Vojnozrakoplovna industrija u zapadnoj i srednjoj Europi nije ozbiljno počela razvijati borbene avione pete generacije. Zbog toga zemljama poput Njemačke, ako brzo žele takve letjelice u svojim flotama, preostaje jedino kupnja američkih F-35 Lightninga II. Moguća alternativa, koja puno znači spomenutoj industriji, postojeći je europski avion četvrte generacije s bitno poboljšanim sposobnostima…

Reuters je 11. prosinca 2017. objavio kratku vijest da Ministarstvo obrane SR Njemačke kao zamjenu za ostarjeli jurišnik Panavia Tornado predlaže europski avion, dakle, Eurofighter Typhoon II. Kratka vijest u moru sličnih koje svakodnevno preplavljuju vojnostručne medije. No, ipak je privukla iznimnu pažnju jer je u suprotnosti s izjavom koju je mjesec dana prije dao general-pukovnik Karl Müllner, načelnik Stožera njemačkog zrakoplovstva. On je, naime, favorizirao kupnju aviona pete generacije sa stealth značajkama, koji može djelovati po ciljevima s velike udaljenosti. I svaka strana ima vrlo jake argumente.
Ministarstvo je odluku temeljilo na činjenici da je Typhoon već u operativnoj uporabi u Luftwaffeu, pa će se time izbjeći troškovi uvođenja novog tipa aviona. Typhoon se, osim toga, proizvodi (i) u Njemačkoj, a to znači zadržavanje radnih mjesta. Kako treba zamijeniti flotu od čak 85 Tornada, nova narudžba Typhoona sigurno neće biti mala.

Pravi napredak
Iz Luftwaffea, dakle od pilota, čula su se, međutim, bitno drukčija stajališta. Oni žele najmodernije što se može dobiti na tržištu, a to nije Typhoon, nego američki F-35A Lightning II. Avion Lightning u svakom je pogledu bolji od Typhoona, i u zračnoj borbi i u segmentu prodora u dubinu protivnika te napada po dobro branjenim ciljevima. U ulozi jurišnika Typhoon ne bi bio ništa bolji od Tornada, nego vjerojatno lošiji jer je namjenski projektiran kao lovački avion za prevlast u zračnom prostoru. Jedini pravi napredak bio bi stoga ostvaren nabavom Lightninga. Zanimljivo je da pritom troškovi nabave F-35A ne bi bili znatno veći od nabave Typhoona jer je Pentagon objavio procjenu da će, s uhodavanjem proizvodnje, cijena F-35A pasti ispod 100 milijuna dolara. Cijena Typhoona prilagođenog za jurišne napade bila bi oko 90 milijuna eura.
Prije dvaju navedenih aviona, među kandidatima su spominjani i Boeingovi (ponovno američki) F-15E Strike Eagle i F/A-18E/F Super Hornet. Njemačka je sredinom prošle godine toj tvrtki poslala upit vezano uz klasificirane podatke o tim avionima. To su odlični višenamjenski borbeni avioni koji su se puno puta dokazali u borbenim djelovanjima, ali po konfiguraciji i nosivosti nisu bitno bolji od Typhoona. Ni F-15E ni F/A-18E/F nemaju manji radarski odraz od Typhoona. Ni po nosivosti nisu puno bolji – najveća nosivost Strike Eaglea iznosi 10 400 kg, Super Horneta 8000 kg, a Typhoona 9000 kg.

Njemačko-francuski projekt
Postoji još jedan jak razlog zbog kojeg donositelji odluka u Njemačkoj favoriziraju kupnju Typhoona. Europska vojnozrakoplovna industrija (ponovno) dosta kasni za svjetskim trendovima. Sjedinjene Američke Države razvile su s Lightningom nakon F-22 Raptora svoj drugi višenamjenski borbeni avion pete generacije, Kina je u operativnu uporabu 2017. godine uvela prvi (J-20) te je u završnoj fazi razvoja drugog (J-31), Rusija je također uvelike razvila svoj Su-57, a i nekoliko drugih zemalja, poput Japana, Turske i Južne Koreje, ima projekte razvoja u različitim fazama. Europa, naprotiv, nema niti jedan koncept pete generacije. Umjesto toga, Danska, Nizozemska, Norveška, Italija i (uskoro bivša članica EU-a) Ujedinjeno Kraljevstvo odlučili su kupiti Lightninge. Suočene s takvim, ne baš zavidnim položajem, Njemačka i Francuska objavile su u srpnju 2017. da namjeravaju zajednički razviti višenamjenski borbeni avion šeste generacije. Projekt bi bio dio znatno šire suradnje koja bi obuhvatila modernizaciju jurišnog helikoptera Tiger, novog tenka, vođenih projektila zrak-zemlja, besposadnih letjelica te nove samohodne haubice. Njemačka i Francuska dosad su imale vrlo malo zajedničkih vojnih projekata, a jedan je od njih spomenuti helikopter Tiger.
Novi bi francusko-njemački višenamjenski borbeni avion trebao zamijeniti francuski Rafale i njemački Typhoon. Prema prvim najavama, razvijao bi se avion s pilotom, a istodobno i borbena besposadna letjelica koja bi djelovala zajedno s njim. Razvoj bi službeno trebao početi ove godine, a uskoro bi se trebali znati i rokovi izrade prototipova te početka serijske proizvodnje i ulaska u operativnu uporabu. Sukladno najavama iz tvrtke Airbus, novi bi avion mogao ući u operativnu uporabu krajem 30-ih ili početkom 40-ih godina ovog stoljeća.
To znači razdoblje od najmanje dvadeset godina u kojem će protuzračni sustavi još više napredovati te će sve više aviona pete generacije ulaziti u operativnu uporabu. S obzirom na to da Typhoon već sad nije najsuvremeniji avion, ne čudi želja njemačkih vojnih pilota da dobiju nešto puno suvremenije, prije svega zato što Typhoon nije dobra osnova na kojoj se može napraviti suvremeni višenamjenski borbeni avion.

