Vrlo brzo nakon što su se pojavile početkom XX. stoljeća, letjelice specijalizirane za lansiranja podvodnih projektila stekle su reputaciju platformi fatalnih i za najveće ratne brodove. No, nakon vrhunca u Drugom svjetskom ratu, isplivali su svi njihovi nedostaci

Torpedo je prvi put uporabljen 1878. godine u Crnom moru, u napadu ruske torpiljarke na turski parobrod u Rusko-turskom ratu. No prvi iznimni uspjeh to oružje doživljava tijekom Rusko-japanskog rata 1904. i 1905., prvog velikog sukoba XX. stoljeća (detaljnije u članku Torpedo – proizvod hrvatskog uma i duha, Hrvatski vojnik br. 479 od 31. srpnja 2015.). Japanci su puno brže shvatili mogućnosti tog novog oružja, prvi su ga put uporabili u Kinesko-japanskom ratu 1894. – 1895. kad se pokazalo učinkovitim i perspektivnim oružjem. Japanci su zbog iskustva iz tog rata veliku pozornost dali razvoju lakih torpednih brodova (torpiljarki i razarača) koji su jedini u to vrijeme bili naoružani torpedima, a odigrali su vrlo važnu ulogu u pomorskim bitkama Rusko-japanskog rata. Torpedo tada još uvijek nije bio tehnički dovoljno usavršen, zbog čega je imao vrlo mali postotak pogađanja. Međutim, njihova učinkovitost na cilju bila je vrlo razorna. Primjerice, u završnici Cušimske bitke, kad su progon razbijene ruske flote preuzele japanske torpiljarke i razarači, bilo je lansirano više od stotinu torpeda, ali postignuto je samo sedam pogodaka. Međutim, potopljena su tri ruska bojna broda i jedna krstarica.

Pojavom podmornica u mornaričkom arsenalu, časnici najvećih pomorskih sila brzo su zaključili kako je za takav tip broda idealno oružje upravo torpedo.   Podmornica naoružana torpedima ne mora izranjati i time se nepotrebno izložiti protivničkoj topničkoj paljbi, već može nevidljiva ispod površine doći do svakog, pa i najvećeg broda na domet torpeda i prikriveno ih lansirati. Jedino što se u takvim okolnostima vidjelo trag je kretanja torpeda čiji su plinski motori iza sebe ostavljali trag mjehurića. Od tada torpedo postaje standardno naoružanje lakih borbenih plovila (razarača i torpiljarki) u suvremenim ratnim mornaricama većine zemalja sve do Prvog svjetskog rata, kad se javlja novo borbeno sredstvo – avion.

Razvoj u Prvom svjetskom ratu

Jedan od stručnjaka koji je među prvima zamislio zrakoplov kao potencijalnu platformu za nošenje i lansiranje torpeda bio je američki kontraadmiral Bradley Allen Fiske (1854. – 1942.). To se zbilo još 1912., znatno ranije nego što je u većini zemalja uopće shvaćena mogućnost i borbeni potencijal ratnog zrakoplovstva kao nove grane oružanih snaga. Otprilike tih godina, uoči Prvog svjetskog rata, talijanski časnik i zrakoplovac Alessandro Guidoni (1880. – 1928.) počeo je konkretno testirati takvo djelovanje. No, Fiske je bio taj koji je razvio i taktiku zračnih torpednih napada. Torpedna zrakoplovstva kasnije su je dugo primjenjivala, sve dok su torpedni zrakoplovi bili u operativnom naoružanju ratnih mornarica. Ipak, kolege iz Američke ratne mornarice u početku nisu prihvatili Fiskeove zamisli, ali zato su Britanci vrlo brzo shvatili njihov značaj i počeli eksperimentirati sa zračnim torpednim napadima već na samom početku Prvog svjetskog rata. Naime, zrakoplov kao novo borbeno sredstvo mogao je torpedo prenijeti do cilja znatno brže od tadašnjih brodova i podmornica i lansirati ga u neposrednoj blizini protivničkog broda, što je u velikoj mjeri povećavalo vjerojatnost pogađanja. Prvi borbeni zrakoplov koji je uspješno  nosio torpeda bio je britanski dvosjedni hidroavion Short Admiralty Type 184, a nosio je Whiteheadova torpeda tadašnje najnovije generacije.

