Jedna od najbogatijih i politički najstabilnijih država na svijetu šezdesetih je godina dvadesetog stoljeća bila uzdrmana terorističkom kampanjom u pokrajini Quebec. Teroristički pokret FLQ je tijekom šezdesetih izveo više od dvije stotine terorističkih akcija koje su kulminirale otmicom dvojice političara u listopadu 1970. Iako je Kanada bila na najboljem putu da se pretvori u Sjevernu Irsku ili Baskiju, odlučna politika kanadske vlade ipak je odvela Quebec u drugom smjeru

Većina od 6,8 milijuna stanovnika najveće kanadske provincije Quebec potječe od francuskih doseljenika i govori francuskim jezikom. Točnije, njih osamdeset posto ili 5,6 milijuna su francuskog podrijetla, dok je još oko milijun kanadskih građana francuskog podrijetla rasuto u frankofonim enklavama izvan Quebeca. Okruženo engleskom većinom, frankofono kvebečko stanovništvo oduvijek je nastojalo održati vlastiti etnički identitet i kulturološku osobnost. Najučinkovitiji način očuvanja francuskog identiteta u anglosaksonskom moru sjevernoameričkog kontinenta bila je borba za političku autonomiju koja je prerasla u traženje nezavisnosti za Quebec. Prva francuska naselja u Quebecu osnovana su još u šesnaestom stoljeću, da bi ih Pariškim sporazumom iz 1763. Francuska predala Velikoj Britaniji. Quebec je oduvijek imao visok stupanj autonomije u Kanadi, no iako se ideja nezavisnosti stoljećima provlačila kroz kvebečku povijest, nikada se nije našla blizu ostvarenja. Sredinom dvadesetog stoljeća većina je kvebečkih političkih stranaka podupirala koncept cjelovite Kanade, dok je jedina značajna politička skupina koja je zagovarala odcjepljenje Quebeca bio Pokret za nacionalnu nezavisnost, koji je na izborima 1966. osvojio tek šest posto glasova.

