Kad su u studenom 1917. boljševici u ruskom Petrogradu svrgnuli privremenu vladu Aleksandra Kerenskog i proglasili sovjetsku vlast na području ukinutog Ruskog Carstva, jedna od najprečih političkih zadaća, koje je pred sebe postavila nova, revolucionarna elita, definirana je kao “raskrinkavanje imperijalističkog karaktera” l. svjetskog rata, ne bi li se vlade zaraćenih zemalja, osramoćene u očima svojih izigranih podanika, nekako potaknule da sjednu za pregovarački stol i dogovore primirje, ako ne i trajan prestanak neprijateljstava

Jasnu i upečatljivu potkrepu tvrdnji da su “vlastodršci svih zemalja razbojnici” (V. I. Lenjin) komunistička vlada pronašla je u pozamašnom broju tajnih sporazuma, sklapanih i potpisivanih daleko od očiju javnosti, očaja i jada bojišta i bojišnica, među starim i novim saveznicima, u svrhu definiranja mahom agresivnih vojno-političkih ciljeva, strateškog razgraničavanja sfera interesa i pobjedničkog dijeljenja ratnog plijena.
U zakulisnim igrama “tajne diplomacije”, što će je povjesničari nadolazećih desetljeća opisivati kao podmuklu specifičnost l. svjetskog rata i kriza koje su mu prethodile, prepoznao je, nekako istodobno, i američki predsjednik Thomas Woodrow Wilson istinski uzrok njegova neizbježnog izbijanja, označivši poništavanje njihovih rezultata temeljnim preduvjetom za uspostavu trajnog i pravednog mira. “Uvjeti mira neka budu javni i stvoreni na javnim raspravama; ne smije biti nikakvih tajnih međunarodnih utanačenja, pače diplomacija treba vazda raditi iskreno i pred čitavom javnošću”, glasila je prva točka povijesnog obraćanja američkom Kongresu, u kojem je Wilson 8. siječnja 1918. izložio svoj “program svjetskog mira”.

Tajni dogovori i nagodbe
Sporazumi pronađeni u pismohranama ruskog ministarstva vanjskih poslova bacali su sasvim novo svjetlo na zamršen tijek l. svjetskog rata, iako u krajnjoj liniji nisu postigli željeni cilj, baš kao ni Wilsonovi napori da predstavnike vlada zaraćenih strana okupi za konferencijskim stolom. Da ironija bude veća, tajni sporazumi, kakve, prema riječima komunističkih ideologa, vlast, oslonjena na revolucionarni potencijal radništva, s obzirom na svoj klasni karakter nije mogla sklapati, otpratit će Sovjetski Savez tek nekoliko desetljeća kasnije u pakao ll. svjetskog rata. S druge strane, ni mirovna konferencija održana 1919. u pariškim predgrađima Versaillesu, Saint-Germaineu, Trianonu, Neullyju i Sevresu, na kojoj je, u skladu s idejama formuliranim u 14 točaka Wilsonova programa, trebala biti uređena politička budućnost poratnog svijeta, neće uspjeti do kraja utišati odjeke tajnih dogovora i nagodbi, koji će još godinama muklo odzvanjati u glavama vojne i političke elite kako pobjedničkog, tako i poraženog bloka.
Iako je njihovo objavljivanje u imperijalističkim krugovima žestoko napadano, dok ih je znatan dio građanskog tiska jednostavno ignorirao, tajni sporazumi iz ruskih arhiva naići će na velik interes globalne javnosti. “Naši državnici sustavno su uvjeravali svijet da smo u ratu sudjelovali zbog nesebičnih ciljeva, da nismo željeli ničiji teritorij i da se nismo borili za njegovo osvajanje i pripajanje. Bilo bi dobro za naše ljude da kritički prouče sporazume kao komentar tih mudrih intencija”, napisat će tako britanski političar i jedan od osnivača Unije za demokratsku kontrolu – nadstranačke organizacije među čijim se ciljevima između ostalog nalazilo sprečavanje tajne diplomacije – Charles Trevelyan u svom predgovoru engleskom prijevodu “Tajnih sporazuma i pogodbi” (London, 1918.), napominjući ujedno da njihov integralni tekst, premda je posrijedi opće vlasništvo, u Velikoj Britaniji nisu objavile nijedne dnevne novine, s izuzetkom lista Manchester Guardian.
“Građanski političari i novinari u Njemačkoj i Austro-Ugarskoj vjerojatno će se potruditi da izvuku profit iz objavljivanja dokumenata, u nastojanju da diplomaciju Središnjih sila prikažu u što povoljnijem svjetlu”, upozorit će, pak, u povodu objavljivanja “Tajnih sporazuma” prvi sovjetski ministar vanjskih poslova Lav Trocki dodajući kako je svaki napor u tom smjeru unaprijed osuđen na propast iz dva razloga: “Prvo, mi smo odlučili da u najkraćem roku objavimo tajne dokumente koji će u potpunosti razotkriti diplomaciju Središnjih sila, drugo, a to je ključna točka, metode tajne diplomacije međunarodne su baš kao i imperijalistička grabežljivost. Kad njemački proletarijat revolucionarnim metodama dođe u posjed tajni svoje vlade i njenih kancelarija, napravit će od njih dokumente jednake onima koje mi sad objavljujemo.”

