Prva i jedina žena tehničar-letač u našem ratnom zrakoplovstvu

Nadnarednica Gabrijela Novak pripadnica Eskadrile višenamjenskih helikoptera 91. zrakoplovne baze, prva je i jedina žena koja ima specijalnost tehničara-letača u našem ratnom zrakoplovstvu. Među onima je bez čije potpore, stručnosti i profesionalnosti piloti ne mogu. Od početka karijere, sad već više od dvadeset godina radi u Lučkom, sa sličnim višenamjenskim helikopterima, a na pitanje: ”I dalje to volite?”, odgovor stiže u hipu: ”Da, obožavam!”

Nadnarednica Gabrijela Novak pripadnica je Eskadrile višenamjenskih helikoptera 91. zrakoplovne baze. Djelatnici su često raštrkani po raznim zadaćama u Hrvatskoj i inozemstvu i teško ih je naći u njihovoj bazi u Lučkom. Razgovor smo dogovarali više puta, a od dočasnice smo mogli čuti riječi poput “na Gašincima sam, na vježbi” ili “spremam se na Krk, u bazu za medicinske letove”. Uvijek postoji mogućnost da će biti i na Kosovu, u KFOR-u je već sudjelovala u trima rotacijama. Isto tako, ona i odgovara raširenoj slici o tehničarima u HRZ-u i PZO-u, među onima je bez čije potpore, stručnosti i profesionalnosti piloti ne mogu, iako su oni, logično, ipak u prvom planu kad god govorimo o toj grani. Ipak, po jednom je segmentu svoje karijere sasvim posebna: prva je i jedina žena koja ima specijalnost tehničara-letača u našem ratnom zrakoplovstvu. “Slobodno napišite tehničar-letač, a ne tehničarka-letačica,” smije se dok razgovaramo u Lučkom, “zapravo nikad nisam razmišljala o tome treba li to izgovarati u muškom ili ženskom rodu.” Tako smo razgovor i nastavili jer nadnarednica inzistira da u prvom planu bude upravo struka i rad s helikopterima. “Dakle, mi smo prije svega zrakoplovni tehničari, a onda smo članovi posade. Sudjelujemo u letu kao treći član, ali prije toga radimo sve. Može nas biti i dvoje ili troje.” Tehničari-letači na zemlji pripremaju zrakoplov, rade predpoletne, međuletne i poslijeletne preglede. U letnoj je zadaći njihov prvi dio posla, pokretanje motora, a tijekom leta u kabini imaju svoje instrumente koje prate, kao i svoje dužnosti, prije svega u posebnim zadaćama. Što se tiče teretnog dijela kabine, oni su osoba koju Amerikanci nazivaju crewchief. Primjerice, pri slijetanju na nezgodan ili ograničen teren moraju izići na vrata, vezani pojasom, gledati kroz njih i prenositi pilotima podatke o mjestu slijetanja, te im pomagati pri manevriranju. Najzahtjevnija je zadaća let s naočalama za noćno gledanje (NVG). Tu su tehničari “dodatno oko” pilotima, jer je kut vidljivosti tek 45 stupnjeva, pa ih iz svojih točaka na vratima upozoravaju na promet u zraku, dalekovode, antene, vrhove stabala…Isto tako, kad se na helikopter prikvači podvjesni teret, netko, a to je Gabrijela Novak ili njezini kolege, tijekom zadaće mora biti iznad “rupe” i kontrolirati što se događa s teretom. Tehničari-letači su i operateri dizalica koje se nalaze na bočnim vratima helikoptera. One su važne kod specijalnih operacija kad se specijalci izvlače ili spuštaju u repellingu pomoću užeta, objašnjavaju putnicima mjere sigurnosti i pripremaju ih za let….Ukratko, spektar zadaća im je zaista velik, traži znanje o detaljima helikoptera i svim fazama letnih zadaća, ali moraju biti i sabrani te fizički spremni. Prije svega, zrakoplovni