Ekipa Hrvatskog vojnika još je jednom pratila obuku u Središtu za razvoj vođa “Marko Babić”. Ovaj put riječ je o polaznicima šestog naraštaja, koji kroz šest tjedana ulažu svoj psihofizički maksimum ne bi li dostigli konačan cilj – završnu hodnju od Udbine do Knina

Višenamjenski toranj ističe se i kad odete u samo mjesto Udbinu pa gledate Krbavsko polje s neke povišene kote, primjerice s brda na kojem se nalaze ostaci stare tvrđave. Naravno, visok je 12 metara i nemoguće ga je ne primijetiti odmah nakon što kroz glavni ulaz uđete u vojarnu “Josip Jović”. A ako mu se približite, vidjet ćete i veliki hrvatski grb te slavni, vrlo istinit slogan: “ZNOJ ŠTEDI KRV”. Slični su objekti za Domovinskog rata, u Šepurinama i Varaždinu, postali simbolima rigorozne obuke koja od vojnika radi – vođe. Osim višenamjenskim, zovu ih i multifunkcionalnim tornjevima, a sa svojim sadržajima omogućavaju provedbu niza različitih obučnih aktivnosti, uvježbavanja, drilova, podizanja razine psihofizičke spremnosti i spretnosti, pa i svladavanja vlastitih strahova.

Lijep je dan sredinom svibnja, a oko Tornja i na Tornju nekoliko je desetaka vojnikinja i vojnika. Penju se ili spuštaju na kosini s pomoću konopa, repelingom te s balkona tehnikom brzog konopa, navlače ili provjeravaju opremu, ili čekaju na red da krenu na vježbu. To su polaznici šestog naraštaja obuke u Središtu za razvoj vođa “Marko Babić”. Većina nosi zelene prikrivne odore, a poneki i mornaričke plave. Međutim, od obilježja imaju samo oznaku s prezimenom. Dočasnički ili časnički čin ili pripadnost nekoj postrojbi u Udbini ne postoji, ti si jedino pripadnik OSRH kod kojeg je sustav prepoznao potencijal za vođu i koji dijeli i dobro i zlo s kolegama. Tu su i ljudi koji iznad vojničkih hlača nose crne majice sa znakovima i navedenim sloganom Središta te natpisom “INSTRUKTOR”. Jedini nemaju zamaskirana lica pa je lako primijetiti usredotočene poglede koji s jedne strane traže pogreške kod polaznika, a s druge inzistiraju na sigurnosti svakog od njih.

Nije glasan, svi ga čuju

Prvi dočasnik Središta časnički namjesnik Mato Bjelovarac također nosi instruktorsku majicu. Ne smijemo ga ometati pitanjima. Upravo s polaznicima radi na novom dijelu Tornja: umjetnoj stijeni za penjanje. Visoka je desetak metara, a polaznici je trebaju svladati rukama i nogama, osigurani konopom prebačenim preko kolotura. Bjelovarac čvrsto drži konop, lagano ga zateže kako vojnikinja ili vojnik napreduje na stijeni. Nakon što se dosegne vrh, slijedi povratak koji je čak i neugodniji: treba se opustiti, odgurivati od stijene nogama, te se pouzdati u instruktora koji sad lagano otpušta konop. Zapravo su najbitniji – čvrsti čvorovi čiju izradu polaznici moraju svladati. Časnički namjesnik daje stroge primjedbe, ali i ohrabruje kad je potrebno. Vikanje mu nije potrebno, nije glasan, ali svi ga čuju. Godine iskustva čine svoje, bio je među Pumama kad su 5. kolovoza 1995. ušle u Knin, a prošao je i obuku u Šepurinama. Primjećujemo da mu je crvena beretka kakvu nose pripadnici Središta već izblijedjela. Da, i ona ima svoju priču: baš nju nosio je prije 25 godina kad se penjao po tornju u Šepurinama. Na maskiranim licima polaznika vidimo samo sjajne oči, neke od njih prije prvog penjanja pokazuju nelagodu, možda i strah od stijene.

