Pripadnik Zapovjedništva za potporu stožerni narednik Ivan Debogović pomaže slijepim i slabovidnim osobama osvojiti vrhove planina i prepreke u svakodnevnom životu

U susretu sa stožernim narednikom Ivanom Debogovićem, razgovaramo o srcu, hrabrosti i povezanosti koja se stvara pri vođenju slijepe osobe kroz zahtjevne planinske staze. U ovoj intimnoj i duboko emotivnoj aktivnosti, otkriva nam koliko je zaista velika ta odgovornost. No, za početak valja istaknuti da je stožerni narednik Debogović dugogodišnji pripadnik Hrvatske vojske. Njegovo putovanje započelo je davne 1992. godine kad se priključio Domovinskom ratu kao dragovoljac. “Rad u 4. gardijskoj brigadi i kasniji prelazak u vojarnu “Borongaj“ obilježili su početak moje karijere”, prisjeća se. Trenutačno je voditelj Pododsjeka završnih radova u Remontnom zavodu, gdje pokazuje posvećenost svojoj vojnoj karijeri svakog dana. Ipak, stožerni narednik ne gleda na vojsku tek kao na zanimanje. Iz njegovih riječi, jasno je da je vojska za njega način života. Debogovićeva ljubav prema vojsci seže izvan okvira profesionalnog. Njegov je život duboko ukorijenjen u vojsci – gdje on vidi svoju strast, svrhu i ispunjenje. Za njega, kao i za sve pripadnike Hrvatske vojske, vojnički je život više od zanimanja, on je poziv. “Cijeli moj život vezan je uz vojsku, volim svoj posao i ne mogu se zamisliti da radim nešto drugo“, sa strašću objašnjava. “Biti vojnik prije svega je časno zanimanje, iako često nedovoljno cijenjeno. Mnogi ljudi usko povezuju rat i vojnika. Ali upravo suprotno, vojska je ta koja održava mir, pruža pomoć u kriznim situacijama, sudjeluje u obnovi igrališta i spašavanju unesrećenih, ali je i logistika kod velikih protokolarnih obljetnica.“

Stožerni narednik Debogović ima posebnu stranu – kad ne služi svojoj zemlji u odori, provodi vrijeme pomažući slijepim i slabovidnim osobama. Njegova povezanost s volonterskom Udrugom slijepih Zagreba započela je prije godinu i pol dana, inspirirana gledanjem zimskih paraolimpijskih igara. Njegov 12-godišnji sin, Maks, bio je fasciniran gledajući kako slijepi ljudi skijaju s pratiteljima. “Maks je bio taj koji je krenuo na prve izlete, a supruga i ja smo se priključili naknadno. Igrom slučaja naši rođaci, Biserka i Željko, planinarski su vodiči, pratitelji slijepih osoba te osnivači Planinarskog društva slijepih. Izlet po izlet, vrh po vrh i prošlo je godinu i pol. Stekli smo prijatelje, pravo smo veselo društvo koje svake subote planinari.“ Usklađivanje vojne dužnosti s volonterskim radom nije uvijek lako, ali za stožernog narednika Debogovića, isplati se. On priznaje da je povremeno naporno nakon radnog tjedna i vojničkih obveza poći na planinarenje rano ujutro, ali kad kreću, raspoloženje je uvijek vrhunsko. Na pitanje može li podijeliti neko posebno iskustvo koje je imao tijekom svojeg volontiranja odmah ističe posebno iskustvo pratnje slijepih osoba kad su osvojili Viševnik u Julijskim Alpama. To nije bio samo njihov prvi vrh iznad 2000 metara, već i njegov. “

Ovdje nije riječ samo o usponima i spustovima”, kaže. “Čovjek s kojim hodate potpuno ovisi o vama, o vašim uputama i svakom vašem koraku. I nema mjesta za pogrešku”. Debogović opisuje koliko je važna oštrina fokusa tijekom takvih putovanja. “Vaša koncentracija ne smije biti ništa manja od maksimalne. Jedan krivi korak na takvim stazama može biti poguban.” Ali, nije sve samo u koncentraciji i odgovornosti. Tijekom dugih sati hoda, priče i tajne se izlijevaju, smijeh odzvanja kanjonima i sudionici na takvim putovanjima otkrivaju jedni druge i ljepotu okoliša koji opisuju jedni drugima. “Ova vrsta planinarenja spoji ljude na način na koji malo što može”, priznaje stožerni narednik. “Netko potpuno ovisi o tebi, a najvažnije od svega, daje ti svoje potpuno povjerenje.” U duboko humanom i emotivnom razgovoru, stožerni narednik Debogović otvorio je jedan novi pogled na hrabrost, povjerenje i povezanost koja se stvara u najzahtjevnijim okruženjima. Posebno ističe koliko je predivno biti pratitelj na takvim putovanjima. “Sreća i suze na licima ljudi koji osvajaju vrh… to je dojam koji se ne može platiti”, dijeli on s toplinom u svojem glasu. Potiče nas da zamislimo kako je osvojiti vrh bez mogućnosti gledanja. “Doći tamo gdje je nemoguće doći bez zdravih očiju – a ipak se naći tu – to je osjećaj koji se ne može opisati”. Debogović s dubokim poštovanjem spominje svoje branitelje, slijepe planinare, koji su stradali u ratu. “Gledajući njih, znam da svaka kap znoja vrijedi”, kaže. Kao vojnik čitavu svoju karijeru, stekao je brojna znanja i vještine. Orijentacija, snalaženje u prirodi, praktičnost i tjelesna spremnost, alati su koji mu, ali i njegovim prijateljima planinarima, iznimno koriste. “Činjenica da sam vojnik ulijeva povjerenje mojim prijateljima planinarima, na što sam iznimno ponosan.” Stožerni narednik Debogović završava naš razgovor pozivajući sve da se pridruže ovoj divnoj i nesebičnoj aktivnosti, osobito one koji poznaju neku osobu s invaliditetom. Bilo da je riječ o planinarenju, šetnji, plivanju, ili čak najobičnijem razgovoru uz kavu, male geste humanosti mogu značiti svijet osobama s invaliditetom i starijima.

“Može značiti sve, i za nas – vjerujte mi,“ zaključuje s iskrenom toplinom u glasu. Kroz susret s njim, dobili smo uvid u jedan svijet gdje hrabrost, povjerenje i povezanost dobivaju potpuno novo značenje. Iz njegovih riječi odzvanja poruka o važnosti malih gesta prijateljstva i nesebičnosti koje život čine ljepšim. Njegova nas priča podsjeća da je svaki čin pomoći dragocjen i da uvijek postoji prostor za dobro u svijetu, čak i na visokim planinskim vrhovima. Iako stožerni narednik Debogović ispunjava velike vojne zadaće, njegova se prava bit odražava u malim gestama dobrote koje čini izvan radnog vremena – svojim  sudjelovanjem u Volonterskoj udruzi slijepih Zagreba neprestano dokazuje da su pravi heroji oni koji svojim postupcima svakodnevno mijenjaju svijet na bolje.

TEKST: Ines Grossi; FOTO: privatna arhiva