Ministarstvo hrvatskih branitelja i ove je godine raspisalo natječaj za najbolju priču o Domovinskom ratu, na koji se i ovaj put javio velik broj učenika. I ovaj, peti po redu natječaj, pokazao je zanimanje djece za tematiku vezanu uz Domovinski rat, što je još jedna potvrda ovog iznimno poticajnog projekta. Za razliku od dosadašnjih, ovogodišnji natječaj dao je priliku i učenicima srednjih škola iz Bosne i Hercegovine koje izvode nastavu prema nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku. U ovom broju donosimo četvrtu od ukupno sedam pohvaljenih priča učenika iz Hrvatske

34 su stupnja. Vani se ne čuje ni glas, samo ljuljačka koja pleše u ritmu povjetarca. Nitko ju nije koristio dva mjeseca jer su djeca zatvorena po kućama. Na svakom se prozoru u selu vide znatiželjne glavice, tako i na ovoj kući na kraju ulice s desnog kraja ceste. Dva se plava oka naziru ispod bijele zavjese. Dječak je toliko malen da jedva, stojeći na prstima, nešto može vidjeti. Špijunira pokrete lišća, radni dan susjeda i nada se danu kad će moći posjetiti prijatelja preko puta. Svakodnevno ispituje mamu: “Mogu li van? Petar me zove da idemo igrati školice.” To je pitanje postavio i sada. Spremala se zabraniti mu odlazak, no sirena ju je preduhitrila. Digla se uzbuna za zračni napad. Instinktivno ga je primila za ruku, izjurila kroz vrata sa suzama u očima i uputila se u sklonište. Hoće li napasti? Hoće li se spustiti roj metaka na kuću? Hoće li majka imati krv svoga sina na rukama? Hoće li ga oplakivati na grobu, dimenzija dva puta dva s bijelom ružom privijenom u zagrljaj? Zalupila je vratima od podzemnog podruma. Uspjeli su se skriti, doći na “sigurno”. Ispustila je teški uzdah i umjesto zraka udahnula vlagu u prostoriji. Vonj joj je sobe zasmetao i na sekundu joj se zavrtjelo. Dječak je upalio bateriju koja je prostoriju ispunila svjetlom. Svi su kutovi sobe na sebi imali sloj plijesni, a paučina se protezala od poda do stropa. Mališan se smjestio u jedan kut i zauzeo četvrtinu preostalog mjesta. Zaboravljeni su ormari tamo dnevno boravili tako da nije preostalo puno prostora za raskomotiti se. Trenutno, garnitura ne bi stala unutra. Ne bi stalo ništa osim najpotrebnijih potrepština. Spustila se stepenicama do police iznad malog stolića kako bi namjestila stanicu na radiju. Potegla je antenu te osluhnula čuje li se išta na površini. Sve je mirovalo kao brod na pučini. Birala je stanicu dok šum nije prestao. Započeo je dnevni program Hrvatske radiotelevizije. Taktovi svima poznate melodije ispunili su tešku tišinu. Pjesma je bila poznatija iz dana u dan. Znaju ju najmlađi i najstariji. Sjela je pokraj sina te se privio uz nju. Stao je pjevušiti pa na kraju zapjevao: “Svaka zvijezda sija za tebe, slušam riječi brojim korake…” Pustila je suzu koju nije mogla zadržati, no brzo ju je obrisala kako on ne bi vidio njenu unutarnju borbu. Obećala je samoj sebi kako se neće raspasti pred njim koliko joj god bilo teško, koliki ju god teret brige tlačio. “Mama”, prenulo ju je dozivanje iz razmišljanja, “kad se tata vraća kući?” Što li reći malom čovjeku? Koju laž izreći? Kako se suočiti s istinom? Kako saznati istinu? Progutala je knedlu u grlu, poljubila ga u tjeme i izrekla: “Uskoro, doći će ne brini.” U glavi je znala kako neće doći. Nije znala je li živ dovraga, leži li njegovo tijelo u blatu ili nekoj provaliji ili je pak negdje zatvoren, okovan lancima, obasut pogrdama, podsmijesima te pokojom zalutalom pljuvačkom. Ne može znati, neće znati dok sve ovo ne završi. Pretvarati se s druge strane može, no to joj sve teže i teže pada. Srce joj se sve jače i jače para od obmana, ali i zbog toga što u očima svoga dječaka vidi priliku svoga muža. Stegla je krunicu oko vrata i izustila zaziv Majci Božjoj. Zaklopila je oči, glavu naslonila na hladan zid i krenula moliti. Osjećala se bespomoćno, beskorisno i bezvrijedno jer sve što radi je skrivanje i preživljavanje. Željela je moći osigurati budućnost svome sinu, a sada se moli da on preživi noć i zaboravi sve ovo. Zagrlila ga je još jače, a on ju je upitao: “Moliš li za tatu?” “Što?”, upitala je ona njega. “Ako moliš za tatu i ja ću moliti, možda će se prije vratiti.” Ostala je zatečena i prebirala po glavi izraze kojima može ublažiti situaciju. Pogledala ga je, a on je spokojno bio naslonjen na njena prsa. Sklopio je ruke, zatvorio oči i glavu podignuo prema nebu. “Bože, čuvaj tatu da mu se ništa loše ne dogodi tako da mama ne bude tužna.” Donja joj se usna počela tresti, pritisak u prsima rastao. Pjesma je na radiju prilazila kraju te se začuo glas spikera: “U ranijim se minutama oglasila sirena. Prema primljenim podacima mogu reći kako je opasnost prošla, no molimo stanovnike da prevencije radi ostanu u skloništima.” Ima li anđeo čuvar zaklon na ratištu? Ima li anđeo čuvar snage oduprijeti se borbi? Je li anđeo čuvar bliže povratku kući? Odlučili su provesti noć zatvoreni u podrumu. Izvadila je dvije deke iz ormara, jednom obgrlila njega, a u drugu umotala sebe. Glavicu je položio na njena bedra i za tren zaspao. Promatrala je njegovo jednoliko disanje, opuštenost njegova tijela i blagi osmijeh na njegovom licu. Pokušala se opustiti, no san joj nije dolazio na oči. Imala je čudan predosjećaj, kao da će se dogoditi nešto loše. Osluškivala je granje koje je udaralo o prozore kuća. Najednom je začula jak lavež psa. Srce joj je stalo nabijati, oblio ju je hladan znoj. Bila je prestravljena, zato što lavež nije bio slučajan. Bio je potaknut glasnim, skupnim stupanjem. Zvuk se čizama protezao cijelom duljinom ulice. Stupanje se pojačalo. Stajali su nadomak ulazu u skrovište. Rukom je prekrila usta kako bi disala što tiše. Mališan se počeo vrpoljiti pa stao glasno uzdisati. Imao je noćnu moru. Krenula ga je buditi zadržavajući fokus na mrmljanju koje je dolazilo izvana. Nije razabrala riječi tako da nije mogla procijeniti radi li se o neprijatelju. Odjednom, utihnuli su. Utihnuo je i dječak. Čekala je reakciju, zvuk metaka, ulaz neprijatelja u sklonište, no na sreću ljudski su glasovi postajali tiši. Hoće li od sada vrebati opasnost? Hoće li noćno patroliranje biti stalan gost? Hoće li se život od sada nazivati strahom? Probudio ju je jutarnji program radija. Preživjeli su noć. Ugledala je sina kako pleše u ritmu glazbe. Ustala je i zagrlila ga te zavrtjela po zraku, a on se zvonko nasmijao. Željela je da i dalje ima snagu pozitive u sebi, snagu na kojoj će se ona povremeno šlepati. Utisnuo joj je poljubac u obraz i glasno uzviknuo: “Ima snagu zlatnog žita, ima oči boje mora, moja zemlja Hrvatska”, te poput pravog malog vojnika salutirao visoko u zrak i što jače zagrlio jedno od svoja dva roditelja.

Lea Beber, učenica 4. razreda Srednje škole Pregrada