Pad Berlinskog zida nije samo simbolično označio početak pada i raspada komunističkog bloka već je označio početak promjena koje su se dešavale, u potaji, ispod površine međunarodnih društvenih zbivanja te davanje međunarodnim odnosima nove dimenzij

Prema profesoru dr. Radovanu Vukadinoviću međunarodne odnose možemo najkraće definirati kao “..oznaku stanovitog područja međuljudskih odnosa, ili pak kao znanost koja se bavi istraživanjima tog područja.” (Radovan Vukadinović, Međunarodni politički odnosi,Zagreb 1980.,str. 2-6.) U političkom pogledu, zajednička akcija zapadnih saveznika protiv Iraka (1990. godine) i sintagma Georga Busha, “novi svjetski poredak” trebali su biti pokazatelj novih i kvalitativnih promjena u međunarodnim odnosima i međunarodnoj zajednici.
U toj akciji trebala se pokazati snaga i spremnost većine zemalja svijeta da zajednički nastupaju i da se postave kao jedinstvena skupina koja dijeli zajedničke principe i interese.
Nakon Pustinjske oluje, koja je dobila potporu UN-a u jednom od prvih pokušaja sustavnijeg raščlanjivanja novog svjetskog poretka, McNamare je izradio određenu kategorizaciju standarda i vrijednosti koje trebaju biti odrednice u postavljanju novog svjetskog poretka.
Novi sustav međunarodnih odnosa trebao bi:
• svim zemljama pružiti jamstva protiv agresije
• kodificirati i postaviti sredstva za zaštitu prava svih manjina i etničkih grupa unutar država
• stvoriti mehanizme za rješavanje regionalnih konflikata bez unilateralne akcije velikih sila
• obvezati velike sile na prekid pomaganja jedne od strana u konfliktu
• povećati tehničku i znanstvenu pomoć zemljama u razvoju
• zaštititi globalni okoliš.

Prema McNamare, R.S., The Changing Nature oh Global Security and Its Impact on South Asia, Council on Non Proliferations, Washington, Dec., 1992, str. 4.
Polazeći od analize pojedinih od ovih odrednica, očito je da one čine splet novih sigurnosnih, demokratskih, ekonomskih i ekoloških odrednica, koje se sve zajedno postavljaju kao dio zajedničkog pristupa suvremenom svijetu u kojem živimo.
Inzistiranje na pružanju jamstva sigurnosti svim zemljama može se shvatiti kao pledoaje za izgradnju čvrstog sustava kolektivne sigurnosti koji bi mogao imati svoje središte u UN-u. Djelotvornom akcijom UN-a sve članice bi mogle računati na jamstva, ali isto tako i na dobivanje konkretne pomoći u slučaju potrebe, što bi svakako znatno ojačalo postojeći sustav zacrtan na Povelji UN-a. S druge strane, kada bi se ovaj element tumačio restriktivno, tada bi se moglo ustvrditi da bi u nekom unipolarnom svijetu jamstva možda došla do unipolarnog lidera – SAD ili pak regionalnog sustava sigurnosti, koji bi bio izgrađen u pojedinim regijama, u osloncu na unipolarnog lidera.
Inzistiranje na poštovanju prava manjina i etničkih grupa dio je američkog pristupa ljudskim pravima i shvaćanju da nema demokratskih međunarodnih odnosa bez unošenja dimenzije ljudskih prava. Uostalom, i pad blokova kao i novi odnosi otvorili su prostor za ugradnju svih onih odredbi koje štite ljudska prava i koja su postala jedan od temelja na kojima se grade novi postkomunistički međunarodni odnosi.

U izgradnji sustava regionalne sigurnosti krije se, prema McNamari, želja koju su brojne administracije praktički pokušavale realizirati izgradnjom takvih koncentričnih regionalnih krugova koji će biti kadri samostalno rješavati pitanja sigurnosti. Oslonjeni o SAD takvi mehanizmi trebali bi djelovati samostalno, ali uvijek u tijesnoj koordinaciji sa SAD-om, što bi imalo dvostruko pozitivne učinke. Na jednoj strani, jačale bi se mogućnosti regionalnog okupljanja a, s druge strane, umanjivala bi se potreba većeg američkog djelovanja izvan naznačenih glavnih euroazijskih parametara projekcije američke sile.

Traženje da velike sile ne pomažu državama u sukobu, odnosno da se ne zauzimaju za jednu od sukobljenih strana, pokušaj je da se spriječi polariziranje odnosa među velikim silama i njihovo eventualno okupljanje na nekoj razini koja bi mogla biti nepovoljna za američke interese. Stoga bi svako prepuštanje rješavanja problema regionalnim tijelima, koja ionako moraju biti čvrsto vezana uz SAD, trebalo jamčiti da neće dolaziti do nekih novih podjela u vrhu svjetske politike, niti pak da će doći do izgradnje nekog sustava koji bi mogao eliminirati temelje onog poretka kojega želi izgraditi Amerika.

Profesor dr. Radovan Vukadinović prosuđuje da je temeljno pitanje novog svjetskog poretka vezano za označavanje strukture, vodeće sile ili institucije i određivanja pravila ponašanja. U teorijsko-modelskom pogledu on razlikuje četiri modela: vodeća uloga UN-a, pentagonalno djelovanje pet velikih sila (SAD, EU, Japan, Kina i Rusija), policentrizam s primatom SAD-a i međuovisnost država koje bi ojačale te izmijenile ovlasti organizacije. (Vukadinović, R., Međunarodni politički odnosi, Zagreb 1998., str. 246).
Kao što je vidljivo iz prezentiranih promišljanja evidentno je da novi svjetski poredak ima neke svoje vrijednosti i aktere koji bi trebali djelovati u skladu s traženim vrijednostima, odnosno normama.

Samom sintagmom novi svjetski poredak inzistiralo se zapravo na novim vrijednostima tog poretka što je vidljivo iz jednog dijela Bushove rečenice: “svijet posve drukčiji od onog kojeg smo poznavali,” (Address Before a Joint Session od the Congress on the Persian Gulf Crisis and the Federal Budget Deficit, September 11, 1990) što znači da zajedništvo treba zamijeniti podijeljenost, mir – ratove, sloboda – ropstvo, vladavina prava – anarhiju, ravnopravnost čovjeka, naroda i države – njihovu neravnopravnost, sigurnost ? nesigurnost.
O svim tim elementima trebali bi voditi računa akteri tog poretka koje čine, prema iznesenim promišljanjima, važnije svjetske države: SAD, Rusija, Kina, EU i Japan koji prema “realpolitičkim” promišljanjima imaju često neke svoje državne interese koji su različiti od univerzalnih vrijednosti za koje se svi deklarativno zalažu.
Raspadom tzv. socijalističkog sustava nestala je velika vojna, politička, ideološka i ekonomska napetost, a time je političko sučeljavanje spušteno na nižu razinu u kojoj je teško zamisliti uporabu nuklearnog oružja u odnosima velikih sila. Iako su razvijene nove opasnosti uz pojavu nuklearnog oružja u vojnim arsenalima manjih država, i to poglavito onih koje se nalaze izvan svjetskog poretka ili su na njegovom rubu, ipak je ta opasnost marginalnoga karaktera i svakako da je nemjerljiva s nekadašnjom mogućnošću totalnog rata i totalnog uništenja.
Ekonomske različitosti koje su se nekada manifestirale između Istoka i Zapada, u njihovu stalnom nadmetanju prihvaćanjem modela slobodnog tržišta na Istoku i ulaskom bivših socijalističkih zemalja u bolan proces tranzicije, također su izgubile na svom značenju.

Istodobno je i ideološki faktor međunarodnih odnosa promijenio svoje vrijednosti. Umjesto nekadašnjeg permanentnog nadmetanja Istok – Zapad, odnosno socijalizam – kapitalizam, završetkom Hladnog rata i prestankom postojanja Istočnog bloka nestao je socijalizam na europskim prostorima. Umjesto podijeljenog svijeta, raspolućenog ideološkim pripadnostima, stvoren je novi svjetski poredak koji je snagom novih sadržaja zahvatio i Zapad i nekadašnji Istok, te zemlje u razvoju kao i malu skupinu zemalja koje se još uvijek izjašnjavaju kao socijalističke. Ta jedinstvenost suvremenog svijeta u sadržajima koji ga prožimaju jasno pokazuje da, unatoč svim razlikama koje postoje među državama, glavna opasnost opstanku dolazi od ljudskog djelovanja. Nepostojanje izvanjske opasnosti kao i neke velike unutarnje podijeljenosti koja je nekada imala nuklearno oružje kao stalan instrument moguće uporabe zamijenjeno je danas ipak novim opasnostima koje najavljuju svoje dugotrajno postojanje. Siromaštvo, prevelika populacija u nerazvijenim zemljama, sve brojniji ekološki izazovi i razni oblici terorizma postaju glavne opasnosti oko kojih se svjetski entitet, odnosno novi svjetski poredak mora organizirati želi li izbjeći katastrofu u budućnosti.

