S obzirom na razvoj trenutačne globalne financijske krize kao i kreditnu nefleksibilnost koja se ogleda kroz pad potražnje, u budućem kratkoročnom razdoblju svjetskoj trgovini prijeti urušavanje. Gledajući dugoročno, trenutačna kriza prijeti modelu gospodarskog rasta pokretanog izvozom, rasta koji je od 1950-ih pomogao mnogima da prevladaju siromaštvo

Od samita G20, koji je održan u studenom 2008. u Washingtonu, situacija se pogoršava. Pad svjetske trgovine, koji je zabilježen u trećem kvartalu 2008. godine, ubrzao se. Godišnji pokazatelji svjetske trgovine u 2008. godini pokazivali su oštar uspon sve do sredine ljeta nakon kojeg je, u četvrtom kvartalu, zabilježen veliki pad.

Što se događa u trgovini i zašto je to bitno?
Nakon ukupnog rasta od 6,2% zabilježenog u 2008. godini, Svjetska banka je 9. prosinca 2008. godine, predvidjela da će pad svjetske trgovine u 2009. godini iznositi 2.1%.

Međunarodni monetarni fond je, također u prosincu 2009. godine, objavio ažurirano izvješće World Economic Outlook (WEO), u kojem je iznio svoje prognoze nastale na temelju analize zadnja tri mjeseca te predvidio da će se svjetska trgovina i proizvodnja smanjiti za 42% odnosno 15% (Nasuprot tomu, iako je Kindleberger imao ista očekivanja između 1929. i 1930. godine zabilježen je pad svjetske trgovine od 19%).

Podaci iz prosinca 2008. godine predvidjeli su ubrzano smanjivanje svjetske trgovine pa su tako slijedeće zemlje prijavile vrijednosti pada izvoza na mjesečnoj razini: Kina (-2,8%), SAD (-6%) i Velika Britanija (-3,7%).
Korejski izvoz u četvrtom kvartalu također je pretrpio pad i to u vrijednosti od 12%.

Japan je u siječnju 2009. izvjestio o padu izvoza za 44% na godišnjoj razini, nastavljajući se tako na pad iz prosinca 2008. kada je iznosio 35%.

Kina je u siječnju 2009. izvjestila o padu vrijednosti izvoza od 17,5% na godišnjoj razini, te ukupno 42% pada vrijednosti uvoza (izvozne cijene imale su porast u vrijednosti od 2,3% dok su uvozne u isto vrijeme pale u vrijednosti od 0,6%).
Očekivanja za veljaču 2009. godine bila su još gora, jer je zabilježen daljnji pad izvoza za 25,7%.

U siječnju 2009. godine, generalni direktor Svjetske trgovačke organizacije (WTO), Pascal Lamy izvijestio je članstvo WTO-a da je, iako je svjetska trgovina u 2008. godini narasla u odnosu na 2007. godinu, u studenom zabilježen pad na svjetskoj razini.

S obzirom na niski udio izvoza u vlastitoj proizvodnji a uspoređujući se s ostalim gospodarstvima u razvoju, Brazil se nadao da će biti pošteđen najgoreg. Prema izvješću iz veljače vidljivo je kako je, u usporedbi sa godinom prije (ostvareno 12.8 milijardi dolara), došlo do pada izvoza (9.6 milijardi dolara) na kvartalnoj razini, iako je jasno kako je do ovog pada došlo zbog pada cijena roba. Brazilska industrijska proizvodnja je dramatično pogođena što se i očitovalo u izvješću iz prosinca kada je zabilježen pad od 12%. Neki analitičari obrazložili su to smanjenim domaćim ulaganjima.

U isto vrijeme, utjecaj nižeg izvoza na ukupnu proizvodnju odrazio se u 4. kvartalu 2008. i na iznos njemačkog BDP-a, koji je smanjen po godišnjoj stopi od preko 9% kao i na iznos japanskog BDP, više od 11%. Sredinom ožujka, Svjetska banka je objavila izvješće u kojem je tijekom 2009. godine predvidjela najveći pad svjetske trgovine u posljednjih 80 godina.

Pascal Lamy je 23. ožujka predvidio pad ukupnog obujma svjetske trgovine od 9%, dok je 25. ožujka objavljeno kako je u veljači došlo do pada japanskog izvoza u vrijednosti od 50% (zajedno sa ukupnim padom izvoza EU od 55%).