Short Admiralty Type 184, puno poznatiji kao Short 225, bio je dvosjedni hidroavion primarno konstruiran za izvidničke zadaće i prvi je put poletio 1915. U početnoj inačici bio je opremljen motorom Gnome od 160 KS (oko 120 kW), međutim to se pokazalo nedovoljnim za zrakoplov koji je trebao obavljati i bombarderske, odnosno torpedne zadaće. Stoga je ubrzo opremljen motorom Sunbeam Mohawk od 225 KS (168 kW). Hidroavion je bio duljine 12,37 m, raspona krila oko 19,3 m i mogao je ostvariti maksimalnu brzinu nešto veću od 140 km/h s navedenim motorom. Kasnije inačice dobile su motor Sunbeam Maori od 260 KS što ih je učinilo pokretljivijim i nešto bržim. Glavno naoružanje zrakoplova bio je torpedo kalibra 355 mm i mase oko 408 kg, koje je nošeno razmjerno nisko pod trupom, praktično između plovaka. Osim torpedom, pojedine inačice tog zrakoplova mogle su biti naoružane strojnicom kojom je rukovao izviđač sa zadnjeg sjedala, za gađanje iz zadnje polusfere. Tim tipom hidroaviona izvršen je prvi uspješni torpedni napad iz zračnog prostora, 12. kolovoza 1915. na turski brod tijekom kampanje kod Galipolja. Međutim, taj je brod ranije već bio pogođen torpedom s britanske podmornice E14, pa posada hidroaviona nije mogla preuzeti pune zasluge za njegovo potapanje.

Svi se priključuju

No, već nekoliko dana poslije, 17. kolovoza, nekoliko istih britanskih Shortova torpedirao je i potopio turski transportni brod blizu Dardanela. Time je potvrđena učinkovitost torpednih zrakoplova i zapravo od tog razdoblja započinje njihov razvoj i borbena uporaba. Što se tiče samog hidroaviona Short Admiralty Type 184, proizveden je u 936 primjeraka različitih inačica. Osim u britanskoj mornarici i zrakoplovstvu služio je i u zrakoplovstvima Grčke i Estonije. U potonjem se najduže i zadržao, do 1933. godine, kad je već odavno zastario, a u drugim zrakoplovstvima bili su ga zamijenili znatno suvremeniji torpedni zrakoplovi.

Britanci su 1917. godine prenamijenili bojni krstaš HMS Furious u nosač zrakoplova, a gotovo istodobno razvijali su torpedni avion koji bi činio dio naoružanja tog broda. Iste godine razvijen je i torpedni zrakoplov Sopwith T-1 Cuckoo (ptica kukavica), primarno namijenjen Furiousu, ali poslije je trebao biti raspoređen i na ostale nosače. Stoga je stjecajem okolnosti prva operativna skupina tih zrakoplova ukrcana na nosač HMS Argus. Cuckoo je bio jednosjedni avion naoružan torpedom Mk IX mase 450 kg koji je nosio ispod trupa. Kako bi se mogao smjestiti u hangar ispod palube, zrakoplov je imao krila koja su se sklapala unatrag i ispravljala prije polijetanja. To je postao standard za sve zrakoplove ukrcane na nosače zrakoplova. Avion je bio velik, duljine 8,7 m i raspona krila 14,25 m. Iako je polijetao s nosača, na njega se nije mogao vratiti već je bilo zamišljeno da sleti u more što bliže nosaču, pa bi ga podigli na palubu odgovarajućom dizalicom. Iako je bilo izgrađeno 232 primjerka tog aviona, nije korišten u borbenim djelovanjima, jer je prekasno uveden u operativnu uporabu. Prva zrakoplovna skupina ukrcana je na Argus u studenom 1918., neposredno pred završetak Prvog svjetskog rata. Njegov nasljednik postao je zrakoplov Blackburn Dart (strelica).

