Kad pogledamo sve svjetske programe nabave suvremenih podmornica prvo što nam padne u oči je kako, unatoč tehnološkom napretku, samo šačica država može samostalno projektirati i izgraditi podmornice. Bez obzira je li riječ o klasičnim dizel-električnim ili nuklearnim pogonskim sustavima, podmornice zahtijevaju iznimno visoku tehnološku bazu, podjednako u strojarstvu, elektrotehnici, elektronici, kemiji itd. Gradnja tako složenih plovila zahtijeva i specifičnu opremu i radnike osposobljene za specifične radne zadaće, što automatski znači da se i u najbogatijim državama gradnjom podmornica bavi jedno, najviše dva brodogradilišta. Uz to iz desetljeća u desetljeće razvoj suvremenih podmornica iziskuje sve veća ulaganja, što dodatno smanjuje broj brodogradilišta u tehnološki najrazvijenijim državama koji u njihovoj proizvodnji vide isplativ posao.

 

S druge strane, konstantno se povećava broj brodogradilišta koja, uz obilnu tehničku pomoć, mogu sastavljati podmornice. Riječ je o licencnim ugovorima gradnje podmornica po stranim projektima u kojima brodogradilišta u tehnološki manje razvijenim državama dobivaju manje zahtjevne poslove izrade sekcija trupa i na kraju finaliziranja podmornice. Iako se na taj način povećava uposlenost domaćih brodogradilišta i njihova tehnološka razina, upitna je isplativost takvih licencnih poslova. Tim prije što dosad nije bilo primjera da je ijedno od brodogradilišta uključenih u takav posao u međuvremenu uspjelo projektirati vlastitu klasu podmornica.

Iako je od početka devedesetih godina prošlog stoljeća blokovsko nadmetanje, i tome pripadajuća utrka u naoružanju, okončano, pomalo iznenađuje što se tržište podmornica kontinuirano povećava. Sve vodeće pomorske države nastavile su s intenzivnim razvojem podmornica, kako s dizel-električnim (klasičnim) tako i s nuklearnim pogonom. I dok se podmornice s klasičnim pogonom, potpomognuta AIP-om (vidi Hrvatski vojnik broj 149/150), razvijaju i grade istodobno za domaća i strana tržišta, razvoj i gradnja podmornica s nuklearnim pogonom još je uvijek isključivo ograničena na nacionalne projekte. S druge strane sve veći broj država koje žele osigurati ili steći status velesile (bar u svojim lokanim okvirima) najavljuje mogućnost razvoja i gradnje podmornica s nuklearnim pogonom.

Od raspada Sovjetskog Saveza do danas uloga podmornica s nuklearnim pogonom toliko se promijenila da su velike ratne mornarice (kao što su američka, britanska i francuska) morale pokrenuti razvoj novih klasa jurišnih nuklearnih podmornica prilagođene novim uvjetima djelovanja. Vrijeme djelovanja u oceanskim prostranstvima odavno je prošlo, pa se danas od suvremene podmornice (bez obzira na vrstu pogona) očekuje uspješno djelovanje u plitkim priobalnim vodama. Pritom lov na protivničke podmornice, pa ni uništavanje ratnih brodova, više nije primarna zadaća. Nove primarne zadaće su uništavanje ciljeva na obali i u dubini neprijateljske pozadine (ne misli se na napad balističkim projektilima s nuklearnim bojnim glavama), izviđanje i/ili obavještajno djelovanje, potpora specijalnim operacijama, pa čak i otkrivanje i uništavanje morskih mina. Nuklearne podmornice projektirane prije devedesetih godina prošlog stoljeća natrpane torpedima, protubrodskim vođenim projektilima i minama te prilagođene djelovanju u dubokim morima, teško su mogle odgovoriti novim zahtjevima.
Osim što su projektirane za djelovanje u drugom okruženju, velike jurišne (i balističke) nuklearne podmornice napravljene su tako da djeluju samostalno u skladu s primarnom zadaćom. Njihova najveća prednost bila je nevidljivost, a ona se mogla očuvati samo tako da što duže ostanu zaronjene na velikim dubinama. Odnedavno i to se je promijenilo toliko da se danas od zapovjednika podmornica traži da koordiniraju svoja djelovanja sa snagama na površini. Osim što to znači fundamentalnu promjenu načina djelovanja, zahtijeva i ugradnju novih komunikacijskih (uglavnom satelitskih) sustava koji mogu u vrlo kratkom vremenu prenijeti vrlo veliku količinu podataka. Kako bi pristnost podmornice i dalje ostala prikrivena ti sustavi moraju imati visok stupanj zaštite.