Svi ovi događaji najvjerojatnije su posljedica pada potražnje i to posebno u zemljama OECD-a kao i posljedica pada trgovinskih kredita zbog krize financijskog sektora. Ono što je dramatično u ovim podacima jest činjenica da trgovina pada brže od potražnje u zemljama OECD-a i izgleda da je taj pad započeo mnogo prije početka najgore recesije a zasigurno prije primjene eventualnih protekcionističkih mjera.

Pad trgovine važan je zbog dva razloga. Prvi razlog jest činjenica da je trgovina oduvijek predvodnik šireg gospodarstva, pa tako i u krizi. Drugi razlog jest fluktuacija trgovine koja najprije slijedi a nakon toga širi svoj utjecaj na proizvodnju i potražnju; i to više ako zemlja na krizu odgovara gospodarskom politikom “osiromaši susjeda”. Ovako sustavno vođen gospodarski pad u proizvodnji, mnogi ekonomisti sa strahom prepoznaju kao ključni čimbenik Velike depresije.

Politički kontekst
Druga, vrlo važna novost jest da je na na samitu G20, održanom u studenom propao napor svjetskih ministara gospodarstva da povrate odnosno “ožive” proces – usprkos izravnim uputama vođa G20 u Washingtonu da se to napravi na sastanku u Genevi u prosincu 2008. godine. Ključna točka bila je izgleda ista kao i u srpnju 2008. godine kada su propali razgovori na tu temu a kada su posebna jamstva za poljoprivredu zatražili i Indija i Kina, čemu se protivila SAD. Istovremeno, SAD je po stavila veće zahtjeve, od onih donešenih u srpnju, za pristup tržištima u razvoju.

Bilo koji brzi udar na trgovinu zahtjeva koordinirani odgovor makroekonomske politike na globalno povećanje potražnje. Ali simboliku zaključaka WTO-a – koja je ipak istaknuta organizacija globalne ekonomske politike – ne treba podcijeniti. Štoviše, simbolika kontinuiranog nastavka neuspjeha je loša poruka.

Ukoliko svjetske nacije, suočene sa najvećom mirnodopskom ekonomskom krizom od 1929. godine kao i konstantnim padom svjetske trgovine, ne mogu dovršiti sedmogodišnje pregovaranje, kakve su šanse da se dogovore radikalne promjene u globalnoj ekonomskoj politici i propisima koji su potrebni kako bi se sanirala šteta prouzročena krizom te pomoglo u sprječavanju sličnih situacija u budućnosti?

Ključni igrači
Strah je preplavio azijska izaslanstva. Čelnici Japana, Koreje i Kine govorili su protiv protekcionizma tijekom pripremnih sastanaka G20 u ožujku 2009. godine, u Velikoj Britaniji, na kojem su se sastali ministri financija. Koreja je zahtijevala od G20 da obnovi obećanje kako neće odobriti nove protekcionističke mjere. U isto vrijeme Indijska vlada se suočava sa izborima, i to tamo gdje je trgovačka politika vrlo osjetljiva izborna tema posebice među ruralnim glasačima koji su protiv WTO-a.

Europska komisija i države članice EU-a, održale su sastanak na temu anti-protekcionizma, te su predstavili nove anti-dumping i kompenzacijske carinske mjere koje se primjenjuju na američki biodiesel (sukladno WTO-u i jedne i druge su načelno legalne, ali ipak odašilju vrlo loš signal).

Velike države članice sve više se okreću subvencijama – posebice u financijskom sektoru, ali i u automobilskoj industriji. Cjelokupno pojedinačno tržište kao i različite inicijative državne pomoći pokazali su svoju slabost u odnosu na inicijative država članica.

Glavni politički događaj svakako je bio dolazak nove američke administracije. To je moglo pomoći deblokadi pregovora unutar WTO-a. Ostatak svijeta nije imao euforična očekivanja od donošenja smjernica buduće američke trgovinske politike. Izborna retorika kandidata za Kongres, kao i predsjednika Baracka Obame bila su, u najboljem slučaju, suzdržane prema slobodnoj trgovini. To je odraz unutarnje politike gdje su zadnja istraživanja pokazivala da većina američkih glasača misli kako je slobodna trgovina loša za Ameriku. Ipak dolaskom novog predsjednika stvara se mogućnost promjene.