U međuvremenu je i Njemačka razvila svoj prvi torpedni hidroavion – Hansa Brandenburg GW. S obzirom na to da je trebao nositi razmjerno težak torpedo mase 726 kg, bio je konstruiran kao dvomotorni bombarder s dva člana posade, a torpedo je nosio ispod trupa, između široko razmaknutih plovaka. Motori su bili vodom hlađeni Mercedes D.III, svaki snage 160 KS (oko 120 kW), te su omogućavali maksimalnu brzinu leta oko 127 km/h. Osim torpeda, zrakoplov je bio naoružan i strojnicom kalibra 7,92 mm kojom je rukovao izviđač.

Napredak u visini i brzini

Neposredno nakon Prvog svjetskog rata u suvremenim ratnim mornaricama tog vremena sve više se razvijaju torpedni avioni i hidroavioni. Osobito ih razvijaju mornarice koje u svojem naoružanju imaju nosače zrakoplova, pa torpedni avioni postaju sastavni dio zrakoplovne flote ukrcane na nosače. U pravilu su to bili jednomotorni zrakoplovi dvosjedi (rjeđe jednosjedi ili s tri člana posade), brzine 150 – 180 km/h i radijusa djelovanja od oko 200 km. Bili su naoružani s jednim torpedom mase 600 – 800 kg koji su nosili ispod trupa i opremljeni specijaliziranom ciljničkom napravom za torpedno gađanje. Tijekom 1930-ih godina u ratnim mornaricama s nosačima javljaju se zahtjevi za izgradnjom torpednih zrakoplova višestruke namjene, ponajprije zbog ograničenih kapaciteta smještaja zrakoplova na nosačima, ali i potrebe za borbeno djelovanje po ciljevima na kopnu. Osim nošenja torpeda i torpednog gađanja, zrakoplovi su imali i mogućnost nošenja konvencionalnih bombi. Tako su se uz jednostavnu promjenu ciljničke naprave mogli pretvoriti u lovce-bombardere ili izvidničke zrakoplove. Među takvim avionima posebno se ističu američki Douglas TBD Devastator (razarač), britanski Fairey Swordfish (sabljarka) i japanski Mitsubishi B5M s kojima su te zemlje i ušle u Drugi svjetski rat i koji su bili u prvo vrijeme glavni torpedni zrakoplovi zaraćenih strana.

Ratne mornarice zemalja koje nisu raspolagale nosačima zrakoplova u pravilu su prilagođavale svoje bombardere i za nošenje torpeda i torpedna gađanja. Tako je talijanska mornarica koristila Cant Z1007 Alcione, njemačka bombardere Heinkel He-111 i Junkers Ju-88, a SSSR bombarder DB-3. Talijani su izgradili i specijalizirani torpedni hidroavion Caproni Ca 312 IS, dok su Sjedinjene Države opremile svoje standardne hidroavione Consolidated PBY-5 Catalina i s torpedima. Torpedni avioni tog vremena u pravilu su izbacivali torpeda s visine od deset do petnaest metara iznad morske površine, pri brzini do 110 km/h. To je, naravno, zahtijevalo priličnu vještinu pilota i dobru izbalansiranost zrakoplova. Zbog jačanja brodova opremljenih oružjima za protuzračnu obranu, već prije Drugog svjetskog rata postavljeni su zahtjevi za izbacivanje torpeda s većih visina i pri znatno većim brzinama. Tijekom rata u tome je učinjen značajan napredak, pa su zrakoplovi mogli izbacivati torpeda s visine do stotinu metara iznad površine i pri brzinama do 360 km/h. Iznimka su bili japanski avioni čija su torpeda mogla izdržati izbacivanje s visine do 330 m i brzine zrakoplova oko 450 km/h.

