Opće je poznata priča o nastanku i razvoju kravate, ali nešto je manje poznato da je široko korišteno mornaričko oružje – torpedo, proizvod u prvom redu hrvatske vojne misli. Nastanak i razvoj torpeda ima sasvim jasnu povijest i konkretno ime tvorca – kapetan fregate Ivan Blaž Vukić Luppis…

Povijesna priča (naravno, danas teško provjerljiva), koju je svojedobno ispričao jedan od najboljih poznavatelja hrvatskog pomorstva Petar Mardešić u svojoj knjizi Mornari i brodovi, započinje nekog davnog olujnog dana 1860. godine. Zapovjednik fregate “Bellona” kapetan Ivan Blaž Vukić (njegovo se izvorno prezime u literaturi vrlo često isprepliće s talijaniziranim oblikom Luppis) pod snažnom je burom patrolirao Kvarnerom. Rođeni Riječanin, poznavao je sve ćudi mora i znao koliko je opasno njegovo patroliranje, pa se počeo pitati postoji li jednostavniji način čuvanja hrvatske obale, tad u sastavu Austro-Ugarske, koji bi se mogao uporabiti s čvrstog kopna, podjednako obalnog pojasa i otoka. Na um mu je stalno dolazila mogućnost povećanog postavljanja obalnog topništva, ali tu je pomisao odmah i odbacivao jer nikad se ne bi mogla uspostaviti takva koncentracija topničkih oruđa koja se može postaviti na brodu. Drugim riječima, u slučaju napada i manjeg plovila, npr. fregate s dva reda topova, kao što je bila “Bellona”, došlo bi do nerazmjernog sukoba nekoliko topova na obali (u najboljem slučaju) s bitnicom od najmanje dvadesetak oruđa na brodu. Prema tome, bilo je potrebno nešto znatno učinkovitije od obalnog topništva i Vukić je došao na zamisao da bi to mogao biti čamac napunjen eksplozivom i bez ljudske posade, koji bi se uputio prema neprijateljskom brodu, udario u njega i eksplodirao. S obzirom na to da čamac ne bi imao posadu, njim bi se upravljalo s obale. Za pogon bi se koristilo stakleno jedro kako bi čamac protivniku bio što manje uočljiv.

Stakleni promašaj
Da bi proveo zamisao u djelo, Vukić je angažirao brodskog tesara Petra Turčića, inače rodom s Krka, i puškara Vinka Smojvera, Riječanina, s kojima je izradio prva dva prototipa. Prototipovi su pokazali da je stakleno jedro promašaj pa je napravljen treći prototip, potpuno drugačiji od prethodnih. Riječ je bila o zatvorenom plovilu, a gornji su dio činili plovci od pluta koji su sprečavali potonuće. U prednjem se dijelu nalazio eksploziv koji bi se aktivirao s pomoću prepravljenog brodskog pištolja, a pogon je davao propeler koji je radio na navijanje čeličnih opruga (slično kao u dječjim igračkama). Upravljalo se dvama kormilima od kojih se jedno pomicalo samo udesno, a drugo samo ulijevo. Kormila su pomicana užadima koja je plovilo puštalo za sobom, a njima je upravljano s obale. Vukić je uređaj nazvao braniteljem obale i pokazao ga Inženjerskoj komisiji u Puli koja je zamisao ocijenila pozitivnom, ali izvedbu plovila lošom. Temeljne su primjedbe upućene pogonu koji je bio preslab i samim tim domet oružja bio je iznimno malen, dok je sustav za upravljanje bio nezgrapno riješen i krajnje neučinkovit.

