Sovjetski Savez želio je razviti podmornice toliko brze da mogu pobjeći i najbržim protupodmorničkim torpedima te pritom zaroniti na dubine veće od onih na koje su mogle američke. Trup je izrađivan od titanija, a za pogon su služili nuklearni reaktori sa sustavima hlađenja temeljenim na tekućem metalu. Na kraju se sve pretvorilo u preskup propagandni pothvat

Nakon što je Kongres SAD-a u kolovozu 1951. izglasao sredstva za gradnju prve nuklearne podmornice, u Moskvi je zazvonilo na uzbunu. Što hitnije je trebalo pokrenuti vlastiti projekt. Vijeće ministara SSSR-a donijelo je 9. rujna iduće godine tajnu rezoluciju kojom je i formalno potvrđen projekt razvoja prve sovjetske podmornice na nuklearni pogon. Američki USS Nautilus porinut je 21. siječnja 1954. Mornarici je predan 30. rujna te godine, a 22. travnja 1955. postao je operativan. Prva sovjetska podmornica na nuklearni pogon: K-3, poslije imenovana u Lenjinski Komsomol, porinuta je 9. kolovoza 1957. Međutim, naknadno su zbog kratkih rokova projektiranja i gradnje uočeni mnogi nedostaci. Zbog toga će K-3 ostati jedina podmornica izgrađena prema Projektu 627. Idućih je 12 izgrađeno prema poboljšanom Projektu 627A. Iako su prve sovjetske nuklearne podmornice imale za sedam čvorova veću vršnu brzinu u zaronu u odnosu na USS Nautilus, po svim su drugim odlikama bitno zaostajale za američkim.

Tako je bilo 1960-ih. Zapadni analitičari tvrdili su da sovjetske podmornice na nuklearni pogon, i jurišne i strateške, kasne za američkim dvije, a neki su spominjali čak tri generacije. Doduše, te su se tvrdnje temeljile na oskudnim informacijama jer su svi sovjetski nuklearni programi bili državna tajna. Međutim, nakon raspada SSSR-a 1991. godine počele su izlaziti na vidjelo sve sovjetske tajne, pa tako i one vezane uz podmornice na nuklearni pogon. Te su informacije pokazale da su zapadni analitičari uglavnom bili u pravu.

Prilagodba golemom projektilu

Sovjetski admirali bili su itekako svjesni svih nedostataka ranih sovjetskih podmornica na nuklearni pogon. Stoga ne čudi da su se odlučili na dva radikalna projekta. Jedan se odnosio na strateške nuklearne podmornice Projekt 941 Akula. U svijetu puno poznatiji pod NATO-ovim imenom klasa Typhoon, najskuplji je propagandni projekt koji je Sovjetski Savez ikad napravio. Iako službeni podaci nikad nisu objavljeni, procjenjuje se da je šest podmornica sovjetske narode stajalo više nego što su američki porezni obveznici platili let astronauta na Mjesec. To je 1973. stajalo 25,4 milijarde dolara, odnosno 87,31 milijardu u današnjoj vrijednosti. Tek nakon raspada Sovjetskog Saveza otkrilo se da je program Akula bio više propagandno-politički nego vojni. Nastojeći svijetu pokazati kako komunistički raj na Zemlji i dalje ima sve najnaj, sovjetski su političari odlučili izgraditi najveću podmornicu na svijetu. Iako su njihovi admirali tvrdili da će takva podmornica, zbog veličine, ali prije svega zbog troškova gradnje, biti nefunkcionalna, glave u Kremlju odlučile su suprotno. I sve to iako je početkom 1970-ih sovjetska mornarica imala u operativnoj uporabi 43 podmornice naoružane balističkim projektilima. Formalni razlog za razvoj najvećih podmornica u povijesti bila je najava američke mornarice s početka 1970-ih o početku razvoja nove klase strateških podmornica. One će poslije činiti klasu Ohio. Kremaljsku svitu najviše je zabrinulo da će nove američke strateške podmornice dobiti balističke projektile dometa većeg od 7000 kilometara. To je značilo da se uopće neće trebati približiti SSSR-u da bi ga napale. To bi mogle podjednako učinkovito učiniti i s južnog Atlantika ili Tihog oceana. Hitno je trebalo naći pravi odgovor, koji će u svemu nadmašiti američku prijetnju.

Još 1971. donesena je odluka o početku razvoja novog raketnog sustava D-19, čiji je glavni dio trebao biti balistički projektil R-39. Nakon preliminarnih studija izvedivosti, razvoj R-39 službeno je odobren u rujnu 1973. Kako je R-39 trebao biti vrlo velik projektil s tri stupnja, nije mogao stati u lansirne bunare postojećih sovjetskih strateških podmornica. Jedino rješenje bilo je projektiranje nove klase. Politička odluka donesena je u prosincu 1972. Iduće je godine 19. prosinca projektni zavod Rubin dobio političku direktivu da i formalno započne projektiranje.

Kako je klasa Ohio trebala nositi 24 balistička projektila Trident, i nova je sovjetska podmornica morala imati toliko. No ubrzo je postalo jasno da je to zbog veličine projektila R-39 tehnički vrlo teško izvedivo. Stoga je broj smanjen na samo 20. Proračuni su unatoč tom smanjenju pokazali da će podmornica biti golema. No kako su projekt uglavnom vodili političari, odlučeno je da će biti nastavljen. Dapače, od projektanata se očekivalo da izgrade čudo tehnike koje će zadiviti svijet, kao da veličina podmornice nije bila dostatno zvučna sama po sebi. Tako je dobivena golema podmornica duljine 170 i širine 23,3 m, istisnine u zaronu 48 000 tona. Akule su bile skupe za održavanje, a zbog veličine stvarale su preveliku buku. Sve u svemu: bile su promašaj.

Neizvjestan i trnovit put

Drugi projekt bila je gradnja podmornice-presretača, tj. podmornice koja će biti tako brza da će moći pobjeći i najbržim protupodmorničkim torpedima. I pritom zaroniti na dubine veće nego što su to mogle američke podmornice. Golema buka koju bi stvarala ne bi bila važna s obzirom na to da bi ionako bila neuhvatljiva. Da bi se to postiglo, trebalo je primijeniti radikalna rješenja, koliko god ona bila skupa. Sovjetski Savez još je 1955. započeo rad na razvoju nuklearnog reaktora koji bi rabio sustav hlađenja temeljen na tekućem metalu. Teoretski izračuni pokazali su da bi tako hlađen reaktor imao jedan i pol put veću učinkovitost u odnosu na reaktor koji koristi vodu. Povećana učinkovitost mogla se iskoristiti ili za postizanje veće snage ili za znatno povećanje trajanja nuklearnog goriva. Nuklearni reaktori hlađeni tekućim metalom mogli su biti i znatno manji u odnosu na klasične reaktore hlađene vodom.

Sovjetski stručnjaci odabrali su za hladilo eutektik olovo-bizmut. Eutektik ili eutektička mješavina kruta je otopina sastavljena od dviju ili više tvari koja ima niže talište od svake čiste komponente ili bilo koje njihove smjese. Eutektička točka najniža je temperatura na kojoj eutektička smjesa može postojati u tekućoj fazi, a u njoj je jednak sastav tekuće i krute faze. Eutektik nastaje kad se dva metala koja se potpuno miješaju u tekućem ne miješaju u čvrstom stanju. Eutektička slitina skrućuje se na konstantnoj temperaturi pa je njezina krivulja hlađenja jednaka kao i za čiste metale. Bizmut je mekan i krt, crvenkast ili srebrnobijel teški metal, s talištem na samo 271 °C. Talište olova je 327,5 °C. Talište eutektika koji čini 44,5 % olova i 55,5 % bizmuta je već na 123,5 °C. Vrelište nakon kojeg postaje neuporabljiv za hlađenje nuklearnog reaktora tek je na 1670 °C. Eutektik olovo-bizmut teoretski je bio neusporedivo bolji odabir od vode.

Međutim, praksa je uskoro pokazala da je put od teorije do uspješne primjene trnovit i neizvjestan. Razvoj podmornice-presretača Projekt 705 Lira (NATO-ova oznaka Alfa) započeo je u prosincu 1961. Uz nuklearni reaktor hlađen tekućim metalom, projekt je imao i trup od titanija, sjajne bijele kovine male gustoće i velike tvrdoće, otporne na koroziju i djelovanje morske vode. Čvrsta je kao čelik, ali dvostruko manje mase, usto dvaput čvršća od aluminija. Služi za proizvodnju slitina s aluminijem, molibdenom, manganom i drugim kovinama, a posebice za proizvodnju titanijevih čelika vrlo otpornih na udarce. Budući da se titanij vrlo teško obrađuje, moraju se primijeniti posebni postupci, alati i strojevi. Zbog svega toga projektiranje i gradnja klase itekako su se oduljili. Za pogon prve podmornice K-64 odabran je nuklearni reaktor OK-550 snage 155 MW. Razvio ga je eksperimentalni strojarski ured Afrikantov iz Nižnjeg Novgoroda. Jednak je reaktor ugrađen u iduće dvije podmornice. Nakon njih, u podmornice je ugrađivan reaktor BM-40A, koji je razvio OKB Gidropress. BM-40A imao je dimenzije i snagu kao i OK-550, ali trebao je biti jednostavniji za uporabu i imati veći stupanj sigurnosti.

Samo za jednokratnu uporabu

Podmornica K-64 porinuta je 22. travnja 1969. Sovjetska ratna mornarica preuzela ju je 31. prosinca 1971. godine. Još tijekom testiranja maritimnih odlika prije primopredaje pokazalo se da su odlike podmornice bolje nego što je projekt predviđao. Vršna brzina u zaronu bila je čak 43 čvora. Bez većih problema za pogon mogla se održavati brzina od 41 čvora. Buka koju je podmornica stvarala mogla se čuti na pasivnim sonarima udaljenim više stotina milja. Usto, brodski vijak morao je nakon takvog naganjanja ići na popravak ili čak zamjenu. Dubina zarona bila je navodno 350 metara, iako je sigurno da je zbog trupa od titanija bila znatno, možda i dvostruko, veća. Nakon što su zaredali kvarovi i problemi, oduševljenje sovjetskih admirala naglo je splasnulo. Najveći je problem bilo svojstvo eutektika olovo-bizmut da se skrućuje kad mu temperatura padne ispod 123,5 °C. Ako bi se to dogodilo, cijeli bi pogon postao neuporabljiv. Postojala su samo dva načina da se to spriječi: da podmornica bude stalno u plovidbi ili da se pogon neprestano grije pregrijanom parom. Sovjetska ratna mornarica odabrala je prvi zato što je bio jednostavniji.

S obzirom na probleme s eutektikom olovo-bizmut, postalo je jasno da će oba reaktora biti raspoloživa samo za jednokratnu uporabu, tj. da im se neće moći zamijeniti gorivo. Uz vrlo obzirno trošenje uranija, gorivo je moglo izdržati najviše 15 godina. Kako nije dolazila u obzir ugradnja novih reaktora, znalo se da će vrlo skupe Lire prestati biti operativne na sredini vijeka uporabe drugih podmornica.

U siječnju 1972. na pogonu K-63 došlo je do puknuća na drugoj petlji primarnog kruga reaktora. Posada je pokušavala spasiti podmornicu ostavljajući uključen reaktor, no do travnja se i prva petlja primarnog kruga počela hladiti pa je reaktor morao biti ugašen. Podmornica je otegljena u Severodvinsk, gdje je utvrđeno da se kvarovi ne mogu popraviti, već da je jedina mogućnost ugradnja novog nuklearnog reaktora. Kako bi rezanje pa ponovno spajanje trupa od titanija bilo prekomplicirano, podmornica je otpisana. Zapravo je službeno prebačena u pričuvu, pa je tako službeno imala i zapovjednika sve do 1978. godine. Prema Projektu 705 izgrađene su još tri podmornice, a još tri po poboljšanom Projektu 705K. Pet ih je otpisano 1990., a zadnja 1996. godine. Na kraju se sve pretvorilo u preskup propagandni pothvat. Da su tu količinu titanija Sovjeti prodali na svjetskom tržištu (SSSR je praktički bio monopolist), zaradili bi milijarde američkih dolara. Doduše, na zapadu su Alfe sijale velik strah jer su ih analitičari proglašavali superoružjem. Unatoč tome što su bile opasnije za posade nego za potencijalne protivnike.

TEKST: Mario Galić