Lockheed Martin F-35 Joint Strike Fighter

Prvotni ugovor za fazu punog razvoja F-35 JSF vrijedan 33 mlrd. USD nedavno je povećan za 6,53 mlrd. USD. Prema službenom obrazloženju ovo povećanje je uzrokovano zakašnjenjima u fazi razvoja koje se procjenjuje na 18 mjeseci, što znači da bi trebali završiti do 2013. Prema svemu sudeći, povećano trajanje faze razvoja kao i potrebna dodatna financijska sredstva rezultat su problema u provođenju programa, osobito povećanja težine zrakoplova, kao i nastojanja da se ono stavi pod nadzor ne dovodeći u pitanje performanse zrakoplova. Osim toga, i razne druge aktivnosti vezane za modifikaciju i poboljšanja uzrokovali su povećanje cijene zrakoplova. Dok se ukupan broj planiranih F-35 za oružane snage SAD-a i dalje smanjuje, glasine o ukidanju samog programa su, po svemu sudeći, samo puste želje konkurencije. Angažiranost, osobito financijskih sredstava u ovom programu, je jednostavno prevelika da bi se dopustilo njegovo ukidanje, a što bi dovelo i do problema u odnosu na saveznike koji su uključeni u taj projekt. Osim toga, bez F-35 Amerikanci ne bi mogli konkurirati novoj generaciji europskih, pa možda čak i ruskih zrakoplova, da se ne spominju ostale negativne strateške implikacije.

Umjesto toga, razmatraju se brojne opcije koje bi trebale dovesti do smanjenja ukupnih troškova. Najizglednija varijanta je napuštanje razvoja jedne od tri planirane inačice. Prema jednoj opciji ratno zrakoplovstvo SAD-a trebalo bi se odreći inačice F-35A i umjesto toga kupiti inačicu F-35C koja je namijenjena upotrebi sa nosača aviona, što pomalo podsjeća na programe zrakoplova F-F Phantom II i A-7 Corsair II. Ti su zrakoplovi prvotno proizvedeni za potrebe ratne mornarice, da bi kasnije ušli u naoružanje, i to u velikom broju, zrakoplovstva. Ali, upravo je inačica F-35A najinteresantnija kao izvozna inačica, koja i u toj bi ulozi trebala zamijeniti “vječni” F-16, a ujedno je i najjeftinija od sve tri. Prema tome, prestanak razvoja ove inačice ugrozio bi izvozne mogućnosti i perspektive ovog zrakoplova, te imao negativan utjecaj na većinu inozemnih partnera u programu. S druge strane, marinski korpus nema alternative svojoj F-35B STOVL inačici (osim ako u potpunosti ne odustanu od prednosti i sposobnosti koje donosi ovaj tip zrakoplova). Kao i u prethodnom slučaju, ukidanje F-35B imalo bi poguban utjecaj na potencijalno atraktivno tržište zamjene Harriera koji se približava kraju svog aktivnog vijeka te bi doveo u pitanje programe razvoja mornaričkog zrakoplovstva u ratnoj mornarici Italije, i u manjoj mjeri V. Britanije. Ako se izuzmu specifični britanski interesi kao najizgledniji kandidat za ukidanje ostaje F-35C. Ta inačica ima najmanje izvozne izglede, a svojim specifičnostima uvelike pridonosi ukupnim troškovima programa. Postoje brojne konstrukcijske razlike u odnosu na druge inačice F-35: tijelo zrakoplova pogodno za uporabu na nosačima avionima, znatno veća krila i prostraniji unutarnji spremnici za oružje. Uz to, činjenica da će F-35C biti za gotovo trećinu skuplji kao i to da američka ratna mornarica nerado govori o nasljedniku F-18, čini ovu varijantu zrakoplova najbliže ukidanju.