Prema nagloj ekspanziji

Razdoblje najvećeg razvoja i operativne uporabe torpednih aviona je Drugi svjetski rat. Tada su najmasovnije i korišteni, pa su svojim djelovanjem određivali sudbinu pojedinih bitaka, kao što je npr. bio britanski prodor torpednih zrakoplova u talijansku pomorsku bazu Taranto ili japanski napad na Pearl Harbor. Većina ratnih mornarica zaraćenih strana ušla je u novi globalni sukob s torpednim avionima koji su bili razvijeni prije rata i više ili manje već su bili zastarjeli. No, upravo su te letjelice bile nositelji zračnih torpednih napada u ključnim pomorskim bitkama na početku, pa i tijekom prve polovine Drugog svjetskog rata. Jedan od najstarijih i najuspješnijih takvih zrakoplova bio je britanski dvokrilac Fairey Swordfish. To je početkom rata već bio zastarjeli borbeni zrakoplov, dvosjed ili trosjed, razvijen 1933. godine i razmjerno brzo uveden u operativnu uporabu (1936.) britanske ratne mornarice. Do početka rata britanske pomorske snage raspolagale su s trinaest eskadrila tih aviona, koje su bile ukrcane na nosače zrakoplova ili raspoređene na priobalnim zračnim bazama. Početkom rata Swordfish se pokazao iznimno učinkovitim, jer su ga mala brzina leta i stabilnost činili izvrsnom platformom za lansiranje torpeda. Taj zrakoplov duljine 10,87 m i širine krila 13,87 m mogao je letjeti najvećom brzinom 222 km/h, dok mu je brzina krstarenja bila samo 166 km/h na srednjim visinama. Bio je naoružan zračnim torpedom mase 730 kg te jednom fiksnom strojnicom kalibra 7,7 mm u nosu i pokretljivom strojnicom Lewis ili Vickers istog kalibra kojom je gađao izviđač na zadnjem sjedalu. U travnju 1940. godine upravo taj tip zrakoplova izveo je prvi zračni torpedni napad u Drugom svjetskom ratu tijekom tzv. norveške kampanje. Tada je skupina Swordfisha s nosača zrakoplova HMS Furious u Trondheimu napala dva njemačka razarača, od kojih je jedan i pogođen torpedom.