Uz te prijetnje, koje su najvidljivije u onom velikom krugu zemalja koje ulaze u zonu nestabilnosti, glavna karakteristika razvijenog svijeta više nije obilježena nekim blokovskim znacima, već njegovim sve bržim razvojem. Postmoderno društvo, koje se nalazi na vrhu hijerarhije današnjih međunarodnih odnosa, razvija se u duhu globalizacije, individualizacije i ubrzanog tehnološkog napretka koji stvara uvjete za stalno širenje komunikacija i novih znanja. U uvjetima globalizacije znatne vojne moći i geografskog faktora relativizirano je u odnosu na ekonomski faktor, znanje, ljudski i ekonomski potencijal neke države u procesu osiguravanja, širenja i zadržavanja moći u svjetskom sustavu. Globalne političke, ekonomske i sigurnosne strukture ulaze u drukčije oblike međunarodnih odnosa koji se temelje i na geoekonomskoj paradigmi.

Procesi globalizacije usmjereni su u različita područja i sfere društvenog života na svim razinama. Preko multinacionalnih kompanija, svjetskih financijskih institucija (MMF, Svjetska banka), različitih političkih, vojnih, trgovinskih, tehnoloških i drugih integracija globalizira se kapital, financije, tržište, tehnologija, provodi se nametanje vrijednosti liberalne demokracije (zapada) kao univerzalnih vrijednosti za cijeli svijet. Takvi procesi doveli su do pojave otpora mnogih zemalja u svijetu, a posebno onih zemalja koje pripadaju drugim, ne zapadnim, kulturno-civilizacijskim društvima. Analizirajući određene postavke američkog sveučilišnog profesora Samuela P. Huntigtona u njegovom djelu “Sukob civilizacija”, jasno se uočava i činjenica da se svijet integrira i prema kulturno-civilizacijskim vrijednostima. Analizirajući evoluciju konflikata u modernom svijetu od Francuske revolucije do Hladnog rata i danas, Huntigton predviđa sukob civilizacija kao posljednju fazu u evoluciji konflikata u modernom svijetu. (Huntington Samuel P. Sukob civilizacija, 2002.). Prema prethodno navedenoj tezi o mogućnosti sukoba civilizacija u budućnosti, te uzevši u obzir stvarne procese u svijetu, nameće se pomalo i objektivno pitanje: idu li SAD na stvaranje novog svjetskog poretka procesom globalizacije kako bi svijet pripremale za eventualni budući sukob civilizacija? U kontekstu navedenih globalizacijskih procesa možemo govoriti i o globalizaciji terorizma na određenim razinama odnosno o globalnoj prijetnji terorizmom.

Međunarodna sigurnost
Današnji procesi internacionalizacije i globalizacije društva unutar mnogih sfera života dovode u pitanje mnoge klasične postulate na kojima se temeljio tradicionalni koncept suvereniteta nacionalne države, a time i tradicionalni koncept nacionalne sigurnosti (tradicionalni koncept podrazumijeva potpunu kontrolu nacionalne države nad njezinim teritorijem, prirodnim resursima, stanovništvom). Takvi procesi neizbježno su dovodili do pojave i stvaranja novih koncepata sigurnosti kako pojedinih država, tako i globalne međunarodne zajednice, pa je tako došlo do stvaranja i novog koncepta međunarodne sigurnosti i njezinog sve većeg značenja u procesima globalizacije. U takvim uvjetima (pokušaji stvaranja novog svjetskog poretka nakon pada Berlinskog zida, završetka Hladnog rata, raspada Varšavskog pakta i eliminacije ravnoteže snaga bipolarnog tipa) sigurnost sve više dobiva multidimenzionalni karakter, odnosno koncept.

Međunarodnu sigurnost u najopćenitijem smislu možemo promatrati kao sigurnost međunarodne zajednice bilo globalne ili regionalne. Ona ne predstavlja samo zbroj nacionalnih sigurnosti, nego ona ujedno znači i usvajanje određenih vrijednosti u međunarodnim odnosima, kao i u odnosima u državi. Nacionalno preživljavanje, u međusobno sve ovisnijem svijetu, moguće je prihvaćanjem i usvajanjem općeprihvatljivih vrijednosti na kojima se uređuju međusobni odnosi međunarodnih subjekata.
Nacionalne sigurnosne politike suvremenih država u vrijeme trajanja Hladnog rata bile su orijentirane na “strategiju ravnoteže snaga”. Bit navedene strategije kao mehanizma osiguravanja mira i sigurnosti u međunarodnim odnosima, bila je da države očuvaju svoju sigurnost na način da ograničavaju moć druge države. Završetkom Hladnog rata pristupilo se iznalaženju novih koncepata i mehanizama osiguravanja mira i sigurnosti u međunarodnoj zajednici. Uzevši u obzir kompliciranost i slojevitost međunarodnih odnosa, globalizacijske procese, stanje vojnopolitičkih, gospodarskih i drugih odnosa među državama, ta zadaća nije ni malo lagana i proces uspostave novih sigurnosnih mehanizama i instrumenata u navedenim okolnostima je u tijeku preko transformacije postojećih sigurnosnih sustava i izgradnje novih. (Kalinić Pavle: Teror i terorizam, Jesenski i Turk, Zagreb, 2003. str. 20.).

