Najnoviji pištolj karlovačkog HS Produkta nedavno se pod nazivom Hellcat pojavio na američkom tržištu i izazvao golem interes stručne javnosti, medija, ali i laika. Otkud takva reakcija na novog predstavnika “micro compact” klase? Kako bi dao odgovor, naš stručni suradnik nije tek opisao oružje, njegov koncept i razvoj, nego ga i usporedio s izravnim konkurentom te isprobao na strelištu.

 

Interes domaćih i stranih stručnih medija za HS Produktov pištolj Hellcat razumljiv je zato što je ipak riječ o novom modelu, čiju pojavu treba popratiti po inerciji. No, na premijeru su tekstovima odgovorili i “mainstream” mediji, što je iznenađujuće. S neskrivenim simpatijama, pa čak možemo slobodno reći i oduševljenjem, pojavu Hellcata popratili su i neki hrvatski mediji koje bismo opisali kao blago nesklone industriji oružja. HS Produkt i prije je proizvodio i prodavao oružje vrhunskog dizajna i kvalitete. Dosad su čak pet puta njegovi modeli proglašavani pištoljem godine na američkom tržištu, no niti jedan od njih nije izazvao toliki interes. Samo po sebi nameće se logično pitanje: Zašto?

Je li novi pištolj HS Produkta uistinu najbolji? Ako jest, po čemu je takav i u kojoj klasi oružja? Je li toliko revolucionaran ili je to samo odraz uspješnog marketinga ili nečega o čemu nitko nije ni razmišljao? Da bismo bolje shvatili što se događa, u analizi fenomena Hellcata potrebno je uzeti u obzir više faktora i njihov složen odnos.

Shvaćanje samoobrane

Postoji li samoobrambeno oružje ili samo kategorija namjene u koju se oružje svrstava?

Stara latinska izreka: “Si vis pacem, para bellum”, koja u prijevodu znači Ako želiš mir, pripremi se za rat, daje nam filozofsko objašnjenje tog pitanja. Ako bismo je promatrali kroz prizmu oružja, vrlo brzo bismo zaključili da ne postoji napadačko ili obrambeno oružje nego namjera, pa uzrečica zapravo definira oružje kao neutralno, jednako napadačko koliko i obrambeno. Cilj svakog oružja jest zaštita, makar se ostvarivala i kroz agresivni napad. Uostalom, i stari se Rim kao vojna, a zatim i imperijalistička sila razvio iz početne potrebe za obranom koju je osiguravao preventivnim napadima.

Pištolji i revolveri kao kratko vatreno oružje smatraju se u prvom redu osobnim naoružanjem, čija je jedina namjena pružanje zaštite, odnosno krajnja obrana pojedinca. Prednost tog oružja u odnosu na sve druge vrste ne ogleda se u njegovoj učinkovitosti ili snazi, nego isključivo u mogućnosti lakog i jednostavnog svakodnevnog nošenja. Gdje god se nalazili, revolver ili pištolj uvijek ste mogli ponijeti sa sobom. Posebnu kategoriju među tim oružjem svojedobno su zauzimali tzv. džepni pištolji, čiji je dizajn pojedincu trebao omogućiti nezamjetno nošenje.

Bez obzira na konstrukciju, osnovna je ideja bila prikriti (op. a., danas u literaturi često naglašavano “concealed carry”), oružje na tijelu osobe koja ga nosi, radilo se o službenoj odori ili civilnom odijelu. Kao što i samo ime sugerira, takvo je oružje po gabaritima moralo biti primjereno da ga se bez problema može nositi u džepu. Upravo je zato uvijek i bilo svojevrstan kompromis zato što su gabariti bili odlučujući faktor koji je limitirao, no ujedno i inspirirao konstruktore. U pravilu, ispunjenje jednog od uvjeta isključivalo bi drugi. Slikovito rečeno, veličina je utjecala na kalibar i obratno. Kad bi konstruktori i uspjeli pomiriti i povezati ta dva čimbenika, onda je to oružje u pravilu bilo limitirano vatrenom moći, tj. kapacitetom, na jedan ili dva metka.