Priuštivost, odnosno cijena odlučujući je kriterij razvoja JSF-a, zapravo razlog postojanja. Posljednje službene procjene cijene zrakoplova kreću se između 40 milijuna USD za F-35A do oko 60 miliona USD za F-35C. To je oko 15-20% više od pesimističnih procjena od prije nekoliko godina i znatno više nego što se može objasniti inflacijom.
U međuvremenu, program testiranoj F-35 se usavršava i nastavlja. Prvi F-35A je u fazi konačnog sklapanja i trebao bi poletjeti tijekom 2006., godinu dana zakašnjenja u odnosu na plan. Prvi proizvedeni zrakoplov neće uključivati posljednje izmjene u konstrukciji uključujući i smanjenje težine zrakoplova. To će biti uključeno u slijedeće prototipove F-35A, odnosno F-35C i F-35B. Druga inačica koja će započeti s pokusnim letenjima bit će F-35B u drugoj polovici 2007.g., a zatim F-35C početkom 2009. Ali, prema planovima prva inačica koja bi trebala postići inicijalnu operativnu sposobnost je F-35B u 2012., a F-35A u 2013. i konačno na kraju F-35C.

Puna proizvodnja trebala bi započeti u 2013. tempom od 143 zrakoplova godišnje (za oružane snage SAD-a), iako će godišnja proizvodnja u najvećoj mjeri ovisiti o konačnoj odluci o ukupnom broju naručenih zrakoplova. Smanjenje gotovo 1/3 naručenih zrakoplova je za ratnu mornaricu i marinski korpus značilo gubitak 680 zrakoplova i gotovo je sigurno da će uslijediti sličan rez i na stavkama ratnog zrakoplovstva koje za sada predviđa nabavku 1763 zrakoplova. Prema nekim izvorima, taj će broj biti smanjen na 1200 ili čak manje. Osim toga, ratno zrakoplovstvo SAD-a izrazilo je namjeru da dio svoje flote, možda između 200 – 300 zrakoplova kupi u STOL inačici (short take-off and landing) marinske STOVL inačice F-35B. Naime, smatra se da je ta inačica pogodnija za izvođenje bliske zračne potpore pod uvjetima neodržavanih ili nepostojećih aerodromskih poletno-sletnih staza, a što je čest slučaj danas u Afganistanu, odnosno u nekoj drugoj zemlji u kojoj bi se intervencija mogla odvijati. Vertikalno slijetanje pod tim uvjetima nije operativna karakteristika od nekog značenja, osobito ako se zna da ono znatno pridonosi porastu troškova. Inačica F-35B sposobna samo za polijetanje s kratkih staza omogućila bi nošenje većeg tereta i značilo bi ponovno opremanje zrakoplova topom smještenim u tijelo zrakoplova, što je zbog težina u izvornoj inačici otklonjeno.
Što se tiče tehničkih pitanja, prema Lockheed Martinu, napori za smanjenje težine za gotovo 1.400 kg bili su uspješni, što je između ostalog postignuto redizajniranjem usmjerenim k smanjenju strukturne i težine sustava. Dijelom su ti procesi imali utjecaje i na smanjenje performansi zrakoplova. Jedna od mjera je i povećanje radne temperature motora kako bi se osigurao dostatan potisak u kritičnim momentima djelovanja zrakoplova, a što bi moglo dovesti do negativnih posljedica na održavanju zrakoplova i operativnim troškovima.

RSK MiG-35
Obitelj borbenih zrakoplova MiG-29 nije zabilježila komercijalni uspjeh koji bi se mogao mjeriti sa znatno većim protivnikom iz konstrukcijskom ureda Suhoj. Kao i znatan broj drugih zrakoplova koji je bio izvorno dizajniran i optimiziran za ulogu postizanja prevlasti u zraku, i MiG-29 je u kasnijim inačicama dobio znatne sposobnosti višenamjenskog zrakoplova osposobljenog i za zadaća napadaja ciljeva na zemlji.
Jedno od najvažnijih poboljšanja je povećanje kapaciteta unutarnjih rezervoara, dodavanje sposobnosti punjenja u zraku, kao i širok spektar raspoloživog oružja uključujući i razne vrste vođenih projektila zrak – zemlja. Posljednje i najspektakularnije poboljšanje je ugradnja sustava vektorskog potiska na motorima Klimov RD-33, koji su preimenovani u RD-33MK2. Sustavi vektorskog potiska su prvo eksperimentalno ugrađeni u demonstrator MiG-29M OVT, a sada se nude kao dio serijske opreme posljednje višenamjenske inačice MiG-29, sa vertikalnim otklonom od +/- 15? i horizontalnim od 8 ? zbog opasnosti od oštećenja repa zrakoplova.