Ugovor s Englezom
Primjedbe su bile objektivne i Vukić ih je tako i prihvatio. S obzirom na to da sâm nije imao dovoljno tehničkog znanja za rješavanje uočenih problema, obratio se svojem prijatelju Ivanu Čioti, budućem riječkom gradonačelniku, koji ga je upoznao s Englezom Robertom Whiteheadom, konstruktorom i tehničkim direktorom tvornice brodskih strojeva Stabilimento Tecnico di Fiume. Whitehead je nedvojbeno raspolagao izvanrednim tehničkim znanjem, ali kako je u to vrijeme njegovo poduzeće izvrsno poslovalo i imalo velik broj narudžbi, isprva se nije previše zanimao za Vukićev projekt. Tek su 1864. njih dvojica sklopila ugovor o usavršavanju Vukićeva branitelja obale i Whitehead je projekt prihvatio kao novi tehnički izazov. Na samom je početku potpuno izmijenio oblik Vukićeva oružja, smatrajući kako bi oružje koje se kreće većim dijelom ispod vode trebalo imati hidrodinamički oblik ribe, pa je za uzor uzeo oblik tijela tune, jedne od najbržih riba. Osim toga, slabi je pogon na navijanje opruge zamijenio motorom na stlačeni zrak. Nespretan i krajnje neučinkovit sustav za upravljanje zamijenio je fiksnim kormilima po smjeru i dubini, koja su trebala održavati projektil u stalnom režimu podvodnog kretanja, bez užadi i drugih veza s mjestom lansiranja. Takvo je, potpuno preuređeno oružje, nazvano brod mina (Minenschiff) i ponuđeno je 1866. austrougarskoj mornarici. Minenschiff je pokretao dvocilindrični motor sa spremnikom zraka stlačenog na 25 atmosfera, domet je iznosio oko 640 m, a kretao se brzinom od šest do sedam čvorova. Bio je izrađen od čeličnog lima, duljine 3,35 m, promjera 355 mm i mase oko 136 kg, a bojna glava imala je oko osam kilograma eksploziva. Austrougarska ratna mornarica kupila je ta četiri oružja za probu tek 1869. godine, pokazujući krajnje nepovjerenje prema njihovoj kvaliteti.

Rađanje novog oružja
Znatno je manje nepovjerenja prema novom oružju pokazala vodeća pomorska sila tog vremena – Velika Britanija, koja je Whiteheadovo oružje kupila 1871. godine. Velika Britanija inzistirala je i na promjeni imena. Prema latinskom nazivu ribe drhtulje (Torpedo marmorata), rođeno je i novo oružje – torpedo. Britanci su shvatili i njegovu temeljnu prednost u odnosu na dominantno brodsko naoružanje: topništvo, a to je kretanje ispod površine vode čime se postiže pogodak u brod ispod vodne linije. Takav pogodak redovito izaziva proboj velike količine vode u brod pa je bilo potrebno znatno manje pogodaka torpeda za potapanje broda, nego što je bio slučaj s topništvom, koje je u pravilu pogađalo nadvodni dio broda. Nakon Britanaca torpedo su kupili i Talijani 1872. godine, nazvavši ga il siluro. Nakon Francuske i Italije torpedo je kupila i Njemačka, uz zahtjev dometa do 550 m i brzine 16 čvorova. Whitehead je ostvario taj uvjet, a s velikim predujmom koji je dobio od Njemačke otvorio je samostalnu tvornicu torpeda u Rijeci, prvu takve vrste u svijetu i potpuno se posvetio proizvodnji i daljnjem usavršavanju tog oružja. U međuvremenu se Ivan Vukić povukao iz projekta i umirovio, ali Whitehead je uredno izvršavao sve ugovorne obveze prema njemu. Vukić je umro 1875. u talijanskom ljetovalištu Torriggiji.

Nevažna početna brzina
Daljnji je razvoj torpeda povezan s razvojem uređaja za njegovo lansiranje – torpednim aparatom ili torpednom cijevi. Naime, Whitehead je odbacio ideju Ivana Vukića da bi to oružje stalno ležalo u vodi kao svako drugo plovilo i samo se uputilo na neprijateljski brod po potrebi, nego je smatrao da ga treba lansirati kao i svaki drugi projektil. U tom slučaju početna brzina projektila nije imala nikakvu važnost, dapače, prevelika brzina ispaljivanja torpeda nije bila preporučljiva zbog njegovih mogućih oštećenja pri udaru u vodu. Jednako je bilo i s udaljenosti na koju su izbacivana (bilo je dovoljno samo da dostigne sigurnu udaljenost od obale ili broda). Sukladno tomu, već je 1876. izrađen prvi torpedni uređaj u obliku jednostavne cijevi iz koje se torpedo izbacivao s pomoću stlačenog zraka. To je načelo ostalo dominantno gotovo do danas, naravno, uz razna osuvremenjivanja.