Čini se da ga svi svladavaju. S vremenom će im biti sve lakše i lakše, no to je tek mali dio obuke u Središtu, koju svi ne uspijevaju proći. Stigli su prije dva tjedna i u drugoj su fazi šestotjedne obuke, koja završava hodnjom do Knina. Ostalo ih je pedesetak, desetak ih je obuku već napustilo. Neki će s vremenom možda dobiti i drugu priliku.

Bez kontakta s vanjskim svijetom

“Nakon pet naraštaja koji su prošli obuku u Središtu dobivamo sve pozitivnije i pozitivnije reakcije. Ne samo od polaznika nego i iz postrojbi u koje se vraćaju,” govori nam časnički namjesnik Bjelovarac dok nas vodi prema idućem poprištu obuke. Pratimo jednu od desetina, koja stupa uz pjesmu. Kroz šumarak se čuje: “Marko Babić – Udbina, / To je naša sudbina!” Da, kroz tih šest tjedana to im je definitivno “sudbina”, jer nemaju mobitela, računala niti ikakvih drugih medija za kontakt s vanjskim svijetom. Koncentracija na obuku mora biti maksimalna.

Druga je faza obuke intenzivna i raznovrsna. Prateći je, zaustavljamo se kod situacijskog poligona koji izgleda poput skupa malih betonskih garaža bez krova. No, u svakoj je nekakva kombinacija konopa, ograda, dasaka ili neke druge konstrukcije. Zadaće za desetinu čine se jednostavnim – trebaju zajedno prebaciti sanduk streljiva preko prepreka, ali ne smiju dodirivati tlo, nego samo prepreke. “Garaže” su duge otprilike pet metara i široke dva i pol, a na raspolaganju je petnaest minuta. Za svaki dio određen je zapovjednik. I vjerujte, posao je itekako zahtjevan, traži iznimnu timsku spretnost, snagu, ali prije svega domišljatost te usklađenost. A Bjelovarac i njegova štoperica nemilosrdni su, uzvik “Gotovo!” stalno je u zraku. No, kad vojnici uspiju, oduševljeno klicanje i čestitanja još su glasniji. Potom instruktor odvodi zapovjednika dalje od ostalih i objašnjava mu što je izveo dobro, a što loše. Sve zapisuje u njegov očevidnik.

Gusjenice u hangaru

Sljedeća nam je stanica urbana borba. Djelatnici Središta u nekadašnji zrakoplovni hangar postavili su improvizirano postrojenje s “prostorijama”, vratima te metama u obliku ljudskih silueta. Polaznici naoružani puškama VHS-2 obučavaju se o ulasku u objekte (breaching), pretraživanju i “čišćenju” prostorija od protivnika. Četvorka iz tima kreće se zajedno, poput gusjenice, ili svatko zauzima svoju poziciju. Pucnjava manevarskim streljivom je učestala, a sve, naravno, promatra još jedan iskusan instruktor narednik Slaven Zlomislić. Na naš upit kako ide obuka, odgovara vrlo jednostavno: “Kad čovjek voli ono što radi, sve ide dobro!” Njegove primjedbe izgovorene su normalnim glasom, no pokreti su mu živahni dok objašnjava svaki detalj kretanja ili korištenja naoružanja. Jedan je od pripadnika tima polaznik poručnik Mateo Marinović iz Prve satnije Pukovnije Vojne policije. “Uvijek želim što više od sebe i mislim da treba prihvatiti sve što nam naš sustav može ponuditi. Obuka mi nije teška jer moram je proći za sebe, kolege polaznike, ali i kolege koji me čekaju u postrojbi. Ovamo dolazimo iz različitih postrojbi, ali kad je najteže svi smo zajedno, jedan za drugog. To je ovdje najbitnije i to se traži! Nadam se da ću iz obuke izvući što više i postati kvalitetniji časnik, u budućnosti još bolje i časnije obavljati svoj posao,” govori nam poručnik. Dan je iznimno sadržajan, djelatnici Središta ne štede ni našu ekipu. Produljujemo prema strelištu za situacijsko gađanje. Među tamošnjim instruktorima još je jedan prekaljeni gardist nadnarednik Dalibor Petrović. S kolegama je postavio zahtjevan poligon koji polaznici moraju proći uz tri zahtjeva: precizne pogotke, brzo svladavanje svih točaka te što manji, a učinkovit utrošak streljiva. Sigurnost je na maksimalnoj razini, ne toleriraju se ni najmanje povrede mjera. Polaznicima nije lako. Sad je već i vruće, a puška nije laka, da ne spominjemo ostalu opremu. Usto, cijelo vrijeme treba držati pravilan stav, zaklon, te biti spreman na primjedbe instruktora. Iz naše sigurne, ipak udaljene pozicije, pogodci se čine preciznim, pa čak i oni s udaljenosti od nekoliko desetaka metara. No, nije stvar samo u gađanju. Petrović nam kaže da se u stvaranju vođa želi naglasiti da ponekad i sami trebaju preuzeti inicijativu kad obučavaju podređene, sami razvijati obuku, donijeti iskustva iz Središta u svoje postrojbe.

