Na početku svečanog dijela sjednice, koji je nastavljen nakon 35-minutne stanke, u 18:50 dana 25. lipnja 1991., predsjedavajući Sabora Žarko Domljan ponovno je naveo državotvorne odluke koje je Sabor netom usvojio, a potom je u cijelosti pročitao “ove značajne dokumente Hrvatskoga sabora, temeljem kojih je Republika Hrvatska postala suverena i samostalna država”:

Na temelju članka 140. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske, u skladu s neotuđivim, nepotrošivim, nedjeljivim i neprenosivim pravom hrvatskog naroda na samoodređenje, uključujući i pravo na razdruživanje i udruživanje s drugim narodima i državama, te suverenitetom Republike Hrvatske koji pripada svim njezinim državljanima, izvršavajući volju naroda očitovanu na referendumu 19. svibnja 1991. godine.

S obzirom na činjenicu da SFRJ ne djeluje kao ustavno pravno uređena država, te da se u njoj grubo krše ljudska prava, prava nacionalnih manjina i prava federalnih jedinica, imajući u vidu da federativno uređenje Jugoslavije ne omogućuje rješavanje državno političke i gospodarske krize i da među republikama SFRJ nije došlo do sporazuma koji bi omogućio preustrojstvo federativne savezne države u savez suverenih država.

Izjavljujući da Republika Hrvatska uvažava jednaka prava drugih republika dosadašnje SFRJ, u težnji da s njima jednako pravno, demokratski i mirnim putem postupno uređuje sva pitanja iz dosadašnjeg zajedničkog života, poštujući njihovu suverenost i teritorijalnu cjelovitost, izražavajući spremnost da se s njima kao samostalna i neovisna država sporazumijeva o gospodarskim, političkim, obrambenim i drugim vezama, Sabor Republike Hrvatske donosi:

– Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske.

Prvo: Republika Hrvatska proglašava se suverenom i samostalnom državom.

Drugo: Ovim činom Republika Hrvatska pokreće postupak razdruživanja od drugih republika i SFRJ. Republika Hrvatska pokreće postupak za međunarodno priznavanje.

Treće: Međunarodni ugovori, koje je sklopila i kojima je pristupila SFRJ, primjenjivat će se u Republici Hrvatskoj, ako isti nisu u suprotnosti s Ustavom i pravnim poretkom Republike Hrvatske na temelju odredaba međunarodnog prava o sukcesiji država u pogledu ugovora.

Četvrto: Na području Republike Hrvatske važe samo zakoni koje je donio Sabor Republike Hrvatske, a do okončanja razdruživanja i savezni propisi, koji nisu stavljeni izvan snage.

Republika Hrvatska preuzima sva prava i obveze koje su Ustavom Republike Hrvatske i Ustavom SFRJ bile prenesene na tijela SFRJ.

Drugi dokument koji ste donijeli, jest Ustavni zakon o izmjeni i dopuni Ustavnog zakona za provedbu Ustava Republike Hrvatske. (…)

Treći dokument koji je usvojio Sabor jeste Deklaracija o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske.

Na temelju članka 140. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske, Sabor Republike Hrvatske donosi Deklaraciju o us-postavi suverene i samostalne Republike Hrvatske.

Prvo, polazeći od 13-stoljetne državno-pravne tradicije na tlu između Jadrana, Drave i Mure, hrvatski narod je sačuvao samosvijest o vlastitom identitetu i o pravu na samobitnost i neovisnost u samostalnoj i suverenoj Republici Hrvatskoj, Državi Hrvatskoj.

Stjecajem povijesnih okolnosti, nalazeći se na razmeđu istočnog i zapadnog kršćanstva, dviju često suprotstavljenih civilizacija i kultura, te različitih političkih, gospodarskih i inih interesa, hrvatski je narod stoljećima branio svoju narodnu državu, a time i narode zapadno od svojih domovinskih granica.

Hrvatski je narod bio pod vlašću hrvatskih narodnih vladara te hrvatskoga Sabora samostalan ili pak u personalnim i ugovornim unijama i državno-pravnim savezima s drugim narodima, ali uvijek budno pazeći na očuvanje svoje državne samobitnosti i suvereniteta.

Hrvatski narod sačuvao je i u najtežim povijesnim uvjetima dio svog nacionalnog prostora i glavni grad Zagreb, sa svim obilježjima hrvatskog državnog suvereniteta, čuvari i nositelji kojega bijahu nakon narodnih vlada, hrvatski Sabor i hrvatski banovi, koji imahu ovlasti potkraljeva u vrijeme kada je Kraljevina Hrvatska bila udružena s drugim državama.

Hrvatski je Sabor očuvao predaje o hrvatskom povijesnom pravu i održao hrvatsku Državu [i] samobitnost tijekom sveukupne povijesni, po čemu je hrvatski narod jedan od najstarijih državotvornih povijesnih naroda Evrope.