Loše talijansko iskustvo

Najpoznatija akcija u kojoj su sudjelovali uglavnom avioni Swordfish s britanskog nosača zrakoplova Illustrious bio je iznenadan prodor u Taranto smještenu u istoimenom zaljevu Jonskog mora. Naime, nakon Bitke kod rta Spade na Kreti u srpnju 1940. godine, talijanske su pomorske snage protiv Britanaca pokazale ozbiljne nedostatke. Glavnina flote bila je povučena u glavnu pomorsku bazu Taranto iz koje je rijetko izlazila u operacije većih razmjera. Upravo su takvu talijansku pasivnost nastojali iskoristiti stratezi britanske ratne mornarice, pa su isplanirali iznenadni zračni napad na Taranto. Akciji je prethodilo vrlo temeljito zračno izviđanje kojim je fotografirano sidrište i raspored ratnih brodova u luci. Britanska flota isplovila je iz Aleksandrije 12. studenog 1940. i tijekom noći izdvojila se eskadra planirana za napad, koju su činili nosač zrakoplova Illustrious s ukrcanim palubnim zrakoplovima Swordfish, te po četiri  krstarice i  razarača u pratnji. Oko 21 sat poletjela je prva skupina od dvanaest Swordfisha – dva su bila naoružana svjetlećim bombama koje su trebale osvijetliti luku i omogućiti napade torpednih aviona na uočene ciljeve. Nekoliko minuta prije 23 sata britanski su zrakoplovi došli do luke i započeli napad. Talijanska posada bila je u potpunosti iznenađena, ali protuzračna obrana razmjerno se brzo konsolidirala. U prvom naletu pogođena su torpedima i oštećena tri bojna broda i uništena dva talijanska zrakoplova. Gotovo odmah nakon prvog vala, uslijedio je drugi koji su činili osam aviona i pogodili su ostale ciljeve. Uglavnom, nakon napada talijanska je mornarica imala tri bojna broda i jednu tešku krstaricu onesposobljene za dulje vrijeme, kao i dva oštećena razarača, dok su britanske snage izgubile samo dva zrakoplova Swordfish. Napad na Taranto u velikoj su mjeri analizirali japanski vojni stručnjaci i preuzeta iskustva korištena su tijekom njihova iznenadnog napada na Pearl Harbor. Avioni Swordfish odigrali su i važnu ulogu tijekom lova britanske mornarice na njemački bojni brod Bismarck krajem svibnja 1941. Prilikom traženja Bismarcka korišteni su avioni s nosača HMS Ark Royal, i to uglavnom Swordfishevi. Oni su ga prvi i napali nakon što su ga pronašli. Torpedni napad iz zraka oštetio je brodske vijke i kormila broda, pa je postao laka meta britanskom flotnom sastavu koji ga je ubrzo dostigao i obasuo snažnom topničkom i torpednom paljbom.

Još letećih riba

Zbog svojih izvrsnih osobina, torpedni zrakoplovi Swordfish proizvođeni su do 1944. godine, iako su davno prije trebali biti zamijenjeni nasljednikom – avionima Fairey Albacore (tuna). Zapravo, Swordfish i Albacore bili su zrakoplovi konstruirani u kratkom vremenu, praktično bili su vršnjaci, zbog čega su imali vrlo slične osobine. Bili su dvokrilci, taktičkih osobina već zastarjelih početkom Drugog svjetskog rata. Zanimljivo, posade su više voljele letjeti na pouzdanijem i otpornijem Swordfishu, zbog čega je Albacore konstruiran u znatno manjem broju primjeraka i ranije je povučen iz operativne uporabe. Britanski inženjeri tijekom rata razvili su i torpedni zrakoplov Fairey Barracuda, za to doba iznimno moderan, pa je ostao u operativnoj uporabi i nakon završetka Drugog svjetskog rata. Bio je prvi i jedini britanski suvremeni torpedni zrakoplov u potpunosti izgrađen iz metala. Razvijen je kao zamjena za već odavno zastarjele avione Swordfish i Albacore, ali razvoj mu je kasnio zbog nedovoljno učinkovitog motora. Problem je djelomice riješen tek primjenom pouzdanog i u borbenoj praksi provjerenog motora Rolls-Royce Merlin 30, snage 1260 KS (940 kW). Taj je motor ugrađivan na inačicu Barracuda Mk I, ali vrlo brzo pokazao se nedovoljno jakim. Stoga su na kasnije inačice (Mk II) ugrađivani motori Rolls-Royce Merlin 32 za 400 KS veće snage. Mk IV i ostale još mlađe inačice bile su opremljene znatno jačim motorima Rolls-Royce Griffon snage 1850 KS (1380 kW). Barracuda je bio velik palubni zrakoplov (duljine 12,12 m; raspona krila 14,99 m i najveće mase oko 5988 kg), srednjokrilac s tri člana posade. Od svojih je prethodnika bio znatno brži, maksimalne brzine 390 km/h, a krstareće brzine oko 314  km/h i znatno većeg borbenog radijusa (do 1104 km s borbenim teretom). Naoružan je bio standardnim britanskim zračnim torpedom kalibra 460 mm, mase 735 kg. Alternativno, mogao je nositi četiri bombe mase oko 200 kg svaka; odnosno šest bombi mase 110 kg kad se koristio u misijama obrušavajućeg bombardera. Avioni su imali i pokretnu dvocijevnu strojnicu Vickers K kojom je manipulirao strijelac sa zadnje pozicije. S obzirom na to da je taj zrakoplov ušao u operativnu uporabu tek 1943. godine, kad protivnička strana više nije imala u borbenoj uporabi većih ratnih brodova, njegova je primarna zadaća prenamijenjena – postao je bombarder za obrušavanje. U toj se ulozi pokazao vrlo učinkovitim, što je dokazao u proljeće 1944. tijekom napada na njemački bojni brod Tirpitz, plovilo koje je bilo toliko oštećeno da više nije mogao isploviti iz norveškog fjorda i ondje je zakamufliran. Tijekom borbenih djelovanja na pacifičkom ratištu Barracuda se pokazala znatno inferiornijom od američkog torpednog zrakoplova Grumman Avenger, pa je postupno zamijenjen tim tipom zrakoplova, zahvaljujući američkoj vojnoj pomoći Ujedinjenoj Kraljevini. 

