Stalna kašnjenja u razvoju Lightninga II i (pre)velika cijena Raptora navela je korporaciju Boeing da američkome ratnom zrakoplovstvu ponudi poboljšane inačice Strike Eaglea i Super Horneta kao njihovu jeftiniju nadopunu

Tvrtka Boeing nije bila velik proizvođač borbenih zrakoplova, te se prije svega orijentirala na proizvodnju bombardera. Tako je bilo sve do 1997. godine, kad je kupila posrnulu tvrtku McDonnell Douglas, te tako došla u posjed proizvodnje aviona F-15 Eagle i F/A-18 Hornet. Eagle je razvijen sedamdesetih godina XX. stoljeća kako bi američkome ratnom zrakoplovstvu osigurao prevlast u zračnom prostoru. Početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća na tim je osnovama razvijen višenamjenski borbeni avion F-15E Strike Eagle, koji je zadržao Eagleove mogućnosti zračne borbe, ali je dobio i povećane sposobnosti uništavanja ciljeva na zemlji. Hornet je razvijen sedamdesetih godina XX. stoljeća kao mornarički višenamjenski borbeni avion, podjednako sposoban za zračnu borbu i uništavanje ciljeva na moru i kopnu. Prvi primjerak poboljšanog F/A-18E/F prvi je put poletio 29. studenog 1995., a nakon povlačenja F-14 Tomcata iz operativne uporabe postao je osnovi palubni borbeni avion američke ratne mornarice.

U međuvremenu je američko ratno zrakoplovstvo krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća pokrenulo razvoj zamjene za Eaglea. U uži izbor za novi lovac ušli su YF-22 tvrtki Lockheed Martin i Boeing, te YF-23 tvrtki Northrop i McDonnell Douglas. Pobjednikom je proglašen YF-22, no poraz je dodatno ubrzao prodaju McDonnell Douglasa. Ojačan Douglasovim stručnjacima, Boeing se odlučio za samostalni natječaj na Common Affordable Lightweight Fighter (CALF) projektu, koji je Defense Advanced Research Projects Agency (DARPA) pokrenula 1993. godine. Svrha projekta, koji je postao poznatiji kao Joint Strike Fighter (JSF) program, bila je odabrati novi napredni višenamjenski lovac koji će zamijeniti F-16 Fighting Falcon, F/A-18 Hornet i AV-8B Harrier II. Boeing je na CALF prijavio svoj X-32, koji su nazvali “leteća bačva”, ali je izgubio od Lockheed Martinova X-35.

Usprkos činjenici da je F-22 Raptor već uveden u operativnu uporabu, mala godišnja proizvodnja od tek 20 primjeraka i naručenih samo 183 komada znači da će F-15, a posebno F-15E, i dalje ostati osnova američkog ratnog zrakoplovstva. Konstantno produžavanje razvoja F-35 Lightinga II, uz neprestano povećavanje troškova i pojedinačne cijene, između ostalog znači da će F/A-18E/F ostati u operativnoj uporabi znatno duže nego što je to prvobitno planirano. Iako je Boeing vjerovao da je došao kraj razvoju i proizvodnji Strike Eaglea i Super Horneta, te da će to biti njihovi posljednji lovci s pilotima, ovakav razvoj događaja diktira neke druge planove. (Pre)mali broj Raptora i kašnjenje Lightninga II znače da je ostalo dovoljno prostora za daljnju modernizaciju Eaglea i produžetak serijske proizvodnje Super Horneta. Kako bi ih “održao u zraku”, Boeing je i za Eagle i za Super Hornet razvio opsežne pakete modernizacije, koji se prije svega oslanjaju na uporabu najmodernijih elektroničkih sustava. Pitanje je hoće li to biti dovoljno.

“Izlazak iz jajeta”
F-15 Eagle razvijen je kako bi zadovoljio zahtjeve američkog ratnog zrakoplovstva, koji su prvi put objavljeni 29. travnja 1965. unutar programa Fighter Experimental (FX). FX program nastao je na iskustvima Vijetnamskog rata i tražio je lovački avion koji će u bliskoj zračnoj borbi nadvladati sve sovjetske konkurente. Prvi YF-15A dovršen je 26. lipnja 1972. u pogonu u St Louisu, a Eagle je u operativnu uporabu uveden za samo dvije godine.

Kako bi zadržao prednost nad sovjetskim konkurentima, ubrzo je razvijena inačica F-15C/D, koja i danas čini osnovu lovačkih snaga američkog ratnog zrakoplovstva. Od 1979. do 1985. godine proizvedeno je 483 F-15C i 92 dvosjeda F-15D. F-15C prvi su put borbeno djelovali 1991. tijekom operacije Desert Storm, te su oborili 36 iračkih aviona. Još 56 aviona oborili su izraelski Eaglevi. Izrael je prvih 23 F-15A/B naručio još 1975. godine, a isporuka aviona (imenovanih Baz) započela je već 1976. Dodatnih 18 F-15C i 13 F-15D isporučeno je nakon 1991. godine.

Izraelsko ratno zrakoplovstvo nije jedini korisnik Eaglea na Bliskom istoku. I ratno zrakoplovstvo Saudijske Arabije kupilo je 47 F-15C i 15 F-15D. Neki izvori navode da su saudijski Eaglevi (iz sigurnosnih razloga) nešto slabije opremljeni od američkih i izraelskih. Usprkos tome saudijski Eagle su ostvarili prvu zračnu pobjedu 5. lipnja 1984., oborivši iranski Phantom.

Treći korisnik Eaglea je japansko ratno zrakoplovstvo. Eagle je još 1975. godine odabran kao zamjena za ostarjele japanske F-104J Starfightere. Za japanske potrebe razvijena je inačica F-15J, koja je u osnovi F-15C. Prva dva proizvedena su u Sjedinjenim Američkim Državama, a prvi su let obavili 4. lipnja 1980. Daljnju proizvodnju (po licenciji) preuzeo je Mitsubishi. Prvi “japanski” F-15J prvi je put poletio 26. kolovoza 1981. McDonnell Douglas je proizveo i 12 F-15DJ. Mitsubishi je ukupno proizveo 163 F-15J i 35 F-15DJ, tako da je japansko ratno zrakoplovstvo dobilo 213 Eaglea.

Iako je Eagle razvijen kao “punokrvni lovac”, ipak je imao velike mogućnosti razvoja. Zbog toga je 1978. godine američko ratno zrakoplovstvo pokrenulo Tactical All-Weather Requirements Study (TAWRS), koja je trebala ocijeniti McDonnell Douglasov prijedlog nazvan Strike Eagle, ali i prijedloge kao što su bili F-16XL (s velikim delta krilom) i europski Panavia Tornado. Novi je avion trebao imati odlične mogućnosti uništavanja ciljeva na zemlji u svim vremenskim uvjetima, ali i dobre mogućnosti zračne borbe. Uskoro je TAWRS postao Dual Role Fighter program, a McDonnell Douglas je, u suradnji s tvrtkom Hughes, na brzinu prilagodio dvosjed F-15D novim zahtjevima. Najveća vanjska izmjena bila je postavljanje dodatnih spremnika za gorivo na trup aviona (comformal fuel tank ? CFT), kojima su postigli ne samo znatno povećanje borbenog polumjera djelovanja, nego i povećanje nosivosti naoružanja, uz drastično smanjenje otpora zraka.

Veliku prednost nad konkurentima Strike Eagle je ostvario i zahvaljujući uporabi APG-70 radara, koji je razvijen na osnovi AN/APG-63 radara s F-15C, ali kojem je dodana High-Resolution Mapping (HRM), mogućnost rada za precizno otkrivanje ciljeva na zemlji. Poslije je pridodan još jedan revolucionarni sustav razvijen tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća ? Low Altitude Navigation and Targeting Infra-Red for Night (LANTIRN). Sastavni je dio LANTIRN podvjesnika i forward-looking infrared (FLIR) sustav, koji omogućava optičko otkrivanje, praćenje i napadanje ciljeva na zemlji bez obzira na vremenske uvjete. Američko ratno zrakoplovstvo naručilo je 236 Strike Eaglea, od čega je trenutačno u operativnoj uporabi oko 220.
Veliki broj F-15A-D još uvijek je u operativnoj uporabi u američkom ratnom zrakoplovstvu i zračnim snagama nacionalne garde. Golden Fleet, koju čini 177 F-15C/D, trebala bi ostati u operativnoj uporabi barem do 2025. godine, kad će biti zamijenjeni s 183 F-22A Raptora. Kako bi zadržali odgovarajuće borbene mogućnosti protiv novih ruskih i kineskih lovačkih aviona, ovi će F-15C dobiti novi AESA radar Raytheon PAG-63(V)3. Opremljeni tim radarom, novim vođenim projektilima zrak-zrak AIM-9X Sidewinder i Joint Helmet-Mounted Cueing System (JHMCS) sustavom ciljnika na kacigi pilota, modernizirani F-15C će, barem po tvrdnjama iz Boeinga, dobiti podjednake mogućnosti djelovanja kao i F-22. Postoji i mogućnost da se opreme najmodernijim infracrvenim IRST (infrared search-and-track) ciljnicima, koji su izravno razvijeni za Super Hornete, ali se mogu nositi i na podvjesnicima na F-15C.

Velik udarac ovim planovima zadan je 2. studenog 2007., kad se, zbog popuštanja strukture, u zraku doslovno raspao F-15C iz 131. lovačke eskadrile stacionirane u zrakoplovnoj bazi Missouri. Direktna posljedica bilo je trenutačno prizemljenje svih američkih F-15A-D, što je potrajalo nekoliko mjeseci. Kad je inspekcija otkrila uzrok nesreće, te su pregledani svi operativni Eaglovi, veći dio aviona vraćen je u operativnu uporabu u veljači 2008. Ova je nesreća pokrenula lavinu pitanja i sumnji u mogućnost duže operativne uporabe preostalih Eaglova, što su neki lobiji odmah iskoristili za pokretanja zahtjeva da se odobri povećanje narudžbi za F-22 Raptore.

Derivati Strike Eaglea
I dok se za F-15A-D planiraju tek mogućnosti modernizacije, Boeing i dalje planira mogućnost obnove serijske proizvodnje F-15E Strike Eaglea, ako ne za potrebe američkog ratnog zrakoplovstva onda barem za strane kupce. Naravno, za već operativne avione razvijen je program modernizacije Suite 5E, koji je znatno izmijenjen kad je upravo F-15E odabran za prvu platformu koja će biti prilagođena uporabi revolucionarne Small Diameter Bomb (SDB). Promjena se odnosila na ugradnju novog računala za planiranje i obavljanje misije, te najnaprednijeg ciljničkog podvjesnika Sniper.

Trenutačno američko ratno zrakoplovstvo ne namjerava kupovati nove F-15E, već se fokusiralo na modernizaciju postojeća 224 operativna Strike Eaglea. Ti su avioni prošli program modernizacije Suite 5E, a Boeingovi stručnjaci trenutačno rade na razvoju programa Suite 6 i Suite 7. Važan dio ovih programa za modernizaciju jest Raytheonov program modernizacije radara, koji zapravo znači ugradnju novog APG-63(V)4 AESA radara. Taj je radar razvijen na osnovi tehnologija razvijenih za APG-70 AESA radar, koji se ugrađuje u Super Hornete.
Bez obzira na starost osnovnog dizajna, još uvijek značajan broj stranih kupaca kupuje ili razmatra kupnju Eaglea. Činjenica da Boeing trenutačno ne razvija novi borbeni avion pruža stranim kupcima mogućnost da Eagle prilagode svojim specifičnim potrebama, što ga čini još privlačnijim. Zapravo se stranim kupcima nudi Strike Eagle, koji se onda prilagođava njihovim zahtjevima. Trenutačno se proizvode “petnaestice” za Južnu Koreju i Singapur. Nakon što je naručila prvih 40 F-15K, Južna Koreja je odlučila nastaviti kupnju. Tako je 25. travnja ove godine tamošnji ministar obrane Lee Sang-hee objavio da je odlučeno da se za F-X Phase 2 program nabave novog lovca opet odabere F-15K Slam Eagle. Zanimljivo je da je južnokorejsko ministarstvo obrane održalo međunarodni natječaj i za F-X2 program. Američki F-35 otpao je zbog konstantnog kašnjenja u razvoju, a ništa bolje nisu prošli ni prijedlozi tvrtki Dassault (Rafale), Suhoj (Su-35) i Eurofighter (Typhoon II). Iako to ni jedna strana nije službeno potvrdila, očekuje se da će nova narudžba biti za 21 F-15K, te će uključivati jedan avion kojim će se zamijeniti primjerak izgubljen u nesreći još 2006. godine. U nabavku novih 20 F-15K južnokorejsko ratno zrakoplovstvo će, u razdoblju od 2010. do 2012. godine, investirati oko 2,2 milijarde američkih dolara. Iako je ugovor za prvih 40 F-15K predviđao offset od čak 85 posto, za dodanih 20 aviona bit će samo 33 posto. Međutim, smanjenje offseta omogućilo je nabavku dodatnog aviona bez povećanja ukupne cijene aranžmana.

Južnokorejske F-X2 Eagleove pokretat će dva motora Pratt & Whitney F100. Isti se motori rabe na 180 južnokorejskih KF-16 (proizveo ih je Lockheed Martin) i na američkim F-15E. Osim toga novi će se motori po licenciji proizvesti u južnokorejskoj tvrtki Samsung Techwin. Slam Eaglei iz serije F-X1 F-15K pokreću dva motora General Electric F110-GE-129. Iste je motore odabralo i singapursko ratno zrakoplovstvo za svojih 24 F-15SG. Do sada je Boeing isporučio 34 F-15K, a preostalih šest aviona isporučit će do kraja ove godine.

Zahvaljujući narudžbama iz Južne Koreje i Singapura (prvi F-15SG u fazi je dovršavanja) osiguran je kontinuitet serijske proizvodnje Eagleova sve do 2012. godine. Osim toga, postoje novi potencijalni kupci. Jedan je japansko ratno zrakoplovstvo, koje traži zamjenu za svoje ostarjele F-4EJ Kai. Kako japansko ratno zrakoplovstvo već rabi F-15J, Boeing vjeruje da njihov F-15X ima velike šanse za pobjedu. Službeni zahtjev za ponude japanskog ministarstva obrane očekuje se do kraja ove godine. Drugi potencijalni kupac je ratno zrakoplovstvo Saudijske Arabije, koje traži zamjenu za svoje F-15C/D. Boeing nudi zadnju inačicu Strike Eaglea, koja je prigodno označena kao F-15SA (Saudi Advanced). Naglašavaju da im je velika prednost što isporuke prvih aviona mogu započeti već krajem 2012. ili (najkasnije) početkom 2013. godine. Osim toga, nude i mogućnost modernizacije postojećih F-15S na razinu opremljenosti F-15SA. Zanimljivo je da je Saudijskoj Arabiji dopuštena kupnja 72 F-15S (blago modificirani F-15E) tek u prosincu 1992., nakon okončanja rata za oslobađanje Kuvajta od iračke okupacije. Prije toga je Saudijska Arabija uzaludno pokušala kupiti 24 F-15F (jednosjed namijenjen uništavanju ciljeva na zemlji i opremljen nešto boljim sustavima nego originalni F-15E). Kao nagrada za sudjelovanje u ratu protiv Iraka ponuđen joj je F-15S (prvobitno označen kao F-15XP), koji je predstavljen kao “osiromašeni” F-15E. U stvarnosti F-15S nema mogućnost nošenja nuklearnog oružja, a maknuti su i neki najmoderniji sustavi za elektroničko djelovanje.

Nesreća 2. studenog prošle godine zabrinula je potencijalne kupce pa je Boeing morao službeno objaviti da se problemi sa strukturom trupa na F-15A-D avionima ne mogu dogoditi i na avionima koji su nastali na osnovi F-15E. Naime, kako F-15E mora nositi znatno veću količinu oružja i goriva, te djelovati na malim visinama, projektanti su mu ojačali trup da bi mogao izdržati veća naprezanja. Na taj način su, i ne znajući za njih, uklonili nedostatke s F-15A-D.

Iako je F-15 nastao prije više od 40 godina, njegova osnovna konfiguracija je toliko dobra da može poslužiti za razvoj novih inačica. Kako bi japansko ratno zrakoplovstvo za zamjenu F-4EJ moglo zatražiti jednosjed, Boeing je već objavio da i za to ima spreman odgovor – F-15F, ili avion nastao njegovom nadogradnjom. Iako potencijalnim kupcima može ponuditi i jednosjed, Boeing će i nadalje nuditi dvosjed F-15E jer smatra da je upravo takva konfiguracija znatno primjerenija za višenamjenski borbeni avion. Naime, Boeingovi stručnjaci misle da, usprkos svoj automatizaciji, samo dva člana posade mogu izvući maksimum iz potencijala koji pruža Strike Eagle.

Strike Eagle ide dalje?
Iako Boeing ima samo strane narudžbe, nije potpuno odustao niti od domaćeg tržišta. Dapače, zahvaljujući enormnoj cijeni Raptora (oko 178 milijuna dolara po avionu) i stalnim odgađanjima u dovršetku razvoja Lightninga II (kojem cijena također neprestano raste), vodstvo Boeinga je zaključilo da je još uvijek dovoljno prostora za nove, prije svega znatno jeftinije borbene avione. Zbog toga je 2006. godine američkom ratnom zrakoplovstvu službeno predstavljen F-15E+ Super Eagle, označen kao četiri-plus generacija. Iako je osnovna namjena Super Eaglea da posluži kao “zakrpa” u slučaju novih odgađanja u programu razvoja Lightninga, mogao bi poslužiti i kao dopuna za F-22. Prijedlog F-15E+ predviđa proizvodnju novih aviona čija cijena po primjerku ne bi prešla 59 milijuna dolara (po cijenama iz 2006. godine). Osim cijene, najveća mu je prednost da njegova isporuka može započeti već krajem 2012. godine, nakon završetka isporuke singapurskih F-15SG.

F-15E+ bi dobio novo naoružanje i nove elektroničke sustave, prije svega napredniji AESA radar i sustave za elektroničko djelovanje, uključujući vučeni mamac ALE-50 i AAR-57 sustav za upozoravanje na prisutnost vođenih projektila zrak-zrak i zemlja-zrak. Poboljšanje borbenih mogućnosti ostvarilo bi se i uporabom Joint Helmet Mounted Cueing Systema, koji bi radio zajedno s najnaprednijim elektrooptičkim sustavima za navigaciju i otkrivanje ciljeva.

Po svemu sudeći, F-15E+ će u najboljem slučaju postati osnova za razvoj neke od izvoznih inačica Strike Eaglea, jer je već u kolovozu 2006. američko ratno zrakoplovstvo odbacilo bilo kakvu mogućnost za njegovu kupnju. Načelnik stožera američkog ratnog zrakoplovstva general Michael Moseley (inače bivši pilot na F-15) nedvosmisleno je 22. kolovoza izjavio da u slučaju daljnjih odgoda dovršetka razvoja F-35, ili čak njegova otkazivanja, on neće dopustili nabavku nikakvih aviona četvrte generacije, već će se sav novac potrošiti jedino i isključivo na nabavku novih Raptora. Hrabro je ustvrdio da je upravo F-22A najbolji izbor za rat protiv terorizma i da će vodstvo ratnog zrakoplovstva inzistirati na njegovoj kupnji. Usporedivši Strike Eagle i Raptor, ustvrdio je da se F-15E+ ni po jednoj odlici (izostavio je cijenu) ne može usporediti s F-22A, posebno u pogledu pokretljivosti u zračnoj borbi, niskoj zamjetljivosti (stealth), brzini i visini leta. Boeing je odmah odgovorio da, usprkos odbijanju generala Moseleya, i dalje planira službeno ponuditi između 100 i 150 F-15+ Super Eaglea, koji bi u odnosu na F-22A osigurali bolju pokrivenost bojišta, veći izbor naoružanja i veći borbeni polumjer djelovanja.

Ne dijele svi pripadnici američkog ratnog zrakoplovstva oduševljenje generala Moseleya Raptorom. Jedan od njih je pukovnik Kevin Coleman, koji je prvi na F-15C obavio sto borbenih zadaća tijekom Desert Storma. On tvrdi da se za postizanje stelth odlika aviona mora učiniti vrlo mnogo kompromisa. Jedan je nemogućnost podješavanja dopunskih spremnika za gorivo i naoružanja na vanjske nosače jer se pritom znatno povećava radarski odraz. S druge strane, F-15E Strike Eagle nije stealt avion, ali zato može nositi golemu količinu (11 tona) goriva i naoružanja, ponajviše vođenih projektila zrak-zemlja i zrak-zrak, znatno više od F-22A. Zbog veće zapremine spremnika za gorivo Strike Eagle ima i veći borbeni polumjer djelovanja, što znači da je manje ovisan o letećim cisternama za dopunu gorivom u letu. Zbog toga pukovnik Coleman tvrdi da u američkom ratnom zrakoplovstvu i dalje ima mjesta za F-15E, te da još uvijek nema prave zamjene za njega.

Raptor je razvijen za obavljanje specifične zadaće stvaranja zračne prednosti u neprijateljskom prostoru i na tom području je neusporedivo učinkovitiji od Eaglea. S druge strane, cijena Raptora je “neusporedivo” veća od cijene Strike Eaglea. Zbog toga pukovnik Coleman postavlja pitanje: “Tko u današnje vrijeme želi poslati tako skup avion u opasne zadaće uništavanja ciljeva na zemlji?” Činjenica je da i mnogi američki političari u Kongresu dijele Colemanovo mišljenje. Uostalom, današnji teroristi još uvijek ne posjeduju sofisticirane lovačke avione koje bi Raptor trebao uništavati, a američko se ratno zrakoplovstvo sve teže nosi s povećanim potrebama djelovanja u Iraku i Afganistanu.

Domagoj MIČIĆ