Posljednja inačica nasljeđuje MiG-29M1/M2 i poznata je pod oznakom MiG-35. Osim već spomenutog sustava vektorskog potiska modernizacija MiG-29 uključuje i fly-by-wire sustav kao i novi multimodalni radar NIIP BARS-29 opremljen AESA antenom. Uz navedeno, kratak radni vijek zrakoplova što je do sada bila slaba točka ruskog zrakoplovstva radikalno je promijenjeno. Dok je izvorni model bio dizajniran za 2.500 sati leta, što je naknadno povećano na prihvatljivih 4.000 u posljednjim, najnovijim, inačicama MiG-35 životni vijek je produžen na čak 6.000 sati letanja, što je jednako vrijednostima zapadnih zrakoplova.
MiG-35 sudjeluje na natječaju indijskih zračnih snaga za novih 128 višenamjenskih zrakoplova, a moguć je i interes ruskih zračnih snaga za taj zrakoplov. U međuvremenu, izvozni uspjeh uključuje Indiju (ratna mornarica), Sudan i Jemen što je osiguralo financijsku budućnost tvrtke za nekoliko godina. Spominje se i moguća prodaje do 48 zrakoplova MiG-29 Venezueli, iako je tu konkurent i drugi ruski zrakoplova iz porodice SU-27.
Iako je izgubio posao razvoja PAK-FA, RSK MiG financira privatnu studiju razvoja višenamjenskog zrakoplova 5. generacije u klasi američkog F-35 JSF, što bi u konačnici moglo biti i priznato. Prema nekim izvorima, ruske vlasti preispituju izvornu odluku o razvoju samo jednog zrakoplova (PAK-FA) koji bi zamijenio i Su-27 i MiG-29, što vodi razmišljaju o kombinaciji koja bi vodila računa o troškovima i izvoznim potencijalima.

CAJ J-10
Sredinom 2004. Kina je ispostavila narudžbu vrijednu oko 300 milijuna USD za drugu seriju od 100 motora Lyul’ka Saturn AL-31FN za domaći srednji višenamjenski zrakoplov CAC J-10. Navedeno uz 54 motora koji su naručeni i već isporučeni pokazuje da je serijska proizvodnja već u tijeku. Isto pokazuje da su ruske vlasti ustrajale na zabrani licenciranja lokalne proizvodnje istog motora. Također, čini se da je domaći motor LM WS10A čija je snaga potiska trebala biti na razini ruskog modela i koji se planirao ugraditi u zrakoplov još daleko od faze proizvodnje što samo potvrđuje loše stanje te grane kineske avioindustrije. Neki ruski izvori procjenjuju ukupne kineske potrebe na 250 motora ovog tipa što bi značilo da je planirani broj J-10 smanjen s oko 300 na 200 zrakoplova.

Trenutačni status programa J-10 može se procijeniti kao ekvivalent kategoriji IOC-a u zapadnim zemljama (IOC – inicijalna operativnost sposobnost). Čini se da je završena integracija naoružanja kategorije zrak – zrak, uključujući i važan projektil PL-12 (prvi kineski projektil zrak – zrak sposoban za djelovanje iza horizonta). Prvi operativni zrakoplovi su stoga najvjerojatnije namijenjeni postizanju zračne nadmoći, bar u početku. Slično, i radar će uz postojeće modove rada zrak – zrak u budućnosti razviti konfiguracije rada koje će omogućiti višenamjensko djelovanje zrakoplova.
Osim toga, potvrđeno je da se radi i na drugim inačicama osnovnog dizajna. Dvosjed je prvi put poletio potkraj 2003., iako još nije jasna njegova uloga: hoće li služiti u svrhe obuke posada ili je riječ o višenamjenskoj inačici.

