Militarizam se definira kao jačanje vojne moći države ili kao jačanje vojnog nasilja. Slijedeći navedenu postavku, militarizam se prepoznaje kroz prevlast ili dominaciju vojnih institucija nad civilnim, zatim kao subjektivna politička djelatnost, ili, pak, kao ideologija, doktrina i sustav vrijednosti

Sociološko izučavanje militarizma kao društvenog fenomena zaslužuje osobitu pozornost iz više razloga. Prvi i temeljni razlog koji nas je odveo u izučavanje ove problematike jeste što u hrvatskoj sociološkoj znanosti pojam, značenje i dosezi militarizma kao specifičnog društvenog fenomena nisu dovoljno istraženi.
Drugi razlog jeste činjenica snažne povijesno-sociološke utemeljenosti militarizma jer nastaje kao rezultat historijskih okolnosti i u sklopu njih određenog društvenog odnosa ili povijesno-sociološke situacije koje pogoduju rađanju militarizma kao društvene pojave. Činjenica je da su se pojmom, kao i društvenim temeljima militarizma, osim sociologa bavili i povjesničari, i to analizom njegovih konkretnih pojavnih oblika. O militarizmu su raspravljali političari, pravnici, psiholozi, ekonomisti, njegovi zagovornici, kao veliki protivnici, a u novije vrijeme i ekolozi.

Glavni razlog sociološkog izučavanja militarizma kao društvene pojave leži u tome što ulazeći u bit i suštinu militarizma dolazimo do mogućnosti njegova prepoznavanja što će omogućiti i njegovo primjereno svođenje na razumnu mjeru, imajući pri tome na umu da dok je vojske kao institucije, militarizam se neće moći u potpunosti iskorijeniti. U tom smislu pojavnim oblicima militarizma treba pristupati realno i genetički, bez ikakvih predrasuda, jer samo tako dolazimo u poziciju da ga objektivno i analitički izučimo.
Militarizam dolazi od latinske riječi militaris što znači vojni. Treba istaknuti da se militarizam definira kao jačanje vojne moći države ili kao jačanje vojnog nasilja. Slijedeći navedenu postavku, militarizam se prepoznaje kroz prevlast ili dominaciju vojnih institucija nad civilnim, zatim kao subjektivna politička djelatnost, ili, pak, kao ideologija, doktrina i sustav vrijednosti. Zatim kao politički sustav koji se temelji na oružanom nasilju, te kao distribucija moći unutar društvenog, odnosno političkog sustava. Kao društvena pojava militarizam, što je vidljivo u daljoj i bližoj povijesti, ima vrlo negativno značenje za razvoj društva, s obzirom na to da se u militarizmu vojni obrasci, uzori iz vojničkog života, nameću civilnom društvu. U vrijeme prevlasti militarizma društvom se upravlja u skladu s vojnim duhom i mentalitetom. Pojam militarizma nastao je 1860-tih u Francuskoj; njime su republikanci i socijalisti obilježavali bonapartističku vlast i presudnu ulogu vojske u njoj. Potom se militarizam javlja i kao izraz za pruski vojnički duh i društveno ustrojstvo Bismarkove Njemačke. Povijesno se militarizam javlja mnogo prije u svim onim razdobljima kada imamo snažnu dominaciju vojske kao institucije. Znači dominaciju militarizma nalazimo još u vrijeme nastanka prvih vojski, a posebice u Rimskom Carstvu, preko raznih moćnih vladara u srednjem vijeku, kada su na temelju vojne snage stvarane vojne feudalne aristokracije. U novijoj povijesti militarizam se javlja kroz različite oblike totalitarnih sustava (fašizma, nacionalsocijalizma, boljševizma u različitim zemljama). U svim navedenim diktaturama militarizam je imao važnu ideološko-kulturnu ulogu. Nadalje treba istaknuti da se militarizam javlja u diktaturama i vojnim režimima uglavnom u zemljama Trećeg svijeta. No, nalazimo i novije varijante militarizma u zemljama tzv. demokratskog svijeta jačanjem tzv. vojno-industrijskog kompleksa.

Neophodno je istaknuti da ni svi pojavni oblici militarizma kroz povijest nemaju jednakomjerni utjecaj na civilno društvo. Dok se jedni oblici militarizma manifestiraju u paradama, pleh muzici i usvajanju vojničkih manira u svakodnevnom životu i sportu, drugi, mnogo opasniji oblici militarizma, nastoje civilne institucije podrediti vojnim, u krajnjem slučaju vojnici se počinju uplitati u donošenje odluka važnih za vođenje društva. U svakom uređenom demokratskom društvu nad vojskom mora postojati civilni nadzor, inače vojska izmiče društvenoj kontroli. Militarizam je i popratna pojava svih masakra u povijesti iz jednostavnog razloga što u pojedinim fazama razvoja ljudskog društva vojska izmiče društvenoj kontroli, što joj omogućava da poduzima ono zašto nije nadležna. Tipičan primjer je neodgovarajuća i neustavna uloga tzv. JNA u vrijeme velikosrpske agresije na ostale narode na prostru bivše Jugoslavije. Ta vojska stavila se u funkciju jednog naroda i jednog vođe što je neminovno rezultiralo neopravdanim napadima na ostale nesrpske narode. Vojska se ne može postavljati iznad parlamenta, predsjednika države i ostalih demokratski izabranih institucija. S obzirom na to da se bavimo vojnom sociologijom, ukazat ćemo na one društvene temelje koji sa svoje strane pogoduju nastanku militarizma kao nepovoljne društvene pojave. Za naše istraživanje važnp je nadalje ukazati na socijalne determinante koje sa svoje strane pogoduju nastanku i jačanju militarizma, manifestirajući se u raznim oblicima brutalnosti nad čovjekom. Militarizam se definira kao jačanje vojne moći države realizirano kroz nedopuštenu i nekontroliranu vojnu moć nad civilnim ustanovama vlasti. U militarizmu vojska ima prenaglašenu moć, apsolutni je gospodar situacije u državi, dok su civilne ustanove samo marionete i dekor, iako mogu biti i demokratski izabrane. Takva uloga vojske dolazi do izražaja u tzv. revolucionarnim i postrevolucionarnim razdobljima u razvoju ljudskog društva u kojima civilne institucije vlasti samo figurativno postoje. Takva društva nemaju realne uvjete demokratskog razvoja u kojima bi postojanje vojske bilo strogo kontrolirano kroz institucije parlamenta, demokratski izabrane vlasti, kao i instituciju predsjednika ili trodiobe vlast na zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast.

