Američki novi samovozni topnički sustav Non Line of Sight – Cannon (NLOS-C) prošao je neobičan razvojni put, a rezultat, prvi prototip, ima manji domet i nosi manje streljiva od sustava koji bi trebao zamijeniti. No, to se ne može smatrati korakom natrag jer se, zahvaljujući naprednim tehnologijama, pokazuje kao znatno fleksibilniji i iskoristiviji sustav

Ljeto 2008. bilo je važno razdoblje za program Future Combat Systems (FCS – budući borbeni sustavi) jer je javnosti predstavljen prvi prototip novog naprednog samovoznog topničkog sustava NLOS-C. Riječ je o kombinaciji naprednog gusjeničkog podvozja i topničkog oružja-haubice kalibra 155 mm. Nakon predstavljanja prvog prototipa počela su opsežna ispitivanja koja će dati odgovor na pitanje je li dosadašnji razvoj bio uspješan.

Dizajn sustava NLOS-C na neki je način preokret od pravila koje vlada desetljećima, da novi sustav mora imati veći domet i jaču udarnu moć te nositi više streljiva spremnog za paljbeno djelovanje.

NLOS-C se razvija u sklopu programa budućih borbenih sustava FCS (Future Combat Systems) i prvi je sustav tog programa koji će postati operativan. Točnije, to je prvi sustav s ljudskom posadom koji će postati operativan. Jer, ne zaboravimo, FCS se sastoji i od nekoliko bezposadnih sustava, a neki su već u predoperativnoj primjeni na terenu u sastavu postrojbi raspoređenih u Afganistanu i Iraku.

Novi je sustav predviđen kao zamjena za stari samovozni topnički sustav M109, trenutačna inačica kojom se služi američka kopnena vojska (US Army) je M109 A6 Paladin. M109 je u operativnoj uporabi više od 40 godina. Unatoč brojnim pokrenutim programima koji su trebali uroditi modernijim, pouzdanijim i jačim oružnim sustavom, spomenimo samo program razvoja naprednog i moćnog sustava Crusader, M109 je i danas temeljno samovozno topničko oružje američke kopnene vojske. Zadnja inačica, M109 A6 Paladin samo je modernizacija, i to ograničena, starog koncepta i stare mehaničke osnove.

NLOS-C je, s druge strane, primjer naprednog borbenog sustava i zamišljen je na drukčiji način. On definitivno nije u stanju svojeg prethodnika pobijediti na nekim dosad važnim područjima. No, prednosti sustav NLOS-C očevidne su na nekim drugim, danas važnijim područjima. Novi je topnički sustav automatiziran do visoke razine, za normalno borbeno djelovanje trebaju mu samo dva člana posade. Nadalje, sustav je znatno brži u pronalaženju cilja i djelovanju po njemu. Ima izvrsnu strategijsku i taktičku (terensku) pokretljivost, a opremljen je i naprednim sustavima za samozaštitu što bi mu trebalo omogućiti preživljavanje na nestabilnoj bojišnici budućnosti.

Ono što je po mnogima najveća prednost NLOS-C je to što je načinjen kao “sustav sustava”, odnosno, ugrađeni napredni mrežni komunikacijski sustavi omogućavaju umrežavanje i iskorištavanje informacija i potencijala drugih borbenih elemenata te precizno djelovanje po najvažnijim ciljevima protivničkog postroja. Taj element umreženosti i zajedničkog djelovanja je osnovni konceptualni element programa FCS koji je zamišljen tako da, iako se svaki od sustava unutar programa može rabiti autonomno, njihovo zajedničko umreženo djelovanje omogućava sinergijski učinak koji je u konačnici veći od linearnog matematičkog zbroja njihovih pojedinačnih sposobnosti.

Lakši i brži
NLOS-C je “rođen” u sklopu nastojanja aktualnih koncem 90-ih godina XX. stoljeća da se američka vojska transformira tako da ima više tzv. srednjih snaga. Cijela je ideja sazrijela u prvom valu razmatranja smisla i budućnosti oružanih snaga nakon kraja Hladnog rata. Dotadašnje su masovne, masivne i dobro oklopljene snage izgubile smisao. Stvarnost kreirana devedesetih godina XX. stoljeća nalagala je vojskama djelovanje u mirovnim misijama, i to kao stabilizacija i pomoć u izgradnji mira i napretka. Za tu zadaću stare snage jednostavno nisu bile podesne. Uz promijenjeni doktrinarni koncept uporabe trebalo je osigurati i nova sredstva koja će pomoći u ostvarenu zadaća.