Idealne torpiljarke
Britanci su istodobno došli na ideju da bi se torpedo mogao koristiti na malim plovnim objektima namijenjenim za iznenadne napade, nazvanim torpiljarkama. Prethodnici tih lakih brodova bili su čamci na parni pogon, korišteni u Američkom građanskom ratu, koji su kao glavno naoružanje imali eksplozivno punjenje na dugoj motki ispred pramca. Njihovo je načelo uporabe bilo: što je moguće tiše i brže prići protivničkom brodu i udariti ga tim eksplozivnim punjenjem (upaljač je bio kontaktni), a neposredno prije udara mina se spuštala kako bi udarila u protivnički brod ispod vodne linije. Jasno je da su takvi napadi bili gotovo samoubilačkog karaktera. Mali i potpuno nezaštićen čamac morao je doći do protivničkog broda, što je u slučaju preranog otkrivanja redovito rezultiralo djelovanjem protivničkog topništva i potapanjem. U slučaju uspješnog napada, snažno eksplozivno punjenje na pramcu ne samo da je probijalo i potapalo veliki protivnički brod, nego je gotovo uvijek uništavalo i napadački čamac jer motka na pramcu nije mogla biti toliko duga da mu jamči sigurnost.

Prvi brod
Britanci su shvatili da bi brodovi bili puno uspješniji kad bi se motka s eksplozivom zamijenila torpedom i 1877. je izgrađena prva torpiljarka “Lightning” naoružana Whiteheadovim torpedom. Imala je istisninu 27 t i postizala brzinu oko 19 čvorova, na pramcu se nalazila nepokretna torpedna cijev, a nakon izbacivanja torpeda naglo je zakretala i izvlačila se iz borbe. Od tog je trenutka Vukićev branitelj obale, zamišljen isključivo kao obrambeno oružje, postao jedno od najopasnijih napadnih oružja većine suvremenih ratnih mornarica. Vrijednost novog tipa ratnih brodova prvi su shvatili Francuzi, koji su ih počeli masovno uvoditi u svoj flotni sastav pod utjecajem doktrine tzv. mlade škole (Jeune école). Naime, torpedo je omogućio razvoj malih, jednostavnih i jeftinih ratnih brodova, koji su u odgovarajućim okolnostima mogli nanijeti ozbiljna oštećenja i gubitke znatno većim, složenijim i daleko skupljim bojnim brodovima i krstašima. Razvoj torpiljarki potaknuo je i potrebu za zaštitom od njih pa su izgrađeni nešto veći brodovi, naoružani u prvom redu lakim topničkim i torpednim naoružanjem koji su nazvani razaračima.

Daljnji razvoj
U međuvremenu je nastavljeno usavršavanje torpeda jer je većina ratnih mornarica koje ga koriste tražila povećanje njegova dometa i brzine te bojne glave, kao i stabilnosti održavanja smjera i dubine. Problem stabilnosti držanja smjera riješen je uvođenjem dvaju propelera koji se okreću u suprotnom smjeru. Naime, sve do 1875. torpedo je imao jedan propeler u kružnoj zaštiti koja je trebala štititi osjetljive lopatice od udara u vodu. Britanci su eksperimentirajući sredinom 1870-ih godina u Woolwichu stvorili pogonsku skupinu od dvaju propelera na dvjema koaksijalnim osovinama umetnutim jedna u drugu, pri čemu se propeleri okreću u suprotnim smjerovima. Inovacija je ne samo znatno povećala brzinu torpeda, nego je uvelike poboljšala i njegovu stabilnost prilikom održavanja smjera kretanja pa se od 1875. svi torpedi proizvode s tom pogonskom skupinom.