Isto tako, ni novi predstavnik američke trgovine nema iskustva u području trgovinske politike, iako dolazi iz Texasa koji snažno ovisi o izvozu, a po njegovom dosadašnjem profesionalnom iskustvu vidi se da je riječ o profesionalcu u domaćoj i regionalnoj politici.
Trgovinska politika je tradicionalno područje interesa različitih političkih grupa čime se samo naglašava njezina osjetljivost. Također treba naglasiti kako je trgovina važan pokazatelj uspješnosti nekog gospodarstva. Čak je njezina uloga i važnija u doba krize nego u vremenima kada dobro okruženje pridonosi uspjehu svih pokazatelja gospodarstva. Tendencija je da se političke implikacije trgovinske politike promatraju na nacionalnoj i globalnoj razini. Ali postoji dvosmjerna veza između trgovine i makroekonomije na nacionalnoj i globalnoj razini. Brzo se zaboravlja da je nečiji uvoz u isto vrijeme i nečiji izvoz i da svi zabilježeni viškovi kao i manjkovi moraju zajedno sačinjavati nulu. A to sadržava kratkoročne ali i dugoročne implikacije.

Prva izvozno orijentirana strategija uvedena je u Zapadnoj Europi te nakon toga i u Japanu, 1950-ih, nakon ratnih razaranja. To je model koji se širio i potaklo uspon novo industrijaliziranih zemalja istočne i jugoistočne Azije da bi kulminiralo usponom Kine. Čak je i indijski model ekonomskog razvoja podlegao tom spektakularnom utjecaju.

Južna Amerika napustila je svoje dotadašnje poslove koji su uključivali supstituciju uvoza. Izvozno-orjentirani rast bio je izlaz velikih masa ljudi iz siromaštva. Pa ipak, jedan element ove strategije sustavno je pridonosio globalnoj ekonomskoj nestabilnosti i krizi.
Nedvojbeno je kako su uzroci trenutne krize, u kasnim 60.-tima vođene rapidnim rastom izvoza i podcjenjenih tečajnih lista u Zapadnoj Europi te slabom američkom fiskalnom politikom, doprinijele slomu Bretton Woodskog sustava. Japanski trgovinski viškovi u 1980.- ima kao i podcijenjenost yena, doveli su do trgovinskog sukoba sa SAD-om.

Akumulirane rezerve istočno-azijskih zemalja, još donedavno su bile glavni uzrok nestabilnosti i kriza, zajedno sa slabom fiskalnom i monetarnom politikom te slabašnom regulacijom financijskog sektora u SAD-u i drugim anglosaksonskim gospodarstvima (ne samo u Velikoj Britaniji).

I Njemačka je iskoristila izvoznu ekspanziju kao ključni pokretač izlaska iz zamke niskog rasta, u prvim godinama novog stoljeća, što je rezultiralo pritiskom na deficit zemalja u s kojima ostvaruje višak u razmjeni.

Usprkos tim ranim epizodama, neuravnoteženost trgovine, povezana sa ubrzanim rastom gospodarstva u nastajanju, bila je održiva kroz srednjoročno razdoblje. Dugoročna održivost ovog modela sada je upitna. Ukupni izvoz morao bi rasti istim tempom kao i ukupni uvoz. U stvari, izvozno-vođeni rast gospodarstva ogledao se rastom uvoznog kapitala u drugim regijama koje su bile u stanju pratiti kontinuirani brzi rast trenutnog deficita. Najspektakularniji primjeri su SAD i Velika Britanija, iako je bilo primjera i u ostalim zemljama u razvoju.

Sve donedavno, svijet je pretpostavljao da neuravnoteženosti nacionalnih tržišta nisu problem ako financijska tržišta koja će financijski posredovati u premošćavanju deficita u deficitarnim zemaljama vjeruju da će dugovi biti otplaćeni.
Nedavni događaji na financijskim tržištima pokazali su kako jamstva ne postoje, što se moglo i vidjeti tijekom krize u Južnoj Americi tijekom ranih osamdesetih. Neki analitičari davno su predvidjeli trenutačnu krizu upravo zbog ogromnih nesrazmjera u rasponu financijskih tokova Kine i SAD-a.

Svi ti pritisci kreirali su politiku koja je počivala na neumoljivoj istini kako su ipak na kraju dužnici oni koji se moraju prilagoditi situaciji dok u isto vrijeme vjerovnici mogu staloženo i sjediti na svojim gomilama novca.

Usprkos tome, ukoliko se postojeće opterećenje korigira te se smanji zahtjev za uvozom od strane dužnika a uz to bez odgovarajućeg porasta izvoza, može doći do većeg kolapsa u domaćoj potražnji zemlje dužnika (s obzirom da su izgubili porezne prihode i /ili vjerodostojnost financijskog tržišta).

Ovo će vjerojatno biti popraćeno povećanjem protekcionizma među dužnicima. Bilo kakav zahtjev za smanjenjem od strane deficitarnih zemalja, neizbježno će dovesti do kolapsa u zemalja vjerovnika te će se tako održavati kreditiranje dužnika sve do neuravnoteženosti, osim ako se ne poveća domaća potražnja uz pomoć različitih domaćih fiskalnih stimulacija i aprecijacija tečaja.
Za sada nema naznaka postizanja konsenzusa između dužnika i vjerovnika oko podjele opterećenosti u uvjetima trenutne globalne krize. Međutim, nije to ništa novo. Još prilikom stvaranja Bretton Woods sustava koji označava fiksni ali prilagodljivi tečaj, John Maynard Keynes istaknuo je ovu problematiku kao ključnu.

Kindelberger je pak, nakon njega, naznačio kako prilagodljivi globalni sustav zahtjeva ili hegemoniju ili zakonitost sustava. Bretton Woods sustav je predstavljao ovaj drugi sustav. Trenutačno nema niti hegemonije niti zakonitosti sustava. Bretton Woodske institucije, isto tako, slabo su se prilagodile na stalne izmjene globalne ekonomske moći.

Opasnost od neuspjeha, koji se može pojaviti tijekom uvođenja takvog sustava, je pad trenutne globalne potražnje, proizvodnje i trgovine kao i uravnoteženosti niskog rasta i niske trgovine na globalnoj razini. Ovo bi moglo označiti kraj paradigme koja se zasnivala na rastu izvoza, a koja je izvela milijune iz siromaštva. Opasnosti za zemlje koje se drže ovakve paradigme dolaze iz više izvora:

Spori rast potražnjeKreditna kriza, u kojoj su se našle zemlje OECD-a, već je umanjila sposobnost i mogućnost potrošnje za mnoga poduzeća i kućanstava.

Vrlo rapidno negativno širenje krize na zemlje, koje nisu osjetile vlastitu financijsku krizu, diskreditiralo je ideju o razdvajanju rasta gospodarstva na razvijenom sjeveru i u ostalom dijelu svijeta u razvoju. Porast “vertikalne integracije” učinio je taj povezni proces mnogo snažnijim.

Protekcionizam
Nedavni događaji ukazuju i na blagi porast anti-dumping mjera u drugoj polovici 2008. godine, ali su se isto tako veliki padovi u području trgovine dogodili prije bilo kakvih velikih povećanja mjera protekcionizma. Ukoliko potražnja na razvijenom sjeveru bude padala, iz bilo kojih internih razloga, javlja se pritisak da se osigura povećanje potražnje u domaćoj proizvodnji. U tridesetim godinama prošlog stoljeća, Keynes se zalagao za protekcionizam odnosno ideju koja je tvrdila kako je višestruki efekt povećanja domaće potražnje koristan za domaću ekonomiju. Ali ono što vrijedi za jednu zemlju ne mora značiti da vrijedi i za cijeli svijet.
Ukoliko eventualna neodrživost velikih tekućih deficita dovede do smanjenja potražnje kod zemalja dužnika, pojaviti će se pritisak na te zemlje da im se uvoz disproporcionalno smanji. Dakle, radi se ipak o složenim mjerama protekcionizma.

