Ministarstvo hrvatskih branitelja i ove je godine raspisalo natječaj za najbolju priču o Domovinskom ratu, na koji se i ovaj put javio velik broj učenika. I ovaj, peti po redu natječaj, pokazao je zanimanje djece za tematiku vezanu uz Domovinski rat, što je još jedna potvrda ovog iznimno poticajnog projekta. Za razliku od dosadašnjih, ovogodišnji natječaj dao je priliku i učenicima srednjih škola iz Bosne i Hercegovine koje izvode nastavu prema nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku. U ovom broju donosimo četvrtu od ukupno sedam pohvaljenih priča učenika iz Bosne i Hercegovine

Dogodilo se. I bit te riječi ujedno je najjednostavnija, ali i najkompliciranija stvar. Duboka je ta riječ. Preduboka. Jer to nije samo još jedna ispričana bajka, nije to legenda, nije to nagomilavanje pustih riječi koje bi trebale izazvati suosjećanje, to nije samo priča. To je bila njihova stvarnost. Stvarnost preko 1500 osoba iz samo jednog malog mjesta, koje su nemilosrdno ubijene, mučene, spaljene, stvarnost svih nedužnih ljudi iz okolice koji su svoju slobodu skupo platili. Preskupo. Bio je to samo još jedan sasvim običan dan. Dan kao i svaki drugi. Očekivali su da će doći sutra kada će ponovno otvoriti svoje oči, očekivali su da će doći večer kada će ih ponovno poslati na počinak, do nekog novog jutra. I došlo je sutra, ali sutra koje je nosilo neku novu stvarnost. Surovu stvarnost. Stvarnost koja je obilježila njihovu prošlost i budućnost. Velik je trag i veliku bol taj dan ostavio na srcima i u životima svih stanovnika sela Lug. Bilo je to naseljeno mjesto u Bosni i Hercegovini. Kuće raštrkane i razbacane uz nekadašnje korito rijeke Rame. Selo kao i svako u to doba, na prvi pogled siromašno, no ako bismo samo malo bolje zavirili uvidjeli bismo koliko bogatstvo su posjedovali tadašnji stanovnici Luga. Njihova vanjština uistinu je bila siromašna, no imali su ono bogatstvo kojem bismo svi mi danas trebali težiti. Bogatstvo koje često ne cijenimo, a trebali bismo zahvaljivati na njemu bez prestanka. Bili su bogati duhom, bogati vjerom, bogati mirom, bogati obitelji, puninom srca, bogati djecom, bogati slobodom. Čudno je to kako smo mi ljudi nezahvalni u trenucima kada bi naša srca trebala klicati od radosti, a u onim trenucima kada izgubimo ono što nam je najdraže zahvaljujemo na onome što nam je ostalo. Uzimamo život i ljude oko nas zdravo za gotovo. Kao da se podrazumijeva da ćemo se sutra probuditi mi, naši prijatelji ili u ovom slučaju cijela obitelj. Kao da nam se podrazumijeva da će se naše dijete sutra probuditi. Velika je istina da nekoga počinjemo cijeniti tek kad više nije pored nas i nešto tek kada to izgubimo. Iako uvjeravamo sami sebe da cijenimo sve što imamo, zapitajmo se u dubini svojih duša je li to uistinu tako? Ljubimo li dovoljno? Čujemo često i svjedoci smo silnih ratova, razaranja, sukoba i nemira u svijetu. Uvijek mislimo da se to događa tamo negdje daleko od nas i naših obitelji. Čujemo kada netko izgubi majku, oca, sina, kćer, osjetimo bol zbog njihovog gubitka, a onda opet nastavimo živjeti svoje živote jer se nama nije dogodilo ništa. A što kada se na nama prelomi takav gubitak? Muževi misle da ne mogu nastaviti živjeti bez svojih boljih polovica, majke pak ne vide smisao življenja nakon što čedo svoje utrobe po posljednji put obuku u onu bjelinu, kada svoje najmilije i najvrjednije blago zatvore u hladni sanduk i isprate na vječni počinak. Djeca s druge strane ne žele živjeti bez svojih roditelja, ljudi koji su im oslonac, utjeha, sigurna luka. A ipak, dogodi se. Dogodilo se to i ovim ljudima, muževima koji su izgubili žene, majkama i očevima koji su krvarili tugu zbog gubitka voljenog djeteta, dogodilo se to svoj djeci koja su morala nastaviti živjeti bez onih koji su ih donijeli na svijet. Zar su to zaslužili? Zaslužuje li to itko na ovom svijetu…?