“Rat je nastavak politike, ali politika se također nastavlja tijekom rata”, zaključuje vođa ruske boljševičke revolucije Vladimir Iljič Lenjin u svom tekstu o separatnom miru, što će ga njegova vlada 1917. potpisati s Njemačkim Carstvom: “Njemačka s Bugarskom i Austrijom ima tajne sporazume o raspodjeli plijena i nastavlja tajne pregovore o toj temi. Rusija je imala tajne sporazume s Engleskom, Francuskom itd. i svi su se oni odnosili na pljačku i otimačinu, otimanje njemačkih kolonija, pljačkanje Austrije, podjelu Turske itd.” No, da se Lenjinov spektakularni povratak u Rusiju nakon Februarske revolucije, kao i trijumf njegove stranke u Oktobarskoj, nerijetko također tumači kao rezultat tajnog “deala” s njemačkim političkim vrhom, zainteresiranim za rasterećenje na Istočnoj fronti, pritom baš i nije sasvim nevažan detalj.
Da je tajne diplomacije u oba ratna tabora bilo u izobilju, opće je poznat podatak, kao i da se sporazumi, ponude i pogodbe zaraćenih vlada često nisu ograničavali tek na vlastite saveznike. Tako će, primjerice, kriza izazvana “aferom Sixto” – neuspjelim pokušajem bečkog dvora da s francuskim vlastima početkom 1917. isposluje separatni mir na štetu njemačkog saveznika – zapečatiti propast Austro-Ugarske monarhije, dok će “Londonski sporazum” iz 1915. – kojim su isprva neutralnoj Italiji, kao nagrada za pristupanje Antanti, obećani brojni teritorijalni ustupci – još dugo po okončanju rata izazivati duboke političke krize i pothranjivati netrpeljivost među narodima. Među tajnim sporazumima iz zbirke ruskog ministarstva vanjskih poslova, objavljivanim od prosinca 1917. do siječnja 1918. u devet tomova, nalaze se, između ostalog, sporazum između Austro-Ugarske i Italije o zaposjedanju i podjeli Albanije iz 1913., sporazum između njemačkog cara Wilhelma II. i ruskog cara Nikolaja II. iz 1905., sporazum između Velike Britanije i Rusije o Carigradu, Bosporu, Dardanelima i Perziji iz 1915., sporazum s Italijom iz 1915., sporazum o podjeli azijskog dijela Turske iz 1916., te mnogi drugi tajni dokumenti, kao i niz diplomatskih nota i pisama tajnog karaktera, mjerodavnih, s pozicije svojih autora, za budućnost poraženih zemalja nakon rata.
Sovjetska vlada, odlučna da prekine rat i raskine rusko savezništvo sa zemljama Antante, proglasila je nevažećim sve sporazume koje je potpisala ili prihvatila carska Rusija. Prikupljanje građe nije, međutim, proteklo bez problema jer je nakon Oktobarske revolucije u Rusiji uslijedio opći štrajk činovnika i državnih službenika, koji je zamalo zaustavio sav javni život u zemlji. “Čuli smo da su štrajkovi u ministarstvima polučili prve učinke”, bilježi američki novinar John Reed u svom kapitalnom reportažnom djelu “Deset dana koji su potresli svijet” (1919.): “Svaka mjera boljševika u nastojanju da preuzmu vlast nailazila je na otpor. Trocki je otišao u ministarstvo vanjskih poslova; činovnici su odbili da ga priznaju. Zaključali su se, a kad su vrata silom otvorena, podnijeli su ostavke na svoja mjesta. Trocki je zatražio ključeve arhiva, koji su mu predani tek nakon što su dovedeni radnici da silom otvore brave. Na to se ispostavilo da je Neratov, bivši zamjenik ministra vanjskih poslova, nestao s tajnim sporazumima. (…)

Objava
Sovjet narodnih komesara donio je, doduše, odluku o objavljivanju tajnih sporazuma, ali Neratov, činovnik kojem je ta zadaća povjerena, nestao je i ponio dokumente sa sobom. Vjerojatno su se već nalazili u britanskom poslanstvu.”Tek kad su okolnosti po boljševike postale nešto povoljnije, nastavlja Reed, “u strahu od narodnog gnjeva, koji je izazvao svojim bijegom, Neratov se vratio i predao dokumente Trockom, koji ih je počeo objavljivati u Pravdi, uzbudivši time čitav svijet.” Mir, pravedan i demokratski, kakav je boljševička vlast zahtijevala u svom prvom službenom dokumentu – “Dekretu o miru” iz studenog 1917. – ostat će, međutim, puka iluzija.
“Mir”, napisat će Trocki 1936. u svom eseju “Kuda ide Francuska?”, “značio je 1917., u jeku rata, borbu protiv svih patriotskih stranaka, od monarhista do menjševika, zahtjev za objavom tajnih sporazuma i revolucionarna mobilizacija vojnika protiv nadređenih i organizacija bratimljenja na fronti. Mir je značio borbu protiv njemačkog i austrijskog militarizma s jedne i Antante s druge strane.”
Ulazak carske Rusije u rat na strani Antante nije bio motiviran tek solidarnošću s napadnutom Srbijom, već i pozamašnim teritorijalnim aspiracijama prema Turskoj. Tako će tajnim sporazumom između Rusije, Velike Britanije i Francuske 1915. Rusiji biti priznato pravo na prisvajanje Carigrada, te morskih tjesnaca Bospora i Dardanela, dok će Rusija zauzvrat poduprijeti slične teritorijalne pretenzije Velike Britanije u Perziji, također na teret Turskog Carstva. Tako će u memorandumu, upućenom veleposlanicima Velike Britanije i Francuske ruski ministar vanjskih poslova Sazonov kao poželjni ishod rata definirati rusku aneksiju “grada Carigrada, zapadne obale Bospora, Mramornog mora i Dardanela; južne Trakije do linije Enos-Media; obale Male Azije od Bospora do rijeke Sakarije; otoke u Mramornom moru; te otoke Imbros i Tenedos” i izraziti spremnost poštivanja specijalnih prava Francuske i Velike Britanije na spomenutim područjima. Među uvjetima pod kojima su Francuska i Velika Britanija blagoslovile ruske aspiracije nalaze se, uz jamčenje specijalnih prava, “priznavanje Carigrada kao slobodne luke za prolaz robe (…) i slobodnog prolaza kroz morske tjesnace (…), zaštita muslimanskih svetih gradova i priznavanje muslimanskog suvereniteta u Arabiji”, te uključenje neutralne zone u Perziji, nastale na temelju rusko-britanskog sporazuma iz 1907., u britansku utjecajnu sferu.

