Jedinih šest razarača britanske Kraljevske ratne mornarice trebali bi dobiti zamjenu do kraja 2030-ih godina. Bit će to brodovi iz projekta koji je, prema trenutačno dostupnim podacima, još u priličnim začecima

Idućih deset godina prioritet razvoja britanske ratne mornarica bit će gradnja podmornica s nuklearnim pogonom. U njihovu gradnju uložit će se šest milijardi funti, što bi trebalo biti dostatno za gradnju 12 jurišnih podmornica koje će nastati kao rezultat programa SSN-AUKUS. AUKUS je pokrata od Australia, United Kingdom i United States. SSN-AUKUS odnosi se na program projektiranja i gradnje jurišnih podmornica s nuklearnim pogonom namijenjenih ratnim mornaricama Australije i Ujedinjene Kraljevine. S jedne strane, Australija će se tako pridružiti ekskluzivnom klubu zemalja s takvim oružjem, koji uz SAD te UK još čine i Francuska, Rusija, Kina, Indija te Brazil. S druge strane, britanska Kraljevska ratna mornarica podijelit će troškove razvoja nove klase sa saveznicima.

Iako je gradnja jurišnih podmornica s nuklearnim pogonom prioritet, Kraljevska ratna mornarica ne namjerava stati samo na tome. Još jedan velik program jest gradnja razarača Type 83, kojima će se zamijeniti aktualni razarači klase Daring (Type 45). Šest razarača Daring porinuto je između 2006. i 2010. Stoga bi, uz modernizaciju, mogli služiti još nekoliko desetljeća. Naravno, uz neprestan rast troškova održavanja. Iako se ta opcija za sada ne spominje, ostaje vjerojatna mogućnost da će britansko ministarstvo obrane ponuditi razarače Daring saveznicima kojima trebaju veliki brodovi specijalizirani za protuzračnu obranu, a nemaju dovoljno sredstava kupiti nove. Prodajom razarača klase Daring, posebno dva najstarija (D32 HMS Daring i D33 HMS Dauntless), djelomice bi se olakšalo financiranje dovršetka faze projektiranja i početak gradnje razarača Type 83. To je moguće, ali pod uvjetom da britansko ministarstvo obrane za rabljena plovila zatraži razumnu cijenu. Potencijalni kupci, uz trošak kupnje broda, morat će izdvojiti i značajan iznos za kupnju vođenih projektila i streljiva.

Visok udio autonomije

Primarna zadaća razarača klase Daring eskortiranje je dva nosača zrakoplova klase Queen Elizabeth, zbog čega je naglasak na snažnim mogućnostima djelovanja protiv ciljeva u zračnom prostoru. Istu će zadaću imati i razarači Type 83, pa ne čudi da će naglasak i dalje biti na protuzračnoj obrani. Osim toga imat će i nešto naprednije mogućnosti djelovanja protiv ciljeva na površini mora i na kopnu. Britanska ratna mornarica planira svoj razvoj kroz koncept Maritime Integrated Air and Missile Defence and Strike (M-IAMDS), s programom Budući sustav zračne dominacije (Future Air Dominance System – FADS). FADS obuhvaća integralnu protuzračnu i proturaketnu obranu, te mogućnost udara na ciljeve na vrlo velikim udaljenostima. Razarači Type 83 trebali bi biti važna komponenta programa. Svi sustavi koji će biti razvijeni unutar FADS-a trebali bi postati operativni do sredine idućeg desetljeća. Dakle, nešto prije planiranog vremena ulaska prvih razarača Type 83 u operativnu uporabu, koje je projicirano za drugu polovinu 2030-ih. Budući razarači donijet će britanskoj ratnoj mornarici ključne oružane sustave, senzore i zapovjedne mogućnosti koji će ih povezati i u FADS i u M-IAMDS.