tehničar (nadnarednica ponekad kaže “aviomehaničar”) koji želi poletjeti mora zadovoljiti zahtjevne medicinske kriterije, a zapovjednici i piloti moraju procijeniti je li kandidat spreman da s njima dijeli i dobro i zlo u helikopteru, u svim uvjetima. “To sam povjerenje shvatila kao priznanje i čast, kao korak naprijed u karijeri,” kaže Gabrijela. Naravno, slijedila je rigorozna dodatna obuka, i nakon nje stigla je na sadašnju dužnost na kojoj je od 2011. godine.Uspjehu je sigurno pridonijelo i iskustvo: zrakoplovna tehničarka pripadnica je HRZ-ovih postrojbi u bazi Lučko još od Domovinskog rata. “Još sam u šestom razredu osnovne škole u Kustošiji osjetila ljubav prema zrakoplovstvu i kad sam shvatila da u blizini postoji zrakoplovna škola, nisam dvojila ni trenutka,” prisjeća se. Zanimljivo, nije sanjala o karijeri pilota, nego upravo aviomehaničara i odlučila se baš za taj smjer. A kad je završila školovanje i prijavila se za posao u ratnom zrakoplovstvu, bila je jedina žena u bazi Lučko. “Nisam očekivala da će me primiti, ne zato što nisam dovoljno dobra, nego da kao žena jednostavno statistički nemam šansi kraj tolikih dečki. No, uspjela sam, ostala u sustavu i napredovala,” no taj napredak nije i jedini. Naime, uz tako zahtjevan posao osnovala je i obitelj, ali i nedavno udovoljila želji da stekne visoku naobrazbu, te uz rad završila Održavanje zrakoplova na velikogoričkom veleučilištu! “To mi je bio lijep dodatak na moje dosadašnje znanje, htjela sam obuhvatiti cijeli proces, bezbroj detalja vezanih uz održavanje. Tu ne smije biti nikakve improvizacije, nikakvih pogrešaka, ” objašnjava nam dočasnica koja je, čini se, završila studij najviše iz vlastitog zadovoljstva, jednostavno kao pasionirani ljubitelj zrakoplovstva. Otvorili smo i temu fizičke zahtjevnosti posla. Nadnarednica Novak potvrđuje nam da je teško, no sve se može riješiti tako da se vježba i brine o sebi. Tu je i upornost, “uvijek kažem sama sebi: ako nešto ne možeš, bolje da se ne baviš tim poslom. Ne mogu biti mehaničar ako ne mogu sama nešto podići, ili uvijek imam pet pomagača oko sebe. Mogu sve i sretna sam zbog toga.” A traži se i spretnost, u što smo se sami uvjerili. Naime, da bismo napravili nekoliko fotografija, otišli smo na stajanku. Naša se sugovornica, koristeći udubine i izbočine koje prije nismo ni primjećivali, tolikom brzinom popela na vrh helikoptera da nismo stigli ni izvaditi fotoaparat iz torbe. Njezino znanje i vještine mogli su primijetiti i strani kolege na Kosovu, koje je “pozitivno iskustvo, radiš isti posao kao i kod kuće, ali u drukčijem okružju”. Čini joj se da je žena u zapadnim zrakoplovstvima više nego u našem, no ruski su kolege pri dolasku novih “eševa”(Mi-171 Sh) u Hrvatsku rekli da kod njih nema žena tehničarki.  Nadnarednica Gabrijela Novak, prva i (zasad) jedina žena tehničar-letač u HRZ-u, podvukla je vrlo upečatljivu crtu pod cijeli razgovor jednim kategoričkim odgovorom. Naime, od početka karijere, sad već više od dvadeset godina radi u Lučkom, sa sličnim višenamjenskim helikopterima, prvo s “osmicama” (Mi-8 MTV), a onda su im se pridružili “eševi”. “I dalje to volite?”, pitali smo. Odgovor stiže u hipu: “Da, obožavam! Na ovom se mjestu vidim do mirovine, samo da je zdravlja!”

Domagoj Vlahović, foto Tomislav Brandt