Kurdska radnička partija je radikalna marksistička organizacija koja je 1979. godine pokrenula terorističku kampanju protiv vlade u Ankari, koja je nakon 1984. godine prerasla u gerilski rat. Uhićenjem vođe PKK-a Abdullaha Ocalana 1999. godine zadan je težak udarac organizaciji, te su aktivnosti PKK-a posljednjih godina bile u znatnom padu

Kurdi su indoeuropski narod koji naseljava planinska područja jugoistočne Turske, zapadnog Irana, sjevernog Iraka, kao i dijelova Azerbajdžana i Sirije, te istodobno najveći narod na Bliskom istoku bez nacionalne države. Danas u regiji živi oko 26 milijuna Kurda od čega u Turskoj oko četrnaest milijuna, šest i pol milijuna Kurda živi u Iranu, četiri i pol milijuna u Iraku te nešto više od jednog milijuna na teritoriju Sirije. Turska je desetljećima svoj odnos prema kurdskoj zajednici temeljila na sporazumu iz Laussane, koji je cjelokupno muslimansko stanovništvo Turske smatrao jedinstvenim narodom. Ankara je poticala migracije Kurda iz ruralnih područja na istoku zemlje u gradove na zapadu Turske i njihovu asimilaciju, tako da danas na domicilnom kurdskom području na jugoistoku živi tek trećina turskih Kurda. No, Kurdi nikada nisu bili zadovoljni svojim političkim položajem unutar Turske.

Najznačajniji suvremeni kurdski politički pokret na tlu Turske je Kurdska radnička partija (Partiya Karkeran Kurdistan – PKK) osnovana 1978. godine. Pokret se razvio iz male skupine radikalnih studenata sveučilišta u Ankari poznate pod kraticom APOCUS. Politički program PKK-a tražio je uspostavu neovisne kurdske države na jugoistoku Turske, a ideološki je skupina bila inspirirana radikalnim marksizmom. PKK je u početnoj fazi aktivnosti zagovarala komunističku revoluciju u Turskoj, surađujući i s turskim ljevičarskim skupinama. Nakon što je početkom osamdesetih godina vodstvo organizacije preuzeo karizmatični Abdullah Ocalan, PKK je djelomično redefinirala svoju političku zadaću s ideološkog ka nacionalnom oslobođenju, da bi nestankom Sovjetskog Saveza početkom devedesetih gotovo u potpunosti odbacila marksističku ideologiju te čak prihvatila vjerske elemente.

Abdullah Ocalan (1948.), politički vođa Kurdske radničke stranke. Rođen je u siromašnoj seljačkoj obitelji u mjestu Omerli u jugoistočnoj Turskoj. Studirao je političke znanosti u Ankari, a početkom sedamdesetih oduševljava se marksizmom te se aktivno počinje baviti politikom. Turske vlasti su ga prvi put uhitile 1973. godine zbog organiziranja ekstremne ljevičarske revolucionarne skupine. Godine 1978. osnovao je Kurdsku radničku stranku, no uoči vojnog udara pobjegao je iz zemlje, naprije u Siriju te potom u Libanon, gdje na područjima koje nadzire sirijska vojska organizira obučne kampove PKK-a. Početkom kurdskog ustanka iz egzila upravlja borbama PKK-a. Potkraj 1998. Sirija je na turski pritisak zatvorila kurdske vojne baze i protjerala Ocalana, koji je potom tražio novo utočište. U veljači 1999. turske službe sigurnosti uhitile su ga u Keniji i odvele na suđenje u Tursku, gdje je osuđen na smrt. Čekajući smrtnu kaznu, Ocalan je tražio pomilovanje u zamjenu za okončanje kurdskog ustanka.

Teroristička kampanja PKK-a u turskim gradovima počela je 1979. godine. Na meti PKK-a bili su vladini ciljevi i pripadnici desnice, ali istodobno i pripadnici kurdskih klanova koji su bili u dobrim odnosima s vladom u Ankari. PKK je bila povezana i s teroristima ekstremne turske ljevice, te je tako 1980. godine zajedno s ljevičarskom skupinom Dev Sol stajala i iza atentata na bivšeg turskog premijera Nihata Erima. Turske vlasti su do 1982. godine izbrojale više od 43 tisuće incidenata koji su kvalificirani kao teroristički akti, a smatra se da je do početka osamdesetih PKK bila odgovorna za smrt 240 ljudi. Nakon vojnog udara turske vojske na čelu s generalom Kenanom Evrenom u rujnu 1980., Ankara je zauzela čvrst stav prema kurdskom pitanju – kurdski je jezik zabranjen, a nazivi gradova promijenjeni. Vojni režim zatvorio je više od 33 tisuće Kurda, a stotinjak pripadnika PKK-a osuđeno je na smrtnu kaznu.

Početak gerilske aktivnosti
No, početkom osamdesetih PKK je dovoljno ojačala da, uz terorističku aktivnost, u urbanim sredinama pokrene i oružanu borbu za svoje političke ciljeve. Militanti Kurdske radničke partije su u kolovozu 1984. na teško pristupačnom planinskom terenu jugoistočne Turske napali snage sigurnosti. Iako ih je odlučna ofenziva turske vojske potisnula dublje u planine, kurdska pobuna nije bila ugušena, već se protegnula na sljedeća dva desetljeća. Procjenjuje se da je u drugoj polovici osamdesetih godina broj aktivnih kurdskih gerilaca bio deset do petnaest tisuća boraca pod oružjem te još između šezdeset i sedamdeset tisuća ljudi koji su se povremeno pridruživali ustanicima. Praksa prisilne evakuacije kurdskih sela u sprječavanju njihovog pretvaranja u baze PKK-a je u nizu slučajeva dovela Tursku pod povećalo međunarodne zajednice.

Paralelno s gerilskim ratom, pripadnici PKK-a nastavili su s terorističkim aktivnostima u turskim gradovima i ljetovalištima, a od 1993. godine počeli su i s napadima na tursku diplomatsku mrežu te gospodarske ciljeve diljem Europe, osobito na području Njemačke gdje živi više od milijun Kurda. Osim doprinosa simpatizera iz kurdske dijaspore, PKK se velikim dijelom financirala i od trgovine narkoticima te se smatrala jednim od najvećih izvora opojnih droga za europsko tržište. Od velike važnosti za Kurdsku radničku partiju bila je pomoć koja je stizala iz Irana i Sirije te Grčke i SSSR-a.

Hvatanje Ocalana
U drugoj polovici devedesetih terorističke aktivnosti PKK-a djelomično su izmijenjene od klasičnih bombaških napada u sve učestaliju praksu samoubilačkih akcija, te je između 1995. i 1999. godine izvedeno petnaest takvih napada. Zanimljivo je da su čak jedanaest bombaša samoubojica bile mlađe žene, između 17 i 27 godina starosti. Kurdski ustanici su počeli gubiti potporu susjednih zemalja nakon što je Sirija 1998. godine na turski pritisak pristala ukloniti kurdske baze sa svog teritorija i protjerati vođu PKK-a Ocalana, koji je bio prisi- ljen potražiti novu zemlju koja će mu pružiti trajan politički azil. U veljači 1999. kurdski su radikali doživjeli težak udarac, nakon što je u glavnom gradu Kenije turska obavještajna služba uhitila Ocalana. Ocalan je 1999. godine osuđen na smrtnu kaznu, što je kasnije promijenjeno za kaznu doživotnog zatvora.

U veljači 2000. PKK je objavio prekid vojnih aktivnosti, iako one nikada nisu u potpunosti obustavljene te se procjenjuje da je oko 3500 pripadnika skupine i dalje aktivno u bazama na području iračke planine Kandil. Kako bi izbjegla negativne političke konotacije, Kurdska radnička partija je 2002. promijenila naziv u KADEK, a potom i u Kongra-Gel. Početkom 2006. godine uslijedio je novi rast broja oružanih akcija povezanih s pripadnicima PKK-a, dok je u tur- skim gradovima uhićen veći broj ljudi za koje turske snage sigurnosti pretpostavljaju da su pripremali terorističke napade.