Važna komponenta FADS-a bit će sustav Force Threat Evaluation and Weapon Assignment (FTEWA). Njega će pokretati podsustav Artificial Intelligence/Machine Learning (AI/ML) koji će mu omogućiti automatizirano praćenje situacije i donošenje odluka u realnom vremenu. To će se postići uporabom najnaprednije informatičke mreže poduprte umjetnom inteligencijom, koja će povezivati sve borbene sustave svih ratnih brodova i zrakoplova Kraljevske ratne mornarice. Bit će to velik zapovjedno-nadzorni sustav koji će zapovjednicima pružati optimalnu obradu podataka sa svih dostupnih senzora, te optimalnu uporabu borbenih sustava. FTEWA će morati imati mogućnost djelovanja protiv najnaprednijih borbenih sustava kao što su hipersonični i balistički protubrodski projektili. Što znači da će, sasvim sigurno, stupanj autonomnog donošenja odluka biti vrlo visok.

Osim kod razarača Type 83, sustavi i koncepti M-IAMDS, FADS i FTEWA morat će se kroz proces modernizacije primijeniti kod oba nosača klase Queen Elizabeth. Bit će zanimljivo pratiti kako će britanski eksperti riješiti problem uključivanja zrakoplovne skupine tih nosača u te sustave. Naime, udarna snaga klase američki su višenamjenski borbeni avioni pete generacije F-35B Lightning II. No, trenutačno ne postoji program razvoja aviona šeste generacije (a koja bi, barem na papiru, više odgovarala tim sustavima) koji će naslijediti V/STOL izvedenicu F-35B, tj. onu s mogućnostima okomitog/kratkog polijetanja i slijetanja. Stoga će britanska ratna mornarica na nosačima klase Queen Elizabeth morati rabiti F-35B duboko u ovo stoljeće.   

Zanimljiv odabir oružja

Razarači Type 83 bit će nakrcani najnaprednijim računalima s umjetnom inteligencijom. Trenutačne procjene kazuju da neće biti kraći od 145 i dulji od 165 metara. Za usporedbu razarači klase Daring dugački su 152,4 metra, a američki razarači klase Arleigh Burke oko 154-155 m. Ovisno o gabaritima, istisnina bi varirala od šest do deset tisuća tona (puna istisnina klase Daring je 8500 tona). Britanska ratna mornarica očekuje najmanje šest razarača iako se nada da bi, u duhu značajnih povećanja izdvajanja za oružane snage, mogla dobiti osam.

Trenutačni planovi predviđaju ugradnju okomitih lansera Mk 41 VLS američke tvrtke Lockheed Martin. Oni bi mogli biti odabrani jer se vrlo lako mogu prilagoditi za lansiranje širokog spektra projektila. Type 83 imat će minimalno 72, a najviše 128 lansirnih ćelija za vođene projektile koji će djelovati unutar koncepta M-IAMDS. Osim Mk 41 VLS, ostavit će se mjesta za ugradnju najmanje dva, također američka lansera Advanced Payload Module namijenjenih lansiranju budućih krstarećih hipersoničnih projektila. U početku bi u lanserima Mk 41 VLS trebali biti vođeni projektili ASTER 30 Block 1 NT (New Technology). Proizvođač, paneuropska tvrtka MBDA, tvrdi da će novi ASTER-i postati operativni do kraja 2025. ili početkom 2026. godine. S dometom djelovanja 150 kilometara i 25 km po visini, ASTER 30 Block 1 NT ima značajno poboljšane mogućnosti djelovanja protiv balističkih projektila. Njihov mogući nasljednik mogao bi biti ASTER 30 Block 2 BMD pod uvjetom da tvrtka MBDA uspješno dovrši razvoj. I da prilagodi sustav obaranju hipersoničnih projektila.

Ne bi bilo nikakvo iznenađenje da britansko ministarstvo obrane i ratna mornarica odluče u lansere Mk 41 VLS staviti i američke projektile RIM-174 Standard ERAM (Extended Range Active Missile)/SM-6 (Standard Missile 6). Prije svega zato jer imaju znatno bolje borbene odlike u odnosu na projektile ASTER 30 Block 1 NT. Najveći domet im je 460 kilometara te 35 km po visini. Uz otprilike isti trošak nabave kao i kod europskog konkurenta. Međutim, to bi značilo osiguravanje posla i radnih mjesta američkim tvrtkama, uz istodobni gubitak europskih i britanskih. To bi bilo potpuno u suprotnosti s trenutačnim europskim željama za ojačanjem vojne industrije i smanjenjem ovisnosti o američkim proizvodima.

Možda i laseri?