Boeing F-15E
Iako izvorna inačica F-15 pripada starijoj generaciji zrakoplova nove varijante, osobito F-15E može se s punim pravom svrstati u četvrtu generaciju, što potvrđuju i dva uzastopna nova ugovora u posljednje tri godine, a u kojima je pobijedio punokrvne zrakoplove četvrte generacije kao što su typhoon, Rafale i Su-35. Iako godinama vremešan, F-15E i dalje zauzima čvrste pozicije na tržištu, bar još neko vrijeme.
U rujnu 2004. Republika Singapur odbrala je za svoje zračne snage F-15T u sklopu svog programa modernizacije zrakoplovstva. Taj ugovor došao je u pravo vrijeme kako bi proizvodne linije ostale otvorene, makar do kraja desetljeća. U međuvremenu, započele su isporuke slične narudžbe od 40 zrakoplova F-15K naručenih za ratno zrakoplovstvo Republike Koreje. Konačna isporuka te narudžbe trebala bi završiti do 2008. što se savršeno poklapa s početkom isporuke aviona Singapur u 2009. Ugovor sa Singapurom trebao bi pokriti isporuku prve serije od 8 do 12 zrakoplova, plus opcija do eventualnog ukupnog broja od 20 zrakoplova. Inače, potrebe singapurskog ratnog zrakoplovstva u programu zamjene dotrajalih A-4S se kreću oko 40 zrakoplova. Singapur u manjoj mjeri sudjeluje u programu JSF te će konačna odluka o nabavi druge serije F-15T ili umjesto toga nabava F-35 uslijediti ovisno o budućim događanjima (kako sa tehnološkog tako i financijskog stajališta) oko JSF programa.

Inačica F-15T za Singapur bit će opremljena najnovijom avionikom koja će sadržavati radar s elektroničkim skeniranjem AESA – inačica multimodalnog radara Raytheon AN/APG-63(V)3, Link 16 podatkovnu vezu za distribuciju podataka, ciljnik integriran u pilotsku kacigu. Od naoružanja bit će opremljen projektilima AIM-9X, AIM-120C, JDAM vođenim bombama i JSOW projektilima zrak-zemlja u inačicama s jednom i više bojnih glava – kazetno streljivo.
S otvorenom proizvodnom linijom do kraja desetljeća F-15 može očekivati i dodatne ugovore. Republika Koreja ima otvorene potrebe za još 40 zrakoplova (što je ipak manje od prvotnih procjena od 120), te iako je daleko od sigurnog da će se opet odlučiti za Strike Eagle on će u svakom slučaju biti jedna od mogućnosti. Nadalje, Saudijska Arabija ima u operativnoj uporabi 72 F-15S i već neko vrijeme izražava namjeru nabaviti još 24 zrakoplova, iako je status tog programa trenutačno nepoznat. Postoje i neke rasprave o mogućoj nabavci dodatnih F-15E Plus za američko ratno zrakoplovstvo.
Svoj dugogodišnji radni vijek i komercijalni uspjeh F-15 može zahvaliti i slijedećim karakteristikama:
– Izvrstan odnos tereta i dometa, što omogućava vrlo dugačak borbeni radijus i dužinu djelovanja nad područjem mete. F-15E može uzletjeti s 10 tona goriva u internim spremnicima (uključujući i dva vanjska spremnika) i još uvijek nositi oružja i druge opreme u istoj težini
– Fleksibilnost u izvođenju operacija što nudi izvanredne mogućnosti nanošenja teških udara u čistokrvnoj ulozi jurišnog zrakoplova i još uvijek zadržati znatne kapacitete zračne borbe (čak i više od zadaće neposredne samoobrane)
– Opsežna avionika s mogućnostima daljnjeg usavršavanja i proširenjima što uključuje raznu opremu za navigaciju, napade i elektroničko ratovanje
– Izvanrednu aerodinamiku čak i po današnjim standardima
– Čvrstu i pouzdanu konstrukciju i sustave što je potvrđeno dugogodišnjom i borbenom uporabom.

Saab JAS-39 Gripen
Saab JAS-39 Gripen je prvi lovac četvrte generacije koji je ušao u operativnu uporabi i također najmanji. JAS-39 nudi potencijalno najniže troškove radnog ciklusa ako ne i najniže troškove nabave. Te prednosti, ukupni ekonomski aspekt nabave i uporabe, kao i borbene sposobnosti ovog višenamjenskog zrakoplova čine ga zanimljivim izvoznim proizvodom neutralne Švedske. U tu svrhu stvorena je specijalizirana međunarodna organizacija te je smanjenje domaće potražnje omogućilo i izvozni uspjeh Gripena. Švedske zračne snage trenutačno primaju treću seriju od 64 zrakoplova. Ovaj broj uključuje i 14 dvosjeda označenih kao JAS-39D C2 namijenjenih zadaćama zapovijedanja i nadzora taktičkim zračnim formacijama. Isporuke treće serije trebala bi biti završena tijekom 2007.g., ali to bi moglo biti odgođeno kako bi se ugradila planirana poboljšanja kao što su sposobnost uporabe projektila zrak-zrak kratkog dometa s IC navođenjem IRIS-T uporabom ciljnika smještenog u pilotsku kacigu kao i podvjesni spremnik Litening II koji bi trebao omogućiti primjenu laserski navođenog oružja zrak – zemlja i integracija izvidničkog podvjesnog spremnika SPK-39. Konačna konfiguracija trebala bi uključiti i mogućnost izvođenja misija noćnog izviđanja posebnim senzorima i infracrvenim linijskim skenerom.

