Nije rijetkost u stručnoj literaturi naći ocjenu da je S35 bio ne samo najbolji francuski tenk na početku II. svjetskog rata već i najbolji tenk na svijetu toga vremena

Ako ste čitali ovaj serijal, onda ste mogli zaključiti da su Francuzi izgubili II. svjetski rat jer su imali mnogo lošije tenkove od Nijemaca. Ta bi tvrdnja bila točna da francuske postrojbe nisu imale i tenk SOMUA S35, koji stručnjaci za oklopna vozila redom proglašavaju najboljim tenkom s početka II. svjetskog rata.

Povijest S35 započinje još 26. lipnja 1934. Naime, tog je dana francuska vojska objavila specifikaciju za novu tanketu označenu kao Automitrailleuse de Combat (AMC) i namijenjenu izvidničkim postrojbama. Zapravo se radilo o izmijenjenoj specifikaciji objavljenoj tri godine prije, kojom se tražilo oklopno vozilo mase do 13 tona i dovoljno debelog oklopa da može izdržati izravan pogodak najsuvremenijih protutenkovskih topova. Naravno, posada se trebala sastojati od samo dva čovjeka: vozača i zapovjednika/ciljatelja/punitelja. Zanimljivo je da je vojska odmah odabrala i kupolu, preuzetu s tenka Char B. Neki izvori navode da je francuska vojska već 17. svibnja kontaktirala tvrtku Societe d’Outillage Mecanique et d’Usinage d’Artillerie (SOMUA), podružnicu tvrtke Schneider, koja se inače bavila proizvodnjom strojeva. SOMUA je 16. srpnja 1934. službeno pristala izraditi jedan prototip, a izrada je započela 12. listopada iste godine. Prvobitni je prijedlog, označen kao AC2, odbačen jer nije zadovoljavao sve zahtjeve, pa je SOMUA 14. travnja 1935. dovršila prototip AC3. AC3 se odlikovao debelim oklopom, snažnim naoružanjem i snažnim benzinskim motorom, koji je trebao osigurati visoku maksimalnu brzinu i dobru pokretljivost.

AC3 je testiran od 4. srpnja do 2. kolovoza 1935. Iako izvori točno ne specificiraju nedostatke, očito ih je bilo jer su SOMUA-ini inženjeri razvili poboljšani AC4, čije je testiranje dovršeno 27. siječnja 1938. Testiranje AC4 se odužilo, ali francuskoj se vojsci žurilo da konačno dobije uporabljiv tenk te je 25. ožujka 1936. odlučeno da se na osnovi AC4 pokrene proizvodnja novog tenka, službeno označenog kao Automitrailleuse de Combat mod?le 1935 S (AMC 1935 S), iako će u povijest ući pod imenom SOMUA S35. Izvorno je zamišljeno da se tenk opremi topom s dugom cijevi SA 35, te da se proizvede 600 tenkova. Zbog nedostatka novca taj je broj smanjen na samo 250 primjeraka, a i tu skromnu narudžbu francusko je ministarstvo obrane naknadno smanjilo na samo 200. Kad je Adolf Hitler u ožujku 1935. otvoreno prekršio Versajski ugovor i ponovno započeo naoružavanje Njemačke, te 1936. otvoreno pripojio demilitariziranu zonu Poranje (Rhineland), francusko je ministarstvo obrane na brzinu “pronašlo” novac za dodatne S35, i to ni više ni manje nego 2000 primjeraka. Čak se razmišljalo i o otvaranju tvornice u Sjedinjenim Američkim Državama s planiranom proizvodnjom od čak 20 000 primjeraka. Ali više nije bilo vremena za tako naglo povećanje proizvodnje, to prije što su i svi francuski proizvođači čelika, motora, mjenjačkih kutija i ostalih tenkovskih sustava bili prenatrpani narudžbama. Tako je do njemačkog napada na Francusku u svibnju 1940. SOMUA uspjela dovršiti oko 430 S35, ali je samo njih 250 bilo u postrojbama spremnima za borbu.

Opis tenka
SOMUA S35 je po svim odlikama bio napredan tenk, barem onoliko koliko su projektanti mogli izbjeći zaostale zahtjeve francuske vojske. Prva odlika bilo je potpuno vareno tijelo tenka. Tijelo se lijevalo u četiri dijela i spajalo varenjem. Najveći dijelovi bili su podnica i donji dio trupa, u koje se smještao motor, mjenjačka kutija i transmisija. Na vanjski dio pričvršćivali su ovjes s gusjenicama. Tenk se oslanjao na dvije skupine od po devet kotača. Osam ih je bilo smješteno u parovima i ovješeno na lisnate opruge. Jedan kotač, smješten odmah iza ljenivca, dobio je hidraulični amortizer kako bi se povećala pokretljivost po teškom terenu. Projektanti su ovjes dodatno zaštitili oklopnim pločama, djelomično kako bi ga zaštitili od oštećenja, a djelomično kako bi spriječili upadanje kamenja, granja i sličnog, što je često dovodilo do smicanja gusjenice. Ostatak tijela tenka činile su dvije sekcije koje su se varile međusobno i potom na donji dio tenka.