Ubrzani razvoj svih tehnologija donio je i nove borbene sustave, kao što su bespilotne letjelice i autonomna plovila (ronilice). Njihova je prednost tolika da će ne samo nove već i podmornice koje su u operativnoj uporabi u skoroj budućnosti dobiti te borbene sustave koji će im bitno povećati borbene mogućnosti. Osim promjene u načinu djelovanja, ti će sustavi donijeti i promjenu u načinu projektiranja novih podmornica jer njihova uporaba zahtijeva povelik prostor za čuvanje plovila i smještaj neophodnih elektroničkih sustava za upravljanje. Uz to uporaba autonomnih plovila i bespilotnih letjelica donijet će i potrebu za novim komunikacijskim sustavima kako bi se otkriveni podaci u realnom vremenu prenijeli krajnjem korisniku. Iako će uporaba autonomnih ronilica donijeti povećanje učinkovitosti u protuminskoj borbi i izviđanju uvijek se mora računati na mogućnost da i neprijateljska strana raspolaže sličnim sustavima, što će dovesti do razvoja i ugradnje sustava za njihovo otkrivanje i neutralizaciju.
U svakom slučaju, vrijeme samostalnog djelovanja podmornica u oceanskim dubinama ostalo je iza nas. Suvremeni će se zapovjednici podmornica morati suočiti sa zahtjevom da djeluju unutar umreženog ratišta i blisko koordiniraju sve svoje aktivnostima sa snagama na površini mora, na kopnu i u zraku.

Američki projekti
Sve spomenute promjene posebno su teško pogodile američke podmorničarske snage koje su u samo jednom desetljeću morale proći kroz sveobuhvatnu promjenu, koja je podjednako pogodila i jurišne i balističke podmornice.

Uz to američka ratna mornarica rabi isključivo podmornice na nuklearni pogon razvijene za djelovanja u velikim dubinama oceanskih prostranstava, a koje se teško “snalaze” u zatvorenim morima kao što je Perzijski zaljev.

Dodatni problem nastao je uslijed naglog smanjenja snaga. Od 1999. iz operativne je uporabe povućeno prvih trinaest jurišnih podmornica klase Los Angeles. Kako se nove podmornice grade sporije nego što se “Angelesice” otpisuju, dolazi do konstantnog opadanja broja operativnih podmornica. Po sadašnjim planovima obujma gradnje, koji se samo mogu smanjivati zbog povećanja troškova rata u Iraku, u sljedećih nekoliko godina broj operativnih jurišnih podmornica američke ratne mornarice smanjit će se na 42.

Do usporenja gradnje novih jurišnih podmornica došlo je zbog više razloga. Prvi je prekid gradnje podmornica klase Seawolf nakon što su dovršili tek tri podmornice od prvotno planiranih 29. Program gradnje podmornica klase Seawolf bio je jedan od prvih žrtava kraja hladnog rata. Iako iznimno borbeno učinkovite (i složene) te su se podmornice istodobno pokazale i preskupima da bi se gradile u novom odnosu političkih, gospodarskih i vojnih snaga. U pokušaju da se cijeli program spasi, posljednja izgrađena podmornica te klase – USS Jimmy Carter (SSN-23) izgrađena je po znatno promijenjenim planovima. Ugrađena je nova sekcija dužine 30 metara za smještaj ljudstva i opreme specijalnih snaga, ali i daljinski upravljivih i autonomnih ronilica, automatiziranih senzora itd. U odnosu na prve tri podmornice Seawolf klase istisnina je povećana s 9137 na 12 158 tona, a dužina sa 108 na 138 metara. Iako je Jimmy Carter tako postala višenamjenska podmornica, cijeli je program na kraju otkazan.

