U organizaciji Zapovjedništva Američke kopnene vojske za Europu (US Army Europe) i njemačkog Bundeswehra, od 10. do 12. svibnja moćni su se gusjeničari nadmetali na poligonu “Grafenwöhr” na jugoistoku Njemačke. Na natjecanje imena Strong Europe Tank Challenge predstavnike su poslale vojske šest članica NATO-a

U ljeto 2013. svjetskim se medijima proširila vijest o vojnom natjecanju održanom u Rusiji. Tenkovski biatlon, nadmetanje posada tenkova četiriju zemalja, Rusije, Bjelorusije, Armenije i Kazahstana, s tenkovima T-72B bilo je zanimljivo i široj publici, a popratio ga je niz relevantnih svjetskih medija. Nije to bilo tako samo zbog natjecateljske draži i međunarodnog prestiža, nego i zbog samih tenkova koje se usuđujemo nazvati najatraktivnijim kopnenim oružnim sustavima. Natjecanje podrazumijeva stazu dugu od 15 do 20 km koju svaki tenk mora proći u najkraćem vremenu, pogađajući zadane mete i prelazeći vodene, brdske i druge prepreke.
U svakom slučaju, da je ideja dobra pokazala je 2014., kao i prošla godina, kad se broj zemalja koje su poslale posade popeo na 12, a potom na 13. U Rusiju su na natjecanja stigle i posade kineske Narodnooslobodilačke vojske s vlastitim tenkom Type 96A, pa i one iz zaista udaljenih zemalja poput Angole, Kuvajta, Nikaragve i Venezuele. I dalje su svi, osim Kine, koristili sedamdeset dvojku, a ruske su posade sve tri godine nadmoćne. Još nakon prvog natjecanja iz Rusije je stigao poziv članicama NATO-a, posebno SAD-u, da na natjecanje pošalju svoje tenkove i posade. No, ukrajinska kriza i zahladnjenje odnosa spriječili su realizaciju takve priredbe, pa iako ga Rusija naziva svjetskim prvenstvom, biatlon teško može prihvatiti takav globalni kompliment.

Vodovi, a ne posade
Prije nešto više od mjesec dana mediji širom svijeta prenijeli su novu vijest: i članice NATO-a održale su svoje tenkovsko natjecanje. U organizaciji Zapovjedništva Američke kopnene vojske za Europu (US Army Europe) i njemačkog Bundeswehra od 10. do 12. svibnja moćni su se gusjeničari nadmetali na poligonu “Grafenwöhr” na jugoistoku Njemačke. Na natjecanje imena Strong Europe Tank Challenge predstavnike su, osim dviju zemalja organizatora, poslale i Danska, Italija, Poljska i Slovenija. Naizgled slično ruskom, NATO-ovo natjecanje ipak se od njega razlikuje. Iako s razumljivom crtom nadmetanja, riječ je ipak o savezničkim zemljama. Stoga je njemački brigadni general Markus Laubenthal povodom natjecanja rekao da je iznimno bitno da zbog razvoja sposobnosti vojske zajedno vježbaju sa svojim tenkovima te da jedino vježba i integracija podižu interoperabilnost i povjerenje za uspjeh u međunarodnim operacijama. Tank Challenge, za razliku od ruskog biatlona, nije natjecanje tenkovskih posada i pojedinačnih tenkova, nego tenkovskih vodova. Svaki se, uz pripadajuću posadu, sastojao od četiriju tenkova, a sve su zemlje natjecateljice poslale po jedan vod, osim SAD-a koji je imao dva. Uz uporabu tenkova, pripadnici vodova su kao pješaci morali pokazivati i temeljne vojničke vještine. Vodovi su se rotirali unutar tri glavne skupine događaja i mogli osvojiti najviše 1000 bodova. Posade su tenkovima provodile napadne i obrambene operacije, uključujući paljbu i manevriranje. Bila je tu i pješačka orijentacija koja je uključivala gađanje iz pješačkog naoružanja, identifikaciju prijateljskog ili neprijateljskog vozila, vuču vozila u uvjetima simuliranog napada kemijskim sredstvima, reakciju na improviziranu eksplozivnu napravu, zbrinjavanje i evakuaciju ranjenika…