Za razliku od većine tadašnjih francuskih i svjetskih tenkova, S35 je imao pogonski kotač smješten na stražnji dio tijela. Tako su projektanti izbjegli mnoge probleme oko smještaja pogonskog kotača u prednji dio tenka. Poanta smještaja pogonskog motora u prednji dio tenka bila je u tome da se iskoristi prazni prostor ugradnjom mjenjačke kutije i diferencijala. Na taj se način dobivao kraći tenk, navodno boje izbalansiranih masa i (barem teoretski) bolje zaštićen s prednje (najizloženije) strane. Međutim, takvo je rješenje imalo i više loših strana. Jedna je bila potreba da kardanska osovina prolazi kroz središnji dio tijela te na taj način smanji korisni prostor. Mjenjači su u to vrijeme bili vrlo nepouzdani, a pristup do njih zaista težak. Uz to, zbog specifičnog spljoštenog oblika prednjeg dijela tijela, kako bi se povećala razina zaštite, mjenjači su često bili nepotrebno dodatno komplicirani i još teži nego što su trebali biti. Na kraju su odlična svojstva sovjetskog tenka T-34 jednom zauvijek okončali naviku smještaja pogonskog kotača na prednji dio tenka, te je danas jedini izuzetak izraelska Merkava.

Velika pozornost posvećena je razini oklopne zaštite. Iako dio izvora navodi da je debljina prednjeg dijela oklopa bila čak 50 ili 47 mm, većina ih navodi podatak od “samo” 40 mm. Međutim, prednja strana prednje sekcije bila je zakošena, tako da je realna debljina oklopa na najzakošenijem dijelu vjerojatno i bila 50 mm. I bočne strane tenka, koje nisu bile toliko zakošene, napravljene su od čelika debljine 40 mm. Stražnji dio tenka dobio je čelik debljine 35 mm, dok su krov i podnica napravljeni od čelika debljine 20 mm. Zajedno s kupolom, motorom i transmisijom, masa tenka bila je 19 500 kilograma.

U prednjem dijelu nalazio se vozač, a središnji dio bio je namijenjen postavljanju kupole. Zbog potrebe osiguranja prostora za veliki benzinski motor i transmisiju, kupola se nije nalazila na sredini tijela već su je pomaknuli više prema prednjem dijelu, zbog čega S35 nalikuje na današnja borbena vozila pješaštva. Zanimljivo je da su projektanti veliku pozornost posvetili mogućnostima brzog ulaska i još bržeg izlaska iz tenka. Tako je posada imala mogućnost ulaska i izlaska kroz velika vrata na lijevom boku, odmah ispod kupole. Zapovjednik tenka mogao je izaći i kroz otvor na krovu kupole i kroz vrata na njezinu stražnjem dijelu, a postojao je i otvor na podnici tenka.

Već smo spomenuli da je stražnji dio tenka zauzimao veliki benzinski motor Somua V-8, koji je od središnjeg dijela tenka bio odvojen vatronepropusnom pregradom. Zanimljivo je da samo jedan izvor navodi zapreminu ovog vodom hlađenog motora ? 12,7 litara, ali se zato svi slažu da mu je maksimalna snaga bila 190 konjskih snaga pri 2000 okretaja u minuti. Službena knjižica za uporabu S35 navodi podatak da je njegova maksimalna brzina od 30 do 35 km/h, a neki izvori navode da je mogao postići čak 45 km/h. Brzina izvan putova bila je oko 15 km/h. Veliki motor imao je i veliku potrošnju. Službeni podaci navode da mu je potrošnja bila od 72 do 75 litara za jedan sat rada. U praksi, to je značilo da je s ukupno 410 litara goriva S35 mogao prijeći od 230 km (po dobro uređenoj cesti) pa do samo 120 km izvan putova.