Skriveno u džepu

Iako začetak ideje o “džepnom” vatrenom oružju seže čak u XVII. st., tek s pojavom sjedinjenog metka s metalnom čahurom dolazi do pojave prvih konstrukcija oružja koje možemo smatrati prvim pravim predstavnicima te kategorije. Reprezentativan je primjerak tog doba oružje koje je postalo poznato pod imenom Derringer. Proizveo ga je američki Remington i pod oznakom Model 95 pustio u prodaju 1866. godine. U načelu, bila je riječ o jednostavnoj dvometnoj konstrukciji pištolja s dvjema cijevima postavljenim jedna iznad druge. Metak kalibra .41 Rimfire nije bio baš impresivan, ali dovoljno jak kako bi vlasniku pružio kakvu-takvu obranu. Iako konstrukcijski limitiran, taj je pištolj ispunio očekivanja i pružio korisniku mogućnost lakog skrivanja. U kratkom roku postao je iznimno popularan među predstavnicima zakona kao “back up” oružje, no i među različitim avanturistima, posebice profesionalnim kockarima, koji su itekako znali iskoristiti prednosti skrivenog oružja. O popularnosti konstrukcije dovoljno govori i podatak da se ti tipovi pištolja i danas proizvode u gotovo svim kalibrima, uključujući i sačmeni .410. Početkom XX. st. brzo se počinju pojavljivati sve naprednije konstrukcije revolvera i pištolja. Kalibri postaju sve jači, a kapacitet pojedinih modela oružja povećava se na čak osam metaka.

 Do Drugog svjetskog rata dolazi do procvata različitih konstrukcija i džepni pištolj postaje sve respektabilnije oružje, redefinirajući pojam i nužnost samoobrane. Među revolverima prevladavaju oni američke proizvodnje, dok među pištoljskim konstrukcijama vodeću ulogu imaju europski proizvodi. Raspon kalibara većine modela kreće se od univerzalnih .22 Short i LR preko pištoljskog 6,35 mm Browning do revolverskog .38 Special. Iz tog razdoblja valja istaknuti Browningov model Baby Browning kalibra 6,35 mm kao uistinu pravi džepni pištolj, Waltherov model PPK (Polizeipistole Kriminalmodell) 7,65 mm te revolver Colt Detective Special kalibra .38 Special. Upravo nam ta tri modela džepnog oružja daju nagovještaj u kojem će se smjeru kretati razvoj “džepnog” vatrenog oružja.

 

 

Za snage sigurnosti

Browningov model Baby ostao je reprezentativan primjerak grupe koja prati osnovnu samoobrambenu zamisao džepnog oružja, slijedivši ideju smanjenja gabarita na štetu snage i vatrene moći. Walther PPK i Colt Detective Special više-manje uspješno pokušavaju pronaći kompromis između prihvatljivosti ukupnih gabarita i potentnosti kalibra, dajući mu i vojnopolicijsku “crtu”. Potonji i imenima jasno naglašavaju koja im je svrha i komu su namjenjeni. U prvom redu, njihova je namjena omogućiti snagama sigurnosti (policija, tajne službe i dr.), dovoljno snažno oružje koje je ujedno, za razliku od temeljnog službenog oružja, lako nositi neprimjetno. Unatoč različitim pristupima, oba modela brzo postaju iznimno popularna među onima kojima su i namijenjena, što posljedično dovodi i do popularnosti na civilnom tržištu. Iako općenito odlično prihvaćeni, sredinom sedamdesetih godina zbog pojave terorističkih napada u Europi i bujanja uličnog kriminala širom svijeta, oba koncepta počinju pokazivati mane i ograničenost tehnologije vremena kad su nastali. Unatoč poboljšanjima i ponudi modela u jačem, 9 mm K kalibru, sve je više kritika na koncept džepnog pištolja Walther PPK i njegovih “sljedbenika” počelo dolaziti upravo iz redova onih koji su ga svojedobno s tolikim oduševljem i prihvatili. Policija je sve više negodovala, ističući slab kalibar nedostatan za suvremene potrebe policijskog i samoobrambenog oružja. U to vrijeme dostupna tehnologija nije omogućavala izradu poluautomatskog pištolja malih gabarita, a kalibara jačih od 9 mm K ili 9 mm Makarov. Primjera radi, pištolji kalibra 9 mm Para zahtjevali su sustav s bravljenom cijevi, što je značilo i povećavanje ukupne veličine, duljine i mase oružja, a tad bi već izlazilo iz gabarita džepnog.

Staromodan agent

Savezna Republika Njemačka pokrenula je sredinom sedamdesetih nacionalni program nabave novog policijskog pištolja, a dio toga bilo je i usvajanje kalibra 9 mm Para kao službenog. Taj će kalibar uvelike utjecati na razvoj kratkog vatrenog oružja u ostatku svijeta. Walther je ponudio Model P5, neznatno poboljšanu i “ušminkanu” inačicu vojnog pištolja Walther P38, pritom odustavši od projekta policijskog pištolja PP Super u kalibru 9 mm Ultra. Uz osnovni model, Walther je ponudio i kompaktnu inačicu pod nazivom Model P5 Compact, čija je namjena bila nadomjestiti nedostatke pištolja PPK. Na svoju žalost, samo je nesvjesno otvorio prostor za sasvim novu kategoriju oružja, ujedno ograničavajući pojam i definiciju džepnog pištolja na oružja vrlo malih dimenzija i slabog kalibra, zapravo koncept Browningova modela Baby.

Zanimljiva priča o Modelu P5 vezana je uz 1983. godinu i filmove o britanskom tajnom agentu 007. Te su godine premijeru imala dva filma o Jamesu Bondu različitih produkcijskih tvrtki: “Octopussy” u kojem je glavnu ulogu imao Roger Moore, te “Nikad ne reci nikad” (“Never Say Never Again”) sa Seanom Conneryjem, koji se vratio u ulogu tajnog agenta 007. Iako je James Bond na filmskom platnu koristio različita oružja, prepoznatljiv je ostao Walther PPK upravo zbog svojih komparativnih prednosti. Dobitna kombinacija veličine i dovoljne ubojitosti uz karakteristično skladnu i vizualno dopadljivu liniju učinila je PPK idealnim oružjem karizmatičnog tajnog agenta. Eon Production, kuća koja je dotad producirala gotovo sve filmove o Bondu, u danom je trenutku odlučila zamijeniti PPK pištoljem Walther P5 Compact. Filmski radnici i njihovi stručni suradnici prepoznali su zastarjelost PPK-ova koncepta, a vjerojatno su s Waltherom sklopili i poslovno-promotivni ugovor kojim se Jamesu Bondu nastojalo dati suvremeniji štih. No, 1982. na tržištu se pojavio austrijski Glock 17 s polimernim kućištem i dvorednim spremnikom velikog kapaciteta od 17 metaka te najavio kompletno nove trendove u industriji vatrenog oružja. To je bio dokaz da je “novi” Waltherov P5 s jednorednim spremnikom od osam metaka zastario pa se već u sljedećim nastavcima serijala o Bondu od njega kao od oružja agenta 007 odustalo i vraćen je “stari dobri” PPK, ako ni zbog čega drugog − onda zbog tradicije.