Nastavak prekinute tradicije
Za razliku od ruskog natjecanja na kojem se koristi samo T-72, na poligonu “Grafenwöhr” zemlje natjecateljice predstavile su se vlastitim tenkovima. Njemačka je koristila svoj moćni Leopard 2A6, Danska i Poljska nešto stariju inačicu Leopard 2A5, SAD Abrams M1A2 SEP, a Italija domaći Ariete. Slovenija je sudjelovala s tenkom M-84 što je bilo zanimljivo s obzirom na to da je vjerojatno bila riječ o prvom susretu istočne i zapadne tenkovske tehnologije na takvom natjecanju.
Bez obzira na svu promociju zajedništva, interoperabilnosti i obuke, medijima je ipak najzanimljivija bila objava pobjednika. Bio je to vod iz 8. planinske bojne njemačke 12. oklopne brigade za kojim su slijedile Danska i Poljska. Dakle, uz ključne vojničke vještine bio je to i pravi trijumf tehnologije Leoparda.
Strong Europe Tank Challenge zapravo je nastavak prekinute tradicije. Naime, NATO je do završetka hladnog rata redovito priređivao slična natjecanja koja su i tad predstavljana kao sredstvo za promicanje natjecateljskog duha, ali i druženja, zajedničkih sposobnosti i interoperabilnosti tenkista Saveza. Najpoznatije natjecanje bilo je Canadian Army Trophy, koje je održano 17 puta između 1963. i 1991. Sve je počelo jednostavnim ogledima posada u gađanju iz tenkovskih topova, da bi završilo natjecanjima vodova s više tenkova u složenijim simuliranim borbenim uvjetima, sličnim onima na ovogodišnjem natjecanju. Mjesto natjecanja uz “Grafenwöhr” znao je biti i poligon “Bergen-Hohne” na sjeveru Njemačke, najveći u toj zemlji, a broj sudionika (zemalja, postrojbi i tenkova) varirao je. Kad se pogleda popis pobjednika, najuspješnija je sa šest trofeja bila Njemačka (pet puta kao Zapadna Njemačka), po tri naslova imaju Belgija i Ujedinjeno Kraljevstvo, dva Kanada i Nizozemska, a jedan SAD. Potonji podatak mogao bi biti iznenađujući, no SAD se priključio natjecanju tek 1977. godine.

Počelo je s Pattonom
Na pobjedničkim je popisima vrlo zanimljivo pratiti razvoj tehnologije. Od 1963. do 1968. Belgija je uzela svoja tri trofeja s tenkom M-47 Patton, a Ujedinjeno Kraljevstvo i Kanada od 1965. do 1967. na trima su natjecanjima dominirali s Centurionima. Nakon što je Ujedinjeno Kraljevstvo 1970. osvojilo jedini naslov vozeći Chieftain, koji je izveden od Centuriona, krenula je dominacija zapadnonjemačkih i kanadskih Leoparda 1 (na šest natjecanja do 1983.) i njemačkih te nizozemskih Leoparda 2 (tri od četiri naslova između 1985. i 1991.). U pobjednički niz njemačke tehnike umiješao se jedino SAD s Abramsom 1987. godine. Vrijedi spomenuti da se posade i drugi timovi u nekim prilikama (tj. na pet zadnjih natjecanja) nisu natjecali samo kao predstavnici svojih oružanih snaga, nego i tadašnjih NATO-ovih zapovjedništava. U povijesti natjecanja je, dakle, šest nabrojenih zemalja slalo svoje predstavnike, a Canadian Army Trophy zaključen je početkom devedesetih, vjerojatno i zato što je Kanada povukla svoja vojna zapovjedništva sa Starog Kontinenta. 

Više sudionika i tenkova?
Činjenica da je NATO obnovio tenkovsko natjecanje vrlo je zanimljiva i privlačna svima koji prate vojsku i vojnu tehnologiju. Prvo je izdanje već privuklo veliku pozornost medija, a YouTube se užario od desetaka tisuća pregleda onih koji žele vidjeti razne objavljene snimke s natjecanja na poligonu “Grafenwöhr”. Dakle, organizatori su pogodili sa svojom inicijativom i vjerojatno će natjecanje samo napredovati po broju zemalja sudionica te različitih tipova tenkova. To je izvrsna najava ne samo za NATO, koji se predstavlja kao čvrsta i moćna organizacija blisko povezanih saveznika, nego i za pojedinačne zemlje koje tako mogu popularizirati vojni poziv. Nadalje, u uzbudljivom su natjecanju vjerojatno najviše uživale posade koje su imale priliku pokazati sve što znaju i odmjeriti se sa svojim kolegama. Koliko vojnici entuzijastički pristupaju takvim događajima vidjeli smo krajem prošle godine i u OSRH, kad je bojna Pume Gardijske motorizirane brigade organizirala natjecanje posada borbenih vozila pješaštva BVP M-80. Iznimno su zainteresirani i proizvođači tenkova, dakle tvrtke iz obrambene industrije koje predstavljaju svoja tehnička dostignuća. Trostruka pobjeda Leoparda 2 bila je najbolja, a besplatna reklama za Kraus-Maffei Wegmann i Rheinmetall. Naravno, najzanimljivije bi bilo veliko, pravo svjetsko natjecanje, koje bi barem formalno izrodilo najbolji tenk, posadu i/ili vod na svijetu. No, ako je uopće moguće, pričekat će neka mirnija vremena…

Domagoj VLAHOVIĆ, Foto: USAREUR