Za blisku protuzračnu/proturaketnu obranu britanskih razarača u početku će se najvjerojatnije rabiti projektili sustava Sea Ceptor. S vremenom će biti zamijenjeni naprednijim projektilima ili čak laserskim sustavom. Sea Ceptor je razvila tvrtka MBDA na osnovi projektila Common Anti-Air Modular Missile (CAMM). Postoje tri osnovne izvedenice – CAMM (M) za uporabu na brodovima, CAMM (L) za kopnene PZO sustave i CAMM (A) za borbene zrakoplove.

Britanska ratna mornarica uvela je Sea Ceptor u operativnu uporabu u svibnju 2018. kao zamjenu za Sea Wolf. U mornaričkom glavnom stožeru u Portsmouthu tražili su projektil relativno malog dometa, ali učinkovit protiv protubrodskih vođenih projektila, čija je glavna karakteristika da na vrlo malim visinama lete brzinama većim od tri Macha. MBDA tvrdi da je minimalni učinkovit domet projektila Sea Ceptor 25 kilometara, no zasigurno je nekoliko kilometara veći. A spore ciljeve poput helikoptera može onesposobljavati i na udaljenosti od 60 km. U međuvremenu je MBDA razvio projektil CAMM-ER (Extended Range) kojem je minimalni učinkovit domet povećan na 40 kilometara, a da su pritom zadržane sve borbene odlike protiv brzih ciljeva. Povećanje dometa ima itekako smisla unutar koncepta M-IAMDS kod kojeg se cilj uočava i prati s jedne (ili više) platforme, a uništava s druge. Tako se ostvaruje pravodobno otkrivanje cilja, te posljedično dostatno vremena za djelovanje sustava obrane. Sea Ceptor je opremljen aktivnim radarskim samonavođenjem, ali i dvosmjernom podatkovnom vezom koja mu omogućava usmjeravanje na cilj koji senzori broda s kojeg se lansira ne vide. Trenutačno je među najsuvremenijim proturaketnim brodskim sustavima, no pitanje je hoće li to biti i za deset godina, kad se očekuje ulazak u operativnu uporabu prvog razarača Type 83. Očekuje se da će britanska ratna mornarica za Type 83, ako ne za prva dva ili tri broda a onda za ostale, odabrati naprednije sustave, možda i laserske.

Kompromis postaje glavni odabir

Za analitičare je posebno zanimljiv odabir topničkog oružja za Type 83. Britanska ratna mornarica definitivno će odustati od aktualnog topničkog sustava 4.5 inch Mark 8 (kalibra 113 mm) koji je prevelik, pretežak i premale brzine paljbe. Međutim, mornarica se nije odlučila ni za topnički sustav kalibra 76 milimetra, za koji se smatra da idealno objedinjuje (relativno) velik kalibar i brzinu paljbe. Sudeći po trenutačnim projekcijama, odabrala je topnički sustav kalibra samo 57 milimetara. Preciznije, BAE Systemsov Bofors 57 Mk3. Riječ je o zanimljivom odabiru s obzirom na to da se britanska mornarica prvi put odlučila ugraditi te topove tek na fregate klase Inspiration (Type 31) koja je još daleko od operativne uporabe. Smanjenje kalibra logična je odluka s obzirom na to da u suvremenom pomorskom ratovanju najveće opasnosti za brodove dolaze od protubrodskih vođenih projektila, a odnedavno i od borbenih besposadnih letjelica, uključujući i lutajuće streljivo (kamikaza-dronove). Pokušaj obaranja tih ciljeva topom od 113 mm jednak je pokušaju pogađanja muhe čekićem – nije nemoguće, ali…

Ne tako davno brodske topove Bofors 57 mm kupovale su ratne mornarice koje iz različitih razloga nisu željele kupovati američka, britanska ili talijanska oružja, a isto je vrijedilo i za sovjetske/ruske sustave. Tada se smatralo da je švedski Bofors prihvatljiv kompromis. Poslije će topnički dio Boforsa preuzeti britanski BAE Systems, a raketni domaći Saab. No s promjenom uvjeta pomorskog ratovanja, u kojima je brzina paljbe važnija od veličine kalibra, sve više ratnih mornarica ionako se odlučivalo za 57 mm. Primjerice, Američka obalna straža odlučila je njima naoružati kutere klase Legend. Američka ratna mornarica slijedila je primjer kolega te je istim topovima naoružala obje potklase programa Littoral Combat Ship (Freedom i Independence). Isto će učiniti s budućim fregatama klase Constellation. Američke narudžbe bile su okidač i za kupnju te interes i drugih mornarica. U svakom slučaju, Bofors 57 Mk3 top je dobrih odlika, nekih boljih i od konkurentskih oružja većeg kalibra 76 mm. Prednosti su mu veća brzina paljbe te visoka razina operativne pouzdanosti i ispravnosti.