Potpuna promjena koncepta

S druge pak strane, američki pristup s konceptom revolvera Colt Detective Special, iako zadovoljavajući po snazi, s vremenom je sve više pokazivao nedostatke u smislu gabarita i vatrene moći. Radi specifičnosti konstrukcije s bubnjem, takvo je oružje znatno šire od poluautomatskog pištolja te ga je samim tim teže i prikriti, posebice za vrijeme toplih dana kad se nosi laka odjeća. Tradicionalna američka sklonost revolverima s jačim i većim kalibrima u kombinaciji s karakterističnim dizajnom ograničavala je vatrenu moć oružja, limitiravši kapacitet na najviše šest, a najčešće pet metaka, što se sve više počinje pokazivati nedostatnim. Iako se poticala uporaba i nošenje poluautomatskih pištolja (veće vatrene moći i brže nadopune), revolver dugo ostaje dominantan izbor većine policajaca, posebice konzervativnije nastrojenih detektiva i operativaca koji su na terenu radili u civilu. Ipak, porast kriminala u SAD-u i sve veći broj bezobzirnih napada iznijeli su na svjetlo dana malu vatrenu moć kao najveću manu tog oružja. Policajci u civilu više nisu bili u stanju suprotstaviti se agresivnim napadima u pravilu bolje naoružanih kriminalaca. U takvim se okolnostima sve više javljala potreba za kompaktnim vatrenim oružjem velike vatrene moći (veliki kapacitet spremnika) i dovoljno jakog kalibra sposobnog zaustaviti i oboriti napadača na tlo jednim pogotkom.

Svi dotad viđeni koncepti tzv. džepnog vatrenog oružja nisu zadovoljavali temeljne uvjete i zahtjeve. Većinom se nije mogao postići dobar balans između veličine i snage oružja. Problem s konceptom džepnog oružja postao je evidentan onog trenutka kad se počelo sve više koristiti u službenoj uporabi kao rješenje za naoružavanje policijskih, odnosno sigurnosnih snaga koje dužnost obavljaju u civilu. Razvidno je postalo da ono što se godinama smatralo džepnim oružjem to zapravo nije te da cijeli koncept treba mijenjati.

Odmah na vrhu

Krajem osamdesetih i pojavom Glocka 19: pištolja kalibra 9 mm Para i spremnika kapaciteta 15 metaka, tržište je dobilo oružje relativno prihvatljivih dimenzija i iznimno velike vatrene moći u obama segmentima: kapaciteta i potentnosti kalibra. No, Glock 19 nikako se nije mogao smatrati džepnim pištoljem u pravom smislu riječi, nego je otvorio novu kategoriju “compact” oružja. Takvo se rješenje nametnulo kao idealan koncept univerzalnog policijskog oružja, pokrivši gotovo sve aspekte suvremenih policijskih potreba. Koncept džepnog oružja vratio se na svoj početak rudimentarnih konstrukcija s jačim kalibrima ili suvremenijih rješenja sa slabijim kalibrima, isključivo dostatnim za krajnju nužnu obranu.

Ulaskom u XXI. st. i pogoršanjem sigurnosne situacije, posebice u većim urbanim cjelinama, dolazi do sve veće potrebe za samoobranom. Učestalost svakodnevnih prijetnji i ugroza sigurnosti mijenja i policijske potrebe za specifičnom opremom i oružjem. U takvom se ozračju mijenjaju i zahtjevi koji se postavljaju pred samoobrambeno i “back up” oružje. Kao nikad prije, danas mora biti što manjih dimenzija i istodobno što veće vatrene moći. Jednostavno skraćivanje “compact” oružja, kojim se ono pretvara u podinačicu odnosno “subcompact”, nije rješenje koje potpuno pokriva suvremene potrebe istinskog samoobrambenog oružja. Naime, takvo je oružje i dalje preveliko. Više nego ikad prije postoji potreba za prikrivenim nošenjem, koje ničim ne bi otkrivalo je li netko ozbiljno naoružan. Kako se stari koncept džepnog oružja konačno jasno definirao, nova kategorija nazvana je “micro compact”. Prema mnogim stručnim mišljenjima, ona je ideal kojem je iskonski težila prvotna ideja džepnog pištolja. No, budući da se kategorija džepnog pištolja više-manje kroz vrijeme samoodredila, “micro compact” zasad je zasebna cjelina.

Najnoviji hrvatski pištolj, odnosno HS Produktov model H11 (Hellcat), po značajkama je među rijetkim pištoljima na tržištu koji se svrstao u tu kategoriju. Štoviše, po mišljenju autora teksta, H11 pištolj je čijim je konstruktorima uspjelo, na ponos cijele hrvatske industrije, ne samo svrstati ga nego i staviti na vodeću poziciju ispred pištolja SIG P365, donedavno jedinog u toj kategoriji.

“Najpuniji” spremnik

Otprilike mjesec dana nakon premijere na američkom tržištu pod imenom Hellcat, HS Produkt predstavio je tijekom pariškog Milipola taj pištolj pod nešto pojednostavnjenim imenom H11, dakle onim pod kojim će se prodavati na tržištima izvan SAD-a. Kako je već navedeno u nedavnoj reportaži iz Pariza (v. Milipol Paris 2019, HV br. 593), novo označavanje svih modela iz ponude HS Produkta dio je strategije stvaranja prepoznatljivosti brenda kojim se nastoji naglasiti hrvatsko podrijetlo.

Od samog trenutka predstavljanja američkim kupcima, pištolj H11, odnosno Hellcat, postao je svojevrstan hit. Da bismo najbolje shvatili zašto je taj model toliko značajan, najbolje ga je usporediti s modelom koji je kraljevao u toj kategoriji oružja, pištoljem SIG P365. Treba biti iskren i reći da SIG P365 nije ustoličio kategoriju, on je samo nakratko do pojave Hellcata uspio njom ovladati. Još i prije pištolja SIG P365 postojali su slični modeli, no nisu se uspjeli nametnuti tržištu. Riječ je o američkom pištolju Kel-Tec P11 (konstruktora koji je dizajnirao pištolj Grendel) i nekim modelima američko-brazilskog Taurusa. Tehnički problemi, nepouzdanost i slaba kvaliteta, posebice Taurusovih pištolja koji su zbog problema sa sigurnosti čak i opozvani, nisu doveli do imalo značajnijeg tržišnog uspjeha, a kamoli referentnog pozicioniranja. Nedugo nakon premijere Hellcata, modele u “micro compact” klasi predstavio je i američki Smith & Wesson te turski Canik, no po dimenzijama oba su pištolja ipak nešto veća tako da još uvijek ne možemo govoriti o istinskoj konkurenciji.

Na prvi su pogled naš H11 i SIG P365 gotovo identični po svim značajkama. Najočitija je razlika u kapacitetu spremnika: hrvatski pištolj u osnovnoj izvedbi ima jedanaest metaka u spremniku (od toga i potječe broj 11 u oznaci modela), dakle, metak više od izravnog konkurenta. Možda se razlika ne čini velika, no HS Produktov pištolj ima najveći kapacitet spremnika u “micro compact” klasi. Uz standardni spremnik s ravnom bazom (“flush plate”), nudi se i spremnik s ispupčenim osloncem za mali prst jednakog kapaciteta (“pinky ext.”), te dodatni produljeni (“extended”) spremnik većeg kapaciteta od 13 metaka. Svi su spremnici metalni, izrađeni od nehrđajućeg čelika.

Lakši, i dalje siguran

Iako prati prepoznatljivu liniju pištolja polimernog kućišta sa skrivenim udaračem, pištolj H11 znatno se razlikuje od većine prijašnjih modela iz ponude HS Produkta. Ključne su razlike u sigurnosnim značajkama. Tako je prvi put na nekom karlovačkom pištolju koji opaljuje s pomoću “strikera” izostavljena kočnica na hrptu rukohvata (“grip safety”). Iako su prepoznatljivi upravo po toj kočnici koja je i postala svojevrstan zaštitni znak većine njihovih pištolja, u HS Produktu točno su znali što rade. Male ukupne dimenzije “micro compact” klase nužno za sobom nose i uvjet smanjenja mase. Kako bi se to postiglo, odlučeno je napraviti redizajn i tržištu isporučiti potpuno novi pištolj, a ne samo umanjenu inačicu nekog od većih modela. Uz izostanak kočnice na rukohvatu, na pištolju H11 redizajniran je i indikator napunjenosti ležišta metka te on više nije u obliku poluge koja se uzdiže izvan navlake, nego u obliku polukružnih usjeka u navlaci i cijevi. Oni zajedno tvore kružnicu odnosno okrugli otvor kroz koji se vizualno provjerava nalazi li se metak u ležištu cijevi. Tim rješenjem dodatno se uštedjelo na masi. Eliminacijom tih elemenata pištolj ipak nije izgubio na sigurnosti.

Naprotiv, zadržao je visoke sigurnosne standarde, koji krase sve modele HS-a. Pištolj je i dalje opremljen trima kočnicama, i to kočnicom na okidaču, padajućom kočnicom u sklopu mehanizma za okidanje i pasivnom blokadom udarne igle, odnosno “strikera”, koje sprečavaju incidentno opaljenje u slučaju pada. Sve kočnice djeluju neovisno jedna o drugoj, a povlačenjem okidača neposredno prije opaljenja dolazi do deaktiviranja svih triju. Mehanizam za okidanje sličan je Glockovu s polunapetom udarnom iglom, no nije mu jednak. Kad se pištolj repetira “striker” je u polunapetom položaju i povlačenjem okidača dodatno se zapinje do trenutka opuštanja u kojem dolazi do opaljenja. S obzirom na male dimenzije i drukčiju geometriju te omjer sila, a kako bi se dodatno osigurao pouzdan rad pištolja, na H11 ugrađen je vanjski izvlakač čime je samo nastavljen trend koji je počeo linijom XDS pištolja. U kombinaciji s velikim otvorom za izbacivanje čahura kao dijelom Peterove modifikacije Browningova bravljenja s pomoću oscilirajuće cijevi, taj sustav jamči vrhunsku pouzdanost. Urezi za repetiranje na navlaci nalaze se na prednjim i stražnjim bočnim stranama, dok je u stražnjem dijelu navlaka dodatno urezana i s gornje strane kako bi se omogućilo sigurnije repetiranje oružja.

A sad: testiranje!

Kako se pištolj nudi u standardnoj i u OSP (Optical Sight Pistol) inačici, koja je predviđena za ugradnju optičkih ciljnika s crvenom točkom, na OSP inačici pločica koja prekriva prostor za montažu ciljnika također je urezana s gornje strane. Što se tiče repetiranja pištolja s ugrađenim ciljnikom s crvenom točkom, ono se na našem testu pokazalo čak i brže nego kod klasične navlake jer sam je ciljnik odlična platforma za ruku kojom repetiramo oružje. Navlaka, kao i ostatak metalnih dijelova, zaštićena je Melonite postupkom zaštite. Ciljnici su metalni, fiksni, mehanički i također su redizajnirani. Stražnji ciljnik napravljen je s bijelim obrubom u obliku slova U, dok se prednji nudi u dvjema izvedbama: s crvenim fiber umetkom i s velikom tricijsko-luminiscentnom točkom za gađanja u uvjetima smanjene vidljivosti. Prilikom testiranja bolji se pokazao prednji ciljnik s crvenim fiber umetkom, no vjerojatno je riječ o osobnom dojmu i sklonosti jer se radilo isključivo o navici. Što se tiče preciznosti, ona je izvanredna. Na testu smo pucali precizno na 10, 15 i 25 m, a grupe pogodaka nisu bile veće od 5 cm promjera na 25 m. Prilikom brzog pucanja zahvat cilja iznenađujuće je lak i brz te nam je nakon prvotne skepse radi bijelog obruba stražnjeg ciljnika on postao najugodnije iznenađenje. Pucanje iz OSP modela s ugrađenim optoelektroničkim ciljnikom za sve koji se nisu naviknuli na takvu vrstu ciljnika zahtijeva vrijeme za prilagodbu. Što se tiče dojma koji je na nas ostavilo okidanje, uobičajeno je za takvu vrstu mehanizma i nije ništa lošije niti bolje od drugih modela pištolja, te težina okidanja iznosi nešto iznad četiri kilograma. Okidač je ugodan pod prstom. Naime, ipak je posrijedi samoobrambeno oružje, a ne streljački pištolj, tako da bi svaka zamjerka u tom smjeru bila više nego zlonamjerna. Kontrola oružja pri brzom pucanju odgovara namjeni, no ipak se pištolj znatno bolje kontrolira s produljenim spremnikom od 13 metaka. Bez obzira na sve, to je mali pištolj i kontrola je radi kvalitetne ergonomije rukohvata više nego dobra.

