B-1B već je u trenutku ulaska u operativnu uporabu u listopadu 1986. bio zastario, no ipak znatno napredniji od svih sovjetskih bombardera

Činjenica da su se krila s promjenjivim kutom nagiba pokazala puno bolja na jurišnicima nego na lovačkim avionima, uz iznimku američkog palubnog lovca F-14 Tomcat (vidi tekst Nepobjedivi Tomcat, HV 608), logično je vodila prema primjeni tog rješenja na bombarderima. Američko ratno zrakoplovstvo i strateške snage sredinom pedesetih godina vjerovali su da će strateški bombarderi doći do svojih ciljeva ako će letjeti dovoljno visoko i dovoljno brzo. Na temelju tih pretpostavki tvrtka North American Aviation razvila je strateški bombarder XB-70 Valkyrie (više u tekstu North Americanov XB-70 Valkyrie, HV 583), koji je mogao letjeti brzinom većom od 3 Macha na visini od 21 000 metara. I po današnjim mjerilima bio je to fantastičan avion. Kad se ukupna cijena programa podijeli na dva izrađena prototipa, bio je iznimno skup sa 750 milijuna dolara po letjelici, odnosno oko milijardu u današnjoj vrijednosti. Osim toga, sovjetski su protuzračni raketni sustavi počeli obarati američke izvidničke avione U-2 iako su letjeli na visinama većim od 21 000 metara. Kako se moglo očekivati da će sovjetski PZO raketni sustavi s vremenom biti sve bolji, prodori na velikim visinama više nisu dolazili u obzir. Moralo se pronaći neko drugo rješenje.

Na rubu ljudskih mogućnosti

Ako bombarderi nisu smjeli i mogli izvršavati zadaće na velikim visinama velikim brzinama, onda su to morali činiti na vrlo malim visinama visokim dozvučnim brzinama. Veliki i teški bombarder B-52 imao je dostatan borbeni polumjer djelovanja za takve misije, no njegova konstrukcija s velikim krilima i čak osam motora nije omogućavala dugotrajan let na vrlo malim visinama. B-52 golem je i vrlo bučan avion čiji motori ostavljaju dug trag dima pa ga nije teško vizualno uočiti iz zraka ili sa zemlje. Doduše, to se moglo djelomično otkloniti noćnim misijama, ali tad bi naprezanje pilota bilo na samom rubu ljudskih mogućnosti. Dakle, za novu vrstu misije USAF je trebao novi bombarder, gotovo po svemu različit od B-52. Jedine sličnosti trebale su biti nosivost i borbeni polumjer djelovanja. Avion je morao biti znatno manji i puno pokretljiviji kako bi mogao izbjegavati prepreke tijekom leta na vrlo malim visinama. Na osnovi iskustava s F-111 (vidi tekst Prilagodljivi mravojed, HV 601), USAF je zaključio da bi novi bombarder morao imati krila s promjenjivim kutom nagiba jer će mu ona pružati mogućnost optimalne aerodinamičke konfiguracije ovisno o visini i brzini leta te će znatno smanjiti brzine polijetanja i slijetanja.

Nakon nekoliko uvodnih, u listopadu 1963. objavljena je studija AMPSS (Advanced Manned Precision Strike System), dostatno razrađena da se po njoj mogu pozvati tvrtke kako bi ponudile rješenja. Na poziv za ponude odazvao se Boeing, General Dynamics i North American. Sredinom 1964. USAF je AMPSS zamijenio studijom AMSA (Advanced Manned Strategic Aircraft), koja je tražila da novi bombarder može letjeti brzinama većim od 2 Macha na velikim visinama. Da bi sve bilo još kompliciranije, tadašnji američki državni tajnik za obranu Robert McNamara, nije želio trošiti novac na novi bombarder nego na interkontinentalne balističke projektile. Tek kad je 1969. na predsjedničku dužnost stupio Richard Nixon, program AMSA će oživjeti. Novi državni tajnik za obranu Melvin Laird nije podnosio F-111, nego je želio što brže razviti novi bombarder koji će ga nadomjestiti. Službeni početak razvoja bombardera B-1A seže u travanj 1969., a novi zahtjev za ponude objavljen je u studenom te godine.

Ponude je poslao Boeing, General Dynamics i North American Rockwell. Već u lipnju 1970. za pobjednika je odabran prijedlog potonje tvrtke, koja je dobila ugovor za gradnju triju prototipova.

 Predsjednička gledišta

Prvi je prototip prvi put poletio 23. prosinca 1974. Izvorni je plan predviđao isporuku čak 240 aviona B-1A te ulazak u operativnu uporabu do kraja 1979. godine. No, demokratski predsjednički kandidat Jimmy Carter pozivao je tijekom predizborne kampanje 1976. na prekid razvoja tog aviona. Stoga ne čudi da je, nakon što je 1977. preuzeo predsjedničku dužnost, odmah naložio detaljno preispitivanje isplativosti nastavka programa. Dva su druga programa presudila u korist obustave razvoja. Prvi je bio tad supertajni razvoj borbenih aviona s vrlo malim radarskim odrazom (stealth). Drugi je bio kombinacija bombardera B-52 i krstarećih projektila vrlo velikog dometa AGM-86 ALCM (Air Launched Cruise Missile). Projektili ALCM mogli su se zbog velikog dometa lansirati daleko izvan sovjetskog zračnog prostora. Ukupni troškovi razvoja ALCM-a, njihova proizvodnja i uvođenje u operativnu uporabu (zajedno s troškovima prilagodbe B-52 za njihovo nošenje) iznosili su tek 20 posto ukupnih troškova razvoja i uvođenja u operativnu uporabu 244 aviona B-1A. Odluka o prekidu razvoja službeno je objavljena 30. lipnja 1977. godine. Javnost će tek puno kasnije saznati da je dobar dio ušteđenog novca otišao na tad vrlo tajni program ATB (Advanced Technology Bomber), koji će rezultirati bombarderom B-2 Spirit.

