Nestabilnost u nekim dijelovima svijeta, nemiri, prosvjedi i neredi nameću snagama sigurnosti brojne obveze. Uspješno obavljanje takvih poslova često ovisi o specijaliziranim vozilima, koja se obično zovu vozila za unutarnju sigurnost

Policijske snage, ali i paravojne i vojne snage koje imaju zadaću očuvanja javnog reda neizbježno zrcale sliku društva kojem pripadaju te se njihova organizacija i struktura razlikuju od države do države. Za suzbijanje većih civilnih nereda i masovnog narušavanja javnog reda i mira postoje posebne snage. One se opremaju različitim vozilima, od običnih komercijalnih policijskih neoklopljenih vozila za transport i slične zadaće pa do posebno prilagođenih oklopljenih vozila. Ta se posebna sigurnosna vozila nazivaju različito: sigurnosna vozila, vozila za unutarnju sigurnost ili pak vozila za suzbijanje demonstracija.

Vozila za unutarnju sigurnost prilagođena su djelovanju u civilnom okružju i, za razliku od vojnih oklopnih vozila, nemaju naglašeno militarizirani dizajn već je tu riječ o vozilima “pitomijeg” izgleda, s više staklenih površina i bez instaliranog snažnoga naoružanja kao što su topovi.

Oklopnoj se zaštiti također pristupa drukčije nego kod klasičnih vojnih oklopnih vozila. Naime, spektar ugroza imanentan takvim vozilima vrlo je raznolik: od kamenja i sličnih predmeta pogodnih za bacanje, preko različitih nezapaljivih i zapaljivih tekućina i Molotovljevih koktela pa do paljbe iz pješačkog oružja. Jedna od taktika kojima se izgrednici često služe jest bacanje oštrih predmeta (razbijeno staklo, čavli i slično) na cestu, što može izazvati oštećenja guma.

Zato je i oprema vozila prilagođena takvim uvjetima. Prozori su redovito zaštićeni mrežnim barijerama, koje sprečavaju oštećenja stakla bačenim kamenom ili sličnim predmetom. Ako nema ugrađenog sustava za automatsko gašenje požara, obavezan dio opreme jesu prijenosni protupožarni aparati.

Iako su takva vozila najčešće dio policijskog arsenala, sve veći broj mirovnih operacija nagnao je i paramilitarne organizacije (oružništvo) i vojske da se orijentiraju na takav tip vozila. Mirovne misije zahtijevaju mnogo mekši pristup i vojne postrojbe koje sudjeluju u tim misijama osposobljavaju se za policijski način suzbijanja prosvjeda. To znači uporabu svih sredstava osim vatrenog oružja, sasvim obrnuto od temeljnog vojnog načela prema kojem je vojska organizacija ustrojena i osposobljena za uporabu vatrenog oružja. Tako se vojska mora orijentirati na policijske tehnike i taktike te nabaviti potrebnu opremu kako bi uspješno ispunila nove zadaće. Klasična sigurnosna vozila, izvorno rađena za policiju tako postaju zanimljiva i vojsci.

Sigurnosna su vozila prijelaz između vojne i policijske doktrine poimanja sigurnosti, a nova sigurnosna stvarnost ih je učinila prihvatljivim jednima i drugima. Protuterorističke aktivnosti, zaštite i nadzor granice, zaštita osjetljivih objekata, zaštita javnog reda i mira aktivnosti su na kojima se danas ravnopravno sudjeluju i policajci i vojnici. Dok je izlazak vojske na ulice značio veliku krizu, rat ili vojni udar, danas je normalno da moderne demokratske države u suočavanju s određenim sigurnosnim prijetnjama nimalo ne dvoje treba li uporabiti i vojsku. To se čini kako bi se ojačala snaga reda i poretka, kako masovnim provođenjem na nekom području tako i uporabom svježih resursa koji mogu znatno poboljšati nadzor te u začetku obeshrabriti moguće počinitelje.

Karakteristike sigurnosnih vozila
Imajući na umu opisane operativne uvjete, vidi se kako nije lagano dati jednoznačan opis sigurnosnih vozila. Jedan od pristupa je kategorizacija na temelju oklopne zaštite. Tako se uvjetno može govoriti o tri razine zaštite. Minimalna zaštita obično obuhvaća zaštitu prozora i drugih najranjivijih dijelova te ugradnju zaštitnih mreža, koje štite od kamenja i sličnih priručnih sredstava.

