Solinska utvrda Gradina

Ostaci crkve iz kasnoantičkog doba

Nekadašnja vojna fortifikacija leži na ostacima istočnih bedema Salone, a iznimnom položaju pridonosi činjenica da je zaštićena rijekom Jadro

Solinsko područje prepuno je povijesnih lokaliteta. Poznatiji su oni iz antičkog doba, poput Salone, međutim, jedan lokalitet iz kasnog srednjovjekovlja plijeni posebnu pozornost. Solinska Gradina nalazi se sjeveroistočno od Gospina otoka. Među poznatim solinskim i splitskim arheolozima XX. st. vladala su različita mišljenja o vremenu njezina nastanka. Dok su dvojica suradnika – don Frane Bulić (1846. – 1934.) i Ljubo Karaman (1886. – 1971.) –smatrala da je tvrđava izgrađena u XIV. st., don Lovre Katić (1887. – 1961.), tvrdio je da su je tek u XVI. st. podignuli Osmanlije za potrebe osvajanja Klisa. U prilog Katiću idu bilješke nepoznatog ljetopisca iz 1531. koji tvrdi da je bosanski paša Husein dao izgraditi utvrdu u Solinu i da je to učinjeno za svega tri tjedna, premda su gradnja stanova za posadu i dopremanje vojne opreme trajali još gotovo godinu. Temelji utvrde na ostacima su istočnih bedema nekadašnje Salone, a iznimnom položaju pridonosi to što je zaštićena rijekom Jadro. Unutar utvrde nalazili su se i ostaci stare justinijanske crkve iz VI. st., koja je nekoliko puta obnavljana, a moguće je i da je bila prenamijenjena u džamiju. Svrha Gradine, smještene na glavnom putu od Splita, bilo je sprečavanje opskrbe kliške tvrđave iz smjera Splita, a služila je i kao polazišna točka za napad na Klis. Za zapovjednika utvrde trapezoidnog oblika s četiri kule izabran je Malkoč-beg.

Kružićeva preventiva

Podizanje Gradine samo je kulminacija osmanlijskog programa izgradnje utvrda u neposrednoj okolici Klisa. Tako su krajem 1520-ih nastale još tri kule: u Konjskom, Klis-Grlu i na Kozjaku. Kliška tvrđava je zbog nepristupačnosti na strmim liticama i iznimnog položaja s kojeg se moglo vidjeti neprijateljsko kretanje bila teška za osvajanje pa su Osmanlije poduzimali različite strateške manevre kako bi si ga omogućili. Najveća boljka Klisa bila je opskrba zbog čega su sve utvrde, pa tako i Gradina, služile kako prepreka mogućem dovlačenju pomoći. Znajući njezinu bitnu ulogu u kontroli područja od Klisa do mora, kapetan kliške tvrđave Petar Kružić (1491. – 1537.), odlučio je u kasno ljeto 1532. napasti Gradinu zajedno sa tristotinjak vojnika. Operacija je bila uspješna jer je u napadu tvrđava gotovo u potpunosti uništena. Velik je broj članova posade poginuo, a zaplijenjeno je i dosta  topova. Taj prepad izazvao je pomutnju među Osmanlijama u srednjoj Dalmaciji i dao Klisu dvije godine relativnog mira. Međutim, od 1534. osmanlijski su se napadi ponovno intenzivirali.

Jedan od preostalih dijelova utvrde

Gradina je u tu svrhu u rujnu 1536. ponovno obnovljena, uz izgradnju još nekoliko kula istočno od nje, koje bi spriječile put mogućoj pomoći Kružiću i braniteljima. Obnova Gradine podudara se s ponovnim dolaskom Gazi Husref-bega na čelo Bosanskog pašaluka. Kao pouzdan i provjeren vojskovođa temeljito se pripremio za operaciju osvajanja Klisa. Sve akcije kretale su upravo s Gradine i obližnjih manjih kula. U kasnu jesen zapovjedio je paljenje polja i odvođenje u ropstvo stanovništva iz okolice Klisa. Opskrba hranom, a pogotovo pitkom vodom, bila je sve teža jer su Osmanlije kontrolirale sve izvore u neposrednoj okolici grada. Cisterna unutar tvrđave nije bila dovoljna za tako brojno ljudstvo. Nisu pomogli ni vremenski uvjeti u vidu vrlo hladne zime početkom 1537. zbog čega je nedostajalo i ogrjeva. Streljivo je također teško dopremano braniteljima jer je Gazi Husref-beg blokirao sve putove prema kliškoj tvrđavi.

Mjesto tragedije

Petar Kružić odlučio je zbog teške situacije izravno iz Senja uputiti se prema Klisu s oko tri tisuće vojnika među kojima je bilo uskoka, papinskih vojnika i plaćenika kralja Ferdinanda I. Plan mu je bio da se u noći sa 11. na 12. ožujka 1537. neopaženo brodovima iskrca u solinskoj luci i napadne Gradinu te obližnje kule kako bi razbio opsadu Klisa i dopremio toliko željenu pomoć. Sa svojim snagama zapalio je kule u Kučinama i Ozrni te na koncu navalio na Gradinu. Osmanlije su očito bili spremni na takav scenarij pa su dopremili pomoć od dvije tisuće konjanika koje su predvodili Malkoč-beg i šibenski poturica vojskovođa Murat-beg Tardić. Stranci u Kružićevoj vojsci dali su se u bijeg na brodove, dok je kapetan sa svojim uskocima pružao žestok otpor protunapadu. U kaosu prilikom povlačenja raspale su se i formacije uskoka pri čemu je Atli-aga ubio Kružića. Nakon toga je Murat-beg Tardić nataknuo Kružićevu glavu na koplje i odnio je do kliške tvrđave. Moralno obeshrabreni branitelji tad su se predali. Solinska Gradina odigrala je tako vrlo važnu ulogu u osvajanju Klisa, dok je u njezinoj blizini skončao jedan od najvećih hrvatskih vojnih zapovjednika.

Osmanlije su u Solinu, kao i u još nekim priobalnim gradovima Dalmacije, pokušali uspostaviti luku za svoju trgovačku i ratnu mornaricu. To im nije uspjelo premda izvori spominju da su nakon osvajanja Klisa dodatno utvrdili Solin. Gradina se od Kandijskog rata 1571., koji se vodio i u Dalmaciji, sve manje spominje u izvorima i pomicanjem granica očito gubi na strateškoj važnosti. Nakon konzervacije 1960-ih opet polako dobiva svoje obrise. Danas je središnje mjesto za održavanje brojnih ljetnih kulturnih manifestacija u Solinu.

Tekst i foto: Josip Buljan