Smještena u srcu Zlatne doline, Požega je grad bogate povijesti, koja seže još u rimsko doba. Danas ima više od dvadeset tisuća stanovnika i sjedište je Požeško-slavonske županije

Tijekom povijesti Požega je bila važno trgovačko, političko i vojno središte. Prvi tragovi naselja potječu iz rimskog doba (Incerum). U srednjem vijeku razvijala se kao jedno od važnijih urbanih naselja Kraljevine Ugarske. Imala je status slobodnog kraljevskog grada, što je omogućilo njezin brz razvoj. Tijekom XII. stoljeća Požega postaje upravno središte i počinje se oblikovati u skladu s načelima srednjovjekovne gradnje. Nažalost, zbog ratova i osvajanja pretrpjela je brojna razaranja.

Naziv Stari grad Požega odnosi se na ostatke srednjovjekovnih fortifikacija, koje su se nalazile na uzvisini s koje se pruža dobar pogled na okolicu. Danas se ondje nalaze park i šetalište uređeni prema nacrtima inženjera, skladatelja i zborovođe Vilima Justa iz 1877. godine. Potaknuti znatiželjom, posjetitelji će se popeti na uzvisinu, koja se nalazi iza zgrade Gimnazije. U srednjem vijeku ondje se nalazila tvrđava, spomenuta u dokumentu od 11. siječnja 1227. godine. Od povijesnih dijelova kao i same monumentalne građevine ostalo je malo toga, tek poneki zapis, bakrorez i umjetnička slika. Sačuvan je i ostatak zida koji je okruživao palas. Iako su danas mnogi dijelovi starog grada u lošem stanju, još su uvijek vidljivi temelji srednjovjekovnih zgrada, obrambene kule i zidine. Tijekom osmanlijske vladavine grad je doživljavao česte prijetnje, ali strateški položaj i vojna obrana omogućili su da preživi unatoč napadima i razaranjima.

Stari grad Požega – povijesni pregled

Prvi pisani spomen Požege kao gradske utvrde (castrum de Posega) potječe iz 1227. godine, kad papa Honorije III. potvrđuje darovnicu kralja Andrije II. kojom se Požega s pripadajućim dobrima daruje kaločkom nadbiskupu Ugrinu. Utvrda je pripadala kraljevskoj kući Arpadovića, a njom su upravljali kaštelani. U njoj su boravile ugarske kraljice, uključujući supruge Bele IV. i Stjepana V., te Tomasina Morosini, majka Andrije III., posljednjeg Arpadovića.

Za vladavine Karla I. Roberta Anžuvinca kaštelan je bio Pavao Gorjanski. Tijekom osmanlijske vladavine (1537. – 1691.), utvrda je služila kao sjedište njihovih paša i begova. Po oslobođenju prelazi u ruke carske komore, a od 1745. pod upravom je obnovljene Požeške županije. Carica Marija Terezija zabranjuje rušenje utvrda. Biskupi Franjo Thausy i Josip Galjuf pokušali su utvrdu obnoviti, ali nisu uspjeli. Galjuf je se 1776. odriče u korist grada.

Utvrda je početkom XIX. stoljeća bila u lošem stanju. Zbog opasnosti za okolne kuće, gradske vlasti 1816. dopuštaju odvoz građevnog materijala. Veliki požar 1842. ubrzava njezino propadanje, a 1877. uređuju se ondje spomenuti park i šetalište, koje nosi ime Josipa Jurja Strossmayera. U povodu tisućite obljetnice Hrvatskog Kraljevstva, zaslugom Družbe “Braće Hrvatskoga Zmaja” podignut je 1926. na vrhu uzvisine Milenijski spomenik, čiji se dijelovi čuvaju u Gradskom muzeju.

Utvrda je bila tipično srednjovjekovno obrambeno zdanje, smješteno na uzvisini, s kulom, dvokatnom strukturom, podzemnim zatvorom, prostorima za vojsku i stražu te drvenim mostom preko opkopa. Već u XVIII. st. bila je djelomično u ruševnom stanju, a u XIX. počinje sustavno propadati. Ostaci su bili vidljivi do početka XX. stoljeća, ali uklonjeni su 1926. kako bi se postavio spomenik. Danas je Stari grad uređen park i šetalište. Sačuvani dijelovi zidina i bastiona u podnožju, zajedno s uzvisinom, podsjećaju na nekadašnju utvrdu, srce srednjovjekovne Požege.

Tekst: Ivan Šurbek; Foto: Domagoj Vlahović