Činjenica je da je 1991. Dragan Vasiljković – “kapetan Dragan” postao važan čovjek Jovice Stanišića iz Službe državne bezbednosti Srbije. Stanišić ga je poslao u Hrvatsku kao instruktora pripadnika pobunjenih srpskih snaga u Golubiću kod Knina gdje ustrojava centar za vojnu obuku. S ljudima koje je obučio sudjelovao je u oružanom sukobu protiv hrvatskih snaga kod Ljubova u blizini Gospića, a potom je odigrao važnu ulogu u borbama i okupaciji dijelova Banovine i Korduna tijekom srpnja 1991. godine, nakon čega ga mediji promoviraju u srpsku “legendu”.
Nakon početka sukoba u zadarskom zaleđu u siječnju 1993., “kapetan Dragan” vratio se u Knin i osnovao, vjerojatno početkom veljače, nastavni centar za obuku “Alfa kamp”. Izvori pokazuju da se vratio krajem siječnja jer je nazočio pogrebu vojnika nastradalih prilikom zasjede Specijalnih jedinica policije MUP-a RH na Velebitu. Radi protuudara na hrvatske snage koje su operacijom Gusar odnosno Maslenica oslobodile dio zadarskog zaleđa, okupio je borbenu skupinu koja je pod njegovim vodstvom sudjelovala u borbama za Škabrnju te je, nakon velikih žrtava s obje strane, opet osvojila. To je zapravo bio jedini pravi uspjeh u protunapadima srpskih snaga nakon operacije Maslenica. Ne ulazeći u raspravu o uvjetima i kampu koji je ustrojio te o tome koliko je obuka “kapetana Dragana” bila zahtjevna, prevladava mišljenje da su se pod njegovim vodstvom borili dobri borci, a to potvrđuju i svjedočenja pripadnika hrvatskih snaga koji su se 1993. sudarali s njima na području Ravnih kotara, posebice Škabrnje (Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. – 1995., memoarsko gradivo, knjiga 8: Tomislav Šulj i Vladimir Brnardić, “Operacija ‘Maslenica’ – sjećanja sudionika”, Zagreb, 2014., str. 159-162).
O gubicima u borbi za Škabrnju, vođenoj 1993. protiv HOS-a, “kapetan Dragan” govorio je 2006. za dokumentarni film Jedinica u produkciji B92: Bukvalno šta sam uradio u martu mesecu, rešio sam da povratim neki deo teritorije. I rešio sam da probam da zauzmem Škabrnju. Mi smo u jednom trenutku zapeli u jednu nezgodu i pojavio se Legija, ja sam mu zatražio pomoć. On je tu prišao i krenuo je frontalno, bukvalno na njih. Tamo su doživjeli, izgubili su dosta ljudi tamo kod Škabrnje, sedam-osam ljudi im je izginulo u jednom napadu. I tri dana kasnije oni su se povukli. Bukvalno, posle tih dešavanja, oni su se povukli za Beograd. Ja sam ostao još tu na Škabrnji i ta bitka je trajala još jedno 14 dana i polako, uspeli smo da osvojimo taj teren i još nekih šest kilometara držali smo Ravne kotare. Sve do samog Zadra je bilo naše.
