Sinjska alka spoj je tradicije i viteškog nadmetanja. Svojom dugovječnošću plijeni pozornost ne samo građana Sinja i Cetinskog kraja nego cijele Hrvatske, ali i šire. Ove se godine održava njezino 309. izdanje. Sa svim detaljima vezanim uz to natjecanje upoznao nas je dvostruki slavodobitnik i trenutačni alkarski vojvoda Mario Šušnjara

Sinjska alka, jedan od iznimnih simbola bogate hrvatske povijesti, upisana je 2010. godine na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Kroz priču o toj viteškoj igri vodi nas Mario Šušnjara, alkarski vojvoda i dvostruki slavodobitnik: 2003. i 2010. godine, koji se s ponosom prisjeća tih dana. O Sinjskoj alki govori u superlativima te nas upoznaje s brojnim pojmovima koji se uz nju vežu. Svake godine početkom kolovoza, uglavnom na prvu nedjelju u tom mjesecu, održava se Sinjska alka. Ne smije se održati prije 3., ni nakon 9. kolovoza. Radi se o tradiciji, jer se dva dana prije Alke, u petak i subotu održavaju Bara i Čoja. Te su trke mnogim alkarima ujedno i zadnja priprema za Alku. Velika je čast odnijeti pobjedu u Bari i Čoji. Pravilo je da i one moraju biti održane u kolovozu pa je to ujedno i razlog termina održavanja kako bi se ispoštovala tradicija. 

Što je zapravo Sinjska alka? 

Sinjska alka viteška je igra koja je nastala kao spoj tradicije, časti, viteštva, sporta i vjere. Jako je vezana uz Gospu Sinjsku, a trči se na godišnjicu pobjede nad turskim osvajačima, u spomen na 700 hrvatskih vojnika iz Sinja koji su uspjeli zaustaviti navalu turske vojske koja je imala između 35 i 60 tisuća pripadnika. To se zbilo 14. kolovoza 1715. godine. Usto, Sinjska alka zbog datuma održavanja redovito se veže uz veliki hrvatski praznik i blagdan – Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, odnosno vojno-redarstvenu operaciju Oluja, u kojoj su hrvatski branitelji oslobodili okupirane dijelove Lijepe Naše od agresora.

Statut Sinjske alke definiran je i jasan, te kaže kako se ona svake godine mora održati. Dosad, srećom, ni rat, ni pandemija nisu prekinuli tradiciju koja traje već 309 godina. Sinjska alka događaj je koji je prepoznat u svijetu. Iako se u Hrvatskoj održavaju slične utrke, Alka je ipak najpoznatija. Sinj kao mjesto održavanja tog dana postaje centar Hrvatske jer su sve oči uprte baš u Alku. Taj grad koji ima otprilike 15 tisuća stanovnika na dan održavanja Alke ugosti više od 60 tisuća posjetitelja. Sretnici su oni koji mogu dobiti mjesto na tribinama u ulici gdje se trči Alka.

Šušnjara nam objašnjava povijest igre. Ljudi koji su branili grad i bili u tvrđavi, kao zahvalu Čudotvornoj Gospi Sinjskoj dali su iskovati zlatnu krunu, koja je stavljena na njezinu sliku. To je poveznica s crkvenim dijelom. Sama alka pojavljuje se kao simbol. Na zarobljenom konju turskog paše nalazio se komad opreme u obliku alke, i to na dijelu gdje se drži noga. Branitelji Sinja uzeli su i gađali taj komad opreme i tu je začetak sportskog dijela. “Slični viteški turniri, kojih je bilo mnogo u to vrijeme, izumrli su, ali Alka je opstala jer se radilo o stvarnom događaju i povezanosti s Crkvom”, govori nam Mario Šušnjara. “Potvrdu o svemu dobili smo prije devet godina, kad smo išli u Venecijanski arhiv. Ondje smo uspjeli pronaći originalni dnevnik opsade grada i tu smo dobili pismenu potvrdu da je sve onako kako se usmenom predajom prenosi. Sam opis bitke, popis ljudi, prezimena, cijeli tijek događaja. U Sinju sad imamo i legitimitet da je sve što se priča i slavi zaista tako”, kaže Šušnjara. 