Zbog toga je 1998. započela gradnja prve podmornice klase Virginia (SSN-774) koja je donijela znatna poboljšanja u odnosu na klasu Seawolf, prije svega u smanjenju cijene. Uz to podmornice klase Virginia od početka su projektirane kao višenamjenske jurišne podmornice namijenjene djelovanju u plitkim priobalnim vodama i pružanju potpore specijalnim operacijama. Naknadni zahtjevi doveli su do ugradnje specifične opreme i sustava, kao što je mokra komora za devet ronioca, mogućnost nošenja ronilica za prijevoz pripadnika specijalnih snaga, dodatni spremnik na trupu koji će se moći nositi na svim podmornicama te klase, te veliko skladište za torpeda koje se može prilagoditi za smještaj 40 pripadnika specijalnih snaga i njihove opreme. Američka ratna mornarica preuzela je podmornicu Viginia 23. listopada 2005. U međuvremenu su dovršene podmornice USS Texas (SSN-775), preuzeta 9. rujna 2006., i podmornica USS Hawaii (SSN-776) preuzeta 5. svibnja ove godine.

Kako bi se osigurala prilagodljivost novim uvjetima djelovanja i zadaćama, ali i zadržala tehnološka prednost u odnosu na moguće protivnike, američka ratna mornarica planira neprekidan proces razvoja projekta podmornica klase Viginia. Tako će Batch 2, koji će krenuti od desete podmornice, dobiti znatna poboljšanja. Jedno će biti ugradnja novog nuklearnog reaktora koji će davati 30 do 50 posto više snage uz zadržavanje istih dimenzija i mase. Ugradit će se veći zapovjedni toranj novog (zaobljenog) oblika i veće zapremine u koji će se moći smjestiti dodatni sustavi kao što su daljinski upravljive i autonomne ronilice, dodatni senzori itd. Podmornice će dobiti i novi Conformal Acoustic Velocity Sonar. Podmornice Batch 2 dobit će i velik slobodni prostor na sredini trupa u koji će se moći smjestiti razna oružja (kao što su krstareći projektili) ili vozila (s ljudskom posadom ili bez nje). Potpuno električni pogonski sustav trebao bi se primijeniti na podmornicama Batch 2 ili najkasnije na Batch 3.

Iako je prvobitno planirana gradnja čak 30 podmornica klase Virginia, sadašnja brzina gradnje od samo jedne godišnje nije dostatna da zadovolji potrebe američke ratne mornarice. Zbog toga se već razvija New Nuclear Submarine Design. Gradnja prve podmornice po novom projektu planirana je za proračunsku godinu 2014.

Velika Britanija
Britanska ratna mornarica već duže vrijeme planira zamjenu za svoje jurišne nuklearne podmornice. Nakon što je program Future Attack Submarine (FASM), kojim se htjelo zamijeniti sedam podmornica klase Trafalgar, otkazan 2001., otvoren je prostor za daljnji razvoj klase Astute. Tom se klasom u početku htjelo zamijeniti samo podmornice klase Swiftsure koje su počele izlaziti iz operativne uporabe nakon samo 18 do 27 godina. Gradnja podmornice HMS Astute (S119) započela je potkraj 1999., a kobilica je položiena u siječnju 2001. Porinuta je 8. lipnja ove godine.

Očekuje se da će u ograničenu operativnu uporabu ući u siječnju 2009., što je kašnjenje od čak četiri godine. U gradnji su još dvije podmornice iste klase, a očekuje se i dodatna narudžba za tri ili četiri podmornice druge serije koje će zamijeniti najstarije podmornice klase Trafalgar, čiji se izlazak iz operativne uporabe kontinuirano odgađa od 2002. godine. Moguće je i da se naruči samo jedna podmornica druge serije, pa da se flota britanski jurišnih podmornica smanji s dvanaest (koliko ih je bilo 2003.) na samo sedam do osam.

