Rukovanje brodskim topništvom velikog i srednjeg kalibra na brodovima XVII. i XVIII. stoljeća često je završavalo ranjavanjem i pogibijom članova posade

 

Tijekom XVII. stoljeća razvoj brodskog topništva nije bio posebno spektakularan. Naglasak je prije svega bio na izradi što većeg broja topova i njihovoj što kvalitetnijoj konstrukciji, a ne na novim tehničkim rješenjima. Od majstora ljevača prije svega se tražilo povećanje pouzdanosti topova kako ne bi bili opasnost za topnike. S obzirom na to da je potražnja za vatrenim oružjem bila sve veća, prioritet je bio da se kvaliteta izrade ne smanjuje s povećanjem broja proizvedenih primjeraka. Stoga su u proizvodnju uvedeni prvi standardi, a u mnogim je zemljama svako proizvedeno vatreno oružje moralo proći provjeru kvalitete koja se potvrđivala udaranjem posebnih oznaka.

Dok je razvoj mornaričkog topništva bio vrlo spor, razvoj ratnih brodova bio je brz. Nije bilo druge filozofije osim one “što više to bolje”, pri čemu se isključivo mislilo na broj topova kojima je brod bio naoružan. I to ne bilo kakvih topova, nego samo onih koji su na malim udaljenostima mogli kuglama probiti trup protivničkog broda. Pritom je bilo puno bolje ako ste imali više topova nešto manjeg, nego nekoliko topova velikog kalibra. Naime, čak i kad kugle prve salve većeg broja topova, uvjetno rečeno srednjeg kalibra, ne bi otprve uspjele probiti drvenu oplatu broda, izazivale su brojna oštećenja i napuknuća. Zbog toga bi iduća salva već imala “lakši zadatak”, a treća bi toliko oštetila brod da je počinjao propuštati. Osim broja i veličine topova, važna je bila i obučenost topnika te njihova sposobnost da u što kraćem vremenu opale što više puta.

U suvremenoj literaturi koja se bavi razvojem ratnih brodova i pripadajućeg topništva sigurno ćete naći dio posvećen važnosti obučenosti topnika. Posebno se naglašava važnost brzine paljbe koju su topnici morali postići kako bi pobijedili.

Iako je portugalski kraj Ivan II. (1455. – 1495.) još krajem XV. stoljeća prvi shvatio važnost obuke mornaričkih topnika, engleska ju je ratna mornarica dovela gotovo do savršenstva. Uz veličinu i snagu brodova, upravo je obučenost i brzina topnika u pravilu bila prevaga koja joj je omogućavala pobjede u pomorskim bitkama XVII. i XVIII. stoljeća. Britanci su u XVIII. st. tijekom pomorskih bitaka iz glavnih topova u pravilu uspijevali opaliti dva do tri puta u pet minuta, a Francuzi otprilike upola manje.

Brzina je bila odlučujuća

Postići veliku brzinu paljbe nije bilo lako zato što su se topovi punili preko usta cijevi. I ne, nije bilo kako prikazuju današnji filmovi i TV serije. Bilo je puno složenije.

Tijekom XVII. stoljeća s brodova je uglavnom uklonjeno topništvo koje je razvijano za uporabu na kopnu te je ugrađeno specifično mornaričko. To je značilo da su svi topovi velikog i srednjeg kalibra bili postavljeni na drvenim lafetima kutijastog oblika. Svaki je lafet na svakom kutu imao četiri mala kotača koja su služila za pokretanje topa naprijed-nazad. Kotači su bili drveni kako ne bi previše oštećivali također drvene palube. Tijekom plovidbe topovi su bili uvučeni u brodski trup iza zatvorenih ambrazura kako bi se spriječilo prodiranje mora. Poklopci ambrazura tijekom bitaka su se otvarali (u pravilu podizali) kako bi se usta topovske cijevi izvukla preko ruba palube. To je bilo važno iz nekoliko razloga. Prvi je bio taj što su prilikom opaljenja ispušni plinovi većinom ostajali izvan broda. Pritom se mora uzeti u obzir da se dimni (obični ili crni kako se još naziva) barut rabio sve do kraja XIX. stoljeća. Iako dimni barut izgara naglo, stvara i veliku količinu dima koja je opasna za ljude. Prevelika količina barutnih dimova u zatvorenom prostoru izaziva barutnu bolest. Simptomi su glavobolja, vrtoglavica, mučnina, a pri najtežoj razini trovanja slabost mišića, nesvjestica, pa i smrt.

 

Da bude odmah jasno: ratne mornarice XVII. stoljeća nisu posebno vodile računa o uvjetima života i rada svojih mornara. Dapače, mornari na ratnim brodovima u pravilu su bili prisilno novačeni i živjeli su u vrlo teškim uvjetima. Stoga su, kako bi se održala stega, često korištene fizičke kazne, od okivanja, preko udaranja štapom, “starterom”, tj. debelim užetom ili bičem. Najteža kazna koju je kapetan broda mogao odrediti bila je smrt vješanjem, no ona se vrlo rijetko dosuđivala i samo za najveće prijestupe. Sve su te kazne bile “rezervirane” za mornare i niže dočasnike, a viši dočasnici i časnici zatvarani su u kabine te im se moralo suditi. Kako su kapetani ratnih brodova na mornare gledali doslovno kao na “potrošnu robu”, briga o njihovu zdravlju nije bila prioritet. Međutim, ako su topnici tijekom bitke slabjeli i padali u nesvijest, to je moglo biti opasno za brod. Stoga su usta cijevi topova smještenih u potpalublju iza ambrazura morala biti izvučena prije opaljenja.

