Zaštita okoliša i opskrba pitkom vodom postaju glavni problem i izazov održivog razvoja naše civilizacije. Pitka voda postaje glavni resurs u XXI. stoljeću

Zaštita okoliša i opskrba pitkom vodom postaju glavni problem i izazov održivog razvoja naše civilizacije. Pitka voda postaje glavni resurs u XXI. stoljeću. Zbog porasta broja ljudi na Zemlji, ali i povećane potrebe za vodom koje su posljedica porasta životnog standarda, promjena životnih navika i povećanja industrijske i poljoprivredne proizvodnje. Problem su veliki gradovi čije stanovništvo troši velike količine pitke vode, a istodobno gradovi su mjesta koja zagađuju i ugrožavaju zalihe pitke vode u podzemlju. Također, veliki problem naše civilizacije je poljoprivredna proizvodnja koja se koristi pesticidima i drugim kemikalijama i time zagađuje pitku vodu te industrijska proizvodnja koja troši pitku vodu, a u okoliš vraća zagađenu otpadnu vodu i na taj način ugrožava preostale zalihe čiste pitke vode. Treba razlikovati pitku vodu od tehnološke vode u industriji i poljoprivredi. Voda za piće mora zadovoljiti strože kemijske i bakteriološke standarde. Zato se u razvijenim i ekološki osviještenim društvima za pranje javnih površina koriste tehnološkom vodom, jer bi uporaba pitke vode za tu namjenu bila krajnje neracionalna.

Ljudski organizam dnevno treba nekoliko litara pitke vode. ovisno o godišnjem dobu i klimi u kojoj se osoba nalazi, no kad se uzme u obzir ukupna potrošnja vode po stanovniku, ona je u Europi između 250 i 350 litara po danu.Grad Zagreb je između ostalog svoj razvitak mogao zahvaliti i položaju u geoprostoru, odnosno sretnoj okolnosti da se nalazi na aluvijalnim nanosima šljunaka rijeke Save u čijem se međuzrnskom poroznom prostoru nalaze neprocjenjivo važne zalihe pitke vode. Zbog nagle industrijalizacije Zagreba nakon II. svjetskog rata i nemara onečišćena su gotovo sva vodocrpilišta u samom gradu pa su tako do 1993. godine iz redovnog vodoopskrbnog sustava isključena 23 zdenca i 14 vodocrpilišta. Procjene su da je Zagreb time izgubio 2500 litara pitke vode u sekundi ili 50% sadašnjeg vodoopskrbnog kapaciteta (“Vodovod i odvodnja”). Osim gubitka vodocrpilišta zbog kemijskog i bakteriološkog zagađenja (metalima, organskim otapalima, nitratima, nitritima, amonijakom i bakterijama) na gubitak vodocrpilišta utječe i nekontrolirana eksploatacija šljunka. Većina stanovnika Zagreba pije vrlo kvalitetnu i zdravstveno ispravnu vodu iz aluvijalnih nanosa šljunaka rijeke Save, a manji dio Zagrepčana u podsljemenskoj zoni pije vodu iz kaptažnog sustava Medvednice koji je povremeno izložen mikrobiološkom zagađenju kao posljedica neujednačenih hidroloških prilika.

Paralelno sa smanjenjem količina pitke vode na Zemlji i povećanjem broja stanovnika na našem planetu ide i proces desertifikacije, odnosno proces proširenja i formiranja pustinja kao posljedica loše uporabe zemljišta i/ili promjene klime. Taj je proces posebno vidljiv u nekim područjima sjeverne Afrike i Azije. Države poput Turske, Izraela, Kine imaju već sada velike probleme s opskrbom pitkom vodom, a procjenjuje se da bi takav problem mogao imati veliki broj država na Zemlji do 2025. godine. Procjenjuje se da će se smanjenjem tog resursa povećati sukobi uzrokovani borbom za vodu, pa opskrba vodom postaje sve važnije sigurnosno pitanje.