Vozila srednje razine zaštite već moraju računati sa zaštitom od lakšeg vatrenog oružja koje se može naći na poprištu nereda, kao što su pištolji, lovačke puške i slično.

Vozila povećane razine zaštite nude otpornost na djelovanje klasičnim pješačkim oružjem manjeg kalibra. Inače, postoji mnoštvo nacionalnih standarda koji pokrivaju područje zaštite za policijska i sigurnosna vozila. Streljivo od kojeg treba pružiti zaštitu obično se dijeli u nekoliko kategorija, od početne koja obuhvaća srednje pištoljske kalibre, zaključno s metkom 9×19 mm Parabellum (“duga devetka”). Najjači pištoljski, i revolverski, kalibri kao što su 357 Magnum ili 44 Magnum obično spadaju u posebnu kategoriju između običnih pištolja i pravih jurišnih pušaka. Najviše kategorije zaštite pokrivaju otpornost oklopa na streljivo 7,62×51 i 7,62×54 mm.

Konstruktorski gledano sva se ta zaštita mora ugraditi u raznovrsne tipove vozila, od običnih komercijalnih vozila s naknadno dodanom zaštitom pa do vozila koja su po sposobnostima i razini zaštite na razini vojnih oklopnih vozila.

U pogledu općih dizajnerskih značajki sigurnosna su vozila po izgledu slična civilnim kombijima ili manjim autobusima. Mnogi konstruktorski timovi odlučuju se za takav dizajn jer žele izbjeći “agresivni” dizajn. Takav je stav podržan i iskustvom da i u slučaju nasilnih demonstracija većina demonstranata ipak nije nasilno raspoložena. Takva je obično manja skupina, “tvrda jezgra” koja nastupa militantno i oni su prava opasnost te su odgovorni za najveći dio izgreda i nasilja.

Takva vozila obično mogu prihvatiti osam do deset pripadnika snaga sigurnosti, za što obično treba vozilo s dvije osovine, mase ne veće od deset tona. Podvozje i pogonski sustav su najčešće komercijalni, uz napomenu da se obično biraju jače izvedbe motora kako bi se dobio odnos snage i mase od oko 15 kW po toni. Sve su popularniji i automatski mjenjači jer olakšavaju posao i smanjuju opterećenje vozača. Stoga se pozornost vozača može maksimalno usmjeriti na ono što se zbiva oko vozila.

Sigurnosna se vozila rabe gotovo isključivo u urbanom okružju tako da najčešće nema potrebe za složenim i skupim pogonskim sustavom na sve kotače. Većina je tih vozila u uobičajenoj civilnoj konfiguraciji pogona 4×2. I ta se vozila, kao i sva druga, u zadnje vrijeme opremaju elektroničkim uređajima protiv blokiranja kotača, nadzora trakcije i stabilnosti i slično.
No, ako su snage predviđene za protugerilsku borbu, djelovanje u ruralnim i teško pristupačnim područjima onda se kupci najčešće odlučuju za vozila s pogonom na sve kotače.

Moguća su dva izbora guma za vozila. Jeftinije i jednostavnije rješenje jest uporaba standardnih komercijalnih guma. Ukoliko se želi postići veća prohodnost i mogućnost lakšeg svladavanja zapreka vozilo se oprema kotačima većeg promjera koji su ponekad bolji izbor u gradskim uvjetima.

Jedan od bitnih dijelova konstrukcije sigurnosnih vozila jest njihova unutrašnjost, odnosno mogućnost smještaja osoblja i opreme te njihova zaštita tijekom obavljanja posla. Praksa pokazuje da takva vozila, kad god je to moguće u pogledu zaštite vozila, nastoje zadržati jeftiniju komercijalnu kabinu uz potrebne preinake u pogledu posebne funkcionalnosti i zaštite. To u praksi znači da je visina prostora za smještaj osoblja oko dva metra a dužina šest do sedam metara. Vidljivo je da je riječ o znatno prostranijem vozilu s više mjesta nego kod klasičnih vojnih vozila tipa oklopnog transportera.