Poluloptasta glava
Torpedo poprima današnji oblik krajem XIX. stoljeća. Naime, prvi modeli Whiteheadovih torpeda imali su šiljastu glavu jer se smatralo da je to najprimjereniji oblik za kretanje kroz vodu pri čemu se stvara najmanji hidrodinamički otpor. Britanski je hidrodinamičar Froude predložio uvođenje poluloptaste, zaokružene glave umjesto šiljaste. Smatrao je kako to ne bi u većoj mjeri utjecalo na smanjenje brzine i hidrodinamičnosti torpeda, a znatno bi poboljšalo kapacitet bojne glave i količinu eksploziva koju bi mogao nositi. Kako bi se riješila ta dvojba, 1883. je u Velikoj Britaniji formirano povjerenstvo za ispitivanje hidrodinamičnosti torpeda. Temeljitim su ispitivanjima i brojnim pokusnim ispaljenjima potvrđene opravdane Froudeove pretpostavke kako torpedi s poluloptastim (tupim) glavama mogu nositi znatno više eksploziva, ali je također potvrđeno kako ne samo da nije znatnije smanjena brzina, nego je čak i povećana za jedan čvor u odnosu na torpedo sa šiljastom glavom. Istraživanje je definiralo konačan izgled torpeda koji se od 1896. do danas nije znatnije promijenio.

Promjene i nadogradnje
Otprilike u to vrijeme, 1894. godine, Tršćanin Ludovico Obry koji je radio u Whiteheadovoj tvornici u Rijeci, konstruirao je giroskop koji je mehaničar Czerny poboljšao i prilagodio za ugradnju u torpedo. Time je u potpunosti riješen problem održavanja smjera i dubine kretanja torpeda nakon lansiranja. Istodobno se sve više poboljšava snaga motora i gorivo čime se postiže veći domet i brzina kretanja torpeda. Prvotne su dvocilindrične motore zamijenili četverocilindrični, znatno jače snage, a eksperimentiralo se i s osmocilindričnim zvjezdastim (radijalnim) motorom. Zvjezdasti je motor bio veće snage i bolje ukupne iskoristivosti od dotadašnjih te je davao znatno veću brzinu torpedu, ali bio je složeniji i skuplji za proizvodnju pa se od cijelog projekta odustalo.

Borbena uporaba
Prvi brod potopljen torpedom bio je turski parobrod “Intibah” 16. siječnja 1878. godine. Potopila ga je ruska torpiljarka iz klase Veliki knez Konstantin tijekom Rusko-turskog rata 1877./1878. Druga se zabilježena uporaba torpeda odigrala tijekom Čileanskog građanskog rata kad je 23. travnja 1891. potopljena oklopljena fregata “Blanco Encalada” torpedom lansiranim s torpiljarke “Almirante Lynch”, a iduća je bila tijekom Prvog kinesko-japanskog rata 1894. kad je u više ponovljenih napada japanskih torpiljarki uništena kineska oklopnjača “Dingyuan”. Međutim, do prve masovnije uporabe torpeda došlo je tek u Rusko-japanskom ratu 1904./1905., prvom velikom ratu XX. stoljeća. Rusija je 1876. od Whiteheada otkupila patent za proizvodnju torpeda. Japan ga je otkupio 1878., ali je puno brže shvatio mogućnosti novog oružja. Veliku je pozornost pridao razvoju lakih torpednih brodova, torpiljarki i razarača koji su odigrali vrlo važnu ulogu u pomorskim bitkama Rusko-japanskog rata. U to vrijeme torpedo još uvijek nije bio tehnički dovoljno usavršen zbog čega je bio vrlo malen postotak pogađanja. Međutim, učinkovitost na cilju bila je iznimno razorna. Prema B. Prikrilu, u završnici Cušimske bitke, kad su progon razbijene ruske flote preuzele japanske torpiljarke i razarači, bilo je lansirano više od 100 torpeda, ali je postignuto samo sedam pogodaka. Međutim, tih je sedam pogodaka potopilo tri bojna broda i krstaricu. Obje su strane koristile jednaku inačicu Whiteheadova torpeda, kalibra 457 mm, mase 561 kg (masa bojne glave iznosila je 90 kg), brzine 26 čvorova i dometa do 800 m.

Podmornice i zrakoplovi
U međuvremenu je na mornaričku scenu stupila nova vrsta broda – podmornica. Prvu je pravu podmornicu 1889. konstruirao Alfred Maxime Laubeuf, a u operativnu je uporabu ušla u sastavu američke flote podmornica Holland 1900. godine. Gotovo je odmah shvaćeno da je za taj tip broda torpedo upravo idealno oružje. Prvo je lansiranje torpeda iz podmornice u ratnim uvjetima zabilježeno tijekom Prvog balkanskog rata kad je grčka podmornica “Delfin” 22. prosinca 1912. (po nekim podacima 9. prosinca), napala tursku krstaricu “Mecidiye”, ali je promašila. Međutim, Prvi je svjetski rat u potpunosti afirmirao ulogu podmornice u pomorskom ratovanju, a ona je neraskidivo vezana uz torpedo kao svoje glavno naoružanje.
Tijekom Prvog svjetskog rata razvijen je još jedan nosač torpeda – borbeni zrakoplov. Prva je zamisao o uporabi zrakoplova kao potencijalne platforme za nošenje i lansiranje torpeda potekla od američkog kontraadmirala Bradleyja Allena Fiskea još 1912. godine. Razvio je i taktiku zračnih torpednih napada koje je torpedno zrakoplovstvo primjenjivalo sve dok su torpedni zrakoplovi bili u operativnom naoružanju ratnih mornarica. SAD u početku nije prihvatio Fiskeove zamisli, ali je zato Britanija vrlo brzo shvatila njihov značaj i započela pokuse sa zračnim torpednim napadima već na početku Prvog svjetskog rata. Naime, zrakoplov kao novo borbeno sredstvo mogao je prenijeti torpedo do cilja znatno brže od tadašnjih brodova i podmornica i lansirati ga u neposrednoj blizini protivničkog broda. Prvi borbeni zrakoplov koji je uspješno korišten kao nosač torpeda bio je britanski dvosjedni hidroavion Short Admiralty Type 184, a nosio je Whiteheadove torpede najnovije generacije. Prvi je svjetski rat nedvojbeno potvrdio razornu učinkovitost torpeda kao jednog od najopasnijih mornaričkih oružja.

Podjela po vrstama
Nakon Prvog svjetskog rata razvoj torpeda ide u tri usporedna smjera odnosno osnovne vrste – brodski, podmornički i zrakoplovni torpedo. Brodski torpedo bio je naoružanje raznih plovnih jedinica, od malih torpednih čamaca (koji sve više potiskuju torpiljarke iz uporabe), do krstarica na kojima je služio uglavnom kao pomoćno oružje. Prije Drugog svjetskog rata kalibar tih torpeda ustalio se na 450 – 550 mm i duljinu oko sedam metara. Većina se torpednih motora mogla prilagoditi za rad u dvama režimima – sporijem (oko 30 čvorova) i s većim dometom (između 8000 i 18 000 m, ovisno o tipu torpeda i motoru) ili bržem (oko 45 do 50 čvorova) i sa znatno kraćim dometom (4000 do 6000 m). Iznimka je bila japanska ratna mornarica koja je samostalno razvila torpedo kalibra 610 mm, nazvan dugo koplje, s kemijskim motorom koji je imao samo jedan režim rada i omogućivao domet do 20 000 m pri stalnoj brzini od 49 čvorova.

