MOKV (Multi-Object Kill Vehicle) novi je korak SAD-a u razvoju protubalističke zaštite. Iako je zasad samo koncept, bude li uspješan, do 2030. omogućit će znatno veću ubojnu moć američkog protubalističkog štita

U kolovozu 2015. američka je Agencija za proturaketnu obranu (Missile Defense Agency – MDA) dodijelila zanimljive ugovore trolistu domaćih industrijskih divova, Boeingu, Lockheed Martinu i Raytheonu. Ugovori se odnose na izradu prototipa naprednog projektila za presretanje balističkih raketa koji može uništavati više ciljeva, odnosno bojnih glava i mamaca koje otpušta pojedina balistička raketa. Prototipom se želi provjeriti i sam koncept, a treba i demonstrirati korake za ublažavanje rizika i ključne funkcionalne aspekte.

Može se reći da je posrijedi zrcalna protumjera protiv balističkih raketa s više bojnih glava, što pravih, što lažnih. Agencija je planirala razviti takvo sredstvo još 2004., no 2009. je odustala. Prednost je dana razvoju sposobnosti presretanja balističkih raketa u uzlaznoj putanji s naprijed postavljenim sustavima kao što je Aegis-BMD s raketama RIM-161 Standard Missile 3 (SM-3). Od 15. prosinca 2015. Agencija MDA revidira Raytheonov MOKV, a predmet revizije tehnički je opis MOKV-a i planovi idućih faza razvoja.

Način lansiranja
Pokretanjem rada na MOKV-u namjerava se nakon desetljeća odgode do 2030. osigurati nasljednik unitarnog projektila EKV (Exoatmospheric Kill Vehicle). MOKV će se lansirati s pomoću raketa kao što je sadašnji Ground-Based Interceptor (GBI) i svaki će se, prema Raytheonovim ilustracijama, sastojati od šest potprojektila. Svaki će potprojektil imati svoj napredni senzor i mogućnost upravljanja s pomoću potisnika te komunikacijsku opremu.
Spomenuti je GBI raketa od tri stupnja s krutim gorivom i trenutačno nosi EKV projektil koji je također Raytheonov proizvod. Zadaća je GBI-ja dovesti projektil na rub Zemljine atmosfere, tj. svemira, uz nadzvučnu brzinu, nakon čega EKV samostalno nastavlja lov na balističke rakete. EKV za otkrivanje i praćenje cilja koristi multispektralni senzor, a ugrađeni raketni motor koristi se samo za skretanje u svemiru. Nema bojnu glavu, nego cilj uništava samim sudaranjem koje se događa pri iznimno velikim brzinama što zahtijeva veliku preciznost.

Uspjeh nakon neuspjeha
Trenutačno se razvija treća generacija EKV-a. Prvi je prototip lansiran 1998. i odonda se program razvio kroz nekoliko inačica. Razvio se i kroz ukupno deset, uglavnom neuspješnih, pokusnih lansiranja. Međutim, dva uspješna leta 2013. i 2014. potvrdila su da sustav ipak funkcionira. Za nastavak programa ključno je bilo testiranje inačice Capability Enhancement II (CE-II) iz 2014. godine koje je stajalo 200 milijuna dolara i kad je demonstrirana sposobnost uspješnog razlikovanja mamaca i presretanja cilja koji je simulirao balističku raketu ispaljenu iz Sjeverne Koreje. Trenutačno se flota GBI-ja smještena na Aljasci modernizira tom inačicom EKV projektila.
Budući da originalne rakete nosači i EKV-i nisu bili pouzdani, KoV SAD-a odlučio je primijeniti “manje optimalnu doktrinu gađanja”, odnosno lansirati po nekoliko presretača na svaki pojedini cilj. Međutim, tako se smanjuje broj ciljeva koje cjelokupni sustav može presresti s obzirom na ograničen broj raspoloživih raketa. Tijekom 2017. planira se dosegnuti inventar od 44 projektila.

Još naprednija inačica
Trenutačno se razvija inačica pod oznakom CE-II Block 1 koja bi trebala utjeloviti niz poboljšanja nastalih na temelju dosadašnjeg iskustva s razvojem EKV-a. Prvi je ispitni let te inačice planiran tijekom 2016., a ako prođe uspješno, očekuje se da će godinu poslije početi operativno raspoređivanje, tj. postavljanje na deset novih GBI-ja planiranih za isporuku tijekom 2017. Nakon toga slijedi razvoj još naprednije inačice pod oznakom Redesigned Kill Vehicle (RKV, može se susresti i pod imenom EKV CE-III). One bi trebale uključiti dokazane sastavnice kako bi se sustav pojednostavnio i povećala mu se pouzdanost. RKV bi trebao imati i bolje sposobnosti zahvata i diskriminacije ciljeva te opciju komuniciranja tijekom leta sa sustavom za upravljanje vatrom. Početak razvoja tog projektila predviđen je za 2016. godinu, a MDA planira dodijeliti ugovor o proizvodnji do 2018. čime bi bio omogućen početak operativne upotrebe RKV-a tijekom 2020. godine.