Njihov svakodnevni život nimalo se nije razlikovao od našega. Naravno, ako pritom zanemarimo tehnologiju i razvoj u kojem mi danas živimo. Rekla bih da je njihovo vrijeme tu u prednosti nad našim. Zašto? Jednostavno – uživali su jedni u drugima. Danju svakodnevni poslovi koji nikoga nisu štedjeli, a uvečer krunica, molitva i počinak. Tako nekako izgledao je i svakodnevni život obitelji Pavković. Majka Janja brine o životinjama, otac llija obavlja one “muške poslove”, a zajednički su odgajali i usađivali prave vrijednosti svojoj djeci Ivici, Milici i Anici. A kako je to prije uglavnom i bio običaj, s njima je živjelo i ono dvoje starijih, Ivan i Anica. Ne bih mogla toliko govoriti o njihovom suživotu i njihovim odnosima, međutim rekla bih da su bili blagoslovljeni jedni drugima. S jedne strane majka i otac koji umiru sebi da bi njihova djeca živjela, a s druge strane zahvalna dječja srca kojoj nije trebalo puno za sreću i osmijeh. A temelj njihove i svake obitelji toga vremena bila je vjera. Vjera u Boga držala ih je na okupu. Crkva je imala ključnu ulogu u društvu. Sjetimo se samo svih molitvi koje su nas učili naši stari, djedovi, bake, pa čak i oni prije njih. Nisu to bile neke molitve čisto radi reda. Bile su one iz srca. Prenosile se s koljena na koljeno, s oca na sina, s generacije na generaciju. Njegujemo li ih mi danas? Biti zahvalni za ono što imaju, čak i ako je nedovoljno za njihove potrebe bio je njihov recept za sreću. Mislim da su oni u isto vrijeme i živjeli i preživljavali. Živjeli su jer su znali voljeti, jer su znali cijeniti, jer su znali zahvaljivati. Kažu da su djeca roditeljima sve, dakle Janja i Ilija živjeli su zbog njih. A opet u isto vrijeme i preživljavali. Ponovno zbog njih. Sigurna sam da im nije bilo lako, ta, kako bi i moglo biti lako, bez adekvatnog puta, bez struje. Bez vode u kućama u kojima je ognjište bilo mjesto okupljanja. U malim, trošnim kućicama nije bilo niti jedne jedine mašine. Niti jednog današnjeg uređaja. Mi danas trošimo neograničene količine vode, a oni, koliko li su morali pješačiti za samo jednu posudu vode? Jedan fenjer u cijeloj kući, a vanjski se vjerujem nije ni palio, trebalo je štedjeti. Sve ovo bile su brige onih odraslih članova obitelji. No, što je s ovim mlađim? U školu nisu išli, bili su nepismeni zbog nemogućnosti školovanja. Nije li nama danas onda grijeh žaliti se jer imamo mogućnost pohađati škole? Koliko to samo oksimoronski zvuči.

Žaliti se na nešto što nama čini dobro. Ali to smo mi ljudi koji nismo i Bogu hvala da nismo iskusili rat. Po pričama naših starijih kojima je rat prekinuo život možemo zaključiti da je život bio toliko težak da se ni opisati ne može. Jedino u što su se ljudi uzdali bio je ponovno Bog. Vjera u dragoga Boga i Njegovu zaštitu živjela je u njima i toga dana. Tog kobnog listopadnog dana kada je izvršen pokolj diljem naše lipe Hercegovine. Majka Janja, ne sluteći ništa i toga dana odlazi s kravama u planine, dok ostatak obitelji ostaje kod kuće. Prema riječima koje su nam prenesene, a koje je pretpostavljam Janja ispričala odmah nakon samog tog jezivog događaja, s Janjom je htjela poći jedna od njezine tri kćeri. Janja joj govori da ostane s ocem, te nestaje u smjeru planine. Nije Janja znala da je to posljednji put da gleda oči svoje kćeri. Nije ona znala da će toga dana ostati bez troje voljene djece, bez muža i njegovih roditelja. Nije mogla ni naslutiti da će toga dana nestati svijet koji je do tada poznavala. Nije znala. Ali oni koji su ubili njih i još toliki broj života dobro su znali što čine. Ili ipak možda nisu? Ne znam. Lakše bi nam bilo prihvatiti i pokušati shvatiti i oprostiti ako mislimo da nisu znali što čine. “Bože oprosti im, ne znaju što čine.” I tako, dok je Janja bila daleko od obiteljske kuće, u selo upadaju i ubijaju, muče i pale. Bez milosti. Nisu gledali je li staro ili mlado, nije ih bilo briga što će toga dana nastradati ogroman broj ljudi, ogroman broj djece. A što su oni ikome mogli učiniti?