Elektromotor kao pokretač
Podmornički su torpedi bili uglavnom jednakih kalibara kao i brodski, ali nešto kraći (oko 6 – 6,5 m), brži od brodskih, ali manjeg dometa i obično s motorom sa samo jednim režimom rada. Vrlo je brzo u podmorničkom ratovanju uočen problem demaskirajućeg učinka plinskog motora koji je za sobom ostavljao jasan trag kretanja torpeda i samim tim približno mjesto lansiranja. Da bi se to izbjeglo, njemačka je ratna mornarica prije Drugog svjetskog rata uvela u naoružanje podmornica torpedo koji je pokretao elektromotor, a napajao se iz snažnih akumulatorskih baterija smještenih u svojem trupu. Taj je torpedo bio dosta sporiji (oko 30 čvorova) i znatno manjeg dometa (oko 3000 do 4000 m), te manje pouzdan u radu, ali je zato bio potpuno neprimjetan s površine. Osim toga, njegova je proizvodnja bila skuplja od proizvodnje plinskih torpeda, pa je korišten znatno rjeđe od standardnih torpeda i to isključivo kao podmorničko oružje.
Zrakoplovni su torpedi u pravilu bili najmanji i najlakši kako bi ih mogli nositi specijalizirani torpedni zrakoplovi. Obično su bili kalibra do 450 mm i duljine oko šest metara, s jednim režimom rada motora koji je omogućivao veliku brzinu na manjoj udaljenosti. Za razliku od brodskih i podmorničkih, zrakoplovni su torpedi morali imati ojačan sustav armiranja te ojačanu oplatu tijela kako bi mogli izdržati znatno jači udar u vodu prilikom izbacivanja iz zrakoplova. Iz tih su razloga na njih često ugrađivani i dodatni prstenasti zaštitnici propelera koji su bili posebno osjetljivi na takav udar u površinu vode.

Sustav za samonavođenje
Sredinom Drugog svjetskog rata, 1943. godine, njemačka je vojna industrija razvila samovođeni, akustični torpedo koji je mogao samostalno mijenjati smjer i tako se navoditi na cilj s pomoću vrlo jednostavnog sustava. U glavi tog torpeda smještena je glava za samonavođenje koja se sastojala od pet mikrofona naslonjenih na poluloptu punjenu glicerinom koji je služio kao prijenosnik zvuka. Mikrofoni su bili razmješteni nasuprotno (gore-dolje, lijevo-desno) i jedan u sredini. Nakon lansiranja torpedo je prvo usmjeravan giroskopom na stabilnoj putanji, a nakon što je prevalio sigurnu udaljenost, uključivao se sustav za samonavođenje koji je preko mikrofona locirao zvuk brodskog propelera. Električni signali s pojačala prenošeni su na sustav koji je upravljao pokretnim kormilima i tako navodio torpedo na cilj. Pogon torpeda bio je električni. Oružje se u operativnoj uporabi pojavilo krajem rata i pokazalo se iznimno preciznim i učinkovitim, samo je bilo previše složeno i skupo, pa ga već prilično narušena njemačka industrija nije mogla proizvesti u većem broju.

Vukićev ponos
No, to je oružje zacrtalo daljnji razvoj torpeda koji je ostao široko rasprostranjeno oružje ratnih mornarica sve do danas. Suvremeni se torpedi danas koriste kao glavno oružje u protupodmorničkoj borbi, a nešto rjeđe za napade na površinske brodove, u pravilu su samonavođeni raznim sustavima i načelno su produkt visoke tehnologije. S povijesnim se odmakom argumentirano može reći kako je od nekadašnje zamisli branitelja obale do danas stvoreno oružje koje je provelo svojevrsnu revoluciju u pomorskom ratovanju te rezultiralo nastankom raznih vrsta ratnih brodova i promjene taktike plovnih sastava i ratnih flota. Bi li danas Ivan Blaž Vukić Luppis bio ponosan na svoje djelo teško je reći, ali kao pomorcu vjerojatno bi mu imponiralo da su zbog njegove zamisli cjelokupne flote vodećih pomorskih sila svijeta temeljito transformirane, kao i njihove strategije i taktike.

Marinko OGOREC