2022. U mome blagovanju živi moja čežnja za zagorskim trnacima kojima prođoh malenih koraka. U predjesenje, miris ovlažene zemlje i ciklama lebdi iznad djedovog klanjca u laporu, dražeći moju nostalgiju. Na vilinskoj poljani rašireni prvi mrazovci, spomen na doba nevinosti. Jesam li nevina?

Svibanj, 1995.

Počela je vojno-redarstvena akcija Bljesak. Liječnica sam u Lipiku. Ostavljam svoga sina starog četiri godine u zagrljaju moga oca na jednom takvom mjestu u Zagorju, postojbini mojih predaka, i odlazim, ne znajući kada ćemo se ponovno vidjeti, i hoćemo li se više vidjeti. Maše ručicama, boli me tišina kojom se odvaja od mene, uvijek to čineći šutke. U Kukunjevcu sustižem kolonu vojnih vozila, krcatih kamiona koja stoji. “Kud’ ste vi krenula?” upita me hrapavi glas, prilično strogo. “U Lipik”, odgovaram bezazleno i mirno. “Tamo je rat, što ne znaš? Ne može, okreni!” naređuje. “Ja sam doktorica, radim u bolnici.” Mahnu tada, bez novih pitanja i provjere, nastavljam dalje. Nisam još nikada vidjela toliko vojske. Ne razmišljam ni o čemu, samo doći do bolnice. Kod Quelle me radosno zazove glas: “Doktorice, pa i vi ovdje.” U uniformi zaposlenik DK Brestovac u čijoj sam radničkoj ambulanti započela svoj profesionalni put. Drago mi je vidjeti poznato lice među brojnim muškarcima u maskirnim uniformama. Nekako toplo, ulijeva povjerenje. Ulazim u bolnicu, prvi kat,
Odjel III. Sa svojima sam. Osmijeh olakšanja u duši. Dan ranije padali su zvončići na Zagreb, a ja sam prošla Draškovićevom ulicom netom prije toga. Vraćajući se s posla, gledajući u asfalt, da ne nagazim na sitni dio neke od zaostalih eksplozivnih naprava, uz tramvajske tračnice prema Glavnom kolodvoru, zvonio mi je stres u glavi, bubrio kao balon helija koji mi pritišće lubanju, tjeme, zatiljak. Na pješačkoj stazi, kraj oštećenog izloga dućana, razbijeno staklo i tragovi krvi nedužnog prolaznika.

2022.

Danas uopće ne mogu vizualizirati niti jedno lice osobe s kojom sam tada radila u toplicama u Lipiku. Sjećam se jasno samo nijemih pogleda nepokretnih bolesnika, pamtim sjaj njihovih očiju, puno pari zažarenih očiju, poput onih koji se zimi naziru iz vučje jazbine. Ne sjećam se da sam nešto posebno radila. Samo sam bila tamo, u bolnici Lipik. Liječnica.

Svibanj, 1993.

Breza bez vrha, makovi na tračnicama, prorešetani zid. Željeznička stanica Dobrovac. Povratak u Lipik. Prvi dolazak iza moje svadbene svečanosti u Kursalonu. Što me to vodi ovuda? Osjećaj dužnosti prema mojemu učitelju doktoru Ivanu Šreteru, fizijatru, s kojim sam povremeno radila u Domu zdravlja Garešnica i svjedočila njegovoj skrbi za maloga čovjeka. Naučio me kliničke osnove struke, pripremao teren da dođem raditi u Lipik. Ponekad odemo sporednim putem, i svejedno stignemo na isto odredište. Nisam zamišljala povratak ovako, kao na filmu. Vozim se gotovo praznim vlakom kroz pustopoljine, lijepu prirodu, ali nigdje nikoga, UNPA zona iza Poljane. Visoki prevodilac govori francuske stihove. Ništa ne razumijem, strasno pijan zapliće jezikom, spominje madame, Parižanku, kosom ga podsjećam na nju. Što radim ovdje bez pratnje, u ovome išaranom vagonu, u kojemu kloparanje tračnica zvuči sablasno poput eha? Osvještavam ideju da trebaju liječnike u bolnici za rehabilitaciju. Sada je rat, malo tko me podržava u mojoj nakani. Čak i oni, s najvećom podrškom mome naumu, savjetovali su me da malo pričekam. Nisam čekala, otišla sam.

2022.