Zalihe pitke vode u Hrvatskoj i njihova zaštita
Prema podacima Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva, Hrvatska spada u skupinu država bogatih vodom. Republika Hrvatska godišnje raspolaže s 26 milijardi kubika vode. Procjenjuje se da od tih 26 milijardi kubika vode u obnovljive rezerve podzemnih voda ulazi oko devet milijardi kubika, što je značajno jer se oko 90 posto vodoopskrbe u Hrvatskoj osigurava iz podzemnih voda. Godišnja potrošnja vode za piće i industriju iznosi oko 380 milijuna kubika, a ukupna potrošnja vode (poljoprivreda, stanovništvo i industrija) je oko milijardu kubika. Uzimajući u obzir sve navedeno Hrvatska za budućnost ima dovoljne količine vode ukoliko bude dobro gospodarila njome. Procjena je da je količina vlastitih voda po stanovniku u Republici Hrvatskoj 6840 m3 na godinu, a ako se u obzir uzmu granične i međugranične vode, tada se vodno bogatstvo procjenjuje na 16 700 m3 po stanovniku na godinu.

Vode su opće dobro i imaju posebnu zaštitu Republike Hrvatske što je zakonski određeno Zakonom o vodama (“N.N.” br. 107/95.) gdje je definirano da se pod korištenjem voda smatra zahvaćanje, crpljenje i uporaba površinskih i podzemnih voda za različite namjene. Istaknuto je da uporaba podzemnih voda za opskrbu stanovništva vodom za piće, sanitarne potrebe, protupožarne zaštite i potrebe obrane ima prednost u odnosu na uporabu voda za druge namjene. Koncesija za korištenje podzemnih voda dodjeljuje se na temelju neposrednoga zahtjeva, a odluku o dodjeli koncesije donosi Vlada Republike Hrvatske ili Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva, što ovisi o vrsti podzemnih voda i opsegu njihove uporabe, u skladu s mišljenjem koje daje državna ustanova Hrvatske vode koja je pravna osoba za obavljanje poslova upravljanja vodama. Prema zakonu o vodama njima se upravlja prema načelu jedinstva vodnog sustava i načelu održivog razvoja. Vodnogospodarska osnova Hrvatske je dugoročni planski dokument kojim se utvrđuje raspored, zalihe i osobine voda, utvrđuju potrebe za vodom u svim područjima života, rata i drugih djelovanja i način osiguravanja dovoljnih količina vode uporabive za takve namjene, osigurava zaštita voda od onečišćenja, utvrđuju najpovoljnija tehnička i druga rješenja za uređenje vodotoka, zaštitu od poplava i drugih oblika štetnog djelovanja voda.

Prostorna raspoređenost podzemnih voda uvjetovana je geološkom građom, klimatskim i hidrološkim uvjetima te hidrogeološkim značajkama pojedinog područja. Najveće zalihe podzemne vode Republike Hrvatske nalaze se u području aluvijalnih nanosa Savske i Dravske depresije (vodonosnici u stijenama međuzrnske poroznosti) te u Gorskom kotaru i Lici (u karbonatnim stijenama).

Jedan dio voda na zemlji su obnovljivi resursi, a to su one koje sudjeluju u globalnome hidrološkom ciklusu, dok drugi dio voda spada u neobnovljive resurse. U neobnovljivim resursima pitke vode je voda iz geološke prošlosti koja se nalazi “zarobljena” u sedimentnim stijenama u podzemlju i ne sudjeluje u globalnome hidrološkom ciklusu. Vrlo često je ta voda visokomineralizirana. Uzimajući u obzir balneološku podjelu govori se o “termomineralnim vodama”. To je sveobuhvatan naziv za vode koje izviru iz dubljih dijelova litosfere, a koje imaju ili povišenu temperaturu, ili povišenu mineralizaciju, ili povišenu i temperaturu i mineralizaciju, dok neke nemaju ni jedno ni drugo, ali genetski spadaju u ovu skupinu (Čepelak, 1992). Bitno je za tu skupinu voda da dolaze iz većih dubina te da zbog toga te vode, u slučaju kontaminacije NKB agensima pitke vode na površini zemlje, predstavljaju mogući izvor vode koja se može rabiti za piće, pranje, kupanje, rehabilitaciju i dekontaminaciju. Alternativno se tim vodama može koristiti i kao izvorom energije.

