Nakon konačnog crkvenog raskola, papa Nikola II. odlučio je pokrenuti promjene u Rimokatoličkoj crkvi. Na hrvatskim je prostorima za reforme bio zadužen opat Majnard

Sredinom XI. stoljeća u Europi je trajao intenzivan proces razdvajanja istočne i zapadne kršćanske crkve, koji je 1054. godine kulminirao crkvenim raskolom. Na zapadu je pokrenut val crkvenih reformi proizišlih iz clunyjevskog reda, posebno onih koje su se odnosile na simoniju i svećeničku ženidbu. Nakon što je 1049. na papinsku stolicu sjeo Leon IX. (1002. – 1054.), provođenje tih mjera se zahuktalo. Naravno, takve promjene obuhvatile su i kadrove koji nisu bili podobni. Jedan od prvih svećenika koji je morao odstupiti bio je splitski nadbiskup Dobralj, koji je na tu dužnost stupio 1030. godine. Papinski legat biskup Ivan sazvao je provincijalni sabor u Splitu 1050. u duhu novih crkvenih reformi. Proveo je istragu nad cjelokupnim dalmatinskim klerom i ustanovio da Dobralj ima ženu i djecu. Nadbiskup se uzalud pravdao da je imao obitelj po običaju istočne crkve, koja se kroz više od sto godina, pod utjecajem Bizanta, ostavila svoje korijene u Splitu i Dalmaciji, premda je sam klerikat uvijek naginjao Rimu.

Strogi papinski legati

Događaji na provincijalnom saboru bili su samo uvertira u ono što će se događati deset godina poslije. Raskolom kršćanske crkve na Rimokatoličku i Pravoslavnu došlo je do preispitivanja načela zapadne crkve. Na Lateranskom saboru 1059. izglasani su oštri crkveni kanoni protiv svećeničke ženidbe i simonije. Za provedbu odluka donesenih na saboru bili su zaduženi papinski legati, a na prostor Hrvatske poslan je opat Majnard, koji saziva sabor u Splitu 1060., kako bi kleru dao jasne upute o novim odredbama zapadne crkve. Kod hrvatskog klera još uvijek su se zadržali neki aspekti istočne crkve poput ženidbe, nošenja duge brade i kose. Budući da je u Dalmaciji već cijelo stoljeće maha uzimala slavenska liturgija, vodeći kler Katoličke crkve nije bio načistu s tim je li učenje sadržano u slavenskim knjigama ispravno u vjerskom pogledu. U X. stoljeću takve stvari još su se mogle tolerirati, no nakon crkvenog raskola i reformskog pokreta to više nije bilo moguće. Zapadna crkva više jednostavno nije mogla dopustiti ugrožavanje svojeg jedinstva, pogotovo u onim zemljama koje su stoljećima bile vezane uz Bizant.

Tko je uzurpator?

Opat Majnard u Hrvatsku je stigao još prije sabora. Neko vrijeme zadržao se kod kralja Petra Krešimira IV. (umro 1074.) u Biogradu, gdje je nazočio uručivanju darovnice novosagrađenom samostanu svetog Ivana evanđelista, kojem je kralj uz neke posjede darovao i kraljevsku slobodu. Crkveni sabor splitsko-dalmatinskih biskupa i opata počeo je 1060. godine u Splitu, a njim je predsjedao upravo Majnard. Prema prvom lateranskom zaključku, onom o biranju biskupa, odlučeno je da se splitski nadbikup mora birati isključivo složnim izborom svih biskupa sufragana, splitskog klera i građanstva. Svećenik koji ne bi bio ustoličen na taj način, smatrat će se uzurpatorom. Ostali zakoni bili su usvojeni s više ili manje protivljenja i bili su identični onim lateranskim. Samo se zakon o ženidbi rodbinski povezanih osoba mijenjao sa sedmog na deveto koljeno. Pooštrenje tog zakona jasno nam govori da su u to doba ženidbe među krvnim srodnicima u Dalmaciji bile iznimno česte.

Odlazak starog nadbiskupa

U moru prihvaćenih zaključaka, dva su bila posebno rigorozna. Prvi je navodio zabranu ulaska u crkve svim klericima koji imaju bradu i dugu kosu, pa čak i podvrgnuće kanonskoj kazni prema njegovu crkvenom stupnju. Drugi zaključak odnosio se na zabranu, pod kaznom prokletstva, promoviranja Slavena (Hrvata) u klerikalne redove ako nisu vješti latinskom jeziku. Taj zakon bio je znatno postrožena inačica onog sa sabora 925. godine jer strogo zabranjuje bilo kakvo obnašanje službe na slavenskom jeziku, dok je to prije ipak bilo dopušteno, uz stidljive primjedbe. Budući da je tadašnji splitski nadbiskup Ivan bio star, a papi je trebala osoba koja će brzo usvojiti saborske zaključke, odlučio se za abdikaciju. Tako je za novog splitskog nadbiskupa izabran osorski biskup Lovro, gorljiv pristaša reformi. Nakon završetka sabora Majnard se vratio u Rim te zaključke sabora predao papi Nikoli II. (rođen oko 980.). Međutim, uskoro dolazi do promjene na papinskoj stolici i 1061. preminulog Nikolu II. zamjenjuje Aleksandar II. (umro 1073.), koji ponovno potvrđuje zaključke Lateranskog i splitskog sabora.

Vulfova pobuna

Zaključci sabora nisu se mogli provesti odmah jer je na pojedinim područjima, poput otoka Krka, uvelike bilo zastupljeno slavensko svećenstvo, a time i slavensko bogoslužje. Uskoro je došlo do žestokih sukoba koji su podijelili Hrvatsku na reformnu i protureformnu stranku. U Hrvatskoj je glavni organizator protureformne stranke bio svećenik Vulfo (Vuk), koji je pod utjecajem Bizanta i njihova ustoličenog protupape Honorija II. (umro 1072.) stigao na Krk. Ondje se pod bizantskom zaštitom skupila većina protjeranog slavenskog svećenstva. Vulfo je veliku potporu imao u krčkom biskupu Cededi. U početku je njegov pokret imao uspjeha, ali je reakcija pape Aleksandra II. na te događaje bila iznimno brza. Papinska je kurija u Hrvatsku uputila kardinala Ivana s ciljem sprečavanja građanskih ratova i stabiliziranja provedbe reformi. U tu svrhu izopćio je Cededu, a svećenika Vulfa, uz pomoć kralja Petra Krešimira IV. dao uhititi i poslati u Split. Onda ga je pred klerom izopćio iz svećeničkog reda i na koncu utamničio. Vulfa je tek 1075. oslobodio papinski legat Gerard, za vrijeme borbi za vlast u Hrvatskoj. U Trogiru je pak na molbu međusobno posvađanih građana za novog trogirskog biskupa izabran Ivan Orsini (oko 1034. – 1111.), koji je uz biskupa Lovru bio glavni pobornik crkvene obnove. Tako je reformna stranka potvrdila svoj primat na hrvatskim prostorima.

Premda je otpor protureformne stranke bio slomljen i na Krku, slavensko bogoslužje, kao i na drugim dijelovima Kvarnera, ipak se održalo. Glagoljica je upravo u to vrijeme iz liturgijskog prerasla u diplomatičko pismo, koje se toliko ustalilo među stanovništvom da je ni svi reformni pokušaji nisu mogli maknuti iz uporabe.

Tekst Josip BULJAN

Foto Grad Split / www.split.hr