Zbog prirode vozila, pri konstruiranju se posebna pozornost posvećuje prozorima i vratima. Sve staklene površine trebaju biti dovoljno velike da posada (i vozač) mogu iznutra nesmetano pratiti stanje oko vozila. Zbog dovoljno prozorskih površina, odgovarajućeg rasporeda, ima malo slijepih točaka oko vozila te je posadi olakšano djelovanje.

Također je važno da vozilo ima što više vrata za nesmetano napuštanje vozila. Idealno rješenje jesu vrata na lijevoj i desnoj strani te na stražnjem kraju vozila. Tako se, u slučaju agresivnog napada neprijateljski raspoloženih prosvjednika, omogućava najlakše i najsigurnije napuštanje vozila na najmanje izloženoj strani vozila.

Vrata vozila moraju biti dovoljno prostrana da omoguće neometan prolazak pripadnika snaga sigurnosti sa svom opremom (kaciga, štit, palica, tjelesni oklop). Iako su klizna vrata s hidrauličkim sustavom otvaranja skuplje i kompleksnije rješenje nego obična vrata, njihova je prednost neometano djelovanje u uskim prostorima.

Zaštita i oprema vozila
Pri zaštiti vozila od raznih ugroza važno je znati koja se razina zaštite traži. Sve do razine 3 po standardu DIN moguće je rabiti postojeće tijelo komercijalnog vozila na koje se postavljaju ploče raznih materijala za dodatnu zaštitu. Takva vozila se i dalje vizualne ne razlikuju od običnih komercijalnih modela. Bilo bi idealno kad bi se za dodatne zaštitne ploče rabili moderni kompozitni materijali zbog male mase ali zbog visoke cijene još nisu u široj uporabi. Najčešći je materijal i dalje klasični pancirni čelik, koji, uz prihvatljive cijene, nude brojni proizvođači diljem svijeta.

Kao materijali najčešće se rabe čelik velike tvrdoće s visokim udjelom mangana, aramidni ili fiberglas višeslojni laminati u epoksidnoj ili fenolnoj matrici, a za neprobojna stakla višeslojna laminirana stakla s polikarbonatnim slojem.

Čelik s visokim udjelom mangana najčešći je izbor za laka oklopna vozila. Obično je udjel mangana oko 13%, što omogućava potrebna svojstva. Osobito se to odnosi na odgovarajuću površinsku tvrdoću kod udara projektila. Uz to osobinu taj je čelik pri normalnim uvjetima dovoljno mekan da se relativno jednostavno može rezati u potrebne dimenzije i oblike.
Balistička se zaštita obično postavlja i na krov vozila koji je obično izveden sa zakošenim stranicama kako bi se objekti koje prosvjednici bace na krov vozila sami otkotrljali s njega. I podnica vozila trebala bi imati balistička pojačanja kako bi se posadi pružila zaštita u slučaju eksplozije ispod vozila. Unutrašnjost vozila trebala ni biti prekrivena slojem za akustičku i termalnu izolaciju.

Što se opreme tiče, treba imati u vidu da je riječ o vozilima namijenjenim transportu i zaštiti, a izravno djelovanje protiv nasilnih prosvjednika samo je dio mogućih zadaća. Zbog toga je samozaštita vozila i udobnost posade visoko na listi prioriteta. Oružje je od sekundarne važnosti jer se ni ne očekuje kako će se rabiti u znatnijoj mjeri.

Nije često rješenje da se vozila opremaju svim dostupnim sustavima i opremom, češće je specijalizirati vozila kako bi se cijena održala u prihvatljivim granicama.

Rešetkasti paneli koji štite staklene površine najčešći su dio opreme koji se postavlja na gotovo svako sigurnosno vozilo. Služe za zaštitu od tvrdih objekata (kamenje, cigle, beton, metalni predmeti) koje prosvjednici bacaju i koji bi mogli oštetiti staklo. Kod takvih je mreža važno da se mogu lagano ukloniti ili preklopiti kako bi se stakla, osobito prednje vjetrobransko, mogla očistiti. Polijevanje vozila bojom, odnosno prisilno “bojanje” stakala moglo bi biti način brzog izbacivanja sigurnosnog vozila iz stroja jer posada mora ukloniti zaštitnu mrežu da bi mogla očistiti stakla, a ako to nije jednostavan i brz postupak-vozilo je prisilno “izbačeno iz igre”.

Važan element zaštite jesu i gume otporne na bušenje. Najčešće se rabi guma s run-flat umetkom jer omogućuju vožnju još najmanje pedesetak kilometara s ispuštenom gumom. Pri tom se znatnije ne narušava vozna svojstva i vozilo se samostalno može povući iz opasne zone te uputiti na popravak.

Zapaljiva sredstva, popularni Molotovljev koktel, ozbiljna su prijetnja sigurnosnim vozilima. Razne vrste zapaljivih bombi najčešće su sredstvo nasilnih prosvjednima. Lagano ih je načiniti od priručnih materijala i zato su uostalom i tako popularne.

Osjetljive zone svakog vozila su gume, motor a osobito spremnik za gorivo koji se mora dodatno zaštititi. Obično se instalira sustav za gašenje pomoću praha, a mlaznice sustava postavljene su na sva osjetljiva mjesta na vozilu. Naprednija inačica sustava rabi inertni plin i toplinske senzore za automatsku aktivaciju protupožarnog sustava. Naravno, mudro je i u unutrašnjosti vozila predvidjeti prostor za ručne protupožarne aparate kojima članovi posade mogu gasiti vatru kad se ukaže potreba.

Na prednji i stražnji dio vozila se postavljaju pojačani odbojnici, a kod nekih se vozila postavlja i ralica za uklanjanje uličnih improviziranih zapreka ili pak posebna hidraulički upravljana mrežasta konstrukcija za zaprečavanje prostora. Uz to se postavlja i standardna policijska oprema: sirene, rotirajuća svjetla, zvučnici, reflektori i slična oprema.

Kako niska silueta nema nikakve važnosti kod sigurnosnih vozila, konstruktori se mogu posvetiti većoj udobnosti posade i operativnosti. Rezultat je viša razina udobnosti zbog većih unutarnjih dimenzija prostora za posadu i, osobito, više mjesta za glavu nego kod standardnih vojnih oklopnih vozila.

Za sigurnosna je vozila važno da budu opremljena dobrim klimatizacijskim i ventilacijskim sustavom. Takva se vozila često mogu naći u području gdje se vrlo intenzivno rabi suzavac te je vrlo važno da sustav ventilacije može kvalitetno filtrirati vanjski zrak i spriječiti prodor suzavca u vozilo.

Ako se pokaže da intervencija policije i uporaba suzavca nisu dovoljni za suzbijanje nereda snage sigurnosti se okreću jačem oružju. Riječ je o snažnim vodenim crpkama poznatim i kao “vodeni topovi”. To je učinkovit alat koji može brzo “ohladiti” prosvjednike, a osobito je neugodan zimi kad se nasilnici nađu mokri i promrzli u nekoliko sekundi. Zato se na neka vozila postavljaju vodeni topovi i to je na neki način “teško topništvo” pri suzbijanju nasilnih demonstracija. S druge strane, vodeni topovi su medijski vrlo vidljivi i zanimljivi, privlače pozornost javnosti i zato ih treba rabiti obzirno kako se cijela priča ne bi pretvorila u politički problem.

Vodeni se topovi obično postavljaju na veća vozila odgovarajuće mase, a najčešće sliče vatrogasnim vozilima uz primjenu uobičajenih mjera zaštite karakterističnih za sigurnosna vozila.

Vozila za raznolike zadaće
Jedan od poznatih proizvođača sigurnosnih vozila jest tvrtka IVECO, koja na području jednostavnih lakših vozila nudi model IVECO 65 C15V koji je zapravo oklopljena i prilagođena inačica komercijalnog vozila Daily maksimalne mase 6,5 tona. Pokreće ga komercijalni dizelski common rail motor. Oklopljen je dodatnim oklopnim pločama te ima neprobojno staklo na svih staklenim površinama. Može prevesti do 10 osoba i služi kao oklopni transporter za policijske snage. Slični se modeli nalaze u proizvodnom programu brojnih proizvođača sličnih komercijalnih vozila. Tako Mercedes Benz ima prilagođenu inačicu kombija Sprinter.