Oružja za svestranost

Iako će im primarna zadaća biti protuzračna/proturaketna obrana, razarači Type 83 trebali bi dobiti barem ograničene mogućnosti uništavanja ciljeva na površini mora i na kopnu. Najvjerojatnije će biti naoružani projektilima koji će nastati iz projekta Future Cruise/Anti-Ship Weapon (FC/ASW). Francuski je naziv projekta Futur Missile Anti-Navire/Futur Missile de Croisière (FMAN/FMC). Program se pojavljuje i pod nazivom Future Offensive Surface Weapon (FOSW) i SPEAR 5. Razvija ga MBDA za potrebe oružanih snaga Francuske, Ujedinjene Kraljevine i Italije. Unutar programa razvijaju se dvije izvedenice. Supersonični RJ10 koji će imati protočno-mlazni pogon (ramjet) i veliku pokretljivost. Taj će projektil biti namijenjen i za pogađanje ciljeva na površini mora. Drugi je projektil TP15. Njegova najveća odlika bit će velik domet. Bit će pokretan turbomlaznim pogonom te će imati visoku podzvučnu brzinu. Kako bi mu se povećala vjerojatnost pogađanja, karakterizirat će ga vrlo mali radarski potpis.

Zanimljivo je da je MBDA na aeromitingu i izložbi Paris Air Show održanom sredinom lipnja 2025. pokazao animaciju po kojoj bi se TP15 lansirao iz okomitih lansera (prikazan je lanser Mark 41 VLS), dok bi se RJ10 lansirao iz kontejnera/lasera smještenih na palubi broda. Na službenoj internetskoj stranici MBDA posvećenoj projektu FC/ASW ima puno teksta, no on ne govori ništa konkretno. Najmanje o veličini te borbenim odlikama budućih projektila. Razarači Type 83 trebali bi dobiti i barem rudimentarne mogućnosti djelovanja protiv ciljeva ispod površine mora. Ako ništa drugo, onda sustave za obranu od besposadnih ronilica koje će djelovati djelomice i potpuno uronjene. Iako se to zasad ne spominje, zasigurno će dobiti aktivno/pasivni sonar. Dosad objavljene skice pokazuju veliku letnu palubu na krmi s pripadajućim hangarom, dostatno velikim za smještaj dva helikoptera. Očekuje se da će protupodmorničko djelovanje biti dodijeljeno helikopterima, a u budućnosti i/ili protupodmorničkim besposadnim letjelicama.

Najnapredniji motrilački sustavi

Najslabiji segment aktualnih razarača klase Daring motrilački su sustavi. Glavni radarski motrilački sustav je S1850M koji je razvila nizozemska podružnica francuske tvrtke Thales, a za potrebe britanske ratne mornarice proizvodi ga domaći BAE Systems. To je u osnovi poboljšana izvedenica radara SMART-L (Signaal Multibeam Acquisition Radar for Tracking – L band). S1850M radar je velikog dometa s antenom promjera 8,2 metra. Može otkrivati balističke projektile na udaljenosti od 800 kilometara, čak i kad se nalaze izvan atmosfere. Najveći je nedostatak što ima samo jednu antenu koja se okreće brzinom od 12 okretaja u minuti. A to znači da se u svakom trenutku velik dio zračnog prostora nalazi izvan nadzora. Na početku XXI. stoljeća to je još bilo prihvatljivo. Danas više nije. Stoga će razarači Type 83 dobiti bolje rješenje, integrirani jarbol (integrated mast) u kojem će se nalaziti antene i optika velike većine motrilačkih sustava. Glavni će biti AESA radar s četiri ili više fiksnih antena. S obzirom na sve jaču vojnu suradnju Ujedinjene Kraljevine i Australije, neki izvori navode da bi izbor mogao biti neki od radara australske tvrtke CEA Technologies. S druge strane, talijanski Leonardo također proizvodi AESA mornaričke radare. Trenutačno najnapredniji je KRONOS Power Shield specijalno razvijen za otkrivanje i praćenje vrlo brzih ciljeva kao što su balistički i hipersonični projektili. Taj radarski sustav dolazi s rotirajućom antenom koja se okreće brzinom od 15 okretaja u minuti. Zbog toga s njim u paru dolazi i radarski sustav KRONOS Dual Band. I to u najnaprednijoj izvedenici KRONOS Quad, koja ima četiri fiksne pločaste (plošne) antene i radi u C frekvencijskom pojasu. Naravno, moguće je da će se britanska ratna mornarica odlučiti za neki drugi radarski sustav.