Gledanje unaprijed
Razvoj MOKV-a, unatoč svim spomenutim naporima u razvoju unitarnog EKV-a, potaknut je kritikama u vezi s njegovom sposobnosti presretanja složenijih ciljeva te očekivanom evolucijom prijetnje. Misli se prije svega na mogućnost da eventualni protivnik razvije balističke rakete koje će imati višestruke bojne glave i mamce. To zapravo nije nova tehnologija jer su takve rakete razvijene još u hladnom ratu s tim da je sporazumima o ograničavanju nuklearnog naoružanja SALT I i II iz 1970-ih ograničen broj bojnih glava po jednoj raketi koji sigurno više nisu relevantni.
EKV (plus poslije MOKV) s GBI-jem čini svemirski dio protubalističke obrane SAD-a pod imenom Ground-Based Midcourse Defense (GMD). Osim od EKV-a i GBI-ja, sastoji se od sustava za upravljanje BMC3 (Battle management command, control and communications), lansirnih silosa te radara za rano upozoravanje u obliku UEWR (Upgraded early-warning radar), poznatih i pod imenom PAVE PAWS. Uključeni su i naprijed postavljeni radari koji rade u X-valnom području AN/TPY-2 i ploveći radar Sea-Based X-Band Radar (SBX-1). Gotovo sve te sastavnice dolaze iz Raytheona, osim GBI-ja koji proizvodi Orbital Sciences i BMC3 koji proizvodi Northrop Grumman.
Program protubalističke obrane u svojem je razvoju i provedbi doživio znatne izmjene koncepta, posebice dio koji se odnosi na Europu. Prvotni je plan bio da se GMD sustav sa silosima za GBI rakete postavi u Poljskoj, a radar u Češkoj, što je svojedobno bilo veliko i unutarnjepolitičko pitanje u tim zemljama. Na kraju je Obamina administracija 2009. odustala od postavljanja GBI-ja u Europi.

U istočnoj Europi
Novi je plan uključivao fazni razvoj protubalističke zaštite temeljen na kopnenoj inačici AEGIS sustava s raketama SM-3 postavljenim u Rumunjskoj i Poljskoj. Sustav u Rumunjskoj trebao je postati operativan 2015. što se 18. prosinca i dogodilo. Poljski je planiran za postavljanje 2018. godine. Dio programa usmjeren protiv prijetnji iz pravca Azije sastoji se od već spomenute baze “Fort Greely” na Aljasci i baze “Vandenberg” u Kaliforniji, dvaju radara AN/TPY-2 u Japanu te potencijalno plovećeg SSBX-1 radara. Sve je upotpunjeno AEGIS/SM-3 sustavima na brodovima Ratne mornarice SAD-a. Točnije, prema stanju iz 2014. nalaze se na pet krstarica klase Ticonderoga i 25 razarača Arleigh Burke. Na kraju, tu su kao zadnji sloj obrane sustavi koji presreću ciljeve u terminalnoj, silaznoj putanji, tj. Patriot i novi THAAD.
Jedan je od predviđenih elemenata protubalističke zaštite trebao biti i Precision Tracking Space System (PTSS) koji je s pomoću u orbiti postavljenih senzora trebao omogućiti neprekidno praćenje ciljeva tijekom leta. Trebao se sastojati od konstelacije satelita s infracrvenim senzorima. Razvoj sustava prekinut je nakon što za njega u fiskalnoj 2014. nisu osigurana sredstva zbog sveopćeg rezanja troškova obrane prouzročenog sekvestracijom.

Skupa obrana
SAD već ima dva pokusna satelita tvrtke Northrop Grumman raspoređena 2009. u niskoj Zemljinoj orbiti pod imenom Space Tracking and Surveillance System (STSS). Pokazali su da mogu puno ranije otkrivati i pratiti prijetnje nego što to mogu radari na Zemlji. STSS sateliti trebali su služiti samo dvije godine, ali kako su se pokazali dobrima i kako je moguće relativno jednostavno produljiti njihov životni vijek, odlučeno je koristiti ih do daljnjeg iako zbog niske orbite nisu u optimalnom položaju. Osim njih, u geostacionarnoj orbiti postoji još nekoliko satelita sa zadaćom otkrivanja lansiranja balističkih raketa. S pomoću podataka prikupljenih u početnoj fazi leta rakete može se izračunati putanja i točka njezina udara.
Jasno je da ukupan sustav protubalističke obrane nema primjeren kapacitet dođe li do hladnoratovskog armagedona, tj. masovne razmjene raketa s nuklearnim bojnim glavama. Kako je razvoj napadačkih sposobnosti u tom slučaju tehnološki i financijski puno manje zahtjevan nego razvoj obrane, pitanje je je li tempo razvoja GMD-a dovoljno brz. Primjerice, planira se uvođenje MOKV-a tek za 2030. kako bi se suprotstavilo prijetnji na tehnološkoj razini 70-tih godina prošlog stoljeća. S druge strane, zasigurno i samo postojanje protubalističke obrane povećava djelotvornost odvraćanja te otvara širi strateški manevarski prostor Sjedinjenim Državama pa sustav možda ima veću vrijednost u silosima nego u zraku.

Vedran SLAVER