Zadnje dvije rečenice nisu točne jer srpske snage nisu držale više ništa što su izgubile, osim Škabrnje. O borbama za Škabrnju 1993. i svojoj pobjedi “kapetan Dragan” govorio je na konferenciji za novinare organiziranoj nakon što je osvojena Škabrnja, pokazujući naoružanje koje je zaplijenjeno u tim borbama. Tad je izjavio da je za njega ta pobjeda, izvojevana u operaciji kodnog naziva Kameleon, bila najznačajniji vojni uspjeh u dotadašnjem ratovanju. U tekstu objavljenom u prvom broju lista “Vojska Krajine”, pod naslovom Ne ostade oka za svedoka, pobjeda srpskih snaga kod Škabrnje predstavljena je na dvjema stranicama kao siguran zalog za daljnje uspjehe, a “kapetan Dragan” euforično je zaključio: U svakom slučaju računamo na povratak privremeno okupirane Maslenice (…) pa makar je morao zauzeti preko Zagreba. (“Operacija ‘Maslenica’ – sjećanja sudionika”, Zagreb, 2014., str. 291)
O “kapetanu Draganu” i njegovu “Nastavnom centru ‘Alfa’ Srpske vojske Krajine” u Bruškoj, u listu “Vojska Krajine” (br. 7-8, X-XI mjesec 1993., str. 87-88), pod naslovom Profesionalnost uslov opstanka, Sava Janković objavio je članak koji je trebao dignuti moral srpskim vojnicima u “RSK”. U njemu je, među ostalim, zapisano da je kroz Centar prošlo “6000 do 7000 boraca”, da se u njemu “obučavaju specijalisti – diverzanti i izviđači”, te da je “jezgro profesionalne armije Republike Srpske Krajine” i da “neprijatelj stalno strepi od ‘Kepovih ljudi'”:
Prvi krajiški komandosi popularne “kninđe” postale su legenda, kao i kapetan Dragan koga na krajiškim prostorima znaju kao “Kepa”. Kep je i sada, zapravo od prvog dana januarske agresije Hrvatske na Krajinu, ponovno među borcima Srpske vojske Krajine. Ako nije negde na zadacima zajedno sa svojim “crvenim beretkama”, iza leđa neprijatelja, onda je sigurno u Nastavnom centru “Alfa”. U surovom kršu, gdje lička burjoš uvijek mnogi nazivaju, mada ima svoj službeni naziv. (…)
“Kep ima”, reći će nam nešto kasnije komandant Centra kapetan Branislav Kušljić, “25 ideja u 10 minuta. Dok obilazimo Centar, kada imamo vremena, uvijek nešto planira, zastaje, odmjerava, padne ideja, razradi se, nabavimo i počnemo graditi.” Komandanta Kušljića, kao aktivnog starješinu, sa više specijalističkih kurseva, Kep izuzetno cijeni. Bivši pomorac na ratnim brodovima, očito se dobro snalazi u bespuću krša, bez azimuta i kompasa. “Da bi znali moj čin ja sam uzeo ovaj pješadijski”, kaže Kušljić, “da ne bude zabune”.
Dok sređujemo prve utiske počinje priču: “Nastavni centar ‘Alfa’ oaza je u ovom kršu. U njemu postoje svi uslovi da se čovek oseća lepo i humano, da mu je prijatno”. U prilog navedenom iznosi podatak da lakši ranjenici neće da idu kući, oporavljaju se u stacionaru koji čak ima i prostoriju za intenzivnu njegu.
“Iz Centra”, ističe Kep, “crpimo jako efikasne kadrove, komandire odeljenja, vodova, diverzante, izviđače. Već imamo bogatu istoriju. Za svega desetak meseci imamo dosta uspeha na ratištu, naravno iza neprijateljskih linija. Što se tiče obuke uspostavljen je sistem koji konstantno ‘izbacuje’ mlade vojnike.” (…)
Na pitanje šta je učinjeno u zadnjih deset mjeseci od kada je ponovo u Krajini, kapetan Dragan ističe: “Mnogi su čuli za operaciju ‘Kameleon’ u kojoj smo uspeli vratiti Ražovljevu glavu jugozapadno od Benkovca i mesto Škabrnju uz bogat ratni plen borbenih i tehničkih sredstava. A tu akciju smo izveli uz pomoć nekih jedinica SVK. To je, zapravo, pravi početak rada Centra i jedna uspešna operacija većih razmera (kad je riječ o protuudaru srpskih snaga nakon operacije Maslenica, može se reći i jedini veći uspjeh, op. a.).”
Tom operacijom vraćeni su strateški važni prostori koji su sada utvrđeni. Svako probijanje tih linija neprijatelj bi platio glavom. (…)
“Svaka naša akcija priprema se i planira detaljno i dugo. Kada nekoj od naših jedinica zatreba ‘živi jezik’, treba samo izvršiti ‘naruđbu’. Te akcije izvodimo duboko u pozadini neprijatelja, tako da se ustaše više nigde ne osećaju sigurnim”, naglašava Kep. “Mi smo spremni i sposobni da napadnemo bilo koji deo terena Hrvatske, a posebno momci iz ‘A’ tima. Nema tačke na teritoriji Hrvatske gde ne mogu izvršiti diverziju!”, tvrdi Kep, dodajući da se strogo primjenjuju vojnička pravila i odredbe Ženevske konvencije. (…)
“Mi smo direktno pod komandom Glavnog štaba SVK. Od njega dobijamo naredbe i njemu podnosimo izveštaje. Da ne bude nikakve zabune, mi nismo nikakva paravojska. Nosimo isključivo oznake Srpske vojske Krajine.”
Pitamo kapetana Dragana i za namjere druge strane nakon operacije “Divoselo”. “Imamo podatke”, kaže, “da su razradili planove za zauzimanje Obrovca i plan napada na Drniš. Preduzeli smo neke mere da ta mesta nikada ne padnu u njihove ruke. Slična je situacija i sa Sv. Rokom, što dokazuje da se ustaše ne opredeljuju za političko već vojničko rešenje.” (…)
Među komandosima u Nastavnom centru “Alfa” primjetili smo i pripadnice ljepšeg pola. Tu činjenicu Kep objašnjava jednostavno: “Devojke imaju talenta za neke poslove koje muškarci jednostavno moraju dugo da uče i uvežbavanju. One su nezaobilazne u organizaciji pozadine, administraciji i na mnogim logističkim dužnostima, od vozača i instruktora do sanitetlija i vezista.”
Kep nam otkriva i “tajnu” da u blizini Centra u naseljima žive oficiri s porodicama. Cilj je stvoriti takve uslove da u Centru niko ne osjeća usamljenost ili izolovanost, da ljudi stalno ne misle na kuću. Sve se podređuje osnovnom cilju – osposobiti stručnjake, profesionalce, jezgro buduće profesionalne vojske Republike Srpske Krajine.
Sve što je u Centru učinjeno, od moderno opremljenih kabineta za obuku do komfornih stanova i klubova za oficire i vojnike do vlastitih radionica u kojima se popravlja i održava borbena tehnika, još nije dovoljno, jer Kep smatra da se može još više.
Treba vjerovati da ćemo u narednoj prilici opet biti ugodno iznenađeni radom pripadnika Centra i borbenim podvizima Kepovih ljudi.a nosi sve pred sobom, a ljetne žege prže sve živo, smjestio se “kamp kapetana Dragana”. Tako ga

O tadašnjoj popularnosti “kapetana Dragana” svjedoči i tekst Koračnice “Alfa” SV RSK:
Mi smo momci rodila nas nada, Draganovi junaci iz sela i grada,
Čuvamo ti ime koje svetom kruži, blago svakom Srbinu koji s tobom služi.
Prepreke smo kršili da bi u red stali, Draganovi momci veliki i mali,
Mi smo Srbadija rodila nas nada, Draganovi dobrovoljci iz sela i grada.
Draganovi momci veliki i mali, Draganovi dobrovoljci iz sela i grada.
Kapetane Dragane primi nas u krilo, zajedno sa tobom nama sretno bilo, nama sretno bilo! (HR-HMDCDR, kut. 4241).

(U sljedećem broju o talijanskim dobrovoljcima u kampu “kapetana Dragana” i pokušaju uspostave političkih odnosa “RSK” s talijanskim političarima)
 

dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata