Razvijen namjenski za američke nosače zrakoplova, Super Hornet pokušava naći i druge kupce

Zbog problema i stalnih odgađanja u okončanju razvoja F-35 Lightninga II, drugi Boeingov proizvod ? F/A-18E/F Super Hornet još se uvijek proizvodi za potrebe američke ratne mornarice. Super Hornet je nastao na osnovama F/A-18A-D Horneta, a na zahtjev američke ratne mornarice koja je hitno trebala novi višenamjenski palubni borbeni avion, naročito kad je 2006. iz operativne uporabe povukla lovce F-14 Tomcat. Osim Tomcata, Super Hornet je zamijenio i palubne jurišnike A-6 Intruder i A-7 Corsair II. I dok je jednosjed F/A-18E namijenjen ponajprije lovačkim zadaćama (iako je itekako sposoban uništavati ciljeve na moru i kopnu) za jurišne zadaće i pružanje bliske zračne potpore namijenjen je dvosjed F/A-18F. To ne znači da F/A-18F nema mogućnost zračne borbe, već da su dva člana posade primjerenija za složene zadaće otkrivanja i uništavanja ciljeva na kopnu.

Od samog početka razvoja, F/A-18A/B bio je višenamjenski borbeni avion, podjednako sposoban za zračnu borbu i jurišne zadaće. Na žalost američke ratne mornarice, zbog ograničenja u snazi parnih katapultova dvosjedi F/A-18B i F/A-18D su, zbog svoje povećane mase, imali velika ograničenja tijekom djelovanja s nosača zrakoplova i uglavnom se nisu rabili za borbene zadaće. Taj je nedostatak (navodno) otklonjen kod dvosjeda F/A-18F, koji je mornarički ekvivalent zrakoplovnom F-15E. Naravno, zbog ograničenja snage parnih katapultova i korisnog prostora na nosačima, F/A-18F je znatno manji od F-15E. Unatoč tome Boeingovi stručnjaci tvrde da je jednako sposoban izvoditi napade duboko u neprijateljskoj pozadini. Pritom ipak priznaju da je Super Hornet optimiziran za mornaričke operacije koje se uglavnom odvijaju iznad mora i obalom. Iako je manji, Super Hornet nije bitno jeftiniji od Strike Eaglea ? 55,9 naprama 59 milijuna američkih dolara po primjerku. Boeing unatoč tome tvrdi da su izvozni potencijali Super Horneta vrlo veliki.

Konstrukcija Super Horneta dodatno je ojačana da bi podnijela naprezanja tijekom uporabe na nosačima zrakoplova, što znači da je teža nego što bi trebala biti da se rabi iz zrakoplovnih baza na kopnu. Iako trenutačno nijedan potencijalni kupac ne namjerava rabiti Super Hornete s nosača zrakoplova, Boeing tvrdi da je zanimanje vrlo veliko. Ojačana konstrukcija, a posebno jači stajni trap imaju, barem po tvrdnjama proizvođača, i svoje prednosti. Jedna je mogućnost djelovanja s kratkih, neuređenih poletnih staza. Druga prednost su podjednako dobre mogućnosti djelovanja protiv ciljeva na kopnu i moru. Osim toga, neki operateri, kao što je Finska, iskorištavaju jači trup i kuku za kočenje te rabe prenosive sustave za kočenje (arrestere) koji omogućavaju slijetanje na vrlo kratke staze kao što su dijelovi cesta, te njihovo sklanjanje u tunele.

Nakon što je napravljeno sedam prototipova, odobrena je 1996maloserijska proizvodnja 12 F/A-18E/F Super Horneta. Prvi naručitelj bila je, naravno, američka ratna mornarica. Poslije je taj broj povećan na 62 primjerka, koji su isporučeni do kraja 2001. godine. Prvi primjerak pravog serijskog Super Horneta dovršen je u rujnu 2001. Maloserijska proizvodnja pokrenuta je da bi se ubrzao postupak uvođenja Super Horneta u operativnu uporabu i anulirala  “rupa” koja je mogla nastati nakon povlačenja F-14 Tomcata iz operativne uporabe. Osim toga, Super Horneti su morali zamijeniti i preostale ostarjele F/A-18A/B Hornete kojima su istekli resursi. Dio Super Horneta prenamijenjen je u leteće cisterne kao zamjena za S-3B Vikinge (izvorno razvijeni kao palubni protupodmornički avioni). Američka ratna mornarica naknadno je odobrila i razvoj posebnog EA-18G Growlera (razvijen na osnovi F/A-18F), kao zamjenu za palubni avion za elektronička djelovanja EA-6B Prowler.

Do danas Boeing je američkoj ratnoj mornarici isporučio oko 350 Super Horneta, a trenutačna je ukupna narudžba za 581 F/A-18E/F, uključujući i 80 EA-18G Growlers te sedam prototipova. Sadašnji višegodišnji ugovor završava iduće godine, a već se priprema novi koji će obuhvatiti narudžbu za novih 89 aviona, s rokom isporuke 2012. godine. Američka ratna mornarica već sada ističe da joj nedostaje 69 palubnih lovaca, a ta bi brojka na kraju mogla narasti na čak 200 primjeraka. To će prije svega ovisiti o daljnjim kašnjenjima u razvoju i početku serijske isporuke F-35C Lightninga II. Zbog zahtjeva djelovanja u Afganistanu i Iraku, svi Horneti, pa tako i F/A-18E/F, imaju povećani broj sati leta, te polijetanja i slijetanja na nosače, što im ubrzano troši resurse. Zbog toga bi kombinacija kašnjenja F-35C i ubrzanog smanjenja resursa mogla potaknuti nove narudžbe.

Sadašnji planovi američke ratne mornarice predviđaju da bi F-35C mogao ući u ograničenu operativnu uporabu 2015. godine, ali vodstvo Boeinga tvrdi da je to neostvariv rok, te da će svako daljnje odgađanje dovesti do manjka palubnih borbenih aviona. Zbog toga su predložili da, uz planiranih 89 Super

Horneta, s mornaricom potpišu ugovor za isporuku dodatnih 69 aviona, s početkom isporuke od 2010. godine i završetkom 2014. Osim isporuke novih aviona Boeing bi tako produžio “život” proizvodnim kapacitetima. Navodno bi američka ratna mornarica na taj način uštedjela najmanje 10 posto novca.

Vodu na mlin Boeingovom prijedlogu usmjerava i činjenica da sve veći broj F/A-18C/D Horneta treba veliku obnovu konstrukcije kako bi im se produžili resursi. Studija produženja operativnog vijeka je u izradi, a cilj joj je naći rješenje ili rješenja kako povećati resurse sa sadašnjim 6000 sati leta. Cilj ili bolje rečeno želja američke ratne mornarice jest povećanje resursa na čak 10 000 sati.

Američka ratna mornarica planira da do 2030. godine na svakom nosaču zrakoplova ima zrakoplovnu skupinu od 44 borbena aviona, koja bi se sastojala od kombinacije F-35C i F/A-18E/F Super Horneta. Iako još uvijek službeno očekuju da bi F-35C u ograničenu uporabu mogao ući 2015. godine, neslužbeno se mogu dobiti potvrde da je realnije kašnjenje od najmanje 12 pa sve do 27 mjeseci, uz povećanje troškova razvoja i nabave na čak 38 milijardi dolara. S druge strane, Super Hornet je u serijskoj proizvodnji od 42 do 44 aviona godišnje (uz mogućnost povećanja) te daljnje narudžbe mogu dovesti samo do smanjenja cijene pojedinačnog aviona. Na smanjenje cijena posebno utječu višegodišnji ugovori. S druge strane cijena će se zasigurno povećati ako dođe do prekida pa obnove narudžbe, te ako ona bude na godišnjoj razini za mali broj aviona.

Uz to, zahvaljujući nastavku serijske proizvodnje F-15E za strane naručitelje, Boeingovi stručnjaci imaju mogućnost prebacivanja tehnologija i sustava sa Strike Eaglea na Super Hornet te mu na taj način još više povećati borbene mogućnosti. Postoji i mogućnost prijenosa elektroničkih sustava razvijenih za F-35 u F/A-18E/F.

Mogućnosti poboljšanja
Od samog početka projektiranja Super Hornet je razvijan tako da se može lagano modernizirati ugradnjom novih elektroničkih sustava. U usporedbi s F/A-18C/D, Super Hornet ima ne samo veći dolet i nosivost, već i veće mogućnosti modernizacije i poboljšanja borbenih mogućnosti. Tako su Super Horneti iz Block II serije dobili MIDS (Multifunction Information Distribution System) datalink, koji im omogućava razmjenu podataka u realnom vremenu ne samo sa zapovjedništvom već i s drugim platformama. Uz to, F/A-18F Block II dobili su u stražnjoj kabini nove Advanced Crew Station (ACS) s povećanim prikaznicima (20×25 cm), koji pružaju bolji prikaz taktičke situacije.

Super Horneti Block I donijeli su, u odnosu na F/A-18C/D, povećani borbeni polumjer djelovanja, veću nosivost naoružanja i, zbog dva dodatna nosača (ukupno jedanaest), veću raznovrsnost naoružanja tijekom leta. Super Horneti Block II načinili su korak dalje donijevši AESA radar Raytheon APG-79, kao zamjenu za stariji APG-73 ugrađen na avione Block I. APG-79 omogućava otkrivanje ciljeva na većim udaljenostima te, između ostalog, omogućava lansiranje projektila zrak-zrak AMRAAM protiv ciljeva na maksimalnom dometu. Osim toga može praktično istodobno otkrivati ciljeve u zraku i na zemlji (mapiranjem terena i identifikacijom ciljeva). Razvoj Super Hornetovog AESA radara uspješno je okončan prošle godine nakon početne evaluacije operativnih mogućnosti, te je pokrenuta serijska proizvodnja. Međutim, kako Raytheon i dalje poboljšava mogućnosti APG-79 radara, neophodne su daljnje evaluacije. Trenutačno su Super Horneti opremljeni APG-79 radarima spremni za ograničenu operativnu uporabu. Prva eskadrila opremljena ovim avionima bit će VFA-22. Potom će započeti opremanje eskadrile VFA-213.

Tvrtka Raytheon trenutačno pregovara o uvjetima ugovora koji će obuhvatiti modernizaciju 135 Super Horneta Lot 26 kako bi se podigli na standard Blocka II i dobili radare APG-79. Američka ratna mornarica razmišlja da sama obavi modernizaciju svih Super Horneta iz Blocka I. Međutim, najveći je problem potreba da se izmijeni nosna struktura aviona s obzirom na to da je APG-79 veći i teži od APG-73.

EA-18G Growler
Prvi let prvog prototipa Growlera, novog palubnog aviona za elektroničko djelovanje američke ratne mornarice, obavljen je 15. kolovoza 2006. Trenutačno avion prolazi kroz evaluaciju operativnih mogućnosti, te bi se uskoro mogao naći u ograničenoj operativnoj uporabi. U međuvremenu je Boeing 3. lipnja ove godine već obavio isporuku prvog standardno opremljenog Growlera ratnoj mornarici. Slično kao i kod Super Horneta, koji je morao zamijeniti Tomcata, tako je žurba za uvođenjem Growlera u operativnu uporabu uvjetovana potrebom da se zamijene “ostarjeli” EA-6B Prowleri, koji su u operativnoj uporabi još od 1971. godine. Uvođenjem Growlera u operativnu uporabu, i odlaskom Prowlera, zrakoplovna skupina američkih nosača bit će znatno homogenija, što će olakšati njezino održavanje te pojednostaviti obuku pilota i tehničkog osoblja.

EA-18G nastao je na osnovi F/A-18F Super Horneta i s njim dijeli čak 90 posto dijelova. Američka ratna mornarica namjerava kupiti 80 Growlera i s njima, počevši od 2009. godine, započeti povlačenje Prowlera iz operativne uporabe. Svaka od 10 mornaričkih zrakoplovnih pukovnija trebala bi dobiti jednu eskadrilu s pet Growlera, plus još jednu samostalnu eskadrilu namijenjenu za obuku posada. Matična baza svih Growler eskadrila bit će Naval Air Station Whidbey Island.

Zbog zahtjeva djelovanja u Afganistanu i Iraku, svi Horneti, pa tako i F/A-18E/F, imaju povećani broj sati leta, te polijetanja i slijetanja na nosače, što im ubrzano troši resurse
Velika prednost Growlera je što je zadržao borbene mogućnosti, tj. moguće ga je opremiti naoružanjem zrak-zrak i zrak-zemlja. Izbor je širok i obuhvaća proturadarske vođene projektile AGM-88E AARGM (Advanced Anti-Radiation Guided Missile), projektile zrak-zrak srednjeg dometa AIM-120 AMRAAM (Advanced Medium-Range Air-to-Air Missile) i projektile zrak-zrak malog dometa AIM-9X. Na nosače za oružje moguće je postaviti i kontejnere s elektroničkim sustavima kao što je ometač ALQ-99. Osnovna zadaća Growlera je otkrivanje i uništavanje neprijateljske protuzračne obrane, iako se teoretski može rabiti za znatno širi spektar zadaća, kao što je zračna borba.

Spreman za izvoz
Prvi strani kupac Super Horneta 2007. godine postalo je australsko ratno zrakoplovstvo. Prvobitni je plan bio da se s 24 F/A-18F zamijene dotrajali F-111C/G. Zamjena je trebala biti obavljena u razdoblju od listopada 2009. do kraja 2011. godine. Dvadeset i četiri australska Super Horneta rasporedit će se u dvije eskadrile smještene u zrakoplovnoj bazi u Amberleyu.
Međutim, u međuvremenu su se u stručnoj javnosti pojavile dvojbe imaju li Super Horneti dovoljno mogućnosti da zamijene F-111. Pritom je naglasak stavljen na korisnu nosivost. S nosivošću nešto većom od 14 tona F-111 zaista nadmašuje mogućnosti Super Horneta, čija je nosivost oko 8000 kilograma. S druge strane, australski F-111C u operativnu su uporabu ušli još 1973. godine i letni su im resursi pri samom kraju. Zapravo postoje izvještaji da su opasni za letenje. U tek nešto boljem stanju je 18 F-111G, koji su isporučeni 1994. godine. Međutim, nisu isporučeni novi, već polovni iz američkih pričuva. Kako su F-111C postajali sve složeniji za održavanje, većina je zadaća prebacivana na F-111G, koji su tako “nakupili” velik broj sati leta. Zapravo su Australci prvobitno htjeli svoje F-111 zamijeniti s F-35, ali kako je razvoj Lightninga zapao u poteškoće i odgode, morali su pronaći novu zamjenu za “jedanaestice”. Iako su na izbor imali avione poput Strike Eaglea, Rafalea i Typhoona II, na kraju su odabrali Super Horneta. Navodno je odlučujući razlog bila činjenica da je Super Hornet namijenjen djelovanju iznad mora, što je za Australce itekako važno. Osim toga, F/A-18F ima resurse od 6000 sati leta. Međutim, ti su resursi proračunati za uporabu s nosača zrakoplova, pri velikim opterećenjima. Kako će australsko ratno zrakoplovstvo svoje Super Hornete rabiti isključivo s kopna, nadaju se da će im manja opterećenja omogućiti povećanje resursa.

Australsko ratno zrakolovstvo treba i novi avion za elektronička djelovanja. Kao logičan izbor nameće im se Growler, pa je izgledna i njegova narudžba.

Super Hornet je ponuđen i Indiji, koja trenutačno ima najveći međunarodni natječaj za izbor srednjeg višenamjenskog borbenog aviona. Pobjednik na Indian Air Force Medium Multi-Role Combat Aircraft (MMRCA) natječaju dobit će posao za isporuku čak 127 aviona, uz izglednu mogućnost povećanja narudžbe. Jedini je problem što se u MMRCA natječaju Super Hornet natječe sa snažnom konkurencijom – F-16IN (F-16C/D Block 60+), JAS 39IN Gripen (temeljen na NG inačici), Rafale i Typhoon II (iako se ova dva borbena aviona baš i ne mogu nazvati srednjima), te MiG-35. Analitičari procjenjuju da su iz raznoraznih razloga MiG-35, Rafale i F-16IN u blagoj prednosti. Prednost MiG-a je u činjenici da indijsko ratno zrakoplovstvo već rabi MiG-29, iz kojeg je razvijen MiG-35. Isto tako rabi i Mirage 2000, što znači da su upoznati s francuskom tehnologijom, zbog čega prijelaz na Rafalea ne bi bio preskup. Osim toga indijsko ratno zrakoplovstvo je jako zadovoljno Mirageima. Najveća prednost F-16IN su dvije ponude proizvođača Lockheed Martina.

Prva je da će na osnovi F-16C/D Block 60 (razvijen za Ujedinjene Arapske Emirate) razviti F-16IN posebno prilagođen indijskim potrebama. Druga, još veća, jest ponuda da će kupnjom Fighting Falcona Indija automatski dobiti mogućnost kupnje F-35 Lightninga II, a to je ponuda koja se teško odbija. U takvoj konkurenciji Super Hornet ima vrlo malo šanse za uspjeh, to prije što MMRCA natječaj traži klasični borbeni avion za kopnene baze, a ne nosače zrakoplova. Usprkos tome Boeing je ozbiljno pristupio MMRCA natječaju, te je 24. travnja ove godine indijskoj strani predao ponudu od čak 7000 stranica za F/A-18IN koji je baziran na Super Hornetu Block II. Ono što bi indijskom ratnom zrakoplovstvu moglo biti zanimljivije od samog aviona to je Boeingova ponuda o dugoročnoj tehničkoj suradnji na razvoju tamošnje zrakoplovne industrije i jačanju obrambenih snaga. Tako bi odabirom Super Horneta Indija dobila ne samo relativno suvremeni borbeni avion već i izravan pristup dosad nedostupnim tehnologijama. Naravno, Boeing je spreman pokrenuti licencnu proizvodnju F/A-18IN u Indiji. Osim toga iskustvo stečeno na projektu X-32 omogućilo bi dovršetak razvoja i znatno poboljšanje indijskoga višenamjenskog lakog borbenog aviona Tejas.

Kako bi potkrijepio ozbiljnost svojih namjera, Boeing je već potpisao ugovore o partnerstvu s Hindustan Aeronautics Limited, Tata Industries, te Larson and Toubro. Ako indijsko ratno zrakoplovstvo odabere Super Hornet, ove će tvrtke preuzeti proizvodnju nekih komponeti i završno sastavljanje aviona.

Drugi natječaj na koji je Boeing ponudio Super Hornet jest japanski FX kojim se traži zamjena za F-4EJ. Spletom okolnosti u ovom je slučaju Boeing ponudio i F-15X, ponukan činjenicom da tamošnje ratno zrakoplovstvo već rabi “petnaestice”.

Kašnjenje u razvoju i konstatno povećavanje cijene F-35 otvorilo je Boeingu mogućnost da ponudi Super Hornet većem broju kupaca. Jedan od potencijalnih kupaca bilo je norveško ratno zrakoplovstvo koje je svoje Fighting Falcone namjeravalo zamijeniti Lightningzima. Kako se razvoj Lightninga odužio, morali su potražiti drugo rješenje. Nakon što je Typhoon II ispao iz konkurencije, Boeing se ponadao da se otvorila nova prilika za prodaju Super Horneta. Na njegovu žalost Norveška je odlučila da je u uži izbor, uz F-35, ušao i švedski JAS 39NG Gripen. U međuvremenu je norveško ministarstvo obrane pozvalo Eurofighter da preda novu ponudu za Typhoon II, tako da su se izgledi Super Horneta još više smanjili.

Najveći nedostatak Super Horneta u odnosu na Lightning II njegova je klasična konstrukcija koja ga čini dobro vidljivim na radarima. Zbog toga su razmatrane razne mogućnosti kako na osnovi Horneta napraviti avion sa smanjenim radarskim odrazom. Novi je avion dobio oznaku Super Hornet Block III. Po svemu sudeći, ovaj je projekt zastao na razini studije, iako službenih podataka nema. Cijeli posao oko razvoja Block III inačice dodijeljen je Boeingovom Phantom Works odjelu, koji je zadužen za razradu koncepta i eventualnu proizvodnju prototipa. Glavni je cilj radikalno smanjenje radarskog odraza prilagodbom oblika tijela i ugradnjom nove pogonske grupe.

Potvrđeni u borbi
Jedan od važnih elemenata u promociji Boeingovih borbenih aviona Strike Eagle i Super Hornet jest da su njihove mogućnosti potvrđene u borbi. Osim toga, silom prilika, Boeing je pokazao spremnost da oba aviona u kratkom vremenu prilagodi specifičnim potrebama i zahtjevima kupca, sve do uske specijalizacije. Taj im posao olakšava mogućnost preseljenja sustava iz Strike Eaglea u Super Hornet i obrnuto. Prilagodba Strike Eaglea izraelskim, južnokorejskim i singapurskim zahtjevima dokazuje tu mogućnost. I jedan i drugi avion potencijalnom kupcu pružaju dokazanu borbenu uporabljivost, uporabu širokog raspona oružja za sve zadaće i senzore najnovije generacije.

Činjenica da se Super Hornet još uvijek proizvodi za američku ratnu mornaricu, te da se zbog toga intenzivno razvija, daje mu malu, ali možda odlučujuću prednost u odnosu na Strike Eagle. Posebno na području elektroničkog djelovanja, gdje je Growler trenutačni vrhunac tehnologije. Zbog specifičnih zahtjeva američke ratne mornarice Super Hornet se može rabiti i kao leteća cisterna, tako da kombinacija Super Horneta i Growlera čini kompletnu borbenu cjelinu.

Domagoj MIČIĆ