Padao je prvi snijeg te zime kada sam u studenom 1993. zatvorila vrata svoje lijepe ambulante okrenute jugu. Nakon prijave za rad u Pakracu, vode me na kavu u prepuni kafić Škorpija. Ispod bolti od starih cigli dim se mogao gužvati rukama, u bučnoj graji na stranim jezicima bijah stisnuta u ćošku. Vidim se na sceni, kao u kazalištu. Promatram širom otvorenih očiju, gutam kavu, zapinje mi u grlu, ništa od toga nisam zamišljala. Nosila sam u sebi samo ljubav bez predumišljaja. Jesam li bila naivna, ili blesava? Hrabra? To potonje – sigurno ne. Sjećam se straha. Puno strahova. Mrkli mrak u Ulici Marije Terezije, svaki šušanj u grmlju perivoja, u krošnjama stoljetnih lipa, secesijskim vilama bez prozora kojima je gospodario vjetar, za mene je bio jedna smrt. Dolasci na posao, čekanje vlaka na zapuštenim stanicama. Godinama kasnije, jedan mi je muškarac, tijekom pregleda u ordinaciji, rekao da su me svaki dan promatrali kako stojim ispod kestenova u crvenoj haljini. “Nisam vas vidjela, otkuda?” upitala sam nasmiješeno. “Preko snajpera”, promuklo je odgovorio, “s druge strane pruge.” Zažmirila sam. Bila sam zahvalna njemu, crvenoj haljini, crnoj kosi, ruci koja me je štitila s visina. Neobjašnjivom čudu mojega života. Jednom prigodom, na izložbi privukla mi je pozornost slika, ulje na platnu, Žena u crvenoj haljini. Stajala sam pred njom bez riječi. Zaustavljena sam kistom sama na lipičkom kolodvoru. Jesam li bila sama? Nisam.

Danas, gotovo trideset godina kasnije, pitam se, jesam li bila dovoljno brižna majka ili samo odgovorna liječnica? I jesam li morala baš tako odabrati? Tada to nisam doživljavala kao odabir, već kao poziv, put, dužnost. Kao nešto prirodno zvanju. Odgovornost. Dug kolegi, prijatelju, narodu, domovini. Nešto što se podrazumijeva. Često se zateknem zagledana u veliku sjajnu kuglu na zapadu, ona se redovno pretvara u drhteću hostiju na dlanu ili zjenicu oka Stvoritelja svega što jest koji me promatra i šuti svjestan moje boli i pitanja. Majka ili liječnica? Što sam? Oboje sam. Gdje sam bila potrebnija?

Sada sam Ovdje. U Pakracu, na podnožju planine Psunj, u dolini rijeke Pakre. Tamo gdje je sve počelo. Naučila sam da je moguće živjeti s manje boli, manje patnje, da je u redu ostaviti sve to iza sebe, i oprostiti si, i zaboraviti, i da ne moram činiti velika djela da bih imala pravo radovati se, biti ponosna i svoja – zbog malih. Svi koraci prema čovjeku su vrijedni, svaki ima svoju ulogu kada stanemo sami pred zrcalo i pogledamo se u oči, kao jedini sudac i svjedok vremena.

---

Palijativni tim LiPa iz Pakraca u travnju 2022. raspisao je natječaj za kratku priču Žena – braniteljica u ratu i miru.

Želja organizatora bila je potaknuti žene braniteljice i sudionice Domovinskog rata na kratku proznu formu književnog stvaralaštva s ciljem prikupljanja i čuvanja sjećanja na Domovinski rat, ali i apostrofiranja još uvijek nedovoljno prepoznate uloge žena u tom teškom vremenu. Na natječaj je pristiglo 28 priča, koje je vrednovalo tročlano povjerenstvo: književni povjesničar i esejist dr. sc. Vladimir Lončarević; osnivač i voditelj Muzeja vojne i ratne povijesti u Pakracu profesor Mario Tušek; spisateljica, novinarka i urednica Hrvatskog vojnika Lada Puljizević. Najboljom pričom proglašena je Žena u crvenoj haljini autorice Senke Slivar. Drugoplasirana je priča Bio jednom jedan fićo, koju je napisala Sandra Halt-Ćuže, dok je treća O mojoj baki, s ljubavlju Verice Sinjaković. Na proglašenju pobjednica i uručenju priznanja u prosincu 2022. u Gradskoj knjižnici u Pakracu, pred okupljenim autoricama voditeljica projekta Irena Kalan uz ostalo je rekla: “Uobličiti doživljaj, osobito tragičan, u zadanu formu nije lako i potrebna je neizmjerna hrabrost za suočiti se, izgovoriti, napisati, podijeliti težinu svoga križa – i zato, hvala vam na hrabrosti koju ste pokazale i na ovaj način, polaganjem svojih rana na papir… Nitko od vas nema veće pravo progovarati o vama, ali uzimaju si to za pravo. Stoga pišite još, ma koliko teško bilo, jer samo zapis ostavit će trajan trag vašeg postojanja, ali i stvarnih događanja u Domovinskom ratu.”

---