Astute klasa samo je evolucija klase Trafalgar s povećanim kapacitetima za nošenje oružja (s 20 projektila i torpeda na 38). Uz to može nositi suhi hangar na krmenom dijelu trupa. Smanjen je i akustični potpis i poboljšane su borbene odlike. U odnosu na podmornice klase Trafalgar podmornice klase Astute imaju manju vršnu brzinu (29 u odnosu na 32 čvora).
Težeći da sa što manje novca dobije što više mogućnosti djelovanja, britanska ratna moranrica kroz koncept Maritime Underwater Future Capability (MUFC) nastoji u jednoj podmornici napraviti zamjenu za jurišne podmornice klase Trafalgar i Astute, ali i za balističke podmornice klase Vanguard. Ako uspije, MUFC će dati podmornicu s dosad neviđenom kombinacijom mogućnosti djelovanja jer će biti naoružana i balističkim projektilima velikog dometa s nukleranim bojnim glavama i krstarećim projektilima s klasičnom bojnom glavom smještenim u okomitim lanserima, protubrodskim projektilima i torpedima. Uz to, imat će kapacitete za prevoženje ljudstva i vozila specijalnih postrojbi. Prva podmornica iz MUFC programa trebala bi ući u operativnu uporabu 2020. godine. Međutim, iako bi ta višenamjenska podmornica donijela znatne uštede, njezin razvoj je po svemu sudeći preskup za britanski proračun. Zbog toga britanska ratna mornarica razmišlja o razvoju nove klase podmornica na osnovi klase Astute. Ta bi poboljšana Astute klasa dobila okomite lansere i dok za manja podvodna plovila.

Francuska
Francuska je ratna mornarica 22. prosinca prošle godine dobila 7,9 milijardi eura za gradnju šest jurišnih podmornica klase Barracuda kao zamjenu za šest podmornica klase Rubis (trenutačno najmanje jurišne podmornice s nuklearnim pogonom). Prva podmornica klase Barracuda trebala bi postati operativnom 2013. a zadnja 2022. Zanimljivo je da ta klasa nije razvijena na osnovi klase Rubis već kao kombinacija iskustava i rješenja s balističkih podmornica klase Le Triomphant i podmornica s klasičnim pogonom Scorpene (vidi Hrvatski vojnik broj 149/150). Visok stupanj automatizacije omogućit će posadu od samo 60 ljudi. Za usporedbu podmornice klase Rubis trebaju 70, klase Astute 98, a Trafalgar čak 130 članova posade. Ugrađivat će se i inovativni hibridni pogonski sustav, pri kojem će se za tihu vožnju rabiti isključivo električni pogon. Za postizanje vršne brzine od (samo) 25 čvorova rabit će se klasična kombinacija nuklearni generator-parna turbina. Borbeni će se komplet sastojati od kombinacije torpeda Black Shark, projektila Exocet SM39 i krstarećih projektila Scalp – sveukupno do najviše 24 komada.

Rusija
I dok su se zapadne mornarice, bar one opremljene nuklearnim podmornicama, borile s problemima rekonstrukcije svojih snaga i prilagodbe novim uvjetima djelovanja, ruska se ratna mornarica borila da preživi. Raspad Sovjetskog Saveza za novonastalu je rusku ratnu mornaricu značio kronični nedostatak novca za održavanje već postojećih kapaciteta, pa je svaka ideja o mogućoj gradnji novih podmornica bila ravna fantastici. Iako su, bar na papirima, u gradnji imali podmornice u tri različite klase, njihovo je porinuće i dovršenje konstantno odgađano. Tek se je u posljednjih pet godina rad na novim ruskim nuklearnim podmornicama ozbiljnije ubrzao. Tako je ponovno započela gradnja podmornice po Projektu 949B (klasa Antej/Oskar) čija je kobilica položena još 1994. Primopredaja nove podmornice planirana je za ovu godinu te će zamijeniti podmornicu K414 Kursk uništenu u nesreći u kolovozu 2000. U fazi završetka su i dvije podmornice iz Projekta 971 (klasa Bars/Akula). Kobilica prve postavljena je još 1986. i dosad je završena tek 75 posto. Kobilica druge postavljena je 1993. i dovršena je 50 posto. Međutim, velika je mogućnost da se te dvije podmornice, koje imaju znatna poboljšanja i smanjen akustički potpis, zapravo dovršavaju za indijsku ratnu mornaricu.
Osim tih podmornica koje su u operativnu uporabu ušle još u vrijeme Sovjetskog Saveza ruska ratna mornarica ima u gradnji i potpuno novu podmornicu Severodinsk (Projekt 885 – klasa Yasen/Granay). Kobilica za novu podmornicu postavljena je u prosincu 1993., ali je gradnja zaustavljena 1996. U međuvremenu je gradnja obnovljena i podmornica je, po nekim izvorima, već porinuta te bi se primopredaja trebala obaviti do kraja ove ili početkom iduće godine. Iako se o Severodinsku zna vrlo malo, vjeruje se da je riječ o višenamjenskoj podmornici velikih borbenih mogućnosti, znatno većih u odnosu na klasu Victor-III na kojoj se navodno temelji. Naoružanje navodno obuhvaća osam torpednih cijevi koje su pomaknute više prema sredini broda kako bi se u pramcu dobio prostor za velik kuglasti niskofrekventni aktivno/pasivni sonar. Na srednjem dijelu trupa nalaze se okomiti ili zakošeni lanseri za 24 projektila SS-N-27 Alfa. Vjeruje se da se u svakom lanseru nalaze tri projektila, onako kako su krstareći projektili Tomahawk smješteni u silose prerađenih podmornica klase Ohio. Postoje glasine da su u tijeku razrade planova za više različitih inačica i da se jedna podmornica gradi za stranog naručitelja.

