S propašću SSSR-a, krstarica s ravnom palubom Baku pripala je Rusiji. Pod imenom Admiral Gorškov, brisana je 1996. s flotne liste ruske mornarice kako bi bila prodana Indiji. Međutim, pregovori su se oduljili sve do 2004., kad je započela modifikacija u nosač zrakoplova sa skakaonicom

Iako je najmnogoljudnija država svijeta, Indija je zapravo vrlo mlada nacija. Britanske kolonijalne vlasti oslobodila se tek 1947. godine. Vrijeme stjecanja samostalnosti nije proteklo u miru, već u krvavom ratu. Istodobno s utemeljenjem Indije utemeljen je i Pakistan, a iste su godine dvije mlade države zaratile. Indijski potkontinent razdirali su i prije osamostaljenja snažni sukobi na vjerskoj osnovi, pa je osnivanje dviju država pokrenulo masovni val preseljenja: domove je napustilo između 14 i 18 milijuna ljudi. Preseljenja su vrlo često bila potaknuta snažnim nasiljem, u kojem je stradalo više od milijun ljudi. Etnička čišćenja s obje strane te teritorijalni sporovi trajno su poremetili odnose dviju zemalja. Stoga ne čudi da su ratovale još i 1965., 1971. i 1999. godine, uz niz manjih sukoba. Nažalost, ovih dana izbio je još jedan, a njegov intenzitet zasad je neizvjestan.

Okružena oceanskim prostranstvima, Indija je od osamostaljenja težila izgradnji moćne ratne mornarice. To je podrazumijevalo da u svakom trenutku ima barem jedan operativni nosač zrakoplova. Na njezinu žalost, sve do Vikranta, koji je ušao u operativnu uporabu krajem 2022., nije si mogla priuštiti novi nosač. Kupovala je nosače poodmaklog operativnog vijeka. Posljedica je vrlo visoka razina nepouzdanosti, pa su takvi kapitalni brodovi često bili operativni tek na papiru. Ministarstvo obrane Indije, zbog sve većih troškova održavanja, donijelo je 2013. na prijedlog Admiraliteta odluku o prestanku operativne uporabe nosača INS Viraat. Nekadašnji britanski HMS Hermes tad je imao više od pedeset godina, a porinut je još tijekom Drugog svjetskog rata. Kako ratna mornarica ne bi ostala bez nosača, ta je odluka postala službena tek 2016., a iduće je godine brisan s flotne liste.

Oslonac na rabljeno

Papirnato produljenje Viraatova operativnog vijeka obavljeno je jer je kasnila njegova zamjena: INS Vikramaditya. Priča o tom brodu jedna je od najneobičnijih u suvremenoj vojnopomorskoj povijesti. Indija je, dakle, 2004. od Rusije kupila nosač, tj. protupodmorničku krstaricu s ravnom palubom Admiral Gorškov (u SSSR-u se zvao Baku). Gorškov je bio porinut još 1982. kao četvrti i zadnji brod klase Kijev, a ušao je 1987. u sovjetsku flotu. S propašću SSSR-a, pripao je Rusiji, a s flotne liste ruske mornarice brisan je 1996. te prodan Indiji. Međutim, pregovori su se oduljili sve do 2004., kad su se Indija i Rusija konačno sporazumjele da će Gorškov biti temeljito modificiran u brodogradilištu Sevmaš u Severodvinsku na obali Bijelog mora. Da bi zapušteni Gorškov postao uporabljiv brod, modifikacija iz protupodmorničke krstarice s ravnom palubom u nosač sa skakaonicom trebala je biti opsežna i sveobuhvatna. Za početak, s pramca je trebalo ukloniti sve naoružanje da bi se dobio prostor za povećanje letne palube i ugradnju skakaonice. Morala se izvršiti i nadogradnja lijevog boka letne palube kako bi se dobilo dostatno prostora za zakošenu sletnu stazu. I krmeni dio letne palube trebalo je znatno modificirati zbog ugradnje arestera.

Iznimno zainteresirana za unosan posao, ruska strana uvelike je prikrila opseg potrebnih poslova na Gorškovu, pritom tvrdeći kako će troškovi biti znatno manji nego što su na kraju bili. Tvrdila je da s pramca treba tek ukloniti lansere da bi se dobio prostor za ugradnju skakaonice. No kad su radovi započeli, uvidjelo se da to ni približno nije točno. Da bi se dobio potreban prostor, radnici u brodogradilištu nisu trebali ukloniti samo lansere naoružanja već i različita skladišta oružja ispod letne palube. Radovi su se odvijali jako sporo, dijelom zato što radnici u brodogradilištu Sevmaš nisu imali dostatno iskustva s tako opsežnim poslom. Još više zato što je Baku, kao i svi ostali brodovi njegove klase, izgrađen u Ukrajini. Ukrajina je odbila isporučiti tehničku dokumentaciju pa su ruski inženjeri doslovno morali hodati po brodu i izrađivati prvo nacrte trenutačnog stanja, pa potom nove nacrte. Nakon puno muke, nosač Vikramaditya ušao je sredinom 2014. u operativnu uporabu Indijske ratne mornarice.

Problemi s gabaritima aviona

Na pramac je na kraju ugrađena skakaonica pod kutom od 14 stupnjeva. Vjerojatno da ne bi dodatno komplicirala, Indija na kraju nije inzistirala da se na letnu palubu ugrade deflektori ispušnih plinova namijenjeni zaštiti zrakoplova i posade na letnoj palubi. Zbog toga tijekom polijetanja MiG-ova s Vikramaditye letna paluba iza njih mora biti bez osoblja, drugih letjelica i opreme. Indijska ratna mornarica taj je problem riješila isključivom uporabom lijeve uzletne staze, koja počinje na rubu letne palube, te zakošena udesno završava na vrhu skakaonice. Lijeva staza osjetno je dulja od desne pa je razumljivo da se češće rabi.

Protupodmorničke krstarice s ravnom palubom klase Kijev bile su namjenski projektirane za nošenje helikoptera, iako je sovjetska mornarica na njih razmještala i borbene VTOL avione Jakovljev Jak-38 sa sposobnostima okomitog polijetanja i slijetanja. Jedna je od posljedica takve namjene ugradnja zrakoplovnih dizala, koja su sastavni dio letne palube. Konstrukcija takvih dizala znatno je jednostavnija od onih koja su na bokovima broda. Kad koristite helikoptere i VTOL avione, pozicija dizala nije neki problem. No kad koristite avione s klasičnim načinom polijetanja, onda jest, i to velik. U slučaju Vikramaditye, nezgodna pozicija dvaju glavnih dizala znatno ograničava uporabljivost i letne palube i hangara. Dizala nisu postavljena na bok, već u blizini zapovjednog otoka i sastavni su dio letne palube. Jedno se dizalo nalazi otprilike po sredini broda, tik uz zapovjedni otok, te njegova uporaba onemogućava polijetanje aviona MiG-29K ruskog podrijetla koji su raspoređeni na Vikramadityi. Drugo dizalo smješteno je iza zapovjednog otoka prema desnom boku. Na samom je rubu sletne staze te se njegovom uporabom onemogućava istodobno slijetanje. Dizala su projektirana za veličinu helikoptera Kamov Ka-25/27 i aviona Jak-38, što znači da na njih doslovno jedva stane MiG-29K. Pritom posada mora jako dobro paziti kako će centrirati avion da ne bi završio oštećen.

Brojnost zrakoplovne skupine

Indijska ratna mornarica odlučila je da će, zbog njegove loše kvalitete, od 2025. prestati koristiti MiG-29K. Zamijenit će ga francuski avion Rafale M, mornarička inačica letjelice koju danas koristi i Hrvatsko ratno zrakoplovstvo. To je razumna odluka jer je Rafale M višestruko bolji borbeni avion u odnosu na MiG-29K. Letjelice iz hala tvrtke Dassault već su kupljene i za Indijsko ratno zrakoplovstvo. Međutim, postoji problem: kako MiG-ovi jedva stanu u glavna dizala Vikramaditye, veći Rafalei za to nemaju šanse. Najveći je problem prevelik raspon krila. Kako Rafale nema sklopiva krila, Dassault je predložio da se višak modificira tako da se može skinuti, te se vratiti nakon što se avion preveze dizalom. Druga je opcija jako skupa zamjena dizala i ugradnja većih. Pregovori o kupnji 26 aviona Rafale M zaključeni su: krajem travnja ove godine objavljeno je da je vlada premijera Narendre Modija potpisala nabavu 22 jednosjeda i četiriju dvosjeda. Bit će zanimljivo vidjeti kako će Indijska ratna mornarica i Dassault riješiti problem premalih glavnih dizala.

Jedan je od većih nedostataka Vikramaditye vrlo mali hangar. S obzirom na izvornu namjenu broda za VTOL avione i helikoptere, to je i razumljivo. Dug je 130 i širok 23 metra. Visina mu je čak 5,7 m, a uvjetovana je osiguranjem prostora za helikoptere Kamov koji imaju koaksijalne rotore. Jedna je od posljedica tog rješenja velika visina helikoptera. U slučaju Ka-27 iznosi 5,4 m, što znači da je hangar samo 30 cm viši od vrha helikoptera. Jedva dostatno da se omogući održavanje. Visina Rafalea je 5,34 m pa će problemi s visinom hangara, ako ostane jednaka, biti za šest centimetara manji. Bit će problema i s drugim gabaritima. Male dimenzije tlocrta hangara uvjetovale su da u njega stane najviše 13 aviona MiG-29K. Francuski avion nije puno veći od ruskog, pa bi Indijska ratna mornarica mogla tvrditi kako u hangar Vikramaditye stane jednako toliko Rafalea. Usto, dosad je tvrdila da zrakoplovnu skupinu Vikramaditye čini ukupno čak 30 letjelica (MiG-29K, Ka-31, Ka-28, Sea King i ALH-Dhruv). Tijekom rekonstrukcije došlo je i do promjena pogona. Sastoji se od osam parnih kotlova i četiriju parnih turbina. Problem s pogonom dogodio se kad oslabjela ruska industrija nije mogla isporučiti sve dijelove, a nisu mogli biti nabavljeni iz Ukrajine. Rusija se stoga okrenula kineskom tržištu. To se nimalo nije svidjelo Indiji, koja je zatražila uklanjanje tih komponenti.

Devet dugih godina

Brojni neočekivani poslovi jako su oduljili vrijeme rekonstrukcije. Primopredaja je prvotno planirana za kraj 2008., onda su rokovi pomaknuti za kraj 2012., a brod je na kraju predan naručitelju tek krajem 2013. To znači da je rekonstrukcija trajala čak devet godina. Još je puno gora činjenica to što je Rusija tvrdila kako će troškovi rekonstrukcije biti 974 milijuna dolara. Na kraju su bili 2,35 milijardi dolara (više od tri milijarde u trenutačnoj vrijednosti). Još 11 milijardi dolara utrošeno je na kupnju aviona i helikoptera, naoružanja i opreme, te prilagodbu baza i remontnih zavoda za njihovo održavanje.

Tek za usporedbu, francuski nosač zrakoplova na nuklearni pogon Charles de Gaulle stajao je francuske porezne obveznike 2001. godine tri milijarde dolara. Kad bi nosač zrakoplova izgrađen po istom projektu Indiju stajao 33 posto više, dakle, četiri milijarde dolara, još uvijek bi bio puno isplativiji nego Vikramaditya. Gradnja bi trajala pet godina, a ne devet. Puno je važnije to da bi Indijska ratna mornarica dobila pravi nosač s dva parna katapulta. Kupnja francuskog nosača zrakoplova najvjerojatnije bi uvjetovala i kupnju francuskih aviona i helikoptera. Prije svega Rafalea, koji će se ionako naći na palubi Vikramaditye kao zamjena za MiG-29K.

Upravo se MiG-29K pokazao najslabijim dijelom nosača. Indijska narudžba iz 2004. godine doslovno je spasila projektni ured MiG od propasti. Doduše, Indija je preferirala Su-33, ali on nikako nije mogao stati na mala glavna dizala. MiG-29K u osnovi je MiG-29M kojem je dodan masivniji stajni trap, kuka za kočenje te (pokazalo se odlučujućim za indijski odabir) sklopiva krila. Pokreću ga dva turboventilatorska motora RD-33MK, koja kratkotrajno mogu dati potisak od 92,18 kN. On se isključivo postiže tijekom polijetanja, a najveći potisak u letu je 88,26 kN.

Za razliku od Suhoja, aerodinamika MiG-a nije dorađivana ugradnjom kanarda. Samo su povećani horizontalni repni stabilizatori. Međutim, kanardi bi možda bili i dobro rješenje jer je brzina slijetanja poprilično visokih 250 km/h. Doduše, sustav nadzora leta fly-by-wire ima mogućnost automatskog održavanja kuta poniranja tijekom slijetanja, što pilotima jako olakšava rad. Deset kilometara veća brzina slijetanja u odnosu na Su-33 uglavnom se očitovala u nešto tvrđem prizemljenju. Indijska ratna mornarica vrlo brzo je otkrila da tih 10 km/h razlike itekako može biti problematično. U indijskim medijima pojavili su se tekstovi u kojima je pisalo kako MiG-ovima tijekom slijetanja na nosač otpadaju dijelovi. Avioni su usto skloni kvarovima, posebno motora. Ni elektronika nije najpouzdanija. Stoga je razumljiva odluka Indijske ratne mornarice da će 2025. godine iz operativne uporabe povući sve avione MiG-29K.

TEKST: Mario Galić