Drugo, u razdoblju nametnoga centralističkog i totalitarnoga sustava SFRJ, Republika Hrvatska nije mogla promicati i štititi svoje političke, gospodarske, kulturne i ine interese pa je stoga neprestano jačala težnja za razdruživanjem iz jugoslavenske državne zajednice.

Danas smo suočeni s pokušajima da se organiziranim odmetništvom i terorizmom poticanim izvan Republike Hrvatske narušava ustavni poredak i integritet Republike Hrvatske, štoviše da se spriječi provedba volje hrvatskoga naroda i svih građana Republike Hrvatske koja je očitovana na izborima i ozakonjena u Ustavu Republike Hrvatske, a osobito na referendumu za suverenost, neovisnost i samostalnost u odnosu na druge republike SFRJ i ostale susjedne države.

Hrvatski je narod zajedno sa svim građanima koji Republiku Hrvatsku smatraju svojom domovinom odlučan da svim snagama brani svoju samostalnost i teritorijalnu cjelovitost od bilo čije agresije.

Treće, Republika Hrvatska jeste demokratska, pravna i socijalna država u kojoj su najviše vrednote ustavnog poretka, sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, pluralizam i nepovredivost vlasništva, očuvanje prirodna i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav.

Republika Hrvatska jamči Srbima u Hrvatskoj i svim nacionalnim manjinama koje žive na njezinu tlu poštivanje svih ljudskih i građanskih prava, a osobito slobodu izražavanja i njegovanja nacionalnog jezika i kulture, kao i političkog organiziranja.

Republika Hrvatska štiti prava i interese svojih državljana bez obzira na vjersku, etničku i rasnu pripadnost.

Republika Hrvatska jamči u skladu s pravilima međunarodnoga prava drugim državama i međunarodnim organizacijama da će u cijelosti i savjesno izvršavati sva prava i obveze kao pravni slijednik dosadašnje SFRJ, u dijelu koji se odnosi na Republiku Hrvatsku.

Četvrto, Republika Hrvatska je i po dosadašnjim ustavima FNRJ i SFRJ imala pravo na samoodređenje uključujući i pravo na odcjepljenje.

Republika Hrvatska, uspostavljajući se kao samostalna i suverena država koja je do sada dio svojih suverenih prava ostvarivala u zajednici s drugim republikama i autonomnim pokrajinama u SFRJ, mijenja svoj položaj i državno-pravni odnos spram SFRJ pristajući na sudjelovanje u pojedinim njezinim institucijama i službama od zajedničkog interesa u funkciji razdruživanja. Dok traje razdruživanje treba utvrditi prava i obveze odnosno udjel Republike Hrvatske u cjelokupnoj pokretnoj i nepokretnoj imovini i pravima dosadašnje SFRJ.

Proglašenjem Ustavne odluke o osamostaljenju Republika Hrvatska otpočinje postupak razdruživanja od ostalih republika i SFRJ, želeći da se ovaj postupak što prije okonča na demokratski i miroljubivi način, poštujući interese svih republika i autonomnih pokrajina koje su činile SFRJ.

Proglašenjem Ustavne odluke o osamostaljenju ostvarene su pretpostavke za priznavanje Republike Hrvatske kao međunarodno pravnog subjekta za što će predsjednik i Vlada Republike Hrvatske poduzeti sve potrebne korake.

Ovom Ustavnom odlukom sadašnje granice Republike Hrvatske postaju državne granice prema drugim republikama i susjednim državama dosadašnje SFRJ.

Na području Republike Hrvatske važe samo oni zakoni koje je donio Sabor Republike Hrvatske, a do okončanja razdruživanja i savezni propisi koji nisu stavljeni izvan snage.

Sva pitanja koja u ovom trenutku ne mogu biti riješena, kao što su položaj JNA, savezna diplomacija, razdioba zajedničkih prava i obveza, bit će uređena posebnim dogovorom, ugovorom između Republike Hrvatske i ostalih federalnih jedinica i SFRJ u postupku razdruživanja. Dok traje razdruživanje Republika Hrvatska priznaje samo one savezne institucije u kojima se odlučuje na osnovama pariteta i suglasnosti.

Savezna tijela ne mogu djelovati na teritoriju Republike Hrvatske osim ako to Vlada Republike Hrvatske za pojedini slučaj privremeno ne odobri. Republika Hrvatska povlači svoje predstavnike iz saveznog Vijeća Skupštine SFRJ kojemu je istekao mandat, a njegovo je postojanje nepotrebno u postupku razdruživanja.

Republika Hrvatska smatra da Vijeće republika i pokrajina može obavljati ulogu parlamentarnog razmatranja problema razdruživanja.