Od Marija Šušnjare saznali smo kako se postaje alkar, odnosno što to znači, kolika je čast biti alkar, kako izgleda hijerarhija. Sam Šušnjara, koji je prije nekoliko godina postao alkarski vojvoda, kaže nam kako su u Viteškom alkarskom društvu stvari posložene slično kao u vojsci. Alkarski vojvoda nešto je kao general, on je je taj koji vodi glavnu riječ i brine se o održavanja Alke. Alajčauš je zapovjednik kopljanika, odnosno alkara, a arambaša je zapovjednik alkarskih momaka. Brojne riječi i izrazi koji se vežu uz Alku potječu iz turskog jezika. “Da bi postao alkar odnosno kopljanik moraš imati navršenih 18 godina te znati jahati”, kaže Šušnjara… Onaj alkar koji ne zna jahati postaje alkarski momak. Zadaća alkarskog momka malo se mijenjala kroz povijest, ali bila je: voditi brigu o konju, koplju, pomagati alkaru (kopljaniku), a danas se nalazi uz njega i pridržava mu konja u svečanoj povorci.

Šušnjara dodaje da je minimalan broj alkara koji se mogu natjecati 11, a maksimalan 17. Nekad ih je bilo i više, odnosno 19. Dolaskom televizije 1965. godine taj je broj smanjen kako prijenos ne bi trajao predugo i kako se ne bi otišlo u noć. Tijekom utrke alkari, odnosno kopljanici u zadanom vremenu moraju pretrčati stazu, doći do alke i pokušati je pogoditi. To vrijeme iznosi 13 sekundi, tijekom kojih je konj u punom galopu, odnosno trči brzinom od oko 60 km/h. Trka koja traje dulje od 13 sekundi poništava se. Često, odnosno gotovo svake godine slijedi pripetavanje ako neki od alkara imaju jednak broj punata i tako se natječu sve dok se ne dobije pobjednik.

Vojvoda se bira na temelju različitih elemenata. Ne mora nužno znati jahati ni biti alkar. Iako je vojvoda onaj koji je glavni za odabir kopljanika, Statut kaže da kopljanike bira na prijedlog alajčauša jer je alajčauš zapovjednik kopljanika i onaj koji s njima obavlja pripreme. Pripreme počinju 15. svibnja iako mnogi, odnosno većina alkara, jašu kroz cijelu godinu kako bi konji održali kondiciju. Trči se gotovo svakodnevno, a dva puta tjedno gađa se alka. Alajčauš je cijelo vrijeme s kopljanicima i on vojvodi predlaže idealne kandidate za trčanje.  Predlažu se i ostali, poput alkara pratitelja – ađutanta. U povorci sudjeluje i maksimalno šest pratitelja barjaka, a radi se uglavnom o mlađim alkarima koji čekaju priliku da postanu kopljanici. “Svi u Sinju, svako dijete željelo bi biti ili alkar ili alkarski momak. I jedno i drugo je čast. Oni su tandem”, kaže Šušnjara.

Kopljanici i slavodobitnici

Pitali smo Marija Šušnjaru kako se postaje kopljanik. 

“Da biste postali kopljanik, preduvjet je da ste rođeni u Sinju ili Cetinskom kraju. Može se dogoditi da ste rođeni negdje na putu, ali roditelji su u trenutku vašeg rođenja morali imati prebivalište u Sinju i to u nizu od četiri generacije. Statut kaže da tad možete biti alkar odnosno kopljanik. Zatim je potrebno predati molbu, ali nakon što ste već svladali jahanje. Za povorku je najbolji balans mladosti i starosti. Nije dobro da je previše mladih i starih. Alka je dijelom igrana predstava. Ako nemate starih alkara, tada nema usmene predaje i gubi se tradicija. Važno je spomenuti da nema dobne granice”, dodaje Šušnjara. Zanimalo nas je i kako postati slavodobitnik Alke, odnosno što je sve za to potrebno. 

“Teško je postati slavodobitnik. Imamo jako dobre jahače. To, međutim, nije dovoljno da biste pobijedili. Jahati se počinje vrlo rano, već s devet godina. Treba dosta vremena da bi se mladi alkar stabilizirao i uopće pogodio alku, ne u punte, odnosno u jedan, u dva ili u sridu, već u samu alku”, objašnjava nam.  Šušnjara ističe da je za Alku dovoljno malo kvalitetnije jahanje, nešto između rekreativnog i sportskog. Vezano uz pobjedu, smatra da u njoj 40 posto otpada na konja, 30 posto na pripremu alkara, 20 posto na psihičku pripremu i deset posto na sreću.  “Za pobjedu je zaista bitno da se dosta toga poklopi. Onaj tko pobijedi Baru ili Čoju ne znači da će pobijediti i Alku. Može ga se gledati kao jednog od favorita, ali Alka je nešto sasvim drugo. Mali trzaj konja često može rezultirati slabijim pogotkom ili promašajem, a imate samo dvije prilike. Golema je razlika između gledanja uživo i televizijskog prijenosa. Koplje je dugo 310 centimetara, a teži desetak kilograma. Neki alkari preferiraju lakša, neki teža koplja”, naglašava Šušnjara. Na pitanje: Kako znati kad treba spustiti koplje?, odgovara: “Dok se trenira uglavnom se zamisli neka točka, nešto što se nalazi uz stazu, neka fasada, prozor, stup, reklama. Kad dođe Alka i sve se napuni gledateljima, na tu se pomoć više ne može računati.” Ističe da je veći problem sablja koja klapa i dosta udara. Odora je zimska, ali ako mislite pobijediti, to vam ne smije smetati.