Pametni znaju čemu služi užad

Rukovanje brodskim topništvom velikog i srednjeg kalibra na brodovima XVII. i XVIII. stoljeća bilo je naporno. Ako su željele održati veliku brzinu paljbe, mornarice su za svaki takav top morale odrediti posadu od najmanje pet mornara. Pritom je svaki top imao glavnog topnika koji je bio odgovoran za obuku posade, a u bitki za sve radnje, uključujući ciljanje.

U pravilu je svaki lafet brodskog topa imao po dvije karike koje su služile da se kroz njih provuče debela užad koja je bila spojena s oplatom. Užad je bila omotana i oko stražnjeg dijela topa, koji se zove vrat. Tom kombinacijom smanjivao se trzaj i mogućnost nekontroliranog “leta” topa preko palube nakon opaljenja. Jedna je od ključnih zadaća glavnog topnika bilo stalno kontroliranje ispravnosti užadi. Ako bi popustila, posljedice su mogle biti ranjavanje i pogibija brojnih članova posade. Recimo, trzaj topa koji je ispaljivao kugle mase oko 14,5 kg (32-pounder) mogao ga je odbaciti i do 15 metara. S obzirom na masu koja je bila veća od tone, nekontrolirano gibanje po brodu nanijelo bi golemu štetu.

Zbog velike mase topom se teško rukovalo. Stoga je svaki imao sustav kolotura koji su služili za postavljanje topa u paljbeni položaj, ali i za ciljanje po pravcu. Drveni kolotur smješten na stražnjoj strani služio je za uvlačenje topa i tijekom ciljanja, a bio je spojen s palubom. Ostala su dva, a ponekad i tri kolotura (po jedan na svakom boku te ponekad i jedan spojen na prednji dio lafeta), bila spojena s oplatom broda. Napinjanjem užadi na jednom boku i laganim otpuštanjem na drugom top se mogao pomicati po pravcu (lijevo ili desno). Glavni topnik davao je naputke o tome koja će se užad napeti, a koja otpustiti. No kako je takav postupak bio dosta spor, posadi bi se tijekom bitke pridružili i ukrcani vojnici ili marinci koji su pomagali kod ciljanja, no u pravilu nisu smjeli sudjelovati u punjenju topa. Oni su zajedno s posadom topa s pomoću vrlo debelih drvenih poluga dizali stražnji dio lafeta kako bi se skratilo vrijeme ciljanja. Podizanje topa mase od 1300 do više od 2000 kilograma nije bilo lako, a i kad bi uspjeli, top bi se u najboljem slučaju pomaknuo tek koji centimetar. U svakom slučaju, ciljanje brodskim topom u XVII. i XVIII. st. bilo je iznimno težak fizički posao.

 

Svaki je top na stražnjoj strani bio povezan s mehanizmom za pomicanje po visini. U početku je to bio tek drveni trokutasti klin, a potrebna elevacija postizala se uvlačenjem (manja elevacija) ili izvlačenjem (veća elevacija). Krajem XVIII. stoljeća drveni klin zamijenjen je navojnim mehanizmom koji je znatno olakšao i ubrzao zauzimanje elevacije.

Poništeno namještanje

Zauzimanje elevacije imalo je smisla samo na potpuno mirnom moru kad se brod uopće nije valjao. Već pri najmanjim valovima mukotrpno namještanje nije imalo smisla jer bi ga valjanje broda potpuno poništilo. U takvim uvjetima, koji su bili više pravilo nego iznimka, do izražaja je dolazilo iskustvo glavnog topnika koji je čekao trenutak u kojem bi položaj broda, a s njim i topa, bio otprilike onaj koji je želio. Zbog toga je preciznost topničke paljbe na brodovima XVII. i XVIII. st. bila vrlo slaba, toliko da su se pomorske bitke vodile na malim udaljenostima. Iako je najveći domet brodskih topova prelazio dva kilometra, učinkoviti domet bio je znatno manji – tek nekoliko stotina metara. Stoga su se i pomorske bitke vodile na udaljenostima manjim od kilometra. Pritom su veći i bolje naoružani brodovi nastojali doći što bliže protivniku kako bi salva njihovih topova imala što razorniji učinak, dok su manji brodovi nastojali ostati na sigurnoj udaljenosti nadajući se uspješnom pogotku, prije svega u neki od jarbola kako bi usporili protivnika i smanjili mu mogućnosti manevriranja.

Ciljanje topovima manjeg kalibra (ručni topovi) bilo je znatno jednostavnije. Oni su imali jednog, najviše dva poslužitelja. U pravilu su bili postavljeni na otvorenim palubama i koristili su se na vrlo malim udaljenostima. Takvi su topovi stajali na jednostavnom nosaču, a na stražnjoj su strani imali ručicu s pomoću koje se ciljalo. Njima su djelovali i članovi posade broda, ali i ukrcani vojnici.

Mario GALIĆ