Podzemne vode možemo štititi na tri razine. Prva razina odnosi se na zaštitu strateških zaliha podzemne vode, druga na zaštitu pojedinih crpilišta, a treća na zaštitu eksploatacijskih objekata-zdenaca (Mayer, 1993). U Gorskom kotaru, Lici i jadranskome pojasu postoje velike količine podzemne vode nastale u pojasu visokoga krša. Podzemna voda u kršu je posebno ranjiva, jer ako dođe do prodora zagađenja u krško podzemlje tada se zbog hidrogeoloških značajki takvog područja zagađenje brzo širi, nema filtracije koja je prisutna u stijenama sa međuzrnskom poroznošću te se u kratkom vremenu zagadi velika količina pitke vode. Zbog zaštite okoliša i podzemnih voda dobro ja da u Gorskom kotaru i Lici nema koncentracije industrije ili milijunskih gradova, jer će to dugoročno osigurati Hrvatskoj kvalitetne zalihe pitke vode za budućnost. A u budućnosti bi pitka voda mogla biti financijski vrednija i važnija od nafte.

Zaključak
Treba istaknuti da su vodni resursi Republike Hrvatske gospodarska vrijednost koja premašuje lokalni pa i regionalni značaj. U području Mediterana osjeća se deficit vode, posebno u razvijenim zemljama kao što su Italija, Španjolska i Francuska. U zemljama Perzijskog zaljeva deficit vode postoji oduvijek, ali u posljednje vrijeme pitka voda postaje vrijedna gotovo kao i nafta. Hrvatska ima visokokvalitetne vodne resurse, koji mogu ući u sadašnje i buduće tržište kao vrlo konkurentni izvozni proizvod. Iako je Hrvatska generalno bogata vodom, u nekim područjima i Hrvatska ima manjak vode. Taj manjak je osobito izražen na dalmatinskim otocima. Pitka voda u Hrvatskoj i svijetu predstavlja gospodarsko i sigurnosno pitanje.
Procjene govore da će u budućnosti doći do velikih migracija stanovništva kao posljedica nedostatka vode u nekim područjima svijeta što će dovesti do sigurnosnih problema i ratova za vodu. U godinama koje su pred nama cijena vode mogla bi dostići cijenu nafte, s tim da za razliku od nafte ljudski organizam bez vode ne može. Izazov u gospodarenju vodama bit će pronalaženje najboljih tehničkih, financijskih i organizacijskih rješenja kod istraživanja, eksploatacije i zaštite pitke vode, kao i stvaranje zakonodavnog i sigurnosnog okvira za zaštitu tog neprocjenjivog nacionalnog blaga.

Literatura/Izvor informacija:
1.) BBC (2004) NEWS Science-Nature Map The world’s water hotspots.htm
2.) Čepelak, R., (1992) Termomineralne vode Hrvatske i njihov značaj u ratnim uvjetima, Medicinska rehabilitacija ranjenika i bolenika u ratnim uvjetima, MORH, str.70 – 78, Zagreb.
3.) Kirby, A (… ) Planet Under Pressure
4.) Mayer, D., (1993) Kvaliteta i zaštita podzemnih voda, Zagreb
5.) Večernji list (2005) Voda kao hrvatski izvozni proizvod, http://www.vecernji-list.hr/newsroom/economics/poslovni/348424/index.do
6.) Zakon o vodama (1995) Narodne novine 107/95, http://www.nn.hr/
7.)http://okolis.mzopu.hr
8.) www.vio.hr
9.) http://www.fao.org/desertification/

Napisao i snimio: Marko ZEČEVIĆ