Svi u Hrvatskoj moramo biti ponosni što su naši hrvatski mornari u ovoj operaciji dobili priliku da daju sve od sebe, da daju ono najbolje što imaju i to ljudima koji su se, ne svojom krivnjom, našli u tako teškim i pogibeljnim situacijama…

Posada broda Hrvatske ratne mornarice “Andrija Mohorovičić” tri je mjeseca provela u združenoj operaciji Europske unije Triton gdje je sudjelovala u nadzoru granica i spašavanju migranata. Nakon sretnog povratka kući, zapovjednik broda poručnik bojnog broda Stjepan Giljević u razgovoru za Hrvatski vojnik kaže kako su zajedničkim snagama spasili više od 2500 života.

Prvi je put u povijesti brod HRM-a sudjelovao u međunarodnoj operaciji, što znači da ste vi prvi zapovjednik hrvatskog broda u takvoj operaciji. Kakav je to osjećaj?
Činjenica da sam zapovijedao ljudima koji su spasili više od 2500 života ne može vas ostaviti ravnodušnim. Iznimno sam ponosan i bila mi je čast ploviti s takvim ljudskim i vojničkim veličinama i to je nešto što ću pamtiti cijeli svoj život. Uz takvu posadu lakše je nositi breme odgovornosti i zapovijedanja.

Jeste li onamo stigli spremni za sve izazove, odnosno jesu li pripreme bile dovoljne za ono što vas je dočekalo?
Moram priznati da nas je u početku malo iznenadio intenzitet migrantskih tokova na dijelu Mediterana za koji smo bili odgovorni. Iako smo u fazi pripreme broda za odlazak u operaciju bili dobro upoznati s migrantskim tokovima i relevantnim informacijama u području operacije, za vrijeme boravka u operaciji Triton primijećen je povećan priljev migranata na istočnomediteranskoj ruti. Usprkos tomu, posada broda sve je zadaće traganja i spašavanja uspješno izvela. Posada je uglavnom sastavljena od iskusnih profesionalaca i ljudi koji su se više puta u svojoj karijeri dokazali u radu, koji su spremni brzo se prilagoditi novim i nepredviđenim situacijama te tako mlađim članovima posade ulijevati osjećaj sigurnosti čineći skladan i učinkovit kolektiv.

Koje je sve zadaće obavljala posada broda “Andrija Mohorovičić” u operaciji Triton i je li bilo nekih izvanrednih i nepredviđenih situacija?
Naša je svakodnevna zadaća bila ophodnja duž vanjske granice određene zone. Međutim, u trenutku otkrivanja pozicije plovila s migrantima u pogibelji, dobivenog neposrednim opažanjem, preletom i motrenjem zrakoplova ili dojavom iz glavnog središta operacije, brod bi se maksimalnom brzinom upućivao prema poziciji gdje su uočeni. Nakon dolaska na poziciju započinjala je akcija spašavanja. Za svaki slučaj spašavanja pripremali smo se kao da će biti najteži jer poslati tim za prekrcaj na plovilo s migrantima nije jednostavno i velik je rizik. Nikad ne možete znati što vas očekuje pri kontaktu s iscrpljenim ljudima i tko se sve zapravo tamo nalazi. Na svu sreću, u protekla tri mjeseca nismo imali slučajeva da migranti pružaju neki vid otpora, ali bilo je jako teških, dugotrajnih i iznimno napornih spašavanja. Izdvojio bih nekoliko teških slučajeva višesatnih spašavanja koja smo provodili u noćnim uvjetima po jako valovitom moru. Prebacivanje migranata, koji su u pravilu u jako lošem zdravstvenom i fizičkom stanju, u takvim uvjetima, na prvi pogled djeluje neprovedivo. Potrebno je puno strpljenja, psihičke stabilnosti, fizičke snage i, kao najvažnije, želje za pomoći ljudima u potrebi. Te su osobine u punoj mjeri kod svih članova posade maksimalno dolazile do izražaja. Zbog toga moramo svi u Hrvatskoj biti ponosni što su ti ljudi, naši hrvatski mornari, u ovoj operaciji dobili priliku da daju sve od sebe, da daju ono najbolje što imaju i to ljudima koji su se, ne svojom krivnjom, našli u tako teškim i pogibeljnim situacijama.

Na brodu ste tri mjeseca bili zajedno s pet pripadnika Granične policije MUP-a. Kako ocjenjujete suradnju?
Tijekom tri mjeseca boravka u operaciji Triton na brod su bili ukrcani pripadnici Granične policije MUP-a i jedan djelatnik u Međunarodnom koordinacijskom centru u Rimu (ICC). Suradnja je bila odlična, to su profesionalci koji su se zahvaljujući svojem svakodnevnom radu u Hrvatskoj i iskustvima iz operacije Posejdon u Grčkoj dobro uklopili u sve brodske aktivnosti. Učili smo jedni od drugih, uvažavajući različitosti i pristup poslu koji inače obavljamo u svakodnevnom životu. Ovo nije prvi put da u svojem radu surađujemo s pripadnicima MUP-a. Naime, u okviru redovitih zadaća Obalne straže RH, učestale su i zajedničke koordinacije svih tijela Republike Hrvatske zaduženih za nadzor mora. Ova je operacija samo nastavak uspješne suradnje tijela dvaju ministarstava.

Kako ste komunicirali i snalazili se s migrantima koje ste spašavali?
U fazi spašavanja komunikacija je svedena na nekoliko rečenica u smislu izdavanja instrukcija migrantima kako da se ponašaju dok je naš tim za prekrcaj na njihovu plovilu. To je iznimno važno, prije svega zbog njihove sigurnosti, jer je zadaća tima za prekrcaj osiguranje sigurnog transfera migranata na naš brod. Na njihovu se plovilu uvijek našao netko tko govori engleski jezik, barem u onoj mjeri kako bi shvatio što se od njih u tom trenutku očekuje. Kad su migranti na našem brodu, komunikacija je opuštenija i uglavnom se svodi na utvrđivanje njihovih medicinskih potreba i okolnosti boravka na moru.

Kakva je bila komunikacija i suradnja sa zapovjednicima brodova iz drugih zemalja sudionica Tritona?
U nekoliko smo slučajeva spašavanja sudjelovali i s posadama drugih zemalja članica operacije Triton, brodovima Italije (Financijska policija, Obalna straža, Ratna mornarica), Ujedinjenog Kraljevstva, Švedske; posadama zrakoplova iz Portugala, Nizozemske, Italije, a u nekoliko situacija i s posadama trgovačkih brodova. Suradnja je bila odlična, riječ je o vrhunskim profesionalcima koji su mene osobno, u pomoračkom smislu, obogatili za neprocjenjivo iskustvo. Neki od nabrojenih već dulje vrijeme rade ovaj posao i susreću se s problemom migranata te je njihovo iskustvo dragocjeno. Na neki smo način osmislili i postupno prilagođivali svoje taktike u skladu s njihovim iskustvima. Bili smo također u prilici da i svoja iskustva iz operacije prenesemo na posade brodova koji prvi put sudjeluju u ovom tipu operacija.

Možete li od svih zadaća i spašavanja izdvojiti neku situaciju koja vam se posebno urezala u sjećanje?
Tijekom kolovoza imali smo zadaću spašavanja oko 350 migranata s plovila koje je imalo kvar pogonskog stroja i prodor mora. Na mjesto događaja bili smo upućeni mi i dva manja plovila Obalne straže Italije. Na poziciju smo pristigli u večernjim satima i uspjeli prekrcati naš tim na migrantsko plovilo. Vremenski uvjeti nisu bili dobri, bilo je dosta mora i vjetra, tako da prekrcaj migranata nije bilo moguće izvesti radnim brodicama. Naš je tim za prekrcaj stoga osposobio pogonski stroj plovila s migrantima te se prebazirao na bok tankera koji se nalazio u blizini mjesta događaja pa smo tako omogućili siguran prekrcaj s migrantskog plovila na radne brodice. Prekrcaj migranata s radnih brodica na Mohorovičića također je zbog stanja mora bio poseban izazov i trajao je nekoliko sati. Nažalost, ranije tog dana jedna je osoba na plovilu s migrantima preminula zbog nedostatka inzulina, a njezino je tijelo također prebačeno na naš brod.

Jeste li zadovoljni svojom posadom i njezinim reakcijama u sklopu operacije? Što kaže stečeno iskustvo, na čemu bi se možda moralo dodatno raditi?
U smislu stečenih iskustava iz operacije, u prvom je redu stvar u nabavi ili izradi specijalizirane opreme za spašavanje. Iako smo bili jako dobro opremljeni, posada je morala improvizirati neka od rješenja problema na koje smo nailazili. Problem leži u tome da, unatoč tomu što danas na tržištu postoje razna sredstva za spašavanje, svaki brod ima neke svoje specifičnosti i ne postoje univerzalna rješenja. Idealno bi bilo da imamo novi brod koji ima prilagođene sve sustave i opremu za spašavanje, ali dok se to ne dogodi, za to imamo sposobne ljude koji su spremni i na drugi način pronaći rješenja.

Biste li vi i članovi posade bili spremni ponovno otići u ovu ili sličnu operaciju?
Naravno, i to sam već u jednom intervjuu i rekao. Smatram da nitko od nas koji smo sudjelovali ne dvoji oko toga. Operacija ima humanitarni karakter, spašavali smo ljudske živote i to je nešto što će nas obilježiti za cijeli život.

I na kraju, zajedništvo je potrebno jer ste mjesecima daleko od kuće, na moru, kao druga obitelj. Kakvi su bili međuljudski odnosi na brodu i kakav je osjećaj nakon tri mjeseca konačno biti kod kuće na sigurnom?
Iskreno, malo sam bio zabrinut zbog višemjesečnog boravka posade u skučenom radnom prostoru kao što je brod. Naime, velik dio posade nema vlastitu kabinu i privatni prostor, potrebno je puno tolerancije i kolegijalnosti kako bi se izdržalo u takvom ambijentu tri mjeseca. Ali, osim požrtvovnosti i predanosti poslu, i tu su se pokazali kao vrhunski profesionalci. Osjećaj kad smo se vratili kući predivan je, morate znati i da su naše obitelji dijelom zaslužne za ovaj pothvat. Njihova nam je potpora puno značila, a i oni mogu biti ponosni na nas.

Petra Kostanjšak
Foto: HRM