Dan održavanja Alke, tradicija i ceremonija

Dan počinje u šest sati ujutro budnicom po sinjskim ulicama. U sedam je misno slavlje na Starom gradu. Nakon toga vojvodin ađutant vozi se gradom u kočiji, poziva predstavnike crkvenih, gradskih i vojnih vlasti. Oko 12 sati svaki alkar radi ručak na koji poziva prijatelje. Slijedi oblačenje alkara. Alkara oblači žena, a ako nije oženjen, oblači ga majka. “Kad ste gost na Alki, dobro je doći i vidjeti taj običaj jer je jako zanimljiv”, dodaje Mario Šušnjara. Nakon toga svi se alkari kopljanici okupljaju kod alajčauša, a u 14 sati dolaze svi alkarski momci i gradska glazba i kreće se na vojvodin prijem. Vojvodin prijem održava se u Alkarskim dvorima oko 15 sati, za sve goste koji dolaze službenim protokolom. Održi se kratki protokol i pozdravni govor i tad počinje Alka. Sve je propisano Statutom. Alka je sastavljena od tri trke. Prvu trku trči 17 alkara, drugu trku također, dok treću trku trče alkari koji imaju šansu za pobjedu. Nakon toga, ako nema pobjednika, ide se u pripetavanje u kojem sudjeluju alkari koji imaju jednak broj bodova. Najveličanstvenija pobjeda dogodila se prošle godine, kad je slavio Ivo Zorica. To je zato jer je pobijedio u pripetavanju, i to pogotkom u sridu. To vam je nešto kao kad pucate jedanaesterce u nogometu”, objašnjava Šušnjara, koji nam kroz razgovor pokušava slikovito približiti dojam same Alke.  “Svi se pripremamo kao tim, ali kasnije smo suparnici. Poštenje, viteštvo, čojstvo. To je baš dio tradicije, kao u vojsci: pripremate se zajedno, ali natječete se jedan protiv drugoga. Ako vidite da je netko od kolega u problemu, pomažete mu, a kasnije se natječete. To je jednostavno čast. Alka prožima kulturu, tradiciju i sport. Osjeti se da je Alka poštovana. Cijeli grad živi Alku. Da je grad ne živi, ona ne bi opstala. Na našem mikro nivou Alka je velika stvar. Slavodobitnik je glavna zvijezda u Sinju i to tijekom cijele godine”, kaže Mario Šušnjara. 

Doprinos gradu

“Viteško alkarsko društvo (VAD) osnovalo je ergelu i osigurava alkarima konje. Kad alkar počne jahati na jednom konju, uglavnom na njemu i ostaje. Važno je osjetiti životinju. Imamo odličan hipodrom u Sinju i tamo se trenira. Konj treba biti dobro utreniran. Imamo i jako dobru veterinarsku službu, koja se brine o konjima. To je također velik doprinos. Poznato je da je u svijetu konjički sport jako skup, a u Sinju je dostupan svima. To je doprinos Alke i alkara Sinju – omogućiti svakom djetetu da jaše, neovisno o njegovu materijalnom položaju”, govori nam.  Za kraj pitali smo ga kako alkari podnose velike vrućine u odori koja ima dosta slojeva. “Pojas je dug 15 metara. Omotava se četiri ili pet puta, ali navikli smo na to. Vrućine su velike, ali Alka je čast i tradicija”, zaključuje Šušnjara. Za kraj spominje kako mu je drago što se ove godine Alka poklapa s Olujom, odnosno što je dan nakon Alke proslava Oluje. To znači da će biti još veći interes za Alku i da će doći puno ljudi.

 

Tekst: Ivan Šurbek; Foto: Viteško alkarsko društvo (VAD)