu nabave za potrebe obrane. Kao rezultat toga predstavnici nizozemskog ministarstva gospodarstva i ministarstva obrane prezentirali su studiju koju je pripremila konzultantska tvrtka Price Waterhouse Consulting (PWC) čiji je krajnji zaključak bio da su dodatni troškovi nabave sustava za potrebe obrane uzorkovani primjenom offset programa iznosili u prosjeku 2,9 % od vrijednosti nabave. Da bi došli do ovog zaključka konzultantskoj kući bio je omogućen uvid u financijsko poslovanje kako nositelja obveze offseta (tzv. primecontractora) tako i izvršitelja offset obveza za 10-ak offset sporazuma i trajala je 2,5 – 3 godine. Kao što se moglo i očekivati napravljena je razlika u troškovima koji se odnose na direktni offset čija prosječna vrijednost iznosi 0.2 % od ukupne vrijednosti nabave i troškova koji se odnose na indirektni offset čija prosječna vrijednost iznosi 2,4 %. Ostatak vrijednosti od 0.3 % odnosi se na troškove koji su uzrokovani izvršenjem politike ministarstva gospodarstva i ministarstva obrane. Faktori koji su utjecali na troškove offseta su vrijednost offseta, tip offseta, vrijednost nabave NVO, lokacija stranog nositelja offset obveze i moguća suradnja s inozemnim ministarstvom obrane. Drugi faktori kao što su natjecanje na natječajima, postojanje kaznene klauzule u offset sporazumu nemaju izravni utjecaj na dodatne troškove.

Konzultantska kuća PWC je došla do niz drugih zaključaka koji govore da offset generira znatan povrat novca poreznih obveznika, profitabilnost i povećanje broja zaposlenih kod domaćih tvrtki uključenih u ispunjenje offset obveza. Prema njihovom izvješću za prosječnu godišnju realiziranu vrijednost offseta od 345 milijuna eura oko 255 milijuna eura se vrati u Nizozemsku, od toga je 29 milijuna eura iskazano kao profit prije oporezivanja, te je otvoreno novih 2355 radnih mjesta. Od spomenutog iznosa povrata oko 75 milijuna eura odnosi se na direktni offset, a 180 milijuna eura na indirektni offset, dok je odnos između profita kod direktnog i indirektnog offseta iznosio 9 milijuna eura prema 20 milijuna eura respektivno.
Osim brojčanih pokazatelja koji potvrđuju prednosti i korist od primjene offset programa tu je i niz drugih prednosti kao što su podizanje tehnološke i industrijske razine gospodarstva općenito, a posebno dijela koji se odnosi na tvrtke obrambenog sektora. Tu su i prednosti koje nastaju otvaranjem trećih tržišta, financijske potpore kod međunarodnih natječaja i stjecanja međunarodnog iskustva i budućih referenci. Spomenute prednosti znatno nadmašuju vrijednost navedenih troškova primjene offseta kod nabave NVO za potrebe obrane i nacionalne sigurnosti. U nizozemskom slučaju generirana dobit je 36 puta veća i iznosi oko 72 % vrijednosti offseta. Tome treba dodati stečena znanja i poziciju domaćih obrambenih tvrtki na tržištu koja je rapidno uznapredovala te potencijalno omogućuje veću korist od vrijednosti offseta. Ovdje treba istaknuti da domaći proizvođači koji sudjeluju u offset programu moraju postići zahtijevanu kvalitetu i cijenu u skladu s međunarodnim tržištem, odnosno njihovo uključivanje u offset program mora biti ekonomski opravdano. Učinkovitost primjene offseta može se povećati i odgovarajućom promjenom offset politike koja će npr. uporabom koeficijenata (multiplikatora) usmjeriti aktivnosti predviđene offset sporazumom.

Konzultantska kuća PWC također ističe da se cijena nabave NVO ne bi smanjila za spomenutih 2,9 % ukoliko bi se odustalo od zahtjeva za primjenom offseta. To bi se dogodilo samo ako bi se tržište NVO otvorilo na globalnoj razini, odnosno kada bi se svih 80 – 120 država, koliko se trenutačno procjenjuje da ima nekakvu vrstu offset regulative, odreklo zahtjeva za primjenom offseta, a što se realno ne očekuje. Zahtjev za vrijednost offseta kreće se u opsegu od 20% do 120 %. U većini zapadnoeuropskih zemalja zahtijevana vrijednost offseta iznosi 100 % vrijednosti ugovora za nabavu. Osim niza prednosti koje nudi primjena offseta, a što je pokazala ova studija, i dalje će ostati niz problema i otvorenih pitanja u njegovoj realizaciji. Jedno od takvih često postavljenih pitanja je kako biti siguran da se neka offset transakcija ne bi dogodila i bez uvjetovanja offseta, a što se posebno odnosi na indirektni offset. Odgovor na ovo i niz drugih praktičnih pitanja sudionici seminara nastoje riješiti međusobnim kontaktima i razmjenom iskustava koja će se nastaviti i sljedeće godine.