Peto, Republika Hrvatska priznaje puni suverenitet i međunarodno pravni subjektivitet novim državama koje nastaju razdruživanjem SFRJ u okviru postojećih granica SFRJ i u okviru njihovih međusobnih granica utvrđenih dosadašnjim Ustavom ili međusobnim dogovorom na demokratski način.

Uspostavom samostalnosti i suverenosti Republika Hrvatska ne želi prekid odnosa s drugim republikama niti poremećaj u gospodarskim, prometnim, financijskim odnosima ili poslovanju.

Republika Hrvatska uspostavit će posebni ugovorni odnos s Republikom Slovenijom stvarajući savez dviju samostalnih i suverenih država.

Republika Hrvatska poziva i ostale republike dosadašnje SFRJ na stvaranje saveza suverenih država pod sljedećim pretpostavkama: priznavanje međusobnog državnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta, uzajamno uvažavanje, priznavanje političkog pluralizma i demokracije, pluralizma vlasništva i tržišnog gospodarstva, djelotvorno poštivanje ljudskih prava, prava nacionalnih manjina i drugih civilizacijskih vrednota slobodnoga svijeta, kao i spremnost na recipročni ugovor i dogovor o svim spornim pitanjima koja postoje između pojedinih republika suverenih država.

Republika Hrvatska polazi od stanovišta:

– da bi savez suverenih država s Republikom Slovenijom, kao i s ostalim republikama, utemeljen na osnovama ugovorne, dobrovoljne i interesne zajednice mogao biti od koristi za sve republike sadašnje SFRJ, pod uvjetom da se poštuju međusobni interesi po važećim propisima međunarodnoga prava, posebno onih na kojima se zasniva i izgrađuje europska zajednica, jer ta načela pokazuju životnost i praktičnu djelotvornost i ona su putokaz, kojim će i u budućem savezu suverenih država, do ulaska u Europsku zajednicu biti osiguran mir, prosperitet i međunarodno uvažavanje.

I, konačno, četvrti dokument, koji je Hrvatski sabor donio:

– Povelja o pravima Srba i drugih nacionalnosti u Republici Hrvatskoj.

Polazeći od načela da je cilj svake demokratske i suverene države zaštita i unapređenje dostojanstva i jednakosti svakog ljudskog bića, a prema tome i unapređenje slobode i ravnopravnosti svih nacionalnosti.

Polazeći od izvorišnih osnova Ustava Republike Hrvatske kao i odredbi od kulturne autonomije i ustrojstvu lokalne samouprave.

Polazeći od opće Deklaracije o pravu čovjeka Organizacije Ujedinjenih naroda iz 1948. godine, Deklaracije usvojene u Kopenhagenu 1990. godine i Pariške povelje iz 1990.

Polazeći od suvremene prakse rješavanja problema nacionalnosti u demokratskim zemljama, Sabor Republike Hrvatske donosi:

Povelju o pravima Srba i drugih nacionalnosti u Republici Hrvatskoj.

1. Pravedno rješenje pitanja Srba i drugih nacionalnosti u Republici Hrvatskoj jedan je od važnih čimbenika demokracije, stabilnosti, mira i gospodarskog napretka, kao i suradnje s drugim demokratskim državama.
2. Zaštita i puno ostvarenje prava svih nacionalnosti u Republici Hrvatskoj, kao i zaštita prava pojedinaca sastavni je dio međunarodne zaštite ljudskih i građanskih prava i zaštite nacionalnosti i kao takva pripadaju području međunarodne suradnje.
3. Prava nacionalnosti i međunarodna suradnja ne dozvoljavaju niti jednu aktivnost koja je suprotna načelima međunarodnoga prava, osobito suverenosti, teritorijalne cjelovitosti i političke samostalnosti Republike Hrvatske, kao jedinstvene i nedjeljive demokratske i socijalne države.
4. Sve nacionalnosti u Hrvatskoj pravno su zaštićene od svake djelatnosti koja može ugroziti njihovo postojanje, imaju pravo na poštovanje, samoočuvanje i kulturnu autonomiju.
5. Srbi u Hrvatskoj i sve nacionalnosti imaju pravo proporcionalnog sudjelovanja u tijelima lokalne samouprave i odgovarajućim tijelima državne vlasti, kao i na osiguranje gospodarskog i društvenog razvitka radi očuvanja njihovog identiteta, i radi zaštite od svakog pokušaja asimilacije, što će se regulirati odgovarajućim zakonima, teritorijalnom organizacijom i lokalnom samoupravom Republike Hrvatske te institucionaliziranjem organa i tijela Sabora, koji će rješavati i unapređivati međunacionalne odnose.

Pojedine nacionalnosti i njihovi pripadnici imaju pravo radi zaštite svojih prava obratiti se međunarodnim institucijama koje su pozvane braniti ljudska i nacionalna prava.

To su četiri dokumenta, koje je Hrvatski sabor donio u toku današnjega dana.

TEKST  dr. sc. Ante Nazor, ravnatelj Centra