Indija
Indijska ratna mornarica radi na razvoju svoje prve podmornice na nuklearni pogon još od 1974. Program je poznat kao Advanced Technology Vessel (ATV). Kako bi stekli potrebna praktična iskustva s uporabom nuklearne podmornice od siječnja 1988. do siječnja 1991. unajmili su rusku podmornicu Project 670A Skat (klasa Charlie I). Na toj je podmornici indijska mornarica obavila i svoje prvo lansiranje protubrodskog projektila ispod površine.

U međuvremenu je, uz pomoć ruskih stručnjaka, razvijen i prvi indijski nuklearni reaktor namijenjen uporabi na brodovima. Baziran je na ruskom reaktoru VM-5 koji se rabi na podmornicama klasa Akula, Sierra i Oscar, a može dati do 190 MW snage. Trenutačno se obavljaju testiranja pripadajućih parnih turbina i reduktora. ATV će vjerojatno biti derivat nastao na osnovama ruskih planova Projekt 885 ili Projekt 971 s istisninom od oko 6500 tona. Isto tako najavljeno je da će napraviti četiri do šest podmornica od kojih će prva postati operativna 2020. godine. Mnogi zapadni izvori tvrde kako je cijeli projekt u ozbiljnoj krizi i kako zasad ne postoje naznake da će doći do ozbiljnijeg napretka. Zbog toga je indijska ratna mornarica odlučila unajmiti dvije ruske podmornice klase Akula, djelomično kako bi ojačala svoje mogućnosti djelovanja u Indijskom oceanu, a djelomično kako bi stekla dodatno iskustvo u uporabi nuklearnog pogona.

Kina
Kineska ratna mornarica ima bogato iskustvo s gradnjom i uporabom nuklearnih podmornica. Gradnja prve jurišne podmornice s nuklearnim pogonom započela je još potkraj šezdesetih godina prošlog stoljeća, a porinuta je 26. prosinca 1970. Od tada je izgrađeno pet podmornica klase Han (Type 091) koje se baš i nisu pokazale najpouzdanijima. Zbog toga je kineska ratna mornarica pokrenula gradnju podmornica klase Shang (Type 093). Projektiranje je obavljeno uz obilnu tehničku pomoć stručnjaka iz ruskog Rubin Desing Bureaua, pa se zbog toga vjeruje da je kao osnova poslužio projekt Victor-III.

Radovi na prvoj podmornici započeli su 1994., a porinuta je u prosincu 2002. Druga je podmornica porinuta godinu dana kasnije. Iako se obje podmornice već dugo testiraju, još uvijek su obavijene velom tajne, pa se tako ne znaju ni najosnovniji podaci. Zapadni obavještajni izvori navode kako su obje podmornice u operativnoj uporabi, a da postoje planovi za gradnju sljedećih tri ili četiri. U međuvremenu su se pojavile i informacije (potkrepljene fotografijama modela) o razvoju unapređene klase Shang označene kao Type 093G.

Tomislav JANJIĆ