Osim prirodnim ljepotama, područje oko Slunja i Plitvičkih jezera obiluje brojnim povijesnim utvrdama. Jedna od njih nalazi se kod mjesta na lijevoj obali Korane, na krajnjem jugu Karlovačke županije

Prema nalazima nakita i oruđa iz brončanog doba, može se zaključiti da se život na prostoru Drežnika odvijao već u VIII. st. prije Krista. Prvo spominjanje Drežnika datira s kraja XII. st., kad je cijeli kraj prešao iz vlasti bana pod vlast hrvatsko-ugarskog kralja. Nakon toga nadležnost nad obližnjom utvrdom imala su neka iznimno poznata imena hrvatske povijesti. Naime, Drežnik je bio sjedište Drežničke župe, koja je spadala pod Gacku županiju. Sredinom XIII. stoljeća utvrda je bila u posjedu Gisingovaca, velikaša njemačkog podrijetla, dok su županiju dobili Nelipčići. Od 1278. vlasnici Drežnika bili su Babonići, da bi ga kralj Karlo I. Robert (1288. – 1342.) ponovno predao Nelipčićima. Učestala promjena vlasništva završena je 1323., kad je spomenuti kralj utvrdu dao u posjed Dujmu III. Frankopanu (umro 1348.) i njegovim nasljednicima.

Sposoban časnik

Frankopani su tadašnjom impresivnom fortifikacijom upravljali više od dva i pol stoljeća. Smjestila se na litici iznad Korane, a njezin je tlocrt nepravilna četverokutnog oblika. Kamene zidine čine dvije četverokutne i jedna okrugla kula sa sjeverne strane utvrde. Drežnik je zajedno s utvrdama Tržac, Slunj i Cetingrad činio sustav fortifikacija, odnosno kordona, za obranu od Osmanlija. Zbog toga je cijeli kraj s vremenom nazvan Kordunom. No, sve utvrde s tog područja u XVI. st. postaju sve ugroženijim, a Drežnik 1592. pada pod vlast Osmanlija. Nažalost, postaje jedna od utvrda koja je dugo bila u rukama osvajača. Izuzmemo li kratko vrijeme od tri godine s kraja XVII. st., kad ju je u dva navrata osvajala habsburška vojska potpomognuta krajišnicima, osmanlijska ju je vojska držala sve do 1788. godine. Tad je konačno oslobođena u dvodnevnoj opsadi tijekom Habsburško-osmanlijskog rata (1788. – 1791.). Osvajanje utvrde, uz snažnu topovsku vatru, predvodio je Daniel Peharnik-Hotkowich (1745. – 1794.). Taj časnik iz tradicionalno vojničke obitelji ukrajinskog podrijetla rođen je u Budrovcima Draganićkim kraj Karlovca. Zahvaljujući onomu što je pokazao kod Drežnika, a i u ostalim bitkama spomenutog rata, dodijeljen mu je čin general-bojnika. Još 1790. odlikovan je Viteškim križem Reda Marije Terezije, a 1791. dodijeljen mu je naslov baruna. 

Rušenje zbog prodaje

Nakon Svištovskog mira 1791., kojim je okončan rat, Drežnik je i službeno došao pod vlast Habsburške Monarhije. Utvrda je i nakon oslobođenja još neko vrijeme nastavila služiti u vojne svrhe pod ingerencijom Ostrožačke kapetanije. Naselje je nakon osmanlijske okupacije velikim dijelom obnovljeno i naseljeno uglavnom krajiškim stanovništvom Otočačke i Ogulinske pukovnije. Utvrda je pod carskom upravom sve do 1866., kad je carski erar prodaje nekom trgovcu koji je navodno počinje rušiti i prodavati materijal za građu. Nažalost, to nije bila neuobičajena praksa. Usprkos devastiranju utvrde, car je 1883. izdašnom financijskom donacijom pomogao naselju u izgradnji crkve sv. Antuna Padovanskog s obližnjim župnim stanom. Građevina je danas, uz ostatke Starog grada, jedan od simbola Drežnika. Hrvatski sabor prepustio je 1917. godine čuvanje stare utvrde drežničkoj općini.

Za vrijeme Domovinskog rata naselje je teško stradalo, a hrvatsko je stanovništvo protjerano. Stari grad Drežnik tek je 2011. dočekao bolja vremena. Na poticaj Općine Rakovica izrađen je Projekt sanacije konstrukcije zidova i krovišta velikog unutarnjeg tornja te ostatka gradskih obrambenih zidina. Realizacija projekta još je u tijeku, a njezin konačni cilj ponovno je oživljavanje Starog grada i stavljanje te lokacije na kartu turističke ponude rakovičkog kraja. Stari grad Drežnik u fazi je obnove pa zasad nije moguće istražiti unutrašnjost kule. Međutim, s proplanka na kojem se nalazi utvrda pruža se izvanredan pogled na rijeku Koranu i okolicu. Dio je mnogih biciklističkih, pješačkih i jahačkih ruta i zato je nezaobilazna prirodna i povijesna atrakcija područja Plitvičke doline

TEKST:Josip Buljan/FOTO: Josip Svetić / TZP Plitvičke doline