Iza nje su predstave, opera i opereta, a danas kao pripadnica Bojne veze potvrđuje da se predanost, disciplina i ustrajnost jednako snažno žive i na pozornici i u odori. Vojnikinja Kristina Grubiša nakon što je izgradila ozbiljan redateljski put, svjesno je odabrala i vojni poziv

Nisu česte životne priče u kojima se umjetnička osjetljivost, redateljska preciznost i vojni poziv susreću tako prirodno kao u vojnikinje Kristine Grubiše. Još je rjeđe da iza takva spoja stoji osoba tako jasna karaktera – ambiciozna, uporna, strpljiva i susretljiva, ali i dovoljno čvrsta da ne odustaje od onoga što je naumila. Kristina nije iz vojske zakoračila u svijet režije, nego upravo obratno. Najprije je završila studij režije, iza sebe ostavila niz zapaženih predstava i autorskih projekata, a potom svjesno odlučila pristupiti Hrvatskoj vojsci. Upravo zato njezina priča nije priča o traženju identiteta, nego o osobi koja je jedan poziv već izgradila, a zatim hrabro odlučila zakoračiti i u drugi.

Na pitanje kako bi ukratko predstavila svoj dosadašnji umjetnički put i koje projekte posebno izdvaja, odgovara jasno i bez zadrške: “Od projekata bih istaknula nagrađivanu predstavu BEŠTIJE i autorski mjuzikl Djevojke s rogovima u Teatru ITD, operu Amfitrion (nominacija za najbolju operu u cjelini, Nagrada hrvatskog glumišta) i operetu Kraljica lopte u HNK-u Split.” Već iz tog odgovora vidi se da je riječ o ozbiljno oblikovanom redateljskom putu. To nisu usputne epizode ni studentski pokušaji, nego predstave i projekti koji svjedoče o radu, kontinuitetu i autorskoj zrelosti. Tek nakon toga u njezin život ulazi vojska. Kad je pitamo što ju je privuklo dragovoljnom vojnom osposobljavanju i nakon toga ostanku u sustavu, njezin odgovor otkriva drugu stranu iste osobnosti – otvorenost prema izazovu, ali i duboku unutarnju disciplinu. “Na dragovoljno vojno osposobljavanje prijavila sam se iz želje za novim iskustvima i učenjem korisnih vještina. Ono mi je još od srednje škole bilo velika želja, koju sam si napokon odlučila ostvariti”, objašnjava. U toj rečenici nema ni slučajnosti ni impulzivnosti. I ta je odluka, kao i mnoge druge u njezinu životu, donesena promišljeno. A zatim, kao netko tko ne staje na prvoj prepreci, Kristina dodaje: “Svaki me je aspekt obuke pozitivno iznenadio i u meni se rodila želja da nastavim i prihvatim ponudu za specijalizaciju.” Danas je pripadnica 1. satnije veze Bojne veze u Velikoj Gorici, a obnaša dužnost poslužiteljice sredstava veze. Bojna veze ključna je postrojba Hrvatske kopnene vojske koja osigurava komunikacijsko-informacijsku potporu zapovijedanju i nadzoru u provedbi operacija, tijekom obučnih aktivnosti, vojnih vježbi kao i u provedbi zadaća potpore civilnim institucijama u kriznim situacijama. No i kad govori o vojsci, ne čini to površno ni frazerski. Kad je pitamo kako doživljava pripadnost Bojni veze i što za nju znači rad u toj postrojbi, ističe upravo ono na čemu počiva svaki ozbiljan sustav – odgovornost, povjerenje i zajedništvo: “Pripadnost Bojni veze za mene nije samo radno mjesto nego ugodno okruženje koje potiče profesionalni razvoj, odgovornost i inicijativu.” Već u toj jednoj rečenici prepoznaje se što joj je važno: ne traži samo mjesto na kojem će izvršavati zadaće nego prostor u kojem može učiti, rasti i razvijati se. Zato odmah potom naglašava i ono što smatra najvrednijim u svakodnevici postrojbe: “U Bojni veze vrlo brzo shvatite koliko je važno povjerenje među ljudima i koliko svaki pojedinac svojim znanjem i odgovornosti pridonosi cjelini. Sretna sam što imam kolege i nadređene uz koje niti jedna zadaća nije problem. Zato mogu reći da je postrojba u potpunosti ispunila, pa i nadmašila moja očekivanja.” Upravo kroz takve zadaće pripadnici Bojne veze omogućuju neprekidno i sigurno funkcioniranje zapovjednih procesa, što je temelj uspješnog djelovanja svake vojne operacije. Njihova sposobnost djelovanja 24 sata dnevno, u svim vremenskim i operativnim uvjetima, osigurava kontinuiranu povezanost zapovjednih razina i stabilnost komunikacijskih sustava na terenu.