Jedan od pokušaja na području topništva bilo je smanjivanje mase tadašnjeg perspektivnog samovoznog topničkog sustava Crusader. Tako je masa s hladnoratovskih 60 tona smanjena na manje od 40 tona. No, problem Crusadera je što je on bio zamišljen kao moćan i razoran sustav za hladnoratovske sukobe pa se u novo doba jednostavno nije najbolje uklapao.

Doktinarne postavke novih srednjih snaga predviđale su da se borbena skupina razine brigade prebaci u roku od 96 sati, bilo gdje u svijetu. To implicira zračni transport, a zbog niza razloga procijenjeno ja da masa takvog sustava ne bi smjela biti viša od 25 tona. Sve je to pridonijelo konačnom otkazivanju projekta Crusader 2002., pa je vojska ostala na starom M109 koji je sve teže mogao slijediti potrebe modernog vojništva.

Otkaz Crusadera i potreba zamjene starog M109 pokrenuli su već 2002. program razvoja novog samovoznog topničkog sustava za potporu koji će biti u skladu s novim doktrinarnim smjernicama.

Među brojnim zahtjevima jedan je izazvao dosta zabune, naime, najbrojniji američki transportni avion je C-130 Hercules pa je mogućnost prijevoza tim avionom često isticana kao jedan od temeljnih uvjeta za sva buduća vozila za srednje brigade. No, problem je što je unutarnji prostor Herculesa premalen, a nosivost od 20 tona preniska da bi se u tim gabaritima načinilo dobro borbeno vozilo s posadom. Mala masa znači slabu oklopnu zaštitu, a iskustvo pokazuje kako ograničiti masu na 20 tona nije najbolji način pružanja zaštite vojnicima na terenu. U konačnici je taj zahtjev ublažen zbog teške izvedivosti.

Krajem 2002. tvrtka United Defense (godine 2005. preuzeo ju je britanski koncern BAE Systems), koja je inače razvijala i otkazani sustav Crusader dobila je ugovor za razvoj demonstratora tehnološkog koncepta NLOS-C. Namjena je tog ugovora bila dokazati mogućnost izrade samovoznog topničkog sustava koji bi po dimenzijama i masi odgovarao prijevozu transportnim avionom C-130 Hercules.

U to vrijeme još nije bilo odlučeno koji će kalibar rabiti budući topnički sustav, u igri su bili 105 mm i 155 mm. Također nije odlučeno kakvo će se podvozje rabiti, kotačno ili gusjenično.

Zato je United Defense odlučio uporabiti zamjensko podvozje. Riječ je o naprednom gusjeničnom podvozju s hibridnim pogonskim sustavom i modernim gumenim gusjenicama.

Na to je podvozje postavljen topnički sustav temeljen na novoj vučnoj haubici M777 kalibra 155 mm i s cijevi dužine 39 kalibara. Jedan od očitih kompromisa pri razvoju tog prototipa bila je slaba mogućnost pokretanja oružja po smjeru, samo 20 stupnjeva lijevo i desno u odnosu na uzdužnu os vozila.

No, zato je smanjena masa, koja je iznosila 21 tonu. Razvijen je i instaliran sustav za manipuliranje streljivom kapaciteta 24 projektila. Sastavni dio tog sustava je automatski punjač koji može manipulirati novim naprednim preciznim projektilom XM982 Excalibur koji je dugačak jedan metar. Uz tu mogućnost sustav je kompatibilan i s postojećim asortimanom streljiva.

Prototip demonstratora tehnološkog koncepta NLOS-C je u ljeto 2003. prevezen na topnički poligon Yuma, a prvi je projektil ispaljen 26. kolovoza 2003. Do kraja listopada 2003. ispaljeno je 114 inertnih projektila M795, a rabljena su standardna američka punjenja M231/232 MACS (Modular Artillery Charge System).

Pri tom se upravljanje oružjem obavljalo daljinski s posebnog upravljačkog uređaja kako bi se dokazala mogućnost potpuno daljinskog upravljanja složenim topničkim sustavom i potrebnim podsustavima.