Budući razvoj zrakoplova uključivati će ugradnju novih i snažnijih motora, moguće s vektorskim potiskom ili snažniju inačicu (10 – 15% više potiska) postojećeg motora VolvoRM12 kao inačice motora General Electric F404. Provedene su studije koje bi prevladale problem ograničene nosivosti goriva u internim spremnicima. Prijedlog ugradnje vanjskih spremnika na gornjem dijelu krila nije prihvaćen jer bi negativno utjecao na veličinu radarskog presjeka; alternativno rješenje uključivalo bi duži trup zrakoplova iz dvosjedne varijante s jednim članom posade, dok bi “višak” prostora služio za nošenje goriva.

Avionika moderniziranog Gripena trebala bi uključiti i usavršeni radar s AESA antenom uz zadržavanje mogućnosti mehaničkog pomicanja kako bi se proširio kut uporabe. Ta inačica radara već je u procesu razvoja i mogla bi biti uvedena kroz program modernizacije do kraja ovog desetljeća. U međuvremenu, postojeći radar Ericsson/BAE Systems PS-05/A proći će kroz program modernizacije. Modernizacija taktičkih sposobnosti u zajedničkim/kombiniranim operacijama zahtijeva instalaciju JTIDS (združeni taktični informacijski sustav distribucije) preko Linka 16 – taktičke podatkovne veze, što je već bio zahtjev Mađarske čiji bi zrakoplovi trebali biti NATO interoperabilni. Modernizacije će uključiti i paket za elektroničku borbu kao i vučeni mamac uz uređaje za rano upozorenje u radarskom i IC dijelu spektra.

Gripen je prvi švedski borbeni zrakoplova koji je postigao pravi izvozni uspjeh na svjetskom tržištu, počevši od Južnoafričke Republike koja je naručila 9 dvosjeda (isporuka bi trebala uslijediti 2008./2009.) i 19 jednosjeda koji bi trebali biti isporučeni nakon dvosjeda do 2012. Dio izvoznog uspjeha može se vjerojatno zahvaliti vezi koja potječe još iz 1995. između Saaba i BAE Systemsa u zajedničkom nastupu na tržištu zrakoplova. Provotni sporazum je dodatno ojačan kupnjom 35% dionica Saaba. Ta uspješna suradnja nešto je pomućena u 2005. kada je udio BAE Systemsa opao na 20% dok je udio 50% – 50% u Gripen Internationalu također promijenjen u korist Saaba koji sada i vodi komercijalne aktivnosti.
Biti će zanimljivo vidjeti hoće li se izvozni uspjeh Gripena nastaviti i pod novim vodstvom švedske kompanije. No, osim problema između ove dvije firme još veći problem proizlazi iz statusa proizvodne linije. Sve do sada marketinške aktivnosti Gripena bile su popraćene mogućnošću žurnog aktiviranja proizvodne linije čemu je pogodovalo i smanjenje narudžbi švedskog ratnog zrakoplovstva pa je tako dio proizvedenih dijelova zrakoplova ostao na raspolaganju za potrebe izvoza, odnosno žurne proizvodnje u raznim inačicama i prema potrebama uvoznika. Navedeno je u konačnici dovelo i do izvoza u Češku i Mađarsku koje su sklopile sporazum o lizingu zrakoplova. U budućnosti, potreba za prilagođavanjem proizvodnje zahtjevima stranog kupca, ako i kada do toga dođe, mogla bi negativno utjecati na cijenu ali i vrijeme isporuke – osim ako ne dođe do daljnjeg smanjenja potreba švedskog ratnog zrakoplovstva čime bi veći broj zrakoplova postao raspoloživi višak. Što se tiče budućih komercijalnih mogućnosti, od 2004. postoji određena zainteresiranost Tajlanda za nabavkom Gripena, iako pregovori o financijskom aspektu i nisu bili uspješni, što čini vjerojatnim nabavku polovnih F-16 C/D. Sljedeća potencijalna izvozna meta mogla bi biti Švicarska s potrebom da zamijeni svoje zrakoplove F-5E.