Uporaba benzinskog motora na tenkovima nije bila neobična za to vrijeme. Ono što je bilo neobično je da jest S35 dobio dva neovisna diferencijala spojena na mjenjačku kutiju s pet brzina za vožnju naprijed i jednom za vožnju unatrag. Vozač je uz to dobio volan kao na automobilu. Preko njega je upravljao diferencijalima koji su kočenjem ili ubrzavanjem zaokretali tenk. Zaokretanje se obavljalo tako da je jedan diferencijal usporavao unutrašnju gusjenicu, a drugi ubrzavao vanjsku. Na taj se način zaokretanje moglo obaviti bez većeg gubitka brzine. Osim toga, i obuka vozača je bila znatno jednostavnija. Uz volan, vozač je imao i tri klasične papučice – snage motora, kočnice i spojke. Pokraj toga je bila i ručica mjenjača te ručna kočnica.

Naoružanje
Cjelokupno naoružanje tenka S35 smješteno je u kupolu. Većina izvora navodi da se radilo o kupoli APX1 CE, nastaloj kao modifikacija kupole tenka Char B-1 bis, dok neki navode da je oznaka kupole APX4. Zanimljivo je da se ne slažu ni oko topa koji se ugrađivao u kupolu. Zapravo se slažu da se radilo o topu kalibra 47 mm, ali kojem točno…? Najveći broj izvora navodi top SA35 L/34, a dio navodi top SA35 L/32. U svakom slučaju, taj je top davao odlične borbene mogućnosti S35, te se mogao nositi i s najmodernijim njemačkim tenkovima. Navodno ih je mogao uništavati na udaljenosti od 800 pa sve do 1000 metara. Uz tenk je bila spregnuta strojnica kalibra 7,5 mm. Uz top je išao i borbeni komplet sa 118 granata (90 protutenkovskih i 28 rasprskavajućih), te još 1250 (neki izvori navode 2250, a neki čak 3750) metaka za strojnicu. Tako opremljen S35 je bio ubojiti stroj, a bio bi još ubojitiji da je zapovjednik imao barem punitelja. Doduše, posao mu je djelomično olakšavalo električno pokretanje kupole. U tenku se također nalazio i radiooperater, čija je ključna zadaća bila upravljanje s dvije radiostanice, a u borbi je mogao služiti i kao dodavač streljiva koje se nalazilo u tijelu tenka.

Način uporabe
Prije II. svjetskog rata, francuska je vojska, kao uostalom i britanska i velika većina drugih vojski, vjerovala da je najispravniji način uporabe tenkova njihovo kombiniranje s pješaštvom. Tenkovi su trebali poslužiti za zaustavljanje neprijateljskog prodora, a potom za potporu protunapada. Bila je to ideja statičkog rata s dugačkim, neprekinutim bojištima. Osim toga, imali su čvrstu podjelu na tenkove za pješačku potporu i izvidničke tenkove. Prvi su trebali osigurati potporu pješaštvu tijekom početnog udara, a drugi progon neprijatelja kad bi prva kombinacija probila njegove obrambene crte i natjerala ga na povlačenje. SOMUA S35 bio je namijenjen ovoj drugoj namjeni, kao pravi ofenzivni tenk. Brz, dostatno velike autonomije, snažnog naoružanja i vrlo dobre oklopne zaštite. Ono najvažnije, bio je dosta bolji od glavnog konkurenta ? njemačkog Panzerkampfwagena III (PzKpfw III), kako u pogledu paljbene moći (47 mm naspram 37 mm) tako i oklopne zaštite (40 mm naspram 30 mm). Zbog toga je S35 bio pogodan za duboke prodore u neprijateljsku pozadinu i uništavanje tenkova i oklopnih vozila koji bi mu se našli na putu. Zbog toga većina stručnjaka proglašavaju S35 najboljim tenkom nastalim u tridesetim godinama XX. stoljeća.

Zanimljivo je da se francuske postrojbe opremljene sa S35 nisu slagale s tom ocjenom. Prije svega zato što su opet dobile tenk kod kojeg je zapovjednik morao obavljati previše posla, a u tenku je imao trećeg člana posade koji se “zabavljao” radiostanicama. Zbog toga je, usprkos boljem naoružanju i električno pokretanoj kupoli, S35 bio inferioran u odnosu na PzKpfw III, koji je imao čak pet članova posade. Tako je veća paljbena moć uglavnom bila eliminirana.

S35 je imao istu brzinu kao i PzKpfw III, tako da tu nije bilo veće razlike. Problem je bio u preosjetljivom ovjesu, koji je bio prekrhak za 19,5 tona. Sve je dodatno komplicirao oklop koji je trebao štititi ovjes, a čije je skidanje i vraćanje samo dodatno kompliciralo popravak i trošilo vrijeme.