Pri opaljenju salvi od pet projektila postignuta je brzina paljbe od 6 projektila u minuti. To je manje od zahtijevanog za otkazani (i vrlo napredan i automatiziran) topnički sustav Crusader. No, uvjeti u kojima bi ti sustavi trebali djelovati potpuno su promijenjeni. Naime, Crusader je zamišljen za djelovanje u uvjetima sukoba visokog intenziteta dvije snažno naoružane strane u sukobu bogatom mnoštvom visokovrijednih ciljeva. NLOS-C je zamišljen za sukobe u globaliziranom svijetu gdje se više cijeni pokretljivost, preciznost i mogućnost djelovanja u sasvim drugom kraju svijeta nakon samo nekoliko dana prijevoza i bez ikakve posebne prethodne pripreme.

Zato je NLOS-C lagan, automatiziran do najviše moguće razine te ima mogućnost umreženog djelovanja i uporabe naprednog streljiva. Napredno će se streljivo rabiti u količini od samo nekoliko projektila, ali će učinak, zbog preciznosti i učinkovitosti na cilju, biti veći nego da se rabe tone standardnog nevođenog streljiva.

Tijekom idućih pet godina u testovima je ispaljeno više od 2400 projektila. Na sustavu je došlo i do zamjene cijevi oružja, pa je umjesto standardne tipa M284 dužine 39 kalibara postavljena nova tipa XM324. Nova je cijev malo skraćena, dužine je 38 kalibara te dodatno optimizirana i olakšana. Iz nove je cijevi ispaljeno više od 800 projektila.

Razvijena je i nova višekomorna plinska kočnica velike učinkovitosti koja kraćoj cijevi tipa XM324 omogućava kratak trzaj. Razvijen je i novi zatvarač koji odgovara standardu JBMOU odnosno uporabi punjenja Zone 6. Zatvarač je znatno olakšan ali unatoč tome zadržao je mogućnosti znatno težih konstrukcija.

Testiranja
Na temelju prototipa demonstratora tehnološkog koncepta NLOS-C razvijen je konačni prijedlog dizajna poznat kao NLOS-C Firing Platform (FP ili kolokvijalno Spiral 1). Spiral 1 počeo je s paljbenim testiranjima 23. listopada 2006. Na njemu je odmah postavljena nova cijev XM324, a do konca 2008. ispaljeno je oko 3000 projektila.

Zanimljivo je da je Spiral 1 postavljen na novo podvozje koje samo “glumi” podvozje i više se može smatrati postoljem jer nema pogonski sustav ni mjesto za posadu. I mnogi su drugi sustavi postavljeni izvan podvozja jer je riječ o prijelaznom rješenju pa se tako ubrzao razvoj i smanjili troškovi.

Idući je korak bilo predstavljanje tzv. ranog prototipa, NLOS-C Early Prototypes (EP), odnosno prvog ranog prototipa P1 (službeno je predstavljen u Washingtonu u srpnju 2008.) koji je po izgledu i ugrađenim sposobnostima vrlo blizu operativnom sustavu. Ukupno će se načiniti osam EP-ova.

P1 se sastoji od tzv. misijskog modula odnosno automatizirane bezposadne kupole s topničkim sustavom i podvozja koje je rani primjerak standardiziranog podvozja za vozila s posadom MGV koja se razvijaju u sklopu programa budući borbeni sustavi (Future Combat Systems).

MGV ima četiri zajednička podsustava: pogonski (hibridni električni pogonski sustav, motor s unutarnjim izgaranjem, elektrogenerator te baterije), sustav za nadzor okoline, elektroniku vozila te ovjes (zajedno s naprednim gumenim gusjenicama koje smanjuju masu i buku).

Prvobitni je plan bio da se nakon osam načinjenih prototipova EP načine još tri prototipa druge generacije s unaprijeđenom kupolom smanjene mase. Ti su prototipovi također trebali imati instalirane podsustave koji još nisu bili do kraja dovršeni za prototipove prve generacije.

No, potreba da se operativnim postrojbama što prije dostave moderni topnički sustavi koji bi dopunili zastarjeli M 109 natjerala je upravitelje programa NLOS-C da ubrzaju terenska testiranje i smisle učinkovitiji i brži razvojni put.
Tako je odlučeno da se načini samo pet EP-a prve generacije (umjesto planiranih osam) a da se nakon njih odmah načine tri prototipa druge generacije sa svim potrebnim unapređenjima.