Iako stručni krugovi danas uglavnom zaključuju da je otkazivanje programa razvoja B-1A bilo opravdano, to nije spriječilo republikanskog predsjedničkog kandidata Ronalda Reagana da tijekom predizborne kampanje 1980. godine osporava takvu odluku. Kad mu je 1981. počeo predsjednički mandat, Reaganova ključna hladnoratovska premisa bila je prisiliti SSSR na dodatne troškove za razvoj naoružanja kako bi ga se ekonomski iscrpilo. Osnova tog gledišta bila je da je SAD ekonomski i tehnološki znatno snažniji te da će puno lakše podnijeti takvu utrku u naoružanju. Do travnja 1981. četiri su prototipa B-1A ostvarila 70 letova i nakupila čak 378 sati naleta. Razvoj poboljšanog B-1 značio je da će se u vrlo kratkom vremenu i s relativno malo sredstava dobiti novi strateški bombarder. Rockwell je stoga u siječnju 1982. dobio dva ugovora ukupne vrijednosti 2,2 milijarde dolara za razvoj poboljšane inačice B-1 i proizvodnju 100 letjelica. Novi je bombarder dobio službenu oznaku B-1B te ime Lancer (engl. kopljanik), iako je među pilotima i tehničarima bio poznatiji kao Bone (kost). Prvi je proizvedeni B-1B prvi put poletio 18. listopada 1984., a stoti je isporučen 2. svibnja 1988. godine.

 Nov, a zastario

B-1B već je u trenutku ulaska u operativnu uporabu u listopadu 1986. bio zastario, no ipak znatno napredniji od svih sovjetskih bombardera. Kako bi poništio tehnološko zaostajanje, SSSR je krajem sedamdesetih pokrenuo razvoj sličnog strateškog bombardera Tu-160. Time je program razvoja B-1B postigao pravi cilj – prisiliti SSSR na još veća izdvajanja za oružane snage.

U početku operativne uporabe B-1B bio je naoružan isključivo nuklearnim naoružanjem. Tijekom 1991. svi su avioni na brzinu osposobljeni za nošenje gravitacijskih bombi Mk 82 mase 230 kg, no zbog problema s motorima ni jedan B-1B nije te godine borbeno djelovao u operacijama oslobađanja Kuvajta od iračke okupacije. Raspadom SSSR-a u prosincu 1991. postavilo se pitanje što činiti s flotom aviona B-1B. Postojale su dvije opcije: jedna je bila da ih se otpiše, a druga da ih se osposobi za nošenje klasičnog naoružanja. S obzirom na to da su bili potpuno novi i s vrlo malim brojem sati naleta, odlučeno je da će se u njih investirati dodatne tri milijarde dolara. Tijekom 1995. počeo je proces potpunog uklanjanja mogućnosti nošenja nuklearnog oružja, koji je dovršen 2011. godine.

Prvo su borbeno djelovanje B-1B imali u prosincu 1998., kad su gravitacijskim bombama gađali talibanske položaje u Afganistanu. Znatno opasnije i zahtjevnije borbene zadaće izvršavali su tijekom NATO-ovih zračnih udara po SR Jugoslaviji 1999. godine. Intenzivno su korišteni i tijekom 2003. u okupaciji Iraka. Tijekom 2011. napadali su ciljeve u Libiji, a 2014. ciljeve na prostoru takozvane Islamske države. Kako nitko od protivnika nije imao najsuvremenije PZO raketne sustave, B-1B bio je više nego dorastao zadaćama. Ne čudi stoga što ni jedan nije oboren.

 Bit će pedeset godina

S vremenom je održavanje B-1B postajalo sve teže i skuplje, a broj operativnih aviona smanjio se na 66 jer ih je sve više rastavljano zbog nedostatka rezervnih dijelova. Sve teže održavanje dovelo je do enormnog povećanja troškova (za svaki sat naleta potrebno je oko 48 sati održavanja), što je rezultiralo odlukom o početku povlačenja B-1B iz operativne uporabe. Iako će tempo povlačenja ponajviše ovisiti o dovršetku razvoja i početku operativne uporabe najnovijeg američkog strateškog bombardera B-21 Raider, ono će početi 2025., a zadnji će biti povučeni iz operativne uporabe najkasnije 2035. godine. U trenutku otpisa avioni će biti stari između 40 i 50 godina. Zanimljivo je da USAF istodobno ne predviđa otpis znatno starijih B-52. Umjesto toga najavljuje se da će, nakon što B-21 u većem broju uđu u operativnu uporabu, početi otpis B-2. Kad se u obzir uzmu problemi koji su pratili B-1 od početka razvoja, činjenica da je bio zastario u trenutku ulaska u operativnu uporabu (znatno suvremeniji strateški bombarder B-2 uveden je u operativnu uporabu samo deset godina kasnije) te da su s vremenom troškovi održavanja enormno povećani, operativni vijek od pedeset godina odličan je uspjeh.

Mario GALIĆ