Još jedan veliki problem bio je što između dva svjetska rata francusko ministarstvo obrane nije osnovalo središnju komisiju ili neko slično tijelo zaduženo za razvoj oklopnih vozila, ili barem tenkova. Umjesto toga, pri svakoj novoj nabavi objavljivali su se slabo definirani zahtjevi, koji su uglavnom samo smetali. Na taj su način proizvođači, s jedne strane, mogli nuditi što god su htjeli (to je u praksi značilo uglavnom svoje proizvode), a s druge strane nisu mogli napraviti tenk s više od dva ili najviše tri člana posade. Politika isključivog oslanjanja na vlastite proizvodne mogućnosti često je dovodila do kombinacije dobrih i (vrlo) loših podsustava i komponenti. U slučaju S35, to je bio slabi ovjes koji nije mogao izdržati masu od gotovo 20 tona. Osim toga, francuska je metalska industrija tridesetih godina prošlog stoljeća bila zaostala i teško je prihvaćala nove tehnologije.

Djelomično i zbog tehnološke zaostalosti, ali i zbog nereda u nabavi tenkova (previše tipova izrađenih u premalim serijama), koji je samo dodatno poticao konkurenciju proizvođača umjesto suradnje, cijene tenkova su bile nerealno visoke. Zbog malih serija, proizvođači su se libili investirati velike svote u modernizaciju i povećanje proizvodnih kapaciteta, bojeći se da će oni na kraju ostati neiskorišteni. Da je SOMUA odmah dobila narudžbu za 2000 tenkova, a ne za samo 166, vjerojatno bi bila uložila znatna sredstva u povećanje kapaciteta, prije svega u ljevaonicu. A to bi u konačnici dovelo i do smanjenja cijene po jednom primjerku. Dostupni izvori ne navode cijenu S35, već kažu da je bila znatno veća od Hotchkissovog tenka H35, čija je cijena bila oko 400 000 franaka. Osim toga, u usporedbi s H35, S35 je u svakom pogledu bio znatno bolji.

Drugi je problem bio kronični nedostatak tenkova. Iako je do lipnja 1940. i francuske okupacije SOMUA uspjela proizvesti oko 430 S35, samo 250 ih je raspoređeno u borbene postrojbe. Vjerojatno bi i to bilo dovoljno da su svi raspoređeni u nekoliko velikih tenkovskih postrojbi. Umjesto toga raspoređeni su u miješane postrojbe veličine divizija, zajedno s lakim tenkovima H35 i H39, kao i oklopnim automobilima Panhard 178, te AMR33 i AMR35 ZT1. S druge strane u svibnju 1940. ni njemačke oklopne snage nisu bile mnogo bolje opremljene. Osnovu su im činile tanketa PzKprw I i laki tenk PzKpfw II, uz tek nekoliko stotina PzKpfw III i PzKpfw IV tenkova. Međutim, njemačka je vojska do tog trenutka posvetila veliku pozornost formiranju i obuci oklopnih postrojbi, te od njih načinila samostalne, ofenzivno orijentirane divizije sa snažnom topničkom potporom. Francuske su pak divizije obučene za defenzivno ratovanje. Sraz ovih dviju koncepcija doveo je do francuske kapitulacije nakon samo šest tjedana.

Inačice
Na osnovi S35, SOMUA je 1937. razvila samovozni protutenkovski top SAu40, naoružan topom kalibra 75 mm. Kako su top ugradili desno od vozača, proširili su tijelo. Ove su promjene dovele do povećanja mase za 2,2 tone i smanjenja pokretljivosti. Da bi se kompenziralo povećanje mase, na svaki ovjes postavljen je još jedan kotač. Ojačan je i ovjes jer originalni nije mogao izdržati ni 19,5 tona S35. Promijenjena je i kupola kako bi se u nju ugradio top SA 37 kalibra 47 mm. Napravljen je samo jedan prototip, a 1. svibnja 1940. naručena su 72 primjerka. Naravno, nijedan nije dovršen.

Već nakon prvih isporuka serijskih S35, bilo je jasno da tenk treba znatno poboljšati, prije svega ovjes. Zbog toga je (tek) 1940. pokrenut razvoj poboljšane inačice AC5. Osim pojačanog ovjesa, AC5 je dobio i jači motor od 220 KS, te tijelo sa samovoznog protutenkovskog topa SAu40. Razvijena je i nova lijevana kupola. Da bi se povećali proizvodni kapaciteti, SOMUA je angažirala čak osamnaest podugovarača. To je pak dovelo do problema (ne)kvalitete isporučenih komponenti i podsustava. Kako je rat s Njemačkom bio sve izgledniji, francuska je vojska odustala od izrade prototipa i odmah naručila seriju od 50 tenkova označenih kao S40. Na njezinu žalost, samo ih je nekoliko dovršeno do svibnja i njemačkog napada.