Londonski sporazum
Tajnim sporazumom, što ga je 26. travnja 1915. u Londonu sklopila s Velikom Britanijom, Francuskom i Rusijom, Italija se, između ostalog, također obvezala na priznavanje muslimanskog suvereniteta nad islamskim svetištima u Arabiji. Isprva na strani Središnjih sila, a od izbijanja rata neutralna, Italija je “Londonskim sporazumom” pristupila Antanti, dobivši zauzvrat zajamčeno pravo na prisvajanje Trentina, Južnog Tirola, Trsta, općina Gorica i Gradiška, Istre, Sjeverne Dalmacije, brojnih otoka na jadranskoj obali, albanske Valone, dvanaest otoka na obali Male Azije; udio u podjeli azijske Turske; izgledan dodatak kolonijalnim posjedima u Africi; te udio u isplati ratnih odšteta. Ostatak austro-ugarske obale Jadranskog mora trebao je, prema sporazumu, biti podijeljen između Hrvatske, Srbije i Crne Gore, ne bi li se Austro-Ugarska u potpunosti odvojila od mora. Također, sugerirana je podjela Albanije između Italije, Crne Gore i Srbije. Budući da je Italija prihvatila obvezu objave rata svojim nekadašnjim saveznicima, Velika Britanija i Francuska obvezale su se pružati Italiji pomorsku potporu, sve dok “austrougarska mornarica ne bude uništena ili ne nastupi mir.” Na posljetku, od Italije je zatraženo da, uz potporu Antante, ne dopusti predstavnicima Svete Stolice nikakve diplomatske inicijative usmjerene na uspostavu mira, ni druge korake koji se tiču rata, uključujući sudjelovanje u radu mirovnih konferencija.
U proljeće 1916. između Velike Britanije, Francuske i Rusije sklopljen je tajni sporazum o “sferama utjecaja i teritorijalnim preuzimanjima” u azijskoj Turskoj. Dok je Velika Britanija u početku podupirala tursku teritorijalnu cjelovitost, obećavši da će je i dalje poštivati, ostane li Turska u ratu neutralna, neočekivano pridruživanje Osmanskog Carstva Središnjim silama iz temelja je promijenilo situaciju. U ožujku 1915. britanska vlada pristala je na rusku aneksiju Carigrada, morskih tjesnaca i drugih turskih područja, ponudivši još u istom mjesecu Grčkoj vilajet Aiden u azijskom dijelu Turske, ako smjesta stupi u rat. U travnju Velika Britanija, Francuska i Rusija priznaju Italiji pravo da “u slučaju podjele Turske dobije dio jednak njihovima u Mediteranskom bazenu, to jest onom njegovom dijelu koji graniči s turskom provincijom Adalijom”. Svega godinu dana kasnije sklopljen je sporazum o konačnoj podjeli Turskog carstva, prema kojem Rusiji pripadaju “provincije Erzerum, Trebizond, Van i Bitlis, kao i područja u južnom dijelu Kurdistana”, Francuskoj obalni pojas Sirije, vilajet Adana i teritorij omeđen na jugu linijom Aintab-Mardin do buduće ruske granice, a na sjeveru linijom Ala-Dagh-Zara-Egin-Kharput”, Velikoj Britaniji “južni dio Mezopotamije s Bagdadom, te luke Haifa i Akka u Siriji”, dok će se “u zoni između francuskog i britanskog teritorija ustrojiti konfederacija arapskih država ili nezavisna arapska država”.

“Sykes-Picot” sporazum
Podjelu Bliskog istoka između Velike Britanije i Francuske dogovorili su još u studenom 1915. francuski diplomat Georges Picot i njegov britanski kolega Mark Sykes. Prema tajnom sporazumu “Sykes-Picot”, potpisanom 16. svibnja 1916., utvrđeno je između ostalog da se područje, koje će se kasnije nazvati Palestinom, stavi pod međunarodni nadzor. Sporazum se po mišljenju mnogih suvremenika nalazio u izravnom proturječju s “Prepiskom Hussein – McMahon” (1915.-1916.), razgovorima između britanskog visokog komesara za Egipat Henryja McMahona i šerifa Meke Husseina ibn Alija o političkoj budućnosti arapskih zemalja, u kojoj su arapski nacionalisti vidjeli jamstvo za stvaranje arapske države, nakon što su uz britansku potporu digli ustanak protiv osmanskih vlasti. Dok je potonjim dogovorom trebala biti osigurana pomoć arapskog stanovništva u borbi protiv Turske, prvi je poslužio kao pretpostavka za “Balfourovu izjavu” (1917.), koja je američke Židove trebala potaknuti da podupru ulazak u rat SAD-a. Iako je od samog početka izazivala kontroverze, “Balfourova izjava”, nazvana po pismu u kojem britanski državnik Arthur James Balfour poznatog cionista Lorda Edmonda Jamesa Rotschilda obavještava kako “vlada Nj. Veličanstva blagonaklono gleda na uspostavu nacionalne domovine za židovski narod u Palestini, te će učiniti sve što je u njenoj moći da mu olakša ostvarenje tog cilja, uz puno poštivanje građanskih i religioznih prava ne-židovskih zajednica u Palestini”, ući će 1922. u mandat na upravljanje Palestinom, koji će Liga naroda povjeriti Velikoj Britaniji, te indirektno utjecati i na stvaranje države Izrael na tlu britanskog mandatnog područja.

