U prošlom su broju Hrvatskog vojnika, u tekstu posvećenom prikazu “kapetana Dragana” u srpskim medijima, objavljeni dijelovi članka o “Nastavnom centru ‘Alfa’ Srpske vojske Krajine” u Bruškoj. Članak je iz lista “Vojska Krajine” (br. 7-8, X-XI mjesec 1993., str. 87-88), a naslovljen je Profesionalnost uslov opstanka. U posebno izdvojenom dijelu članka, Garibaldinci na Velebitu, srpska je propaganda nastojala uvjeriti svoju javnost kako se u borbi protiv Hrvatske može računati i na značajnu potporu stranih “dobrovoljaca, koja će biti sve veća, primjerice Rusa i Rumunja, te posebice Talijana, zbog njihovih povjesnih prava i pretenzija na Istru i dio Dalmacije”. O tome je govorio i “kapetan Dragan”, ne propustivši priliku da “talijanske dobrovoljce, s kojima bi se mnogo bolje razumeli nego s Hrvatima”, prikaže kao borce za povratak svojeg (talijanskog) teritorija u Dalmaciji, a strane dragovoljce na hrvatskoj strani kao “pse rata”:
Kroz Nastavni centar “Alfa” za izviđačko-diverzantsku obuku SVK prošao je i veći broj Italijana svrstanih u jedinici “Garibaldi”. Govoreći o “Garibaldincima”, kapetan Dragan ističe njihovu profesionalnost, odvažnost i obučenost. “Da nisu takvi kakvi jesu zar bi bili na Velebitu”, ističe Kep, i dodaje: “ali tamo nisu samo Srbi i Italijani. Među specijalcima ima i Rusa i Rumunja i svaki dan ih je sve više”.
Kep ih još zove internacionalcima, podvlačeći ogromnu razliku između njih i onih na hrvatskoj strani: “Tamo dolaze radi novca. To su plaćenici, psi rata”, tvrdi Kep. Kapetan Dragan ima objašnjenje za motive “Garibaldinaca”, s kojima je izveo mnogobrojne izviđačke i diverzantske akcije u pozadini neprijatelja. Pitamo ga šta je njegove saborce s one strane Jadrana, Italijane, motiviralo da dođu u Nastavni centar, završe obuku i stave se pod komandu i na raspolaganje Glavnom štabu SVK.
“Oni su doživeli Osimski sporazum kao prodaju dela Italije”, kaže on za svoje saborce s druge strane Jadrana. “Sada kada više nema bivše Jugoslavije, smatraju da odluke Osimskog sporazuma ne važe, da on više ne postoji. Oni stvarno veruju da teritorije koje su Italijani držali na ovim prostorima treba da se vrate u krilo Italije”, podvlači Kep razlog prisustva Italijana u SVK.
Pri tom ističe tradicionalno dobre odnose s Italijanima: “S njima bi se daleko bolje razumeli i družili nego s Hrvatima. Mi imamo zajednički interes, a to je borba protiv aktuelne hrvatske politike. Neprijatelji naših prijatelja i naši su neprijatelji.”
Na pitanje koliko je istine o okupljanju i dolasku većeg broja ljudi u jedinicu “Garibaldi”, kapetan Dragan kaže: “Mi to podržavamo, i primamo ih kao svoje. To je nama ne samo moralna nego i materijalna podrška”.
On takođe, ukazuje na jačanje snaga u Italiji koje podržavaju da Istra i dio Dalmacije ponovo budu u okviru Italije: “Za tu ideju i našu samostalnost s nama se rame uz rame bore i pripadnici jedinice Garibaldi”, zaključio je kapetan Dragan.