Zar su uopće imali grijeha? Ruka “pravde” nije zaobišla nikoga pa tako ni obitelj Pavković. Što su im učinili? Grozne stvari. Zapalili su ih žive. Bez trunke grižnje savjesti zapalili su Iliju, Ivana, Anicu, Ivicu, Milicu i malenu Anicu, koja je po svemu sudeći nosila ime svoje bake. A djeci dajemo imena naših roditelja, baka i djedova, kako bi ih oni s ponosom nosili kada ovih starijih jednoga dana više ne bude. Ali njoj to nisu dopustili. Sunce u Lugu toga dana nije značilo život, već smrt. Izlaskom sunca neprijatelj se pripremao napasti i ubijanje je moglo početi. Do tada zvuk sreće, cika i smijeh radosne djece, miris lipe i beskrajni nebeski svod što je ukazivao na ljepotu i beskonačnost njihove ljubavi. A nakon toga? Strava. U najdubljem smislu te riječi.

Fijuknuo bi snajperski hitac, odjeknula minobacačka granata ili bi nebo obasjala svjetleća raketa, tek toliko da upozori one što su još živi da još nije kraj, da nisu svršili. Ulicama je odjekivala tišina. Ona glasna, jeziva, bolna tišina. Dječja radost nije se više čula. Nije se ni mogla čuti. Djeca koja su samo dan ranije sanjala život, usnula su smrt. A u njima toliko čežnje, želje, ljubavi, toliko slomljenih krila, izbrisanih osmijeha, nedosanjanih snova. U njima toliko neproživljenih dana, nedočekanih rođendana, nedoživljenih ljubavi. Nisu im dopustili da odrastu. Nisu stigli zasnovati svoje obitelji, pretvoriti dječja maštanja u život. Tek su počeli živjeti, a već su im to uskratili. Pa Bože, to su samo djeca. Nevina, nedužna djeca. Zar su oni uopće znali što je rat, zar su znali za mržnju? Nisu. Nisu sigurno! Ali su osjetili mržnju na svojim tijelima. Mržnja ih je ubila. Mržnja brata čovjeka. Ubila je oca Iliju koji je, sigurna sam, posljednjim snagama štitio djecu, majku i oca.

Ubila je ona i ovo dvoje starijih koji su itekako znali što je rat. Mržnja u obliku plamena kojega su na obiteljskoj kući toga dana zapalili, ubila je i najstariju kći Ivicu. Nezamislivo je da je ona bila najstarija među djecom, a tek joj je bilo 6 godina. Nije mržnja poštedjela ni mlađe joj sestre Milicu, sa tek napunjene 4 i bakinu mezimicu Anicu od nevine 2 godine. A tko zna, možda je tek bila prohodala? Je li znala govoriti? Kako li je izgledala? Kako su svi oni izgledali? Odgovora nema. Ostao je zapaljen zajedno s njima tog kobnoga dana. Ostao je odgovor zatrpan negdje pod ruševinama starih trošnih kuća, pod crijepovima i urušenim stablima.

Izgubio se negdje u morbidnom mirisu paljevine. Sve ovo dočekalo je Janju po povratku iz planine. Strava i užas. Vjerojatno je očekivala da će joj djeca potrčati u zagrljaj, ali nisu. Ni toga dana, ni nikada više. Barem ne na ovom svijetu. Umjesto zagrljaja djece, obgrlila ju je tuga, njihov osmijeh zamijenile su suze, večernji razgovor s mužem zamijenio je gromoglasan muk. Čim je vidjela kuću, sve joj je bilo jasno. Znala je da ih je izgubila. Znala je da su spaljeni u ostacima njihove kuće. Mač boli probijao je njezino majčinsko srce. Ostati bez onoga najvrjednijeg … bez svoje dice. Što joj je bilo u glavi? Ne znam. Možemo samo pretpostaviti.