Važno je znati ljude povezati

Kad razgovor skrene na moguće poveznice između režije i vojnog sustava, Kristina ih ne tumači kao odnos uzroka i posljedice, nego kao prostor zanimljivih dodira i iskustvenih podudarnosti. “U Bojni veze naučila sam koliko su važni dobra priprema, jasna podjela odgovornosti i povjerenje među članovima tima – a to su elementi koji su jednako važni i u kazalištu. Kvalitetnom pretpripremom mnogi se mogući problemi rješavaju unaprijed, čime se stvaraju bolji uvjeti za sam proces rada. Rad na predstavi, baš kao i rad u postrojbi, zahtijeva koordinaciju velikog broja ljudi, precizno planiranje i jasnu komunikaciju. Za režiju su nužne produkcijske i organizacijske vještine te sposobnost razumljivog prenošenja i podjele zadataka svim suradnicima. Kazalište često realizaciju stavlja na milost i nemilost inspiraciji – koja je, naravno, potrebna u kreativnom stvaralaštvu, ali se na njoj samoj ne mogu izgraditi sigurni i kvalitetni uvjeti za rad. Iz vojnog sustava može se tako povući niz korisnih praksi i za umjetničke procese. U Bojni veze naučite kako povezati ljude, znanje i tehnologiju u jednu funkcionalnu cjelinu – a to je vještina koja je jednako važna i na zapovjednom mjestu i u kazalištu”, naglašava. To povezivanje u praksi podrazumijeva uspostavu, održavanje i zaštitu komunikacijskih i informacijskih sustava na terenu, često u zahtjevnim i dinamičnim uvjetima. Upravo takve sposobnosti čine temelj umreženog djelovanja, gdje brzina, sigurnost i pouzdanost prijenosa informacija izravno utječu na uspjeh operacije. U tom odgovoru već se jasno nazire njezin pogled na oba svijeta. Ona ih ne suprotstavlja, ali ih ni ne pokušava nasilu izjednačiti. Naprotiv, prepoznaje da se u različitim okruženjima često traže iste vrline: dobra priprema, jasna podjela odgovornosti, sposobnost vođenja ljudi i povjerenje unutar tima. Zato nije neobično što i vojnu svakodnevicu katkad promatra redateljskim očima. Na pitanje događa li joj se to, odgovara vrlo slikovito: “Zanimljivo mi je primjećivati upotrebu formacija, vrste kretanja za vojne potrebe. U kazalištu postoji izraz mizanscena, koji se odnosi na definiranost pozicija i kretanja glumaca i scenografije u scenskom prostoru. Isto tako, pojedini vojni zadaci baziraju se na sličnim timskim koreografijama. Poveznica ima puno… Kad promatram kolege i različite situacije u kojima su se zatekli, često pomislim da su scenični, puni života, i mogu ih vrlo lako zamisliti kao dio nekog prizora na kazališnim daskama ili filmskom platnu.” U tim se riječima možda i najbolje vidi ono što je u nje posebno: Kristina ne dijeli život na strogo odvojene ladice. Režija i vojska u njezinu se iskustvu ne poništavaju, ali se ni ne zamjenjuju. Svaka ima svoju težinu, svoj ritam i svoj smisao. Na pitanje kako doživljava taj odnos umjetnosti i vojnog poziva, odgovara smireno i zrelo: “Umjetnost je moj ispušni ventil, prostor slobode koji mi dopušta istraživanje i introspekciju. U vojsci me privlači struktura, zajedništvo, motivirajuća i poticajna atmosfera za rad na sebi. Te se dvije sfere razlikuju, ali jedna ne isključuje drugu, nego se nadopunjuju. Imala sam priliku raditi kao asistentica režije na vojnom mimohodu prošle godine i to mi je iskustvo puno značilo jer sam neočekivano imala priliku iskoristiti u jednom projektu znanje i vještine iz oba područja.” Takvom je razmišljanju, kako sama priznaje, bila sklona i prije, no iskustvo obuke dodatno ga je učvrstilo. U vlastitom radu, kaže, primjećuje da je mirnija i staloženija nego prije, posebno onda kad treba donositi odluke i voditi tim. Njezino iskustvo vojske nije poništilo umjetničku osjetljivost, nego joj je dalo novu vrstu unutarnje čvrstoće.