Počeci programa
Razvoj Typhoona II počeo je još davne 1983. kao program FEFA (Future European Fighter Aircraft). Tehnološki demonstrator British Aerospace EAP prvi je put poletio 1986. godine. U to je vrijeme hladni rat bio na vrhuncu i novi je avion razvijan kao čistokrvni lovac koji se trebao nositi sa sovjetskim avionima Su-27 i MiG-29. Međutim, prije nego što je poletio prvi prototip SSSR se raspao i okončan je hladni rat. Projekt je uspio opstati, ponajviše zbog snažnog pritiska tvrtki uključenih u njegov razvoj, koje bi ostale bez ugovora vrijednih milijarde. Prvi je prototip Typhoona II poletio 27. ožujka 1994. Razvoj se oduljio te su prvi serijski proizvedeni avioni u operativnu uporabu uvedeni tek 2003. godine. Dvije godine potom u operativnu je uporabu uveden američki F-22 Raptor, prvi lovac pete generacije.
Nakon raspada SSSR-a, Typhoon kao avion isključivo namijenjen zračnoj borbi nije imao smisla. Pokrenuti su stoga programi koji su od njega trebali napraviti višenamjenski borbeni avion. Razvoj višenamjenske inačice bio je važan i zbog povećanja mogućnosti prodaje kupcima izvan kruga izvornih četiriju zemalja koje su ga razvijale (Njemačka, Ujedinjeno Kraljevstvo, Italija i Španjolska).

Austrijski slučaj
Jedina zemlja izvan tog kruga koja se odlučila za kupnju izvorne lovačke inačice Typhoona bila je Austrija. Naručila je 2003. godine 15 Typhoona Tranche 1 SRP 4.3, što znači da su optimizirani isključivo za lovačku namjenu. Ne čudi zato da je 14 godina poslije, nakon što je trošak sata letenja narastao na 63 000 eura, Ministarstvo obrane Austrije zaključilo da mu Typhooni više ne trebaju. Umjesto njih, priopćilo je u lipnju 2017., kupit će 18 jednomotornih višenamjenskih borbenih aviona, od čega 15 jednosjeda i tri dvosjeda. Osim sve većih troškova, presudan je razlog otpisa Typhoona bio taj što ih je u svakom trenutku samo 33 % (samo pet aviona) spremno za borbeno djelovanje. Iako su dva otprije trajno otpisana, kako bi služila kao izvor zamjenskih dijelova, održavanje Typhoona sve je teže i skuplje. Toliko je skupo da je Ministarstvo obrane Austrije bilo izračunalo da je isplativije ući u nabavu 18 novih jednomotornih aviona nego nastaviti uporabu Typhoona, iako su domaći porezni obveznici na njih dosad potrošili više od dvije i pol milijarde eura. Ipak, sudeći prema vijesti iz sredine veljače ove godine, odluka nije konačna: osnovano je stručno povjerenstvo koje će do srpnja preispitati navedene zaključke.

Narudžbe iz Zaljeva
Usprkos austrijskom iskustvu, Typhooni se dobro prodaju. Osim Austriji, prodani su zemljama Perzijskog zaljeva. Prvi je kupac bila Saudijska Arabija, koja je 2007. naručila 72 inačice Tranche 2. Zadnji je avion saudijskom zrakoplovstvu predan 6. lipnja 2017. godine. Vrijednost ugovora iznosila je 41 milijardu dolara. Saudijski Typhooni u intenzivnoj su borbenoj uporabi u ratu u Jemenu. Kako tamošnji pobunjenici Houthi (Huti) nemaju ratno zrakoplovstvo, Typhooni služe za uništavanje ciljeva na zemlji, pri čemu mogu koristiti isključivo laserski navođene bombe GBU-16 Paveway II.
Saudijska kupnja potaknula je i druge zemlje iz okruženja na nabavu Typhoona. Oman je još 2013. naručio 12 Typhoona i osam školskih zrakoplova Hawk. Kuvajt ih je 2016. naručio 28, s početkom isporuke 2020. i završetkom 2023. godine. Katar je u prosincu 2017. naručio 28 Typhoona, i to je zasad zadnja narudžba. Vrijednost ugovora koji obuhvaća i logističku potporu tijekom cijelog operativnog vijeka iznosi šest milijardi funti. Rok isporuke prvog aviona određen je za 2022. godinu. Katarski će Typhooni, među ostalim, biti naoružani laserski vođenim bombama Paveway IV, ali i vođenim projektilima zrak-zemlja Brimstone.