Pogonski sustav

Ne tako davno, pogonski sustav na ratnim brodovima gotovo je isključivo služio za pokretanje brodova. Sekundarno je korišten za proizvodnju električne energije, pare i ponekad pokretanje pumpi sustava hidraulike. Kod najsuvremenijih ratnih brodova pogonski se sustav prije svega rabi za proizvodnju električne energije koja se sve češće rabi za pokretanje broda. Električna energija pokreće elektromotore koji onda pokreću brodske vijke ili vodene propulzore. To se naziva integrirani električni pogonski sustav.

Suvremeni ratni brodovi (pre)nakrcani su elektronikom koja crpi sve veće količine električne energije. Ne toliko za rad te elektronike, koliko za sustave za njezino hlađenje. Svaka nova generacija velikih ratnih brodova imat će još više elektronike i još veće sustave za proizvodnju električne energije. S dolaskom lasera potrebe će biti još mnogostruko veće. Stoga je razumljivo da se već sada zna da će razarači Type 83 imati pogonski sustav optimiziran za proizvodnju što veće količine električne energije. Na razaračima klase Daring za to su zadužene dvije plinske turbine Rolls-Royce WR-21 i dva dizelska generatora Wärtsilä 12V200. Za proizvodnju neograničene količine električne energije optimalan je nuklearni pogon. Međutim, on se danas rabi samo na nosačima zrakoplova i podmornicama. Američka ratna mornarica odustala je od gradnje nuklearnih razarača i krstarica tijekom 1970-ih godina. Sovjetska ratna mornarica izgradila je četiri bojna krstaša klase Kirov koji su imali kombinirani nuklearni i klasični pogon. Zadnji je porinut 1989., no operativan je postao tek 1998. godine. Još je uvijek formalno operativan pod imenom Petar Veliki, iako postoje izvješća da je u vrlo lošem stanju. Drugi preostali brod iz klase Admiral Mahinov na generalnom je remontu već godinama.

Iako britanska ratna mornarica ima vrlo bogata iskustva s nuklearnim pogonom na podmornicama, očigledno ga ne namjerava ugrađivati na ratne brodove. Konačno, nisu to učinili niti na nosačima klase Queen Elizabeth. Bit će jako zanimljivo vidjeti za što će se britanska ratna mornarica odlučiti na razaračima Type 83. Tim prije jer je pogonski sustav na razaračima klase Daring još jedan njihov dio koji smatraju lošijim. Sustav je sklon kvarovima, posebno plinskih turbina Rolls Royce WR-21. Zbog toga je britanski admiralitet odlučio da će kao privremenu mjeru ukloniti dva dizelska generatora te umjesto njih ugraditi tri znatno veća. Program je nazvan Power Improvement Project (PIP). Procijenjen trošak zamjene je 160 milijuna funti po brodu. Klasa Daring plovit će barem još deset godina. Kako su veliki projekti poput razvoja njihovih nasljednika Type 83 uvijek skloni odgodama, moguće je da će ploviti i dulje. Ali ako sve bude po planovima britanskih admirala, Kraljevska ratna mornarica u nadolazećim će godinama uz nosače klase Queen Elizabeth, protupodmorničke fregate klase City i višenamjenske fregate klase Inspiration dobiti i nove razarače koji će značiti veliku modernizaciju nekad najjače površinske flote na svijetu.

TEKST: Mario Galić