I režija i vojska traže autoritet

Pripadnici Bojne veze redovito sudjeluju na nacionalnim i međunarodnim vojnim vježbama, gdje potvrđuju sposobnost brze uspostave komunikacijskih sustava, interoperabilnosti sa savezničkim snagama te potpore zapovjednim strukturama u svim uvjetima. Na pitanje je li joj redateljsko obrazovanje pomoglo u vojsci, u komunikaciji s ljudima, razumijevanju dinamike skupine ili načinu vođenja, njezin odgovor zvuči gotovo kao precizan sažetak obiju uloga koje danas živi: “Biti redatelj ili redateljica zahtjevna je uloga, jer je vaš osnovni zadatak to da entuzijazam koji osjećate za projekt uspijete prenijeti na druge. Morate biti srčani, stvoriti osjećaj sigurnosti i točno procijeniti kad ljudima možete dati prostora za slobodno izražavanje, a kad trebate biti tu za njih da ih vodite kad im je potrebna potpora. Sve je to ujedno primjenjivo i na vojsku. Posebno se divim instruktorima, jer oni istodobno zauzimaju poziciju i zapovjednika, i psihologa, i roditelja. Jako nezahvalna pozicija, na kojoj ne mogu svi raditi.” U tom odgovoru jasno se prepoznaje razumijevanje onoga što je možda i najteže – rada s ljudima. I režija i vojska traže autoritet, ali ne autoritet radi samoga sebe, nego onaj koji se gradi na povjerenju, sigurnosti i sposobnosti da se skupina vodi prema zajedničkom cilju.

Kroz razgovor se prirodno otvorilo i pitanje: Kad bi jednog dana režirala predstavu ili film inspiriran vojničkim životom, koju bi priču željela ispričati? Kristina na to odgovara bez zadrške: “Uh, vrlo dobro, ali i teško pitanje. Kad slušam priče i doživljaje starijih kolega, samo mi pada na pamet kako je nepravedno da im netko dosad već nije dao prostora da se realiziraju. Razmišljala sam i o tome koji bi materijal bio dobar za kazališni format, a da bi mogao biti koristan i u samoj vojničkoj obuci. Na pamet mi padaju naslovi poput Umijeća ratovanja i Pet prstenova. Postavljeni u monološkoj formi, vjerujem da bi efektno prenijeli osnovne ideje vojnog sustava mlađim generacijama.” I u tom se odgovoru osjeti nit koja se provlači kroz cijeli razgovor: potreba da umjetnost ne bude sama sebi svrha, nego prostor prijenosa iskustva, dijaloga i smisla. Zato je bilo posve prirodno pitati je i koliko je timski rad u vojsci sličan procesu stvaranja jedne kazališne predstave ili filmskog projekta. Njezin odgovor bio je kratak, ali vrlo jasan: “Jako sličan, ako ne i identičan. Tijekom stvaranja umjetničkog djela svi uključeni moraju biti bliski, vjerovati jedni drugima i imati isti cilj. Ako toga nema, sve se to vidi na projektu… Vjerujem da publika jasno prepozna i osjeti energiju cijelog procesa, iako pred sobom ima samo njegov rezultat.”

Posebno nas je zanimalo kako kolege iz postrojbe gledaju na njezinu umjetničku stranu i redateljski poziv, jer nije teško pretpostaviti da se takav spoj u vojnom okruženju ne susreće često. Kristina o tome govori jednostavno i iskreno: “Kad saznaju što studiram, većinom se začude, što razumijem. Dok sam bila na ročnoj, instruktori su mi rekli da je to prvi put da se netko iz tog područja prijavio na vojni rok. Veseli me što mogu reći da je nekoliko kolega i kolegica otišlo u kazalište i pogledalo moje radove, da su se iznenadili, da su ga doživjeli drugačije… Njihovo mišljenje cijenim, jer znači da je predstava uspjela ostvariti dijalog. Po mojem mišljenju, to i je svrha umjetnosti.”

Život i u vojnoj i u redateljskoj ulozi

Na pitanje postoji li trenutak iz njezine vojničke službe koji joj je posebno ostao u sjećanju i za koji misli da bi mogao postati snažna scena na kazališnoj pozornici ili filmu, odgovara sa sjetom: “Ročna obuka bila je prepuna takvih doživljaja. Rado se sjetim svake minute provedene sa svojom desetinom, vježbi taktike na Glavici, razgovora s kolegicama u sobi… Neopisivo slikovito je sve bilo. Ono čega ću se, među ostalim, sigurno sjećati je i natjecanje za najročnika i najročnicu, kad sam u strci na slaganju VHS-ice zagubila zatik… Pa trčala svim srcem pokušavajući nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Mjesto nisam osvojila, ali dobila sam uspomenu za cijeli život.” Upravo u takvim detaljima otkriva se posebnost njezine perspektive. Ondje gdje bi netko drugi vidio tek epizodu iz obuke, ona prepoznaje ritam, emociju i prizor. To je pogled osobe koja svijet promatra s redateljskom osjetljivosti, ali ga istodobno živi vojnički – potpuno, predano i iznutra. Biti u vojsci znači biti dio sustava koji služi društvu i sigurnosti države. Na pitanje vidi li umjetnost kao oblik služenja društvu, samo na drugačiji način, odgovara: “Mislim da se društvu može služiti, kao što se domovinu može voljeti, na različite načine, a umjetnost je jedan od njih. Imam osjećaj da trenutačni trendovi u kazalištu često previše vrednuju šok – od publike nasilno žele dobiti tu reakciju. Teške teme treba postavljati i njima se baviti, ali na kvalitetan način, ne banalno. Sama u svojem redateljskom potpisu njegujem i bavim se često groteskom, spojem tragedije i komedije ljudskog postojanja. Ali u pozadini umjetničkog rada treba biti intencija ostvarivanja dijaloga, komunikacije s publikom, da nakon predstave svatko iz kazališta odlazi pobuđen nekim novim pitanjima o samom sebi i društvu.”

Ta misao možda najjasnije otkriva njezinu unutarnju dosljednost. I u vojsci i u umjetnosti Kristina prepoznaje odgovornost prema drugome, prema zajednici, prema publici, prema timu, prema društvu. Oblik je drugačiji, ali osjećaj svrhe ostaje isti: “U suvremenim operacijama, u kojima je pravodobna informacija ključna, uloga Bojne veze dodatno dobiva na važnosti kao neizostavan element zapovijedanja i nadzora. Razvoj komunikacijsko-informacijskih sposobnosti, sigurnost mreža i pouzdan prijenos podataka čine Bojnu veze jednim od ključnih nositelja operativne učinkovitosti Hrvatske kopnene vojske.” Kad gleda svoju budućnost, vidi se u objema ulogama: i vojnoj, i redateljskoj: “Ovisno o tome u kojoj od tih sfera u tom momentu budem djelovala, nadam se karijeri koja će mi omogućiti nadopunjavanje i rast u oba područja.” Upravo je u toj rečenici sadržana bit njezina puta. Ne radi se o tome da je jedan svijet stvorio drugi, niti da je jedan poslužio kao priprema za drugi. Vojnikinja Kristina Grubiša najprije je postala redateljica, ozbiljna, obrazovana i autorski prepoznatljiva. Tek potom odlučila je okušati se i u vojnom sustavu. No u oba je svijeta ostala ista: predana, strastvena, požrtvovna i čvrsta. Zato nije slučajno da na samom kraju, kad je pitamo koje bi tri riječi najbolje povezale njezin umjetnički i vojnički put, odgovara kratko, ali precizno: “Predanost, strast i požrtvovnost.” I doista, teško je pronaći sažetiji opis. Te tri riječi možda najbolje opisuju i nju samu – ženu koja je svoj redateljski put već izgradila, a potom odlučila krenuti i putem vojnog poziva; ženu koja zna što želi, ne odustaje lako i u oba svijeta ostaje dosljedna sebi. Za kraj nam poručuje: “Ne postoji jedan pravilan način za vođenje života, za spektar interesa koji možete imati. Ne treba se ograničavati ni u jednom polju, nego slijediti sve za što osjetite da vas je privuklo.”

Tekst: Ines Grossi; Foto:Tomislav Brandt, Mario Buličić, Luka Dubroja