Borbena uporaba
Prvobitni planovi predviđali su raspoređivanje S35 u tri mehanizirane lake divizije, i to 87 tenkova po svakoj diviziji. Dodanih 50 poslano je u Tunis. Do sredine 1938. proizvedeno je 100 S35, do 1. rujna 1939. proizvedeno je 270, a isporučeno 246. Tog dana u borbenim postrojbama bilo je 191, u skladištima 51, a četiri su vraćena proizvođaču radi popravka. U trenutku njemačkog napada na Francusku, SOMUA je dovršila oko 430 S35, ali je samo njih 250 (neki izvori navode 300) bilo u postrojbama spremnih za borbu.

Znajući da je upravo S35 jedini dostojni protivnik njemačkim tenkovima, francusko je zapovjedništvo odlučilo da će upravo postrojbe opremljene njime morati zadržati njemačke prodore. Tako je, već na početku, S35 potpuno promijenio ulogu i od ofenzivnog postao defenzivni tenk. Kao posljedica, tenkovi su se morali raširiti na veće područje, čime je dodatno smanjena njihova udarna moć. Umjesto da proganjaju neprijatelja, morali su čekati njegove udare. S druge strane, to je imalo i jednu prednost – nepokretni i sporokrećući tenkovi nisu opterećivali ovjes.

Takva je taktika dovela do bitke kod Hannuta, malog mjesta na zapadu Belgije. Trajala je od 12. do 14. svibnja 1940., te postala poznata kao najveća tenkovska bitka početka II. svjetskog rata. Na jednoj se strani našlo 20 800 savezničkih vojnika (belgijskih, nizozemskih, francuskih i britanskih) opremljenih s oko 600 oklopnih vozila, od čega je francuska vojska dala 411 tenkova. Na drugoj, 25 927 njemačkih vojnika sa 674 tenka. Bit će to najveća i ujedno jedina bitka u kojoj će sudjelovati S35. Glavni cilj bitke bio je zaustaviti njemačke postrojbe kako bi se dobilo vrijeme da se britanske i francuske snage, preko Dunkerquena prebace u Veliku Britaniju. S obzirom na to da njemačke snage nisu uspjele dovoljno brzo probiti savezničku obranu i da se velika većina britanskih i francuskih snaga uspjela prebaciti preko La Manchea, ova se bitka smatra prvom većom savezničkom pobjedom. Pritom su se tenkovi S35 pokazali opasnim protivnikom. Povijesni izvori tvrde da su Francuzi izgubili samo 105 tenkova, od toga 75 H35/H39 i samo 30 S35. S druge strane, Nijemci su izgubili čak 164 tenka, uglavnom u srazu s tenkovima S35.

Zbog toga ne čudi što su nakon francuske kapitulacije Nijemci odmah preuzeli sve zarobljene S35 i označili ih kao PzKpfw 35-S 736(f). Većina izvora navodi da su Nijemci uspjeli zarobiti čak 297 S35. Koliko su ih cijenili pokazuje i činjenica da su samo 32 isporučili Talijanima (1941.), šest Bugarima (1943.) i dva Mađarima (1942.). U lipnju 1941. dio je PzKpfw 35-S 736(f) prebačen u Finsku kako bi ih rabili u borbama protiv Crvene armije. Većina PzKpfw 35-S 736(f) zadržana je u Francuskoj i aktivno je sudjelovala u borbama protiv saveznika. Navodno je 12 zarobljeno i vraćeno prvobitnim vlasnicima.

Dosta PzKpfw 35-S 736(f) je dospjelo i na područje bivše Jugoslavije, kako bi se rabili u borbama protiv partizana. Nešto ih je uništeno, a nekoliko i zarobljeno. Zanimljivo je da je tijekom rata jedan zarobljeni PzKpfw 35-S 736(f) modificiran u Šibeniku ugradnjom britanskog topa 57 mm. Nažalost, nisu sačuvani podaci o uspješnosti ugradnje tako snažnog topa u tako malu kupolu.

	S35	FCM36
Dužina	5,38 m	4,46 m
Širina	2,12 m	2,14 m
Visina	2,62 m	2,2 m
Oklop	40 mm	40 mm
Masa	19 500 kg	12 350 kg
Motor	190 KS	91 KS
Brzina	35 km/h	24 km/h
Autonomija	230 km	225 km
Posada	3	2
Naoružanje	1×47 mm	1×37 mm i
	1×7,5 mm	1×7,5 mm

 

Siniša RADAKOVIĆ