Prototip demonstratora tehnološkog koncepta NLOS-C druge generacije poslužit će kao osnova za izradu 18 primjeraka označenih kao Special Interest Program. Tih će se 18 sustava NLOS-C dostaviti timu za evaluaciju američko kopnene vojske (US Army). Evaluacija će se provesti u sklopu operativne postrojbe, konkretno, rjieč je o 5. brigadi iz sastava 1. oklopne divizije. Evaluacija bi trebala započeti 2010.

Osamnaest NLOS-C koji će proći prvi stupanj operativne procjene mogućnosti, zadržat će kupolu koja se nalazi na prototipu EP, ali neće imati kompletan C4ISR sustav. Sustav C4ISR (Command, Control, Communications, Computers, Intelligence, Surveillance & Reconnaissance) bit će postavljen u potpunosti na sustave koji će se tijekom 2011. početi proizvoditi u sklopu prve, maloserijske, proizvodnje.

Danas, kao glavni ugovarači odgovorni za razvoj, sudjeluju tvrtke General Dynamics Land Systems i BAE Systems Ground Systems. One su odgovorne za razvoj podvozja koje je zajedničko svim vozilima s posadom iz programa FCS. Podvozje ima oznaku MGV (Manned Ground Vehicle), a osim za NLOS-C rabit će se i za sve druge inačice.

MGV nosi razne oznake, zavisno o kojem je tipu vozila riječ. Tako je XM1201 oznaka za podvozje izvidničkog vozila RSV, XM1202 je oznaka vozila MCS (vozilo nosač oružnog sustava), XM1203 je oznaka podvozja za NLOS-C, XM1204 je podvozje za samovozni minobacač NLOS-M, XM1205 je podvozje vozila za izvlačenje FRMV, XM1206 je oklopni transporter ICV, XM1207 je podvozje vozila za medicinsku evakuaciju MVE, XM1208 je podvozje ambulantnog vozila MVT dok je XM1209 podvozje zapovjednog vozila V2C.
Pri tom treba naglasiti kako, iako ista vozila, ti modeli imaju određene posebnosti u nadgradnji kako bi se što lakše prilagodili predviđenim zadaćama. Otud drukčija oznaka za svaki model. Dvije topničke inačice NLOS-C i NLOS-M imaju i dodatne razlike, jedna je postavljanje dodatnih bočnih vrata na desnu stranu nadgradnje podvozja. Osim toga ima i veće stražnje spremnike za gorivo jer su taktički zahtjevi pojednostavljeni pa vozilo ne treba omogućiti elevaciju temeljnog oružja od -10 stupnjeva. No, mnogi dodatni elementi karakteristični samo za sustav NLOS identični su za C i M inačice.

Podvozje MGV sastavlja se u postrojenju BAE Systems Ground Systems u Santa Clari. Podvozja se zatim prebacuju u postrojenje BAE Systems Armament Systems u Minneaplisu gdje im se dodaju odgovarajući misijski moduli.

No, plan je da se, kad krene serijska proizvodnja, podvozja sklapaju u postrojenju General Dynamics Land Systemsa u Limi dok bi se završna integracija i postavljanje NLOS C i M kupola obavljala u pogonu BAE Systemsa u Eglinu, američka savezna država Oklahoma. Tamo bi se trebali raditi i misijski moduli odnosno kupole s haubicom ili minobacačem.

Pogonski modul
Pogonski sustav podvozja MGV uključuje neke vrlo moderne tehnologije koje se tek dokazuju i s te je strane prava, ako ne revolucija onda svakako evolucija na području vojnih pogonskih sustava. Naime, glavni izvor pogonske energije je moderni redni petcilindarski dizelski motor oznake 5R890 proizvođača Detroit Diesel, snage 440 kW. Ustvari je riječ o licencnom proizvodu njemačke tvrtke MTU, poznate po proizvodnji vrhunskim dizelskih motora.
Tu nije iscrpljena zastupljenost europskih tvrtki. Naime, baterije, litij ionske, proizvodi američka podružnica francuske tvrtke Saft dok su neki elementi pogonskog hibridnog sustava proizvod britanskog QinetiQa. I to pokazuje da je razvoj visokotehnoloških sustava često nemoguć samo oslanjanjem na nacionalne kapacitete.