S obzirom na to da je “kapetan Dragan” strane dragovoljce koji su se u Domovinskom ratu borili na hrvatskoj strani nazvao “psima rata”, zanimljiva je izjava Gastona Bessona, dragovoljca iz Francuske, na Vinkovačkom bojištu, u sastavu hrvatskih snaga, u kojoj su sažeti motivi zbog kojih je većina stranih dragovoljaca došla braniti Hrvatsku:
Pa to nije bio nikakav rat, to je bio mučki masakr! Nisu tu bile dvije vojske koje se sukobljavaju! Postojala je jedna moćna vojska – JNA – koja je napadajući masakrirala civile (…) Oni koji bi došli, ostajali bi iz jednog jedinog razloga, a to nije bila ni politika, ni katolicizam, ni plaća, koja je bila “crkavica” u ondašnjoj vrijednosti do 100 njemačkih maraka, kakvu su imali i ostali hrvatski branitelji, nego zato što je ovaj rat jednostavno bio toliko nepravedan! Nije bilo važno ni tko je tu Hrvat, a tko Srbin, već činjenica da je jači napao slabijeg, a jači su bili oni uz koje je bila JNA. (…)
O Srbima ne volim baš razgovarati kao o neprijateljima jer smo i mi imali Srbe kao suborce. Možemo razgovarati o četnicima, ok? Ja stvarno nemam ništa protiv Srba i Srbi su se, uostalom, borili s nama i za nas. Neki naši dečki bili su pola Hrvati – pola Srbi. Zato je nonsens pričati o tome da smo se borili protiv Srba. Ako govorimo o neprijatelju, onda trebamo upotrebljavati termin četnika i njihove milicije. To su Srbi koji su se nazivali četnicima, a ti su ljudi bili obični koljači! (…) Ma problem sa Srbima, ovaj put mislim na sve Srbe, ne samo na četnike, je taj što su oni žrtve svoje vlastite propagande! Njihova vlada i mediji 24 sata su ih uvjeravali kako smo svi mi neonacisti, fašisti, ubojice, koljači. Bili su prestravljeni. I ti ljudi na drugoj strani mislili su da smo mi čudovišta! (…) A mi nikad nismo ubili zarobljenika. (…) Jednom njihovom kojeg smo uhvatili u šumi, u ruksaku smo našli priručnik “Kako ustaše ubijaju Srbe”. I taj je jadni budalaš čitao i učio kako “ustaše” ubijaju i muče Srbe! Gledao sam ga i pomislio: “Ovaj je lud! ” I dao sam mu odjeću, čak i svoje čarape jer je bilo hladno. (…)
Ja se uopće ne sjećam da sam nekoga mrzio tijekom ovog rata. Ne sjećam se ni da je neko od mojih dečki mrzio nekoga. Bili smo tamo, znali smo da je netko na drugoj strani. (…) Ali kad se ustaneš ujutro i ideš u akciju, ne ustaješ se i kažeš: “O super, idem sad u akciju nekoga ubiti! ” Ne, ustaješ se i kažeš: “Sranje, idem u akciju, mogao bih biti ubijen!” I razmišljaš da ako ne skine tebe, onda će vrlo vjerojatno skinuti nekog od tvojih prijatelja. I onda, mjesecima poslije samo razmišljaš o tome koliko ti je prijatelja na taj način stradalo, koliko si ih nosio s bojišnice, koliko su se derali kao ranjeni? Kad ideš u akciju jednostavno znaš da će netko biti ranjen ili ubijen. O tome razmišljaš, a ne o tome da odlaziš negdje i da ćeš pobiti hrpu ljudi. To je to, pa mi nismo ubojice, mi smo bili vojnici!

Zanimljivo je i isticanje “kapetana Dragana” da Srbi imaju “tradicionalno dobre odnose s Italijanima i da bi se s njima daleko bolje razumeli i družili nego s Hrvatima”. Naime, u “RSK” je postojalo mišljenje da bi se trebalo povezati s onim Talijanima koji Istru i dijelove Dalmacije i dalje smatraju talijanskom zemljom. Tako je na 66. sjednici “Vlade RSK” održanoj u Kninu 30. rujna 1993. tadašnji “predsjednik Vlade RSK” Đorđe Bjegović rekao da bi “RSK trebala iskoristiti dio sukoba koji dolaze sa italijanskog prostora prema Hrvatskoj” i najavio da “jedna delegacija na čelu sa senatorom Anjelijem (Arduino Agnelli) dolazi kod nas” (Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. – 1995., Dokumenti, Knjiga 10, “Dokumenti institucija pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj (srpanj-prosinac 1993.)”, ur. Mate Rupić – Slaven Ružić, Zagreb – Slavonski Brod 2011., str. 203).
U nastavku te sjednice, 1. listopada 1993., “ministar inostranih poslova RSK” Slobodan Jarčević obavijestio je nazočne da spomenuti talijanski senator “Anjeli 7. oktobra stiže u Beograd i da mu je obećao da će na 2-3 dana svratiti u Knin” (Dokumenti, Knjiga 10, str. 208). Činjenica je da je taj talijanski senator (Arduino Agnelli) bio gost na početku zasjedanja “Skupštine RSK” u Belom Manastiru u subotu 9. listopada 1993. i da ga je kao “gosta iz Italije” pozdravio “predsjednik Skupštine RSK” Mile Paspalj (Dokumenti, Knjiga 10, str. 223). Potom je senator zatražio da 19. studenog 1993. u Trst dođu “predsjednik Srpske opštine Zadar” Mladen Kalapać i “kandidat za Skupštinu RSK” Mario Markuzo jer je “predviđen njihov nastup u Trstu na predizbornim svečanostima i sastanak sa predstavnicima Italijana protjeranih iz Dalmacije i Istre, a predviđen je i njihov put u Rim i susret sa rukovodiocima nekih političkih stranaka”. “Ministar” Slobodan Jarčević smatrao je taj put važnim jer je “Italija pred izborima i ima snaga koje računaju sa vraćanjem predratnih italijanskih teritorija, što treba da iskoristimo, jer je moguće razbijanje dosadašnjeg jedinstva Evrope oko hrvatsko-srpskog spora”. (Dokumenti, Knjiga 10, str. 299)
Znakovit je, a pomalo i tragikomičan, odgovor koji su predstavnici “opštine Zadar” dobili na “Skupštini RSK” kad su zatražili da im se “verifikuju mandati” u toj skupštini, da Srbi “teritorijalne pretenzije imaju samo prema Hrvatskoj za svoj srpski etnički prostor, a da je Zadar talijanski i da ne treba imati teritorijalnih pretenzija prema Italiji, jer postoji historijsko pravo talijanskog naroda na Zadar”. (Dokumenti, Knjiga 10, str. 224)
U tom je kontekstu na izvanrednoj sjednici “Skupštine RSK” održanoj 27. ožujka 1993. u Belom Manastiru govorio i bivši “ministar informisanja u Vladi RSK” Lazar Macura: … Ako se neko bavi diplomatijom, on mnoge stvari mora da radi iza leđa. Ovde što nam neko kaže “dolje talijanaši”, molim vas, ja moram vama reći da uvažavam Talijane i da nije bilo pokolja Srba na prostoru đe sam ja rođen zato što su tamo bili Talijani. I to bi mi lakše palo nego da me ustaše kolju.
Umberto Bozi (Bossi) – ja malo pratim talijansku političku scenu, malo sam studirao talijanski i bio sam kod njih, a ne zato što sam profašistički orjentisan, je sada u Italiji jači od Vojislava Šešelja u Srbiji. Molim vas, zašto se nije moglo sa Bozijem razgovarati? Samo bih vas podsetio na nešto: 1670. g. Begova kula u Islamu Grčkom daruje se Stojanu Jankoviću, Srbinu iz Ravnih kotara, iz Venecije. Znači, pod zaštitom lava i Sv. Marka on dobija tu kulu od Venecijanaca. Odkud pravo Hrvatima da sada drže Islam Grčki i da ruše tu kulu? Nemojte vi meni sada prebacivati za Talijane ili ovo ili ono. Mi moramo raditi sa onima koji mogu da nam pomognu. (Aplauz) Sa Đini Pitersom (Jinni Pitterson), koja radi dole, neki dan sam razgovarao. I ona kaže za Istru – to je za nas vrlo pozitivno, mada možete da kažete da ona bleji bez veze, kao što su mi rekli da sam magare, a to onda znači da njačem, da je već rješena. Cijela Istra, slovenačka i hrvatska, koja im je darovana posle Drugog svetskog rata, dobija dvojno državljanstvo i najširu autonomiju. Zar to nije faktor na koji i mi možemo igrati, ljudi moji? Zašto i mi ne bi dobili najširu autonomiju, pa ako treba, državljanstvo Srbije kao dvojno državljanstvo?
Volio bih viditi ‘ko će maltretirati one u Istri ako imaju talijansko državljanstvo. Nama je Vensov plan smrt, ljudi moji. Sa Talijanima treba raditi, molim vas lijepo, na razbijanju Hrvata. Ja ću raditi i sa onim iz Kine, samo ako hoće da pomogne da srušimo Hrvate. Ne bih se mnogo osvrtao na lične stvari, ali to, to sa Talijanima mi se nije mnogo dopalo, kao ni ono “dalmatinska magarad” i sve ostalo. Ne možemo tako razgovarati. Ja nikad ne bih svom kolegi, sa kojim sjedim u istoj klupi, rekao tako nešto. Mislim da to stvarno nema smisla. (Dokumenti RSK, Knjiga 8, str. 265)

(U sljedećem broju: Srpski mediji i zapovjednici SVK o kapetanu Draganu – kraj)

dr.sc Ante Nazor, ravnatelj HMDCDR