Prijedlogom SAD-a da industrija kupuje samo američki čelik neće biti pogođena samo industrija čelika u ostatku svijeta, nego će i svi ostali biti prisiljeni učiniti isto. Potpora nacionalnoj automobilskoj industriji je jednako tako problematična. Ključna prijetnja trgovini je mogućnost primjene mnogih mjera koje ograničavaju trgovinu a da se pri tome ne krše pravila WTO-a, kao što je npr. primjena još više anti-dumping mjera ili povećanje tarifa sve do graničnih razina.
Razboritost makro politika i tečajnih promjena

Iako nije postojao protekcionizam u tradicionalnom smislu, bilo koji rebalans računa dužničkih zemalja, kao rezultat smanjenja potražnje, sigurno će imati utjecaja na ostatak svijeta, dodajući pri tome kako su stope rasta svjetske trgovine u padu i da se kao i u tridesetima, značajno smanjuju. Očito je da se radi o balansiranju između kratkoročnog i dugoročnog razdoblja. Velike deficitarne zemlje, poglavito Velika Britanija i SAD, trebale bi se u nekom srednjoročnom razdoblju pomaknuti bliže nekoj ravnoteži i to poglavito onda kada se kompenzira potražnja u ostatku svijeta.

Od trgovine do kreditnih tržišta
Ono što se trenutno događa u području trgovine, potaknut će neke daljnje reperkusije na financijskom tržištu. Čak i bez protekcionističih mjera, konačno će se smanjiti potražnja trenutnih dužnika koji će se morati prilagoditi, a posebice ukoliko se pojavi problem osiguravanja novih kredita. To će izazvati reakciju kreditnih tržišta. Zemlje u razvoju su posebno osjetljive i ranjive na kredite privatnih banaka.

Nedavni porast dolara nadaleko je bio označen kao “let prema kvaliteti” te je vodio također ka oporavku dolara kako bi se i na taj način podmirili domaći dugovi. Iako se ovo i nije puno odrazilo na rastuća tržišta, činilo se kako će se ta tržišta u budućnosti biti percipirana kao više ugrožena. Međunarodne banke su nedavno počele ispitivati mogućnost davanja kredita zemljama u razvoju i to u nacionalnim valutama. Najvjerojatnije će takvi potezi biti zaustavljeni zbog postojanja rizika preuzimanja tereta duga zemalja u razvoju. Najzad, dugoročni deficit morati će biti financirani dugoročnim sredstvima.
Financiranje tekućih deficita predstavlja rizik za multinacionalna poduzeća, jer je i to financiranje dosta pogođeno baš kao i kreditiranje korporativnog sektora i globalne potražnje koje je kao takvo presahnulo te predstavlja prijetnju razvojnom modelu na nekim rastućim tržištima.

Ukoliko kreditna tržišta postanu opreznija, trebat će se prilagoditi svijetu u kojem su neuravnoteženosti održivih tekućih računa manje. Odavno je primjećeno kako globalnih tržišta kapitala ima manje nego kako se to prije mislilo. Zemlje u stvari financiraju većinu svojih ulaganju uz pomoć domaće štednje. Potpuno slobodna financijska tržišta diljem svijeta povećala bi ukupnu učinkovitost ali samo ukoliko su sva tržišta potpuno učinkovita, ali to i nije slučaj. Trebati će pronaći novu međunarodnu financijsku arhitekturu koja će osigurati sredstva koja će biti dostupna zemljama sa kratkoročnim financijskim potrebama i kod kojih prilike za stvarne profitabilne investicije premašuju mogućnosti kapaciteta domaće štednje, a istovremeno osiguravajući da zajmodavci osiguravaju sredstva samo kada su sigurni da će povratiti svoj novac ukoliko dođe do krize.

Vrlo je važno da se sadašnja globalno trgovinska situacija prepozna kao makroekonomski problem koji zahtjeva i makroekonomska rješenja te da mjere koje je nužno poduzeti budu koordinirane. Protekcionizam predstavlja prijetnju oporavku u kratkoročnom i srednjoročnom razdoblju dok istu takvu prijetnju u dugoročnom razdoblju predstavlja strategija izvozno-vođenog rasta. Globalna neravnoteža, koja je doprinijela trenutnoj krizi, zahtjeva makroekonomske odgovore te posebno učinkovite i legitimne procese za koordinaciju ekonomskih politika.

Dugoročno gledajući, svijet treba postaviti pravila globalne koordinacije makroekonomske politike, koja prilagođava globalnu ekonomiju pojavi novih trgovinskih djelatnosti te dijeli teret prilagođavanja između vjerovnika i dužnika. Lekcija i pouka iz tridesetih godina prošlog stoljeća je da će, bez takvih pravila, države postati više ekonomski okrenute prema unutra, prema sebi samima, te da će pribjegavati ekonomskoj politici “osiromaši susjeda”.

Ana BONOVIL