Ukoliko se od vozila traži veća razina zaštite treba ga oklopiti debljim čeličnim pločama, a to znatno povećava masu pa se više ne može upotrebljavati komercijalno vozilo kao kompletna platforma. Zato se uzima podvozje, a tijelo se napravi od čeličnih ploča potrebne debljine kako bi se postigla potrebna razina zaštite.

Tipičan primjer takvog sogurnosnog vozila jest RG-12 pogonske konfiguracije 4×2 ili 4×4 kojeg radi južnoafrička podružnica britanske tvrtke BAE Systems. Dosad je prodano više od 700 vozila RG-12. Vozilo ima monokok karoseriju od čeličnih ploča. Motor je postavljen na poseban pomoćni okvir kako bi se pojednostavilo održavanje. Najveća masa mu je 9,2 tone, a korisna nosivost 1,8 tona. Ima dva člana posade i mjesto za šest putnika.

Talijanska tvrtka IVECO od 2004. licencno proizvodi RG-12 posebno prilagođen potrebama talijanskih snaga sigurnosti.
Slično je vozilo i TACTICA što ju je proizvodila britanska tvrtka Alvis koju je kupio koncern BAE Systems. To su vozilo kupile snage sigurnosti nekih država kao što su Norveška, Gana,

Singapur i Indonezija.
Zanimljivo je još jedno vozilo talijanske tvrtke IVECO. Riječ je o modelu 40.10 WM koji je razvijen na temelju lakog podvozja pogonske konfiguracije 4×4. To vozilo ima ukupnu masu od oko 4,5 tona i mjesta za pet ljudi i vozača. Vozilo ima male dimenzije i vrlo je pokretljivo. Najviše ga rabe talijanska vojska i karabinjeri u mirovnim misijama diljem svijeta. Uz otvorenu, nezaštićenu inačicu postoji i potpuno zaštićena, s dodatnim oklopom i neprobojnim staklima.

Na temelju te inačice njemačka je tvrtka Krauss-Maffei Wegmann razvila malo veće vozilo Terrier, koje ima ukupnu masu od 5,1 tone te može ukupno primiti do osam ljudi, uključujući i vozača.

Najbolje zaštićena vozila imaju i najveću masu, obično veću od 10 tona. Razvijaju se na podvozjima kamiona srednje nosivosti kako bi se optimalno uskladile masa i pokretljivost. Jedno od poznatijih vozila u toj klasi jest njemački UR-416 odnosno njegov nasljednik CONDOR 2. Dosad je tih vozila načinjeno više od 1500 primjeraka u raznim inačicama.

Izraelska tvrtka Rafael razvila je sigurnosno vozilo ZE’EV (hebrejski: vuk) s najvećom masom od 8 tona na komercijalnom podvozju tvrtke Ford. Proizvodnja je počela 2005., dosad je naručeno više od 140 vozila a najveći je korisnik izraelska vojska i snage sigurnosti.

Južnokorejska tvrtka Jino Motors nudi nekoliko sigurnosnih vozila koja su načinjena na temelju komercijalnih kamionskih podvozja tvtrki Hyundai ili Daewoo. Tako model WC9000, uza svu uobičajenu sigurnosnu opremu (oklop, ralicu, zaštitu za prozore?), ima i vodeni top i spremnik za vodu kapaciteta 10 000 litara. Tvrtka nudi i povećanu inačicu WC12000.

Uz opisana vozila, koja se mogu smatrati “klasičnim” sigurnosnim vozilima kutijaste forme, proizvođači nude i bogat izbor običnih civilnih vozila koja su dodatno prilagođena kako bi se mogla rabiti u sigurnosne svrhe. Najpoznatiji je primjer Land Rover kojeg su britanske snage sigurnosti masovno rabile u Sjevernoj Irskoj tijekom krize 70-ih, 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća. Države koje su kupile američke terence Humvee ponekad ih rabe u zadaćama osiguranja javnog reda i mira ili u borbi protiv krijumčara droge u Latinskoj Americi.

Očekuje se da će i nova vojna laka oklopna vozila, kao što su IVECO LMV, KMW Dingo i druga slična vozila, brzo pokazati kako se mogu rabiti i kao sigurnosna vozila.

Igor SKENDEROVIĆ