Početak terorističke kampanje
Tijekom šezdesetih godina među manjim dijelom kvebečkog stanovništva formiran je stav da politička samostalnost Quebeca ne može više biti osigurana ustavnim i političkim metodama, već nasilnom borbom. Godine 1963. osnovana je Fronta za oslobođenje Quebeca (FLQ), zamišljena kao krovni pokret koji okuplja jedanaest manjih revolucionarnih skupina. Osnivač FLQ-a bio je belgijski revolucionar Georges Schoeters, koji je ubrzo nakon osnivanja FLQ-a bio zatvoren. FLQ je brzo počeo s terorističkim akcijama postavljanjem bombi na mete za koje se smatralo da imaju stratešku važnost za središnju vlast ili su jednostavno bile doživljavane kao simboli britanske dominacije. FLQ je bio povezan s većinom tadašnjih terorističkih skupina u svijetu, a prema nekim izvješćima dio pripadnika FLQ-a prošao je obuku u obučnim kampovima PLO-a u Jordanu. Tijekom 1963. godine FLQ je podmetnuo nekoliko bombi na nekoliko vojnih postrojenja u engleskom dijelu Montreala, a 1964. poduzima niz pljački kojima se trebao prikupiti novac za financiranje pokreta. U idućim godinama FLQ je izveo bombaške napade na Sveučilište McGill i Montrealsku burzu te kuću tadašnjeg montrealskog gradonačelnika Drapeaua. Kao gorljivi protivnici američkog imperijalizma, jedna od ćelija FLQ-a planirala je i uništenje Kipa slobode u New Yorku, no na vrijeme je osujećena u namjeri. Do kraja šezdesetih godina FLQ je izveo više od dvije stotine različitih terorističkih akcija, no s druge strane su i kanadske snage sigurnosti razbile nekoliko ćelija FLQ-a i zatvorile znatan broj njezinih pripadnika. U listopadu 1970. izvedena je najznačajnija i najpoznatija akcija FLQ-a uopće. Teroristi FLQ-a su 5. listopada kidnapirali britanskog tajnika za trgovinu Jamesa Crossa, a nekoliko dana kasnije druga skupina FLQ-a otela je kvebečkog ministra rada Pierrea Laportea. Događaj je dobio naziv “Listopadska kriza” i prerast će u jedan od najtežih trenutaka novije kanadske povijesti. FLQ je u zamjenu za oslobađanje talaca tražio da politički manifest FLQ-a bude objavljen u kanadskim medijima te da zatvoreni pripadnici pokreta budu oslobođeni iz kanadskih zatvora. Kanadske vlasti su udovoljile prvom dijelu zahtjeva terorista, no odbijaju osloboditi pripadnike FLQ-a. Međutim, ništa manje važno bilo je donošenje kontroverznog Zakona o ratnim mjerama, čime je de facto proglašeno ratno stanje u zemlji. Zakon je bio predviđen za slučaj izvanrednih prilika kao što je Listopadska kriza i drastično je ograničavao građanske slobode u zemlji u takvim prilikama, čime je navukao bijes liberalnih snaga u Kanadi. U pomoć snagama sigurnosti pozvana je kanadska vojska te sljedećih dana ulicama Montreala kreću vojne ophodnje. U traženju terorista uhapšene su stotine ljudi za koje se sumnjalo da imaju veze s FLQ-om. Na poslijetku se kriza približila rješenju, nakon što je početkom prosinca 1970. kanadska policija otkrila skrovište FLQ-a gdje se nalazio sakriven britanski tajnik Cross. Cross je kroz pregovore s teroristima uspješno oslobođen u zamjenu za otvaranje slobodnog prolaza teroristima za bijeg do Kube. Međutim, ministar Laporte nije imao sreću kao njegov britanski kolega jer ga je druga skupina FLQ-a, koja ga je držala za taoca, već ranije ubila.

Rasplet krize
Nakon opsežne istrage kanadske su vlasti tijekom 1970. godine uspjele pohapsiti vođe otmice i vodstvo FLQ-a. Laporteove ubojice su osuđene na doživotni zatvor, dok se skupina koja je pobjegla na Kubu kasnije dobrovoljno vratila u zemlju i suočila s kanadskim pravosuđem. Početkom 1971. godine FLQ je prestao postojati kao učinkovita teroristička organizacija. Događaji iz listopada 1970. i Laporteovo ubojstvo izazvali su šok u kanadskoj javnosti. Iako je sedamdesetih narasla potpora separatizmu, zbog čega je na izborima za kvebečku skupštinu 1976. pobijedila Parti Quebecois s četrdesetak posto glasova, zbivanja iz 1970. godine trajno su učvrstila protivljenje većine stanovnika Quebeca borbi za nezavisnost terorističkim sredstvima. Ideja odvajanja Quebeca od Kanade i dalje je atraktivna među velikim dijelom stanovnika provincije, no najznačajniji pokušaj odcjepljenja ustavnim sredstvima putem referenduma održanog 1995. godine propao je tijesnom pobjedom pristaša jedinstvene Kanade.

Fronta za oslobođenje Qebeca
Fronta za oslobođenje Quebeca (Front de Liberation du Quebec – FLQ) počela je djelovati 1963. godine. FLQ se ideološki temelji na marksizmu te je pod snažnim utjecajem protukolonijalnih pokreta u Alžiru, Kubi i Vijetnamu. Pokret je na vrhuncu moći brojao oko 150 članova podijeljenih u više odvojenih ćelija, dok je još oko dvije tisuće ljudi bilo uključeno u aktivnu potporu skupini. Godine 1969. pokret se rascijepio na dvije frakcije, koje su ipak zajedno surađivale u otmici ministra Laportea.

Hrvoje BARBERIĆ