Bolji i pogođeniji

Kako posjedujem XDS (prvu generaciju) te sam u protekle dvije godine ispucao nekoliko tisuća metaka modela kalibra 9 mm Para i .45 ACP, mislim da mogu donijeti ispravan zaključak i neću pogriješiti ustvrdim li da je H11 u svim segmentima bolji i pogođeniji pištolj, koji je puno lakše kontrolirati nego XDS. Veliku ulogu igra i činjenica da je rukohvat XDS-a prilagođen jednorednom spremniku te ne prašta mlitav hvat. Dakako, na pištolju H11, osim bolje ergonomije, čvršćem, sigurnijem i ugodnijem hvatu pridonosi i novo “Adaptive Grip” tretiranje površine rukohvata kojim je oružje dobilo potpuno novu teksturu kontaktnih površina. Riječ je o kombinaciji dviju različitih mikropiramida od kojih je ona s oštrim vrhom nešto niža od onih s tupim vrhom. Kako bi se dobila takva struktura, svi su kalupi u tvornici ručno rađeni i svaka je piramida ručno oblikovana jer nije postojao računalni program ili stroj koji bi uspio postići tako složen obrazac. Takvim rješenjem onemogućeno je proklizavanje šake i gubitak čvrstoće stiska dok je istodobno izbjegnut negativan efekt grebanja kontaktnih površina po odjeći korisnika. Ta pojava zna biti iznimno iritantna: osim što oštra kontaktna površina rukohvata redovito haba i kida odjeću, zna biti i potencijalno opasna za život. Naime, nisu rijetki slučajevi u kojima je prilikom potezanja ispod sakoa pištolj ispao vlasniku iz ruke. Za razliku od pištolja SIG P365, rukohvat H11 u prednjem je dijelu opremljen standardnim Picatinny šinama. To znači nemalu prednost jer se na H11 može ugraditi većina standardne dodatne opreme, dok SIG treba poseban adapter ili isključivo namjenski dizajniranu dodatnu opremu. Utvrđivač spremnika nije klasično dvostran, dakle, nalazi se samo s jedne strane, no moguće je jednostavno promijeniti stranu ako vlasniku ne odgovara unaprijed određena pozicija s lijeve strane rukohvata. Takvo rješenje također nije slučajno te je, kao i kod sigurnosnih elemenata, njegova svrha smanjenje ukupne mase oružja.