Opasne Kate i Jill

Najuspješniji japanski torpedni zrakoplov koji je svoju učinkovitost dokazao tijekom napada na američku pomorsku bazu Pearl Harbour bio je Nakajima B5N. On je također razvijen prije početka Drugog svjetskog rata i praktično do kraja rata bio je, zahvaljujući svojim vrlo dobrim performansama, temeljni japanski torpedni avion baziran na nosačima zrakoplova. Ostao je poznat i kao Kate, to su mu ime dale savezničke snage protiv kojih se borio. Koncipiran je kao jednomotorni jednokrilac, trosjed naoružan torpedom mase oko 800 kg i pokretnom strojnicom kalibra 7,7 mm u zadnjem dijelu kabine, kojom je rukovao treći član posade. Zrakoplov je bio dugačak 10,30 m, s rasponom krila 15,52 m. Naravno, krila su se mogla preklapati tijekom smještaja zrakoplova u potpalublje nosača. Masa aviona bila je oko 4100 kg pod punim opterećenjem. Početkom 1941. godine Nakajima B5N bio je možda i najbolji palubni torpedni zrakoplov, a osobito važnu ulogu odigrao je tijekom iznenadnog napada na Pearl Harbor 7. prosinca 1941. Sudjelovao je i u potapanju američkog nosača zrakoplova USS Lexington tijekom Bitke u Koraljnom moru (početak svibnja 1942.), nosača USS Yorktown prilikom Bitke za Midway (lipanj 1942.) te nosača USS Hornet u Bitki za otočje Santa Cruz (listopad 1942.). Ipak, tijekom 1944. Kate je bio već zastarjeli zrakoplov, a i posade nisu bile dovoljno uvježbane, što je neizbježna posljedica intenzivnih ratnih naprezanja pa su njihove eskadrile pretrpjele katastrofalne gubitke u borbama za Filipine. Njegov nasljednik Nakajima B6N Tenzan (nebeska planina, no Amerikanci su ga zvali Jill) stupio je na bojnu scenu u okolnostima zračne prevlasti američkih zrakoplovnih snaga i nedovoljnog broja obučenih i iskusnih japanskih pilota. U tim okolnostima nikad nije uspio dokazati svoje pune borbene sposobnosti i vrijednosti. Zajedno s avionima Kate, i eskadrile Tenzana pretrpjele su teške gubitke u borbama za Filipine, nakon čega su korišteni uglavnom s kopnenih baza. U Bitki za Okinawu preostali japanski torpedni avioni uglavnom su korišteni u samoubilačkim (kamikaze) napadima, pri čemu su imali samo jednog člana posade, pilota-samoubojicu.