Sljedeće što znam je da se nakon tog užasnog prizora, nakon te horor scene uputila u selo Izbično majci i ocu. Mnogo je tu pitanja … kako je znala put? Koliko je trebala pješačiti? Kako je uopće zadržala zdrav razum i bistrinu? Od kuda je crpila snagu? Kako je izgledao susret s roditeljima? Opet možemo samo pretpostaviti da riječi nisu dovoljno jake za opisati taj susret. Vjerojatno samo zagrljaj bez riječi. Ratu tu nije bio kraj. Ni toga dana, ni te godine. Naime, s druge strane, u selu Donja Britvica živi Slavko sa svojom ženom Šimom i njihovih petero djece. Po dogovoru, Šima s ostalim ženama iz sela odlazi u Slavoniju za kukuruzom. Izbivala je jedan određeni period iz kuće, ali trebala se vratiti. Trebala. Nažalost to se nikada nije dogodilo. Poginula je na putu kući dok se nalazila u Sarajevu. Pogodila ju je granata bačena iz zraka i usmrtila ju na licu mjesta. Tako i Slavko ostaje sam sa svojih petero dice. I što im je ostalo? Iskusili su besmisao življenja. Slavko svojoj djeci pokušava nadoknaditi gubitak majke. Janja pokušava smoći snage živjeti. Iza Šime ostaje petero djece, 3 sina i 2 kćeri; Vlado, Bože, Marinko, Ljubica i Blagica. Najstarijem 10, a najmlađem djetetu tek 2 godine. I tako rat ubija Slavka i Janju koji su mislili da su preživjeli rat. Pucalo se i dalje, a njihovo jedino i najsnažnije oružje bila je krunica u rukama. Bolno im je bilo gledati kolonu ljudi, preživjelih obitelji koja pokušava očuvati goli život u nadi da će nekada na ruševinama svojih domova izgraditi bolju i sretniju budućnost. Istina je bila da su fizički preživjeli rat. No, što je bilo sa stanjem njihove duše? Kako li su izdržali toliko boli? Takve gubitke? Daj Bože da nikada ne mognemo razumjet. Međutim, Bog ih je nagradio zbog njihove vjere. I Bog nekada krivom crtom piše pravo. Tako je spojio i Janju sa Slavkom i njegovih petero djece. Kasnije su dobili još dvoje, Gojka i moju baku Dragicu. Prema bakinim riječima bili su kao jedno. S knedlom u grlu prisjeća se djetinjstva i govori kako nikada nije postojala razlika između njezinog rođenog brata Goje i polubraće i polusestara. “Ma svi smo mi bili k’o jedno eto, nikakve razlike. Mater jednaka bila i prema nas dvoje njezinih i ovih pet što nisu bili njezina krv. Ćaća isto tako. Nije tu ni bilo ovoga nas dvoje i njih petero. Bilo je samo nas sedmero. Odnosno nas devetero s materom i ćaćom. Svi jednaki. Nikada se mi nismo ni svađali ništa, Bogu fala, eto.”

Posljedicu rata ova obitelj osjetila je i kada je rat završio. Točnije, njihov sin Marinko osjetio ju je na vlastitoj koži. Dva brata čuvala su krave, jedan od njih našao je bombu koja je ostala iz rata. Ne znajući što je, počinje tući po njoj iz dječje znatiželje. Bomba se aktivirala i odnijela mu oči, ozlijedila ga po čitavom tijelu i tako ga obilježila za cijeli život. Bilo mu je 16 godina. Kako je rano ostao slijep, uvijek je morao imati nekoga pored sebe. Po bakinoj priči, u početku su to bili roditelji, no Janja ubrzo umire, Slavko nešto kasnije, pa brigu o njemu vode braća i sestre. Tu se ponovno očitovalo to jedinstvo o kojem mi je baka pričala. Još mi je nadodala kako se on uspio i školovati i cijeloga života raditi, kako ona kaže “kao da je imao oba zdrava oka”.