 

Vrlo jasan cilj

Osnovno tržište kojem je namijenjen HS Produktov “micro compact” pištolj jest ono Sjedinjenih Američkih Država. Najzahtjevnije je i najpotentnije pa svaki uspjeh na njemu, osim financijskog dobitka, proizvođaču donosi i statusnu korist. Uostalom, HS Produkt već godinama slovi kao jedan od najuspješnijih proizvođača oružja u Americi. U suradnji s američkim partnerom, glasovitom tvtkom Springfield Armory, Hrvati su najnovijim pištoljem odlučili izravno “udariti” na “kralja micro compacta”, pištolj SIG P365. Prve informacije s neovisnih testiranja iznimno su pozitivne i pune hvale za novi pištolj. Iscrpni testovi dokazuju apsolutnu pouzdanost pištolja sa svim tipovima streljiva te izdržljivost primjenjenih materijala, što samo potvrđuje rezultate tvorničkih testiranja. Pištolj H11, odnosno Hellcat, rezultat je dugogodišnjeg mukotrpnog istraživanja, ispitivanja i u konačnici isprobavanja različitih pristupa kako bi se dobila najbolja rješenja. Kako ništa ne bi bilo prepušteno slučaju, prvi je put napuštena dosadašnja praksa označavanja pištolja početnim slovima XD (pokrata od eXtreme Duty) te je novi pištolj i dobio tipično američko ime: Hellcat. Ipak, radi kompleksnosti poslovne suradnje i atipičnosti američkog tržišta u odnosu na ostatak svijeta, HS Produkt nudi ga pod nešto pojednostavnjenim imenom H11. No, bez obzira na jednostavnost novog označavanja, pištolj nije izgubio ništa od svoje opakosti i potentnosti, prkosno ušavši u arenu kralja SIG P365 s jasnim ciljem što skorijeg svrgavanja i preuzimanja trona.

Rastavljanje

Pištolj se jednostavno i lako rastavlja. Poluga za rastavljanje nalazi se s lijeve strane, na rukohvatu po sredini ispod navlake, nešto malo u smjeru cijevi ispred okidača. Da bismo pištolj rastavili, potrebno je prvo izvući spremnik iz rukohvata i odložiti ga dalje od pištolja. Potom treba navlaku povući u stražnji položaj i vizualno se uvjeriti da se metak ne nalazi u cijevi. Kad se uvjerimo da je ležište metka prazno, pištolj treba usmjeriti u sigurnom smjeru i izvršiti kontrolno okidanje. Tek tad navlaku možemo povući prema natrag i polugom za zaustavljanje zaustaviti je u stražnjem položaju. Poluga za zaustavljanje navlake mora ući u urez na navlaci. Polugu za rastavljanje tad okrenemo za 90 stupnjeva prema gore. Navlaku lagano otpustimo u prednji položaj i povučemo okidač te je skinemo s rukohvata. Potom izvadimo povratnu oprugu s vodilicom i cijev iz navlake. Pištolj se sastavlja obratnim redoslijedom.

Podrijetlo imena

Dok u ostatku svijeta ime Hellcat može sugerirati da je riječ o nekakvoj divljoj životinji iz obitelji mačaka, njim je američkoj javnosti poslana jasna poruka. Takva mačka ne postoji u prirodi, no u američkom slengu označava opaku, prkosnu osobu žestoke osobnosti sklonu vještičarenju, tj. s moćima upravljanja nadnaravnim silama. U pravilu, taj se naziv češće pripisuje ženskim nego muškim osobama, pa u Marvelovu svijetu stripovskih superheroina i superheroja postoji Patricia “Patsy” Walker, žena opisanih značajki čiji je alter ego Hellcat. Koliko je pojam duboko ukorijenjen u kolektivnu svijest Amerikanaca, pa i u vojno nazivlje, govori nam i podatak da je ime Hellcat za vrijeme Drugog svjetskog rata nosio poznati palubni borbeni avion američke mornarice, odnosno Grumman F6F, kao i laki lovac tenkova M18 poznat po iznimnoj brzini. Prije nekoliko godina proizvođač automobila Dodge jedno je od svojih superbrzih vozila, snage veće od 700 KS, nazvao Dodge Challenger SRT Hellcat.

Dubravko Gvozdanović

Foto: HS Produkt i arhiva autora