Od Osvetnika nema dalje

Američka ratna mornarica u Drugi je svjetski rat ušla s već zastarjelim torpednim zrakoplovom Douglas TBD Devastator koji je u operativnu uporabu uveden još 1937. Doduše, tada je bio iznimno dobro profiliran avion, u cijelosti izrađen iz metala i dobro upravljiv. Osim torpeda koji je nosio pod trupom, bio je naoružan i s fiksnom strojnicom kalibra 7,62 mm u nosu, poslije zamijenjenom sa strojnicom kalibra 12,7 mm. Na popisu je bila i pokretna strojnica 7,62 mm kojom je rukovao radiooperater iz zadnjeg dijela kabine. Posadu su činila tri člana (pilot, navigator i radiooperater – strijelac). Tijekom Bitke u Koraljnom moru Devastator se pokazao solidnim zrakoplovom, međutim u Bitki za Midway pretrpio je katastrofalne gubitke od konsolidirane japanske protuzračne obrane, nakon čega je povučen iz operativne uporabe i zamijenjen novom platformom – Grumman TBF Avenger (osvetnik). On se pokazao najboljim torpednim avionom Drugog svjetskog rata, iako je tijekom svojeg prvog vatrenog krštenja u Bitki za Midway pretrpio ozbiljne gubitke – od šest upućenih u borbu oboreno je pet. Veliki, robusni avion (duljine 12,19 m; raspona krila 16,51 m i ukupne mase 7534 kg), s razmjerno velikom brzinom za torpedne zrakoplove (maksimalne brzine 414 km/h, a brzine krstarenja 389 km/h) bio je prilično otporan na protivničku protuzračnu obranu. Tome je pridonijelo i njegovo sekundarno naoružanje od dvije fiksne strojnice kalibra 12,7 mm u krilima, jedne strojnice istog kalibra u specifičnoj kuglastoj kupoli kojom je završavao prostor za posadu, te jedne strojnice kalibra 7,62 mm u trbušnom tunelu iz koje je strijelac mogao gađati ciljeve iz zadnje donje polusfere zrakoplova. Zračni torpedo Mark XIII koji je nosio Avenger bio je standard američke mornarice u to vrijeme, mase više od 1000 kg, s dva tipa bojne glave mase od 180 ili 270 kg i fiksne brzine kretanja oko 33,5 čvorova. Osim torpeda mogao je biti naoružan s jednom bombom mase 907 kg ili četiri bombe mase 227 kg svaka. Kad je bio naoružan bombama, djelovao je načelno kao bombarder za obrušavanje. Za razliku od ostalih torpednih zrakoplova koji su svoj ubojni teret redovito nosili podvješen na trbušnom prostoru, Avenger ih je nosio u unutrašnjosti trupa. Posadu su činila tri člana – pilot, stražnji strijelac u karakterističnoj polukuglastoj kupoli, te radiooperater i po potrebi trbušni strijelac na donjoj trbušnoj strojnici. Avenger je u naoružanju Američke ratne mornarice kao palubni zrakoplov zadržan razmjerno dugo poslije rata – do 1960-ih godina kad je postupno povučen iz operativne uporabe. Tada je služio uglavnom kao protupodmornički avion. Nakon završetka vojne karijere određeni broj Avengera našao je civilnu primjenu –  gašenje požara. To je uglavnom činio u kanadskim vatrogasnim snagama, gdje je ostao operativan gotovo do početka XXI. stoljeća.