Bol i jauk koji su osjetili i doživjeli prenosi se na pokoljenja. O tome nam svjedoči susret obitelji na grobu Ilije, Ivana, Anice, Ivice, Milice, Anice i Janje nakon toliko godina. Pokojnoj Šimi, koja je život izgubila u dalekim ulicama Sarajeva, ni dandanas, nakon toliko godina ne zna se za kosti. A ne možemo ni zamisliti koliko ih još takvih ima. Koliko je god strašno stajati na grobu, znajući što se i kako događalo tih dana, još je strašnije ne imati grob nekoga voljenog. Nakon 80 godina na njihovom grobu stoje i mole se za njih njihova djeca, nikada upoznata braća i sestre, djeca njihove djece. Rodbina sa svih strana. Prizor koji u isto vrijeme ledi krv u žilama i daje nam nadu da njihovo trpljenje nije bilo uzalud. “Trpjet ćeš, a to trpljenje drugima će donijeti puno dobra.” Možda na prvi pogled nejasna rečenica, jer, zašto bi ijedno trpljenje bilo dobro. No sjetimo se Kristove muke na križu. Trpio je i istrpio za nas. I Njegovo trpljenje donijelo je nama puno dobra, donijelo nam je otkupljenje naših grijeha, donijelo nam je Vječni život. Trpljenje je neizbježno, a katolička nas vjera uči kako svako trpljenje ima smisla. I ono zbog grijeha, i ono zbog milosti. Trpljenje zbog grijeha ima smisla, jer nas dijeli od zla i privodi nas bliže Bogu. Trpljenje zbog milosti je, pak spasonosno i donosi spas i nama i našim bližnjima te je uvijek uključeno u Kristovo trpljenje. lsus nas svojom mukom nije oslobodio od trpljenja i smrti, već je učinio da nas oni ujedinjuju s njegovim otkupiteljskim djelom. U Svetom pismu Knjiga o Jobu temeljito razrađuje ovaj problem. Jobov slučaj nam pokazuje da također pravedni i nevini pate. Referirajući se na ove riječi, sveti Ivan Pavao II. napisao je: “Ako je istina da patnja ima smisla kao kazna kada je povezana s krivnjom, nije istina, naprotiv, da je svaka patnja posljedica krivnje i da ima aspekt kazne.” Zapravo, za Joba je njegova patnja značila kušnju njegove vjere, iz koje je izašao osnažen. U određenim situacijama, Bog nas kuša, ali uvijek nam daje milost da pobijedimo i traži način kako bismo mogli rasti u ljubavi, što je konačan smisao dobra. Mislim da je i njihovo trpljenje bilo tako. Ne kao kazna, više kao milost. Teško je povjerovati da smo u najvećoj milosti u trenucima najveće boli i patnje. No upravo tada sjedinjujemo se s onim Gore. I mislim da će naše trpljenje ili u ovom slučaju njihovo biti i za njihovo dobro. Ali samo ako tu bol prepustimo Bogu. Naša bol biti će manja, a naše suze biti će blagoslovljene. I tako ćemo lakše živjeti bez onih koji su nam “oduzeti” i samim time naš ponovni susret biti će konačno sjedinjenje i nastavak trenutka kada je sve stalo. Samo ovoga puta zauvijek.

Obitelj se sastala na njihovom grobu, a vjerujem da su svi oni čije kosti leže u tom grobu, ponovno negdje gore na okupu. Ponovno su svi skupa. A gore ne trebaju strahovati od rata, jer toga tamo nema. Sada ponovno uživaju beskonačnost i smisao ljubavi. Vjerujem i da su Janji u zagrljaj pohitali i muž i djeca nakon što im se pridružila na poljanama Raja. Vjerujem da je i Šima sa osmijehom dočekala svoga muža. Svi oni što su trpili s Ljubavlju, zavrijedili su ljepote beskraja. S Anđelima sada dijele stanovanje. Naša zadaća je da se za njih molimo, da ih se sjećamo i ne dopustimo da se ovaj zločin zaboravi. Na nama je i da oprostimo onima koji su im to učinili. Na nama je da budemo nastavak započetih priča svih onih čiji su životi nemilosrdno prekinuti tih dana i tih godina. Oni će živjeti i u ovom svijetu sve dok ih se mi budemo sjećali, za njih se molili i o njima pričali. Neka oni budu naše svjetlo u ponoru. Naša čežnja za Nebom.

Marija Soldo, učenica 4. razreda Srednje strukovne škole Široki Brijeg