USS Katahdin bio je još jedan projekt koji je pokrenuo utjecajni admiral. Rezultat je brod koji ni izdaleka nije ispunio očekivanja. Srećom, u ovom slučaju nije bilo ljudskih žrtava

U doba starih Grka, Rimljana, Etruščana, Egipćana i drugih povijesnih naroda Sredozemlja jedan od najlakših načina potapanja neprijateljskog broda bio je da se svojim brodom zaletite u njega toliko jako da mu oštetite trup te da potone. To se činilo pramcem, koji je bio konstrukcijski ojačan, a ponekad i zašiljen da bi lakše prodro u drveni trup. Tako je počela gradnja namjenski projektiranih ratnih brodova koji su u pramcu imali uglavnom metalno ojačanje zvano rilo (engl. ram). Rilo je s pojavom brodskog topništva potpuno izgubilo na važnosti. Bilo je jednostavnije i sigurnije pokušati potopiti neprijatelja topovskom paljbom nego zalijetanjem. Doduše, nije da i poslije nije bilo primjera probijanja. Čak i u hrvatskim pomorskim krajevima: u Viškoj bitki 20. srpnja 1866. austrougarska fregata SMS Erzherzog Ferdinand Max zaletjela se u talijansku fregatu Re d’Italia i potopila je. Doduše, i prije udara Re d’Italia bila je teško oštećena snažnom paljbom više austrougarskih ratnih brodova. Udar broda SMS Erzherzog Ferdinand Max samo je ubrzao njezino uništenje.

Možda je upravo izvješće o Viškoj bitki potaknulo američkog kontraadmirala Daniela Ammena (1820. – 1898.) na osmišljavanje potpuno nove vrste ratnog broda. Kad ste visoki časnik iz jako bogate zemlje, velika je prednost što ponekad imate priliku za pokušaj ostvarenja svojih ideja. Doduše, kad je na samom kraju stoljeća započeo realizaciju, kontraadmiral Ammen već je uvelike bio u mirovini. Međutim, imao je ugled, koji je stekao i u Američkom građanskom ratu kao časnik Unije, a sigurno nije bilo naodmet što mu je brat Jacob (1806. – 1894.) bio general kopnene vojske. No i sam Daniel uživao je velik ugled među kolegama kao vrhunski teoretičar pomorskog ratovanja. Stoga ne čudi da je kao umirovljenik uspio uvjeriti ne samo kolege časnike već i Ministarstvo rata i Kongres da mu odobre sredstva za njegov projekt. A projekt je bio više nego neobičan: suvremeni brod-rilo.

Britanski uzor

Kontraadmiral Ammen nije bio jedini zagovaratelj te ideje. Britanska Kraljevska ratna mornarica porinula je u lipnju 1881. ratni brod HMS Polyphemus. To je bio torpedni brod s ugrađenim rilom na pramcu. Ideja je bila da Polyphemus prodre u neprijateljsku pomorsku bazu, lansira torpede na usidrene brodove te ih dovrši udarom rila. Zbog toga je bio naoružan samo jednim topom, makar je izvorno imao šest dvocijevnih automatskih topova kalibra 25 mm. Ali zato je imao čak pet torpednih cijevi promjera 355 mm i veliki borbeni komplet od 18 torpeda. Bilo je tu, naravno, i rilo na pramcu.

Najveći je Polifemov nedostatak premala vršna brzina od 17,8 čvorova. Da je djelovao u starija vremena, kad su se topovi punili preko usta cijevi, to bi bila fantastična brzina. Međutim, u vrijeme topova sa zatvaračem, koji su mogli ispaliti desetak granata u minuti, brzina je bila premala da bi brod izbjegao sve te granate. Usprkos tomu, HMS Polyphemus nije bio potpuni promašaj, pa i nije zaslužio vlastitu epizodu u ovom podlistku. Naime, imao je vrlo dobre maritimne odlike. Ponajviše kao ophodni brod, sve do kraja 1899. služio je u britanskoj Sredozemnoj floti. Iduće je godine raspremljen, te dodijeljen podmorničarskoj školi u Devonportu kao logistički brod.