Terorizam i politika
Napad terorista na ciljeve u New Yorku i Washingtonu 11-og rujna 2001. ostavio je dubokog traga na Sjedinjene Države. No napad na Madrid 11-og ožujka nije pogodio samo Španjolsku, nego i cijelu Europu. Posebno se to odnosi na politiku jer nema sumnje da je napad zamišljen tako da utječe na španjolske parlamentarne izbore. Deset bombi koje su aktivirane na madridskim prigradskim vlakovima ubile su 200 ljudi i ranile gotovo 1500. No one su učinile i više. Mnogi analitičari su u prvim ocjenama ishoda izbora ocijenili da je strašan teroristički napad na Madrid snažno utjecao na parlamentarne izbore.

Ipak, dojam da su teroristi utjecali na političku sudbinu jedne velike europske zemlje teško je posve ukloniti. Pogotovo zato što je gotovo izvjesno da su vođe terorističkih skupina mogle zaključiti da je njihova akcija u političkom smislu bila uspjeh, a povlačenje španjolskih trupa izravna posljedica njihovog terorističkog napada. Nije presudno to što možda nemaju pravo jer ako su zaključili da su postigli politički cilj terorističkim napadom, pokušat će to ponoviti. Zato su stručnjaci za terorizam strahovali da bi neki od slijedećih napada u Europi mogao imati sličan cilj: utjecaj na političko opredjeljenje neke od ključnih europskih zemalja. Nije pritom bitno što misle politički analitičari, već što su zaključili oni koji pripremaju terorističke napade. A oni bi lako mogli poželjeti da sličan “uspjeh” kao u Španjolskoj ponove na drugom mjestu kada i ako im se pruži prilika.
I prije stupanja na dužnost, a pogotovo poslije ulaska u vladinu palaču, novi španjolski premijer Zapatero je svojih europskim sugovornicima čvrsto obećao da će Španjolska nastaviti borbu protiv terorizma. On je čak najavio formuliranje “europskije vanjske politike” svoje vlade, a borbu protiv terorizma svrstao među prioritete svog kabineta. Njegov ministar vanjskih poslova Miguel Angel Moratinos izjavio je u razgovoru za Inter Press Service “modificiranje antiterorističke strategije” i “aktivniju ulogu Španjolske u Europi na zajedničkom bojištu protiv terorizma”.

Mnogi španjolski političari i stručnjaci čvrsto su uvjereni da njihova zemlja i pod novom vladom nastavlja zajedničku borbu protiv terorizma.
Političke proklamacije ipak nisu ostale samo slovo na papiru. Na terenu praktične borbe Španjolska nastavlja tijesnu suradnju s drugim zemljama, a posebno sa susjedima, Italijom i Francuskom. Španjolski suci sudjelovali su na “samitu o teroru” u Milanu zajedno s talijanskim kolegama, gdje su razrađivani pravni aspekti terorizma kako bi se tužiocima i sucima olakšalo pripreme za suđenja teroristima i njihovim pomagačima. Ova suradnja Italije i Španjolske počela je poslije masakra u Casablanci 2003., jer su marokanski istražitelji otkrili veze terorista u obje ove zemlje.

Komentator britanskog Guardiana Ian Black najbolje je objasnio potrebu europskih stručnjaka da surađuju u borbi protiv terorizma. “Europljani razumiju da su suočeni s nečim nepoznatim”, te ocjenjuje da europsko iskustvo sa teroristima iz Baskije, Sjeverne Irske, grupe Baader Meinhof ili Crvenih Brigada ne pomaže mnogo u borbi protiv novog vala terorizma”. Black ih naziva “džihadistima” i kaže da su stvorili veliku transnacionalnu mrežu u sjeni koja nema ni čvrste baze ni sponzora u nekoj vladi, pa ju je to teže locirati i identificirati. “Da bi se uspješno borila protiv ove prijetnje Europa mora ostati ujedinjena” zaključuje Gijs De Vries, prvi dužnosnik koji je imenovan na položaj “sigurnosnog koordinatora” Europske unije. On je imenovan na samitu u Bruxellesu koji je i bio sazvan kako bio reagirao na madridski napad. Upravo je stvaranje tog novog posla u EU bio i prvi korak zajedničke obrane od terorizma. Kasniji događaji (London) samo su potvrdili crne slutnje i predviđanja analitičara da je Europa iduća meta globalnog terorizma.

Božo VUKASOVIĆ