Hladnoratovska koncepcija
Spomenuto je da je Typhoon projektiran kao lovac za dominaciju u zračnom prostoru, pri čemu je optimiziran za blisku zračnu borbu. Razlog tomu je hladnoratovski, zbog specifičnosti europskih uvjeta djelovanja u blokovskoj podjeli kad su zrakoplovne baze potencijalnih protivnika bile udaljene tek stotinjak kilometara. Kao najnaprednija aerodinamička opcija odabrana je u to vrijeme konfiguracija s delta krilom i kanardima (kao i kod Rafalea i Gripena). Uporaba fly-by-wire sustava za nadzor leta omogućila je stražnju centražu i odličnu pokretljivost u zraku. Posljedica takve koncepcije je, za današnje standarde, vrlo velik radarski odraz. To nije poželjna značajka niti za jedan vojni zrakoplov, posebno ne za borbeni avion koji bi trebao djelovati u protivničkoj pozadini.
Jedini je način ublažavanja tog nedostatka postavljanje snažnih sustava za elektroničko djelovanje koji će otkrivati, klasificirati i potom ometati protivničke radare. Jednak problem imaju i američki F-15E i F/A-18E/F, ali njih će ubrzo u najrizičnijim borbenim zadaćama zamijeniti F-35. Osim toga, američka mornarica razvila je za svoje F/A-18E/F (i starije F/A-18C/D) posebnu inačicu aviona za elektroničko djelovanje EA-18G Growler. Zadaća Growlera je djelovanje zajedno s Hornetima i Super Hornetima te ometanje (a moguće je i uništavanje) protivničkih radara.

Jedan ili dva radara
Inačica Typhoona za elektroničko djelovanje ne postoji niti se spominje njezin razvoj. Zbog toga će se Typhooni tijekom djelovanja morati osloniti na sustave koje će sami nositi u kontejnerima podvješenim ispod trupa ili krila. Rješenje nikako nije idealno jer se na taj način smanjuje broj dostupnih nosača za naoružanje, povećava se masa i otpor zraka te smanjuje dolet. Najveći je nedostatak što sustavi u kontejnerima, zbog ograničenog prostora, mogu biti namješteni samo za ometanje jednog ili dvaju radara pa se njihova uporaba mora optimizirati u skladu s očekivanim ugrozama. Ako se u zoni djelovanja pojavi protuzračni sustav s radarom koji radi u drugom frekvencijskom pojasu ili ima drukčije značajke od predviđenog, sustavi za ometanje u kontejnerima na njega neće imati veći utjecaj. Američka mornarica zbog toga je i razvila Growler kao specijalizirani avion.
Typhooni zahvaljujući fly-by-wire sustavu za nadzor leta mogu letjeti velikim brzinama na malim visinama, ali njihova avionika nije prilagođena za tu namjenu. Njihov je radar CAPTOR-M optimiziran za zračnu borbu, a ne za praćenje terena nad kojim avion leti. Kod Tornada je taj problem riješen ugradnjom dvaju radara. Jedan služi za mapiranje terena i otkrivanje ciljeva, a drugi za praćenje terena ispred aviona tijekom leta na malim visinama. S obzirom na to da i najsuvremeniji radarski navigacijski sustavi još uvijek nisu dovoljno precizni da bi se na njih mogao osloniti borbeni avion koji na vrlo maloj visini leti brzinom većom od 800 km/h, taj bi se problem kod Typhoona mogao riješiti ugradnjom novog AESA (active electronically scanned array) radara CAPTOR-E koji bi imao i mod praćenja terena.

Oružni sustavi
Najveća korisna nosivost Typhoona iznosi devet tona, što je više nego dovoljno za izvršavanje najsloženijih borbenih zadaća. Drugi je problem što Typhoon još uvijek ima vrlo ograničen asortiman naoružanja kojim dominiraju vođeni projektili zrak-zrak. Za uništavanje ciljeva na zemlji zasad se mogu koristiti samo laserski navođene bombe.
Britansko zrakoplovstvo (RAF) provodi projekt Centurion, zahvaljujući kojem svojim Typhoonima želi dati značajke višenamjenskih borbenih aviona. U tijeku je prva faza, koja obuhvaća uvođenje u naoružanje vođenