“Glavne zadaće Središta definirane su samim ustrojem, a to je provedba obuke osoblja koje prvi put ulazi u OSRH, kao i Specijalističke vojne obuke iz roda pješaštva i oklopništva vojnika koji se odluče za ulazak u profesionalni sastav OSRH”

Svoj put u Hrvatskoj vojsci brigadir Milan Čorak počeo je 1991., tijekom Domovinskog rata stavio se na raspolaganje 109. vinkovačkoj brigadi kao vojnik no već iduće godine postao je zapovjednik voda. Jedno mirnije razdoblje u Slavoniji iskoristio je da bi završio studij i prije oslobodilačkih operacija vratio se u HV, u 5. gardijsku brigadu Sokolovi. Gardist je bio sve do 2013. Na zadnjim dužnostima posvetio se obuci mladih pripadnica i pripadnika HV-a, prije preuzimanja Pješačke pukovnije zapovijedao je Središtem za temeljnu obuku u Požegi. Kako sam kaže “u pravo vrijeme i u pravim godinama”, sad je na čelu novoustrojenog Središta za obuku pješaštva i oklopništva koje na neki način sjedinjuje dvije potonje postrojbe.

Kakav je ustroj Središta i koje su glavne zadaće?

Središte za obuku pješaštva i oklopništva (SOPiO), ustrojeno je u okviru Zapovjedništva za obuku i doktrinu u Osijeku. SOPiO se sastoji od Zapovjedništva, Bojne za specijalističku vojnu obuku i Opslužništva vojnog vježbališta “Gašinci”. Te ustrojstvene cjeline smještene su u Gašincima. Bojna za temeljnu vojnu obuku u kojoj se, među ostalim, obučavaju dragovoljni ročnici smještena je u vojarni “123. brigade HV” u Požegi.

Glavne zadaće SOPiO-a definirane su samim ustrojem, a to je provedba obuke osoblja koje prvi put ulazi u OSRH, kao i Specijalistička vojna obuka iz roda pješaštva i oklopništva vojnika koji se odluče za ulazak u profesionalni sastav OSRH. Glavne su zadaće i zapovijedanje i razvoj vježbališta. Obuka je živ i dinamičan proces te je vrlo bitno raditi na razvoju i prilagodbi obučne infrastrukture, a dobar je primjer upravo vježbalište “Gašinci”.

Koliko je proces preustroja bio kompleksan? Je li bilo poteškoća?

Proces je uvijek stresan, a posebno kad se događa u vrijeme pandemije koronavirusa i svih ograničenja koja je donijela sa sobom. Međutim, uz sve poteškoće uspjeli smo ustrojiti postrojbu i ostvariti Početnu operativnu spremnost s 1. svibnja ove godine. Za tako uspješno odrađenu zadaću moram pohvaliti znanje i iskustvo svih djelatnika postrojbe, kao i dobro vođenje i suradnju s višim zapovjedništvom.

Koliko je situacija s pandemijom koronavirusa poremetila vaše obučne planove? Kako se postrojba prilagodila novim okolnostima?

Pandemija je svakako poremetila naše aktivnosti, koje proizlaze iz Godišnjeg kalendara aktivnosti, ali je jednako tako otvorila puno prostora da poradimo na sebi i na uređenju nove postrojbe. Neke smo planirane aktivnosti otkazali, a neke smo ostavili kad ne bude ograničavajućih mjera.

Dok nismo mogli održavati planirane obučne događaje, organizirali smo niz funkcionalnih obuka i obuka osvježenja naših djelatnika, koje u redovnom radu sigurno ne bismo stigli u toj mjeri. Možemo slobodno reći da smo sve poteškoće s pandemijom preveli u svoju korist.

Koje su predstojeće glavne obučne aktivnosti?

Sukladno reviziji Godišnjeg plana aktivnosti čekaju nas dva ključna obučna događaja: jedan naraštaj Specijalističke vojne obuke, kao i jedan naraštaj dragovoljnih ročnika. Navedene aktivnosti planirane su u ljeto – jesen 2020., a točni datumi bit će definirani u zapovijedima nadređenih. Sukladno prije rečenom, mogu zaključiti da smo spremni i sretni dočekati nove naraštaje i vratiti se u normalan režim rada postrojbe.

Obnašali ste dužnost zapovjednika u Požegi, pa na Gašincima, pa opet na Gašincima, na čelu nove postrojbe koja objedinjuje prethodne dvije. Čini se logičnim slijedom?

Da, u vojsci obično kažemo da je postupno napredovanje dobra stvar. Baviti se obukom, rekao bih i odgojem mladih ljudi, velik je izazov. Da bi časnik to radio treba biti dovoljno star i mlad, dakle, dovoljno iskusan, ali i razumjeti ih, sjetiti se kako mu je bilo u njihovim godinama. Već po nazivu, vidi se da su dragovoljni ročnici ljudi koji su jasno opredijeljeni da postanu vojnici. Kroz obuku im treba dati potvrdu da je to zaista ono što žele, omogućiti im da prihvate vojsku takvom kakva jest. U Gašince dolaze na višu razinu, na obuku iz pješačkih ili oklopnih specijalnosti i to nakon potpisanog dvogodišnjeg ugovora za službu u HV-u. Određivali su se za pojedino područje temeljem rezultata koje su pokazali tijekom ročništva te njihova dotadašnjeg školovanja. Naša je zadaća dati im dobre temelje prije odlaska u postrojbe gdje im počinje onaj pravi, vojnički život.

Sjedište vam je na vježbalištu “Gašinci”, a dio postrojbe je u vojarni “123. brigade HV” u Požegi. Ima li na dvjema lokacijama građevinskih radova, aktualnih ili planiranih?

Što se tiče Gašinaca svjesni smo da je trenutačno u prvom planu poligon “Eugen Kvaternik”, on je veći, deklariran u okviru NATO-a, na njemu se puca s bojnim streljivom velikih kalibara. Mi moramo ići laganijim tempom, najbitnije je da održavamo sadašnje kapacitete i sposobnosti, i to sa sadašnjim sredstvima i možemo. No bilo bi dobro što prije obnoviti smještajne kapacitete za ljude koji stalno rade na vježbalištu te modernizirati strelišta i drugu obučnu infrastrukturu. Sve je to u planu, no postoje prioriteti i oni ovise i o financijama.

Koliko se kao zapovjednik osobno uključujete u obuku, imate li čestu interakciju s polaznicima?

Nastojim komunicirati baš sa svakim, to nam je obostrani interes. Kad vidi visoki časnički čin, mladi vojnik očekuje zapovijed, uputu, sigurnost, istinu. S druge strane, svakog zapovjednika, a da bi bolje radio svoj posao, treba zanimati što vojnici misle i što od očekuju od njega i cijelog sustava. Ne zaboravimo, oni se tek susreću s vojskom, odlaze od kuće, od obitelji…sve je to velik stres, a mi im moramo pružiti punu potporu da ga prevladaju. Vratit ću se na specijalističku obuku, mogu reći da kod nas nema rutine, jer kad se u nju uđe, onda se lakše može dogoditi nešto nepredviđeno. Pripreme su vrlo pažljive, sve se provjerava, utvrđuje, sve se provodi onako kako je planirano. Konačni se rezultati, tj. ishodi obuke, među ostalim, vide na završnim bojnim gađanjima, precizni pogodci pokazuju da smo uspjeli u obuci.

Dobivate li informacije iz postrojbi u koje odlaze vojnici koje vi obučite, možda neke primjedbe?

Naravno, povratna informacija zapravo nam je najbitnija u planiranju i provedbi obuke, moramo znati njihovo mišljenje, koje često dovodi do naše reakcije, tj. promjena u programu i ocjenjivanju. Cilj je da se ishodi obuke približe potrebama postrojbi, kao i realnoj situaciji u koju vojnici dolaze nakon što odu u postrojbu.

 Može li se već na specijalističkoj obuci naslutiti kakav će vojnik netko biti?

Da, primjećujemo ljude koji imaju najbolje rezultate i odlike vođe i to potvrđuju u daljnjoj karijeri.

Središte je zaduženo i za vježbalište “Gašinci” što bitno povećava broj zadaća?

Točno, briga za vježbalište zadaća je koja se radi svakog dana, 24 sata. “Gašinci” su veliko vježbalište, više od 3600 hektara, a treba održavati sigurnost i svu infrastrukturu kako bi služilo ne samo nama nego prije svega drugim postrojbama koje ga koriste za obuku i vježbe. Naravno, postrojbe nam u tom daju potporu, posebno inženjerijske. 

Koje su vam još najvažnije zadaće?

Tečajevi za refleksna ili instinktivna gađanja, za rukovanje teškom strojnicom, za vojne operacije u urbanim područjima, za konvoj operacije… Razvijamo i provodimo i “jednokratne”, tj. namjenske tečajeve za koje se ukaže potreba.

Jeste li uključeni u obuku pričuvne komponente HV-a?

Želio bih istaknuti da je vojna pričuva u svakom društvu “strateški proizvod”, bitna kao i aktivna komponenta, niti jedna zemlja ili nacija nikad se nije obranila bez nekog oblika pričuve. Na popisu je naših zadaća i obuka pričuve i u njoj sudjelujemo na razne načine.

Kako ste povezani s novoustrojenim Središtem za razvoj vođa “Marko Babić”, obje su postrojbe dio ZOD-a?

Rekao bih da smo povezani prirodno. Ako se ukaže potreba, međusobno se podupiremo i materijalno i ljudstvom, npr. instruktorima. Nedavno su dva naša dočasnika završila njihovu obuku i dali su novi impuls našoj obuci.

Kakva je situacija s instruktorima, kadrova s iskustvom iz Domovinskog rata ima sve manje?

Instruktori bi trebali biti najbolji dočasnici koji su obnašali dužnosti počevši s rangom zapovjednika desetine. Naime, trebaju u sebi spojiti znanje, iskustvo te ono najbitnije i najteže: sposobnost da to prenesu. Možemo reći da u postrojbi imamo oko 60 % mladog instruktorskog kadra, stalno radimo na školovanju, tečajevima i obuci za instruktore u kojima se, među ostalim, upoznaju s pedagoškim standardima, metodikom, didaktikom. Njihov je posao težak, iscrpljujući, cjelogodišnji i trebaju biti adekvatno nagrađeni. Imaju dodatak na plaću od samo 10 %, no oni su prije svega motivirani željom da to rade, a neki i blizinom vlastite kuće. Bilo bi dobro kad bi navedeni dodatak bio veći, vjerujem da bi tad ljudi kakvi nam trebaju upravo hrlili ovamo. Ipak, općenito vidim jedan uzlazni trend u vojsci s aspekta ljudskih i materijalnih potencijala i to je jako dobro.

Ima li drugih kadrova koji vam nedostaju?

Kad pogledamo našu misiju i ustroj, možemo reći da smo dobro popunjena postrojba. Ono što nam nedostaje jesu vojni službenici i namještenici, ljudi koji rade na potpornim, ali vrlo važnim djelatnostima, a najviše na održavanju ovog velikog vježbališta. Većina njih je starija i mnogi odlaze u mirovinu i trebaju zamjenu. Ne znam bi li ti kadrovi opet trebali biti civili ili možda vojni specijalisti, to je za raspravu na nekoj višoj razini.

Možete li materijalnim resursima pratiti zadaće?

Da, jer planiramo aktivnosti sukladno onom što nam je na raspolaganju ili što možemo dobiti, a i zbog potpore višeg zapovjedništva te drugih postrojbi zahvaljujući kojoj dobivamo tražena materijalno-tehnička sredstva.

Najavljena je nabava novih sustava poput oklopnjaka M2 Bradley. Biste li bili sposobni brzo provoditi obuku na njima?

Apsolutno da! Trebali bismo provesti splet radnji i postupaka, obučiti se da bismo došli na potrebnu razinu kompetencija. Isplanirat ćemo hodogram aktivnosti kroz koji ćemo izabrati ljude, poslati ih na obuku obučavatelja. Kad se certificiramo, širit ćemo znanje na cijeli HV, barem to tako zamišljamo. Vjerujte, naši djelatnici rado prihvaćaju sve nove sustave jer su prije svega entuzijasti koji već sada jako mnogo znaju o, recimo, Bradleyju.

Razgovarao: Domagoj Vlahović

Snimio: Mladen Čobanović