Eurofighter Typhon
Na prvi pogled upada u oči izvanredna uspješnost programa Eurofighter. Knjiga narudžbi sadrži ukupno 402 zrakoplova podijeljeno u dvije serije čime nadaleko nadmašuje sve druge konkurente četvrte generacije. Od ukupnog broja zrakoplova Njemačka je naručila 112 zrakoplova, Italija 75, 55 zrakoplova ide za Španjolsku, 144 za V. Britaniju, dok je Austrija naručila 20. Serijska isporuka serije 1 za četiri partnerske zemlje je u punom zamahu sa 100 jednosjeda i dvosjeda koji su već isporučeni. Flota Eurofightera u zemljama partnerima bilježi već 5000 sati leta. Sklapanje prvih serijskih zrakoplova iz druge serije započelo je u tvornici BAE Systemsa u Samlesburyu, a početak isporuke očekuje se u prvom dijelu 2008. Nadalje, četiri zemlje još uvijek se pridržavaju okvirnog sporazuma o isporuci treće serije koja bi značila i daljnji razvoj dizajna i postizanje punih sposobnosti višenamjenskog zrakoplova. Time bi se ukupan broj zrakoplova popeo na 620 (180 Njemačka, 121 za Italiju, 87 za Španjolsku i 232 za V. Britaniju). U međuvremenu je Sudjiska Arabija iskazala namjeru kupnje određenog broja Typhoona

Oblaci koji bi mogli pomutiti svijetlu sliku ovog projekta leže u neizvjesnosti ostvarenja treće serije kao i kašnjenju druge. Ugovor za drugu seriju od 236 plus 18 zrakoplova potpisan je u prosincu 2004. između NETMA-e (NATO-ova Agencija za programe Eurofightera i Tornada) i predstavnika proizvođača nije sklopljen u očekivanom obliku kao opsežan i prema budućnosti orijentiran dokument već više kao privremena mjera kako bi se izbjegli zastoji u proizvodnji. Zrakoplovi iz prve serije su optimizirani za ulogu lovca, odnosno postizanje zračne prevlasti bez većih sposobnosti napada ciljeva na zemlji. Dopunski ugovor za integraciju dodatnih sposobnosti u sklopu programa FPC (Future Capability Programme) trebao bi biti potpisan tijekom godine. On bi trebao pokriti razvoj novih modova rada radara, integraciju ciljničkog podvjesnog sustava za oružje zrak – zemlja, kvalifikaciju za opremanje radarski vođenih projektila Meteor kao i čitavog niza drugih vođenih projektila zrak – zemlja. U međuvremenu, Kraljevsko ratno zrakoplovstvo odlučilo je nabaviti Litening III za lasersko označavanje ciljeva kojim je opremljen Rafale, nadajući se istovjetnoj odluci za sve zrakoplove druge serije.

Talijansko ratno zrakoplovstvo je u međuvremenu objavilo odluku da njegovi dugoročni planovi počivaju na F-35A kao zamjeni za AMX i Tornado, dok bi Euorfighter obavljao prije svega zadaće zračne borbe. Navedeno baca sumnju hoće li Italija zapravo uopće biti voljna potpisati FPC ugovor i time financirati svoj dio dodatnih troškova programa u iznosu od 2 – 3 mlrd eura kako bi se u zrakoplov integrirale sposobnosti koje Italija zapravo i ne treba.

Na taj način, osim neizbježnih odgoda zbog tehničkih izazova i problema te pogrešaka industrijske prirode, dolazi u opasnost uzrokovanu beskonačnim raspravama i sukobima između partnera. Dok su dizajni kao što su Su-27, F-16, Mirage 2000 i MiG-29 relativno bezbolno prošli tranziciju od izvorno zrakoplova za zračnu borbu ka višenamjenskim sposobnostima, Typhoon je još uvijek gdje je izvorno početkom 1980-ih i bio. Navedeno može imati velike posljedice po izvozna tržišta koja uglavnom zahtijevaju višenamjenske zrakoplove, dok potražnja za zrakoplovom čija je jedina funkcija zračna borba praktički i ne postoji. Veliko razočaranje za program Typhoon bio je singapursko odbacivanje zrakoplova zbog neizvjesnosti njegovog daljnjeg razvoja.

Zemlje partneri u programu Eurofighter polažu velike nade u prodaju zrakoplova Grčkoj, nakon što je propala prigoda u 2004. kada je bivša grčka vlada odbacila prvotnu odluku da nabavi 60 Typhoona s opcijom za još 30. Grčko ratno zrakoplovstvo izrazilo je potrebu za 40 borbenih zrakoplova nove generacije uz nedavnu narudžbu dodatnih 30+10 F-16C/D, te se ubrzo očekuje međunarodni natječaj. Najnoviji izvozni uspjeh Typhoon je polučio u Saudijskoj Arabiji čime će se osigurati otvorene proizvodne linije i tisuće radnih mjesta u prvoj prodaji Typhoona izvan Europe. Iako se niti BAE niti ministarstvo obrane ne žele izjasniti o broju zrakoplova, prema neslužbenim informacijama posao bi mogao biti vrijedan oko 10,6 mlrd. eura što znači oko 50 – 70 zrakoplova

Na drugoj strani Egejskog mora postoji snažna želja Turske da se pridruži Europskoj uniji što se dovodi u vezu s prodajom Typhoona Turskoj. Turskoj je ponuđeno da se pridruži programu Eurofighter kao punopravni peti partner i to ne samo sudjelovanjem u proizvodnji dijelova već i u razvoju novih tehnologija i sistema kao i njihovoj budućoj integraciji, plus možda i vlastita proizvodna linija za završno sklapanje zrakoplova. Nepoznat je konačan broj zrakoplova kojim bi Turska opremila svoje oružane snage a koji bi zamijenili preostale nemodernizirane F-4E Phantom II i možda najstarije F-16 kao nadopuna F-16 novijih generacija i dolazećoj floti F-35.

Dassault Mirage 2000
Mirage 2000 podvrgnut je neprestanim procesima modernizacije, koji su osobito usredotočeni na borbenu avioniku, taktiku, komunikacije i integraciju novih oružnih sustava. Modernizirane inačice se progresivno uvode kako u francuske zračne snage tako i u zrakoplove kojima su opremljene i druge zemlje. Kao rezultat trenutačno aktualne inačice Mirage 2000-5Mk2 i 2000-9 inačice predstavljaju izvrsne srednje višenamjenske borbene zrakoplove koji nude dobar omjer između sposobnosti vođenja zračne borbe i mogućnosti napadaja ciljeva na tlu. Moguća daljnja poboljšanja su predmetom istraživanja kao mogućnost za izvozna tržišta s jačim PX3 inačicama (otprilike 10% veći potisak) SNECMA M53 motora.

Uvođenjem Rafalea mogao se očekivati polagan odlazak i gašenje komercijalnih mogućnosti Mirage-2000, međutim stvari su poprimile drugačiji tijek. Mirage 2000 je još uvijek nesumnjivo vrlo moćan borbeni zrakoplov, donedavno na samom vrhu i još uvijek privlači potencijalne kupce. Može se reći da je Mirage 2000 kao i njegov vječni rival F-16 ono što tržište zapravo traži u terminima cijene, odnosno priuštivosti i u smislu mogućnosti koje ti višenamjenski zrakoplovi nude. Trenutačno najbolja izvozna mogućnost za Mirage 2000-5Mk2 je vezana uz natječaj indijskog ratnog zrakoplovstva za nabavom 126 višenamjenskih zrakoplova gdje se Dassault natječe protiv MiG-35, Gripena, F-16C/D i F/A-18E/F. Kao potencijalni kupac vidi se i Brazil. Nakon odluke da odgodi nabavu novog borbenog zrakoplova u sklopu programa F-X kako bi zamijenio stare Mirage IIIEBR koji su uporabi od ranih 1970-ih, Francuska je kao privremenu mjeru ponudila 12 Miragea 2000C iz svojih zaliha, što je Brazil prihvatio. Taj sporazum trebao bi poboljšati izglede Miragea 2000-5Mk5 koji je predstavljao francusku ponudu u suradnji s brazilskom tvrtkom Embraer u izvornom natječaju za novi lovac – F-X program.

Igor KARNJUŠ