Još jedna zanimljivost – već smo spomenuli da je vršna brzina broda Polyphemus bila 17,8 čvorova. Najveća brzina njegovih torpeda bila je samo 18 čvorova. Zbog toga su bili marginalno brži od samog broda s kojeg su ispaljivani. Osmišljavajući USS Katahdin, kontraadmiral Ammen namjeravao je otići korak dalje u odnosu na HMS Polyphemus. Umjesto da napada brodove u pomorskim bazama, američki brod ih je trebao braniti, i to tako da se pramčanim rilom zalijeće u napadače. Kontraadmiral Ammen prvotno uopće nije namjeravao naoružati brod, no na inzistiranje mornarice na nadgrađe je postavio četiri topa od šest funti (kalibra 57 mm). S obzirom na namjenu broda, nije bilo jasno čemu bi ti topovi služili, no kolege admirali smatrali su da ne može brod biti ratni bez naoružanja.

Ideja kontraadmirala Ammena bila je izgradnja poluuronjenog broda vrlo velike brzine. S većim dijelom trupa pod vodom te ojačanim oklopom za dio trupa iznad vodne linije, brod je trebao biti iznimno otporan na topničku paljbu. U kombinaciji s velikom brzinom to mu je trebalo omogućiti zalijetanje u neprijateljske brodove prije nego što bude onesposobljen. I zato je debljina oklopa iznad vodne linije iznosila čak 152 mm. Posljedica je i povelika istisnina – 2421 tona pune istisnine, i to na samo 76,43 metra duljine, praktički bez nadgrađa. Tako je USS Katahdin, kad je porinut u veljači 1893., s imenom koje je dobio po najvišem vrhu države Mainea, više nalikovao na podmornicu nego na brod.

Korak do sjajnog rješenja

USS Katahdin bio je projektiran za brzine veće od 20 čvorova. Samo je bilo pitanje može li ih postići. Preživjelih podataka o pogonskom sustavu baš i nema puno, tek da su ugrađena četiri parna kotla za dva vodoravna stapna parna stroja. Ukupna snaga bila im je 4800 KS (3579 kW). Doduše, postoje izvješća da su na samom početku maritimnih testiranja davali poprilično više snage – 5068 KS (3779 kW). Na prvoj vožnji postignuta je vršna brzina od 17,82 čvora. I nikad više. Svaka sljedeća probna vožnja dovodila je do daljnjeg smanjenja vršne brzine. Na kraju je jedva prelazila 16 čvorova. Najočitiji uzrok toga dva su brodska vijka, koja su gubila učinkovitost sa svakom novom plovidbom. Podignut je zato veliki drveni plutajući dok, koji je omogućavao relativno brze zamjene brodskih vijaka. Nakon što su zamijenjena četiri para, na razočaranje brodograditelja – niti jedna zamjena brodskih vijaka nije dovela do povećanje brzine. Na njihovo iznenađenje, bez obzira na to koliki bi korak imali brodski vijci, brzina bi jedva premašivala 16 čvorova.

Novi krivac bila je pogonska skupina. Međutim, s obzirom na to da je davala više od projektiranih 4800 KS, ona nikako nije mogla biti razlog pada vršne brzine. Problem je bio u dizajnu. Izgrađen više kao podmornica nego kao površinski brod, USS Katahdin nije imao klasičan brodski pramac. Ponašao se stoga kao podmornica koja plovi u površinskoj vožnji. Pri povećanju brzine pramac bi, umjesto da se podiže, sve više zaranjao, čime bi se povećavao otpor i smanjivala brzina. Jedini način da se to riješi bila je ugradnja pramčanih krilaca koja bi stvarala uzgon i podizala pramac s povećanjem brzine. Bilo bi to revolucionarno rješenje. Da je ostvareno, ono bi od Katahdina napravilo prvi hidrokrilac s potpuno uronjenim hidrokrilima. Međutim, Američkoj ratnoj mornarici već je bilo dosta Katahdina, koji je samo gomilao troškove. Odbila je ugradnju krilaca uz izgovor da nisu dio izvornog projekta. Nije baš vjerojatno ni da bi tadašnji admirali, koji su učili ploviti na jedrenjacima, mogli shvatiti čemu bi krilca trebala služiti. Američka ratna mornarica iskoristila je činjenicu da je upravo brzina trebala biti glavna odlika Katahdina, pa je 2. studenog 1895. proglasila projekt neuspješnim.