Tajni sporazum između sila Antante i Rumunjske
Tajnim sporazumom između sila Antante i Rumunjske od 16. kolovoza 1916. Rumunjskoj, koja je isprva bila neutralna, ne bi li se potom ipak uključila u rat protiv Austro-Ugarske, jamči se pravo na Transilvaniju do rijeke Tise, Bukovinu do rijeke Prut i Banat. Pregovori, započeti 1914., zastali su zbog rumunjskog gospodarskog približavanja Austro-Ugarskoj nakon okupacije Srbije i ulaska Bugarske u rat, no nastavljeni su 1916. i uspješno okončani, iako su ruski vojni krugovi upozoravali da je Rumunjskoj zajamčen teritorijalni ustupak koji bitno nadilazi njeno sudjelovanje u ratnim operacijama, ali i da bi jaka Rumunjska, “s obzirom na svoje nacionalne snove u Besarabiji i na Balkanu”, u budućnosti jedva bila prijateljski naklonjena Rusiji. Trećeg srpnja 1916. sklopljen je, pak, tajni sporazum između Rusije i Japana, kojim su se dvije države usuglasile da neće tolerirati politički utjecaj treće zemlje, neprijateljski raspoložene prema Rusiji ili Japanu, u Kini, već će u slučaju napada treće zemlje na Kinu zajednički vojno intervenirati. Članak 6. tajnog sporazuma između Rusije i Japana izričito glasi: “Ovaj sporazum držat će se u potpunoj tajnosti pred svakim, osim pred dvjema zemljama potpisnicama.”
Novim određenjem zapadnih i istočnih granica Njemačke nakon poraza u ratu bavi se tajni sporazum sklopljen je u veljači 1917. između Francuske i Rusije. Dok se Rusija obvezuje da će poduprijeti Francuski zahtjev za Alzaško-lotrinškom oblašću i dolinom rijeke Saar, dok će ostala njemačka područja na lijevoj obali Rajne biti u potpunosti odvojena od Njemačke i njezina političkog i gospodarskog utjecaja, te udružena u autonomnu državu pod francuskom dominacijom, Francuska vlada Rusiji jamči punu slobodu djelovanja pri određivanju vlastitih granica s Njemačkom i Austro-Ugarskom. Zanimljivo je da u tajnom telegramu ruskog ministarstva vanjskih poslova upućenom 24. veljače 1916. francuskoj vladi, kao jednom od dokumenata koji su prethodili sklapanju sporazuma, između ostalog stoji: “Od posebne je važnosti insistirati na izdvajanju poljskog pitanja iz međunarodne diskusije i onemogućiti sva nastojanja smještanja budućnosti poljske u sferu jamstava i nadzora velikih sila.” U komentaru engleskom prijevodu “Tajnih sporazuma i nagodbi” citirat će se, pak, riječi predsjednika Wilsona, koji je 22. siječnja 1917. pred američkim Senatom između ostalog izjavio: “Smatram gotovom činjenicom (…) da se državnici svih zemalja slažu kako treba postojati jedinstvena, nezavisna i autonomna Poljska.” Sporazum o izmjenama njemačkih granica u korist Francuske i Rusije sklopljen je sredinom veljače 1917. Ni mjesec dana kasnije u Rusiji je izbila Februarska revolucija i car je abdicirao.

U sjeni tajne diplomacije
Iako je “mir bez pobjednika”, za koji se zalagao Wilson, izričito nalagao poništavanje svih tajnih sporazuma i uvođenje načela javnosti u buduću diplomatsku aktivnost svjetskih vlada, mirovne konferencije i pregovori, koji su uslijedili po okončanju neprijateljstava 1918., i dalje su se vodili u sjeni tajne diplomacije, čiji su dogovori i obećani ustupci uvelike otežavali određivanje granica novonastalih država. Nažalost, i u međuratnom razdoblju tajni sporazumi, dogovori i paktovi bitno su obilježili sumornu političku stvarnost planeta, urodivši novim podjelama, napetostima i nelagodom, te na posljetku i neviđenim užasima ll. svjetskog rata.

Boris PERIĆ