Dvije baterije postavljene su u prednji dio vozila, odmah ispod oklopa, a ispod su elementi pogonskog sustava te sustav za raspodjelu energije. Sadašnja inačica podvozja ima jednodijelne gumene gusjenice ali će serijska inačica imati gusjenice sastavljene od više dijelova kako bi se olakšalo održavanje i popravci.

Motor se, dopunjen elektrogeneratorom, i sa svim potrebnim podsustavima postavlja u vozilo putem kliznih nosača koji omogućavaju jednostavno postavljanje i vađenje cijelog pogonskog sklopa.

Najvažniji spoj pogonskog sklopa s ostatkom vozila jest kabel za struju jer MGV rabi tzv. serijski hibridni dizel električni pogonski sustav. Kod tog se modela rada sva izlazna snaga motora pretvara u električnu energiju te se do potrošača prenosi kabelima. Prijenos se odvija preko naprednog sustava upravljanja pogonskom energijom.

NLOS-C koristi napon od 600 V, spomenimo samo da je otkazani projekt Crusader radio na naponu od 270 V. Pokretanje kupole ostvareno je elektromotorima, koji su zadnja riječ tehnike i znatno su manji od dosadašnjih rješenja. Navodi se da je elektromotor za pokretanje cijevi po elevaciji upola lakši i dvije trećine manji od motora koji to radi na spomenutom (otkazanom) sustavu Crusader.
Napredni pogonski sustav kao predvidiv rezultat mora imati dobru pokretljivost vozila. No, kod FCS-a je vrlo važna i strategijska pokretljivost odnosno mogućnost prebacivanja, najčešće zrakom, u bilo koji dio svijeta unutar nekoliko desetaka sati. Prema sadašnjim proračunima temeljni cilj više nije prijevoz jednog vozila transportnim avionom C-130 Hercules, već je to prijevoz tri vozila u jednom transportnom avionu C-17 Globemaster II. C-17 je znatno veći avion, nosivost mu je 86 tona i polagano potiskuje Hercules kao najbolje rješenje kad je riječ o zračnom prijevozu vozila programa FCS.

Masa samovoznog topničkog sustava NLOS-C je predviđena na razini oko 26 tona što je previše za C-130 pa je jedina logična odluka bila ne ograničavati mogućnosti nosivošću već se orijentirati na veći avion i stvoriti sustav potrebnih sposobnosti uz najmanju realno moguću masu. To je ipak realniji pristup nego pokušati sve potrebne mogućnosti ugurati u sklop unaprijed određene, realno premalene, mase.

Što se tiče taktičke pokretljivosti, tijekom 2005. iskristalizirao se stav da bi svako vozilo s ljudskom posadom u sklopu programa FCS moralo imati operativni radijus kretanja od 750 km te po dobrom putu ostvariti maksimalnu brzinu od 90 km/h. No, spominje se i mogućnost da za NLOS-C ti zahtjevi budu manji. Odnosno, operativni radijus od 400 km i maksimalna brzina od 80 km/h.

No, s obzirom na to da je riječ o samovoznom topničkom sustavu smanjeni su zahtjjevi logični jer to ipak nije vozilo koje je namijenjeno izravnom borbenom kontaktu s protivnikom na kratkoj distanci. U takvoj mu konstelaciji smanjeni operativni radijus, odnosno potreba češćeg dopunjavanja goriva, i manja brzina nisu od presudne važnosti za preživljavanje. Zadaća NLOS-C je pratiti svoje snage te im pružati preciznu topničku potporu, u pravo vrijeme i na pravom mjestu.

Tako da je za njega bitnija kvaliteta ugrađenog sustava C4ISR koji će omogućiti umreženost i dijeljenje podataka u realnom vremenu te dostavu točnih podataka o trenutačnim ciljevima. Posada NLOS-C jedino ih treba obraditi i odabrati najpogodnije streljivo te neutralizirati ciljeve prije nego što postanu prevelika opasnost za vlastite snage.

Spomenimo da će NLOS-C, kao i ostala vozila s posadom iz programa FCS imati napredne optroničke i termalne senzore koji će omogućavati nesmetano djelovanje noću i za loših meteoroloških uvjeta.

MArijo PETROVIĆ