Na staroj slavi

Unatoč teškim gubitcima torpednih zrakoplova u Drugom svjetskom ratu, njihov razvoj nastavljen je i poslije, pri čemu je vodeću ulogu imao SAD sa svojim palubnim torpednim zrakoplovom Douglas A-1 Skyrider (nebeski jahač) i Velika Britanija s torpednim zrakoplovom Westland Wyvern (dvonožni zmaj). Zapravo, Skyrider je bio višenamjenski jurišni borbeni avion koji je mogao nositi cijelu paletu različitog naoružanja osim torpeda, pa je ostao u uporabi do ranih 1970-ih, do razdoblja u kojem su nebom već odavno vladali mlazni borbeni avioni. Bio je to robusni klipni zrakoplov jednosjed, duljine 11,84 m; raspona (preklopnih) krila 15,25 m. Pokretao ga je masivni 18-cilindrični motor Wright Duplex-Cyclone snage 2700 KS (oko 2000 kW). Stalno naoružanje činila su četiri topa kalibra 20 mm u krilima s 200 metaka po topu, a osim toga imao je ugrađenih petnaest nosača za podvjesno različito naoružanje, ukupne mase više od 4700 kg. Sukladno tome mogao je nositi do dva torpeda, te različite vrste bombi, nevođenih raketnih zrna, protupodmorničkih bombi ili kontejnera s dodatnim streljačkim naoružanjem, te različite kombinacije navedenih oružja. U ulozi jurišnog aviona korišten je tijekom ratova u Koreji i Vijetnamu, ali nije zabilježena niti jedna njegova akcija u ulozi torpednog aviona.

Britanski Westland Wyvern bio je također koncipiran kao turbopropelerski palubni jurišni borbeni avion s dva propelera u suprotnoj rotaciji, jednosjed, koji je mogao nositi široku paletu različitog oružja, a razvijen je tijekom 1953. Po problemima s kojima su se suočile njegove posade, a isto tako i posade nosača zrakoplova na kojima je bio razmješten, Wyvern je vrlo brzo došao na loš glas. Prije svega zbog problema s motorom koji se zagušivao tijekom katapultiranja pri uzlijetanju. Zbog cijelog niza konstrukcijskih grešaka, pri čemu je bilo 68 različitih incidenata i nesreća u kojima je izgubljeno 39 zrakoplova s 13 smrtnih slučajeva, povučen je iz operativne uporabe već do 1958. Inače, bio je to ambiciozno osmišljen jednosjed, najveće mase 11 136 kg; duljine 12,88 m; raspona krila 13,41 m i najveće brzine 616 km/h. Standardno je bio naoružan s četiri topa kalibra 20 mm Hispano Mk V u krilima, te različitim podvjesnim oružjem koje je uključivalo jedan podvjesni zrakoplovni torpedo, do šesnaest nevođenih raketnih zrna RP-3 ili do nešto više od 1300 kg bombi ili mornaričkih mina. Ne postoje relevantni podaci da je ikad uporabljen u ulozi torpednog zrakoplova.

Ima li ih i danas?

Zapravo, već 1950-ih godina torpedni avioni intenzivno gube na svojem značaju i važnosti u pomorskim operacijama i nestaju iz naoružanja ratnih mornarica. Ozbiljni gubici koje su ti zrakoplovi imali tijekom Drugog svjetskog rata, intenzivno jačanje sustava protuzračne obrane svih vrsta ratnih brodova, te pojava i usavršavanje vođenih protubrodskih raketa u poslijeratnom razdoblju vrlo brzo su ih potpuno potisnuli kao oružja prve borbene crte. Zrakoplovna torpeda ostala su u naoružanju protupodmorničkih zrakoplova namijenjenih patroliranju nad morskim prostranstvima i traženju protivničkih podmornica. Torpeda su dodatno opremljena padobranom, kako bi ih zrakoplov mogao odbacivati iz većih visina. Po dodiru s morskom površinom padobran bi se odbacivao, dok bi se torpedo autonomno navodio na cilj (protivničku podmornicu). Istim torpedima naoružani su i helikopteri namijenjeni za protupodmorničku borbu koji su bazirani na ratnim brodovima, tj. fregatama, razaračima i krstaricama. To su jedini torpedni zrakoplovi koji se i danas koriste u suvremenim ratnim mornaricama, iako se sve više razvijaju novi, učinkovitiji, sustavi protupodmorničke borbe.

TEKST: Marinko Ogorec