Ministarstvo hrvatskih branitelja raspisalo je i prošle godine natječaj za najbolju priču o Domovinskom ratu, na koji se ponovno javio velik broj učenika. I ovaj je natječaj pokazao zanimanje djece za tematiku vezanu uz Domovinski rat, što je još jedna potvrda tog iznimno poticajnog projekta. Na natječaj su se drugi put javili i učenici srednjih škola iz Bosne i Hercegovine koje izvode nastavu prema nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku. U ovom broju donosimo petu od priča učenika iz Hrvatske koje su osvojile jednu od šest ravnopravnih trećih nagrada

Svjetla su se ugasila, a ti se bojiš mraka. Netko tamo, presjekao je žice. Ne zvuči strašno dok žice ne zamijeniš za živote. Četvrti prosinac, devedes’ prva, kako da zaboraviš? Daj da te podsjetim, tata, koliko si jak.

U Privlaci ti je ostalo sve, lipa pod penđerom i miris bakine kujinje. Bakina kujinja je vjerojatno već pala, ali miris je ostao utkan u zadnje krpe što ste sa sobom ponijeli. A što je s lipom? Hoće li te njen miris dočekati kada se vratiš, hoćeš li nastaviti svoje djetinjstvo ili ćeš zauvijek imati 15 godina? Sjećaš li se, tata, bistrog Bosuta i mosta sa kojeg si svakodnevno hranio životinje? Privlački most je porušen, Bosut obojen krvlju, ali rat ne staje. Nemaš interneta da provjeriš što su to brigade i postrojbe koje baka spominje, premlad si da shvatiš kakva je to Pirova pobjeda 105. hrvatske brigade. Vraćaš se kući, tvoji koraci zvučali su kao tihi šapat, no u grudima je buktala oluja osjećaja, čekajući da otkrije istinu. Kuću ćete ponovno izgraditi, tata. Dom je ono što zauvijek ostaje na istom mjestu. Sunčeve zrake lagano su klizile preko zaraslih staza kao da su dodirivale srce ove opustjele zemlje, pružajući joj novi dah života. Napokon si se vratio u mjesto koje je nekad bilo ognjište tvog doma. Sjećam se kako si mi govorio da ti je srce kucalo brže, a oči su bile ispunjene nadom i strahom. Hodao si kroz ruševine prošlosti, prema budućnosti koju si samo naslućivao.

A onda, u tom moru sjećanja, primijetio si nešto što je osvojilo tvoju dušu. Između krhotina, kroz splet granja i usahlih cvjetova, provirila je tvoja lipa. Dandanas stoji ispred prozora, umorna, ali živa. Svjetlost može probiti i najtamnije oblake. Kažu da je lipa simbol Slavena – u njoj smo i dalje ostali složni, nije podvrgnula ljudskoj pohlepi. Njena ljepota bila je poput svjetionika u tami, obećavajući nadu usred pustoši. Bosut, rijeka koja je nekad nosila priče i snove, sada je tekla tiho, nosila je tuge i nadanja.

Njene vode, nekada svjedok plovidbe i veselja, sada su bile ogledalo razorenih obala i srca koja su se borila za obnovu. Pamtim tvoju rečenicu kako ti se tlo pod nogama treslo od težine prošlosti. Ali usred te tišine, primijetio si nešto što te zapanjilo – skupina ljudi kako se okuplja, neumorno radeći na obnovi. Kroz suze koje su ti navirale na oči, promatrao si njihovu predanost, njihovu snagu, njihovu volju da se dignu iz pepela kao feniks. Shvatio si da Bosut nije samo rijeka, već duša zajednice koja nikada nije odustala od nade. Bosut je ostao, nijednom se ne predajući, uvijek noseći u sebi snagu da se iznova rodi baš kao i privlački most. Sjećaš li se vlaka i prvog pogleda kada si stigao? Sada istim tim vlakom dolazim ja, iz nekih sretnijih i ljepših krajeva, zahvaljujući Herojima i tebi Tata! Da bar nisi morao tako brzo odrasti, da sam barem bila tamo u sretne dane i s tobom trčala po livadama i brala tvoje najdraže cvijeće. Da si bar te devedeset prve mogao odigrati koju rundu nogometa sa prijateljima iz susjedstva. Znam da se oni nisu vratili, tata… Ali ostali su zauvijek djeca, i žive u tebi, tu, danas. Možda u drugom životu zaigrate skrivača i skrivate se iz zabave, a ne iz straha od granata.

Možda u drugom životu budeš dijete, tata.

Andrijana Lamešić, učenica 4. razreda Gimnazije Matije Antuna Reljkovića, Vinkovci