Evidentno je da ćemo pojavne oblike militarizma na temelju već istaknutih obilježja prepoznati kako u daljoj, tako i u bližoj povijesti čovječanstva, ali i suvremenosti. Treba istaknuti da niti jedno društvo nije imuno na mogućnost pojave militarizma. Najbolji lijek u njegovu suzbijanju jeste jačanje demokratskih institucija i civilni nadzor nad vojskom kao institucijom. Nadalje, svakoj uređenoj vojsci stalo je do toga da ima civilni nadzor nad svojim djelovanjem te da se negativne tendencije militarizma suzbijaju i prije nego što se stvarno manifestiraju. U demokratskim društvima vojska ima moć koja je strogo kontrolirana. Navedena vojna moć u demokratskim društvima manifestira se uz dopuštenje i znanje civilnih institucija samo u slučaju obrane od agresora. Školske primjere militarizma imali smo u nizu latinsko američkih zemalja u vrijeme vladavina vojnih hunta. Nadalje, prenaglašeni militarizam doveden do apsurda imamo pojavom fašizma tridesetih godina prošlog stoljeća. U to vrijeme mraka, demokratske institucije kao što su vlada i parlament nisu imale u stvarnosti nikakvu ulogu. Svi životni tokovi bili su podređeni volji jednog čovjeka i vojsci kojom je opet, kao i svima u društvu, upravljao jedan čovjek. Ljudski život doveden je u situaciju apsurda i negacije.
Osim brojnih znanstvenih radova na temu nacifašizma, imamo i niz umjetnički djela koja na realan i umjetnički način ilustriraju dokle može doći ljudsko društvo ako se vlast nekontrolirano preda u ruke jednog čovjeka. To pak ne znači da pojavne oblike militarizma nemamo i u drugim društvima, osobito u vrijeme komunizma, boljševizma i tzv. realnog socijalizma. Zbog specifičnih uvjeta samurajske povijesti Japana kao otočke zemlje, militarizam je došao do prenaglašenog izražaja, posebice u vrijeme Drugog svjetskog rata. Od militarizma kao društvene pojave nije imuno ni američko kao ni azijsko, afričko, ni bilo koje drugo društvo. Rasprostranjeno je shvaćanje po kojem je militarizam jačanje vojne moći države, kao i uporaba oružanog nasilja u međudržavnim odnosima i unutar jedne države, što je najopasniji oblik manifestiranja militarizma, jer u tom slučaju omogućava i građanski rat. Treba istaknuti da je koncentriranje prevelike vojne moći u društvima s niskim demokratskim standardima i neadekvatnim ekonomskim razvojem često u povijesti omogućila pojedinacima i grupama prizivanje vojske, misleći da će vojnim utjecajem uvesti red i sigurnost u razvoju društva. Takva društva nemaju perspektivu uspješnog razvoja iz vrlo jednostavnog razloga što vojska treba imati svoju nadležnost u sklopu demokratskih civilnih standarda nadzora.

Vojna moć države i militarizam
Samo jačanje vojne moći kroz vojne potencijale, kao i ostale moći države, nije jamstvo da ćemo ući u bit militarizma. Militarizam se prepoznaje po ratu, odnosno po osvajačkom ratu i nekontroliranoj uporabi vojnog nasilja i prema dojučerašnjim, tzv. bratskim narodima. To se realiziralo, kao što znamo, na ovim našim prostorima. Istinska bit militarizma prepoznaje se po vrsti rata i općenito po provedbi nasilja kao vrlo nepovoljne pojave. U tom smislu možemo reći da su osvajački ratovi tijesno povezani s militarizmom. Neki autori poistovjećuju oružano nasilje s militarizmom, što smatramo pogrešnim. Za sada ćemo samo istaknuti da militarizam ima šire značenje od oružanog nasilja.
U sjeni militarizma imamo navalizam, nastao od riječi navis= lađa, brod, navalis= brodski, morski. Navalizam kao vojna ali i društvena pojava manifestira se u težnji za pomorskom moći, za prevlašću na moru. Razne oblike navalizma imali smo u Španjolskoj, Portugalu, Nizozemskoj, a posebice u Engleskoj, koja je tradicionalno pomorski orijentirana. Specifične oblike navalizma imali smo u Njemačkoj, Italiji i Japanu u razdoblju fašizma u Drugom svjetskom ratu.

Tomislav RAVLIĆ