Sačuvano brodogradilište

Međutim, to nije bio kraj priče, dapače. S obzirom na to da je USS Katahdin vođen kao eksperimentalni projekt, u ugovoru je stajalo da će brodogradilište Bath Iron Works, gdje je izgrađen, biti plaćeno u skladu s ostvarenim rezultatima. A kako je USS Katahdin bio prespor tijekom testiranja, tadašnji državni tajnik za ratnu mornaricu Benjamin F. Tracy (1830. – 1915.), još prije konačnog odbijanja broda odbio je brodogradilištu isplatiti puni iznos ugovora. U uobičajenim uvjetima brodogradilište bi prodalo brod i pokrilo troškove. U tom slučaju, kao i puno puta prije, brod bi vjerojatno kupila neka od velikih pomorskih sila tek toliko da testira što su to Amerikanci osmislili. No taj put brodogradilište iz grada Batha u Maineu nije ga moglo prodati. Na Katahdinu je bio čelični oklop vrijedan 400 tisuća dolara (više od 13 milijuna dolara u današnjoj vrijednosti), koji je platila ratna mornarica. Da se radilo o običnom brodu, oklop bi bio skinut i uporabljen na drugom, barem njegov veći dio. Međutim, oklop za USS Katahdin posebno je oblikovan. Da bi ga se ponovno uporabilo, morao bi biti taljen pa ponovno lijevan. Na kraju je završio na otpadu.

U međuvremenu je izabran novi američki predsjednik – Grover Cleveland (1837. – 1908.), koji je imenovao novog državnog tajnika za ratnu mornaricu – Hilaryja A. Herberta (1834. – 1919.). Herbert je vrući krumpir plaćanja za USS Katahdin prebacio na predsjednika Clevelanda, a on na Kongres. Kongres je 27. prosinca 1895., suprotno željama mornarice, proglasio projekt USS Katahdin uspješnim te zapovjedio ratnoj mornarici da ga plati brodogradilištu. Nakon još malo prepiranja oko otprilike 25 tisuća dolara, mornarica je to na kraju i učinila te brodogradilište nije bankrotiralo. Zašto je to važno? Zato što je to bio ulog za budućnost. Bath Iron Works danas je najstarije američko brodogradilište koje je još uvijek aktivno, a od 1995. djeluje u okviru konglomerata General Dynamics. Dapače, izgradilo je sva tri razarača klase Zumwalt, a trenutačno gradi najpoznatije svjetske razarače klase Arleigh Burke. Vjerojatno će graditi i fregate klase Constellation. Naime, planirana je gradnja 20 fregata i ako ih stvarno bude toliko, neće se sve moći u razumnom roku izgraditi u brodogradilištu Fincantieri Marinette Marine. Problem je u povećanju istisnine brodova za više od deset posto. I onda su se na vojnostručnim internetskim stranicama počeli pojavljivati tekstovi koji najavljuju da će projekt klase Constellation završiti kao program Littoral Combat Ship.

Dobar za metu

S obzirom na to da je i onda i danas riječ Kongresa bila zadnja, ratna mornarica morala je staviti USS Katahdin u operativnu uporabu kao čelično oklopljeno rilo (steel armored ram). To se službeno dogodilo 20. veljače 1896. Čast zapovjednika dodijeljena je kapetanu bojnog broda Richardu P. Learyju (1842. – 1901.). Dodijeliti takav brod tako visokom časniku bila je svojevrsna poruka mornarice Kongresu. Richard P. Leary postat će poznat nekoliko godina nakon toga, ali ne po dobru. Naime, 7. kolovoza 1899. postavljen je za prvog mornaričkog guvernera otoka Guama u skupini Marijanskih otoka na Tihom oceanu. Prije toga, 21. lipnja 1898., Amerikanci su preuzeli Guam od Španjolaca. Learyjevo vladanje Guamom nije trajalo dugo. Nakon što je sa 21 kontroverznom zapovijedi praktički uveo diktaturu, pokrenuta je istraga protiv njega. Pokazalo se da se ponašao neprimjereno te je u srpnju 1900. smijenjen. USS Katahdin otpisan je 8. listopada 1897. Da bi Amerikanci bili potpuno sigurni da su ga se riješili, potopljen je u rujnu 1909. kao balistička eksperimentalna meta A.

TEKST: Mario Galić