Neodoljiva želja za uspjehom

Na gađanju je bila i skupnica Elizabeta Vučković iz bojne Vukovi Gardijske mehanizirane brigade. Pripadnica je poznate operativne postrojbe pa joj izazovi nisu ništa novo. No, i ona ističe da je međusobna potpora vrlo važna za obuku budućih vođa. “Najbolje što sam dosad iskusila na obuci probijanje je nekih mojih osobnih granica. Budući da u tome uspijevam, vjerujem da mogu potaknuti i druge da učine isto. Sve je teško i izazovno, ali idemo iz dana u dan,” govori nam skupnica.

Skupnik Franjo Gucić dolazi iz Počasne satnije Počasno-zaštitne bojne i ponosan je zbog prilike da dođe na obuku u Središte: “Zapovijedanje i vođenje desetine ili voda među ključnim je ulogama u vojsci. Prioritetne zadaće u našoj Bojni nisu iste kao ove što provodimo u Udbini, no podići će moje sposobnosti i to ću moći iskoristiti u postrojbi.” Raznolikost polaznika pokazuje i pripadnik HRM-a narednik Anđelko Žarković iz Bojne obalnog motrenja i navođenja. Njegovo je iskustvo nešto veće, u sustavu je od 2008. godine, a govori da mu je glavni motiv dolaska svojevrsno proširenje vidika o OSRH. “Ovdje mogu vidjeti na kojoj sam razini vojničkih vještina i znanja. Pohvalio bih mlađe kolege. Neki su od njih pravo čudo vojničkih sposobnosti i spremnosti,” dodaje dočasnik u plavoj odori. “Želja za uspjehom koju polaznici imaju golema je te iz njih izvlači maksimum,” govori časnički namjesnik Bjelovarac. No, obuku mogu proći samo ako su potpuno posvećeni timskom radu. Vojnik mora biti vješt te psihofizički spreman i otporan, ali to ga ne čini dobrim vođom. “Kroz obuku želimo dobiti potpune vođe, koji će prvi povesti, prvi nešto pokazati,” nastavlja dočasnik. Toga se drže i instruktori. Vidjeli smo kad je jedan od njih počeo objašnjavati detalje vezane uz penjanje na stijenu, da bi se tad sjetio: “Stara dočasnička kaže – pokaži, a ne kaži!” I počeo se penjati.

Nakon spomenute faze slijedi treća, s daljnjim teškim vježbama, uključujući one u vodenom okružju, a zatim četvrta, s uzbunom i vježbom koja će trajati 24 sata bez prestanka. Peta je faza završna hodnja. Hrvatski vojnik pratit će polaznike šestog naraštaja i dalje. Što reći, nego – Sretno! Neka vas što više dođe do Knina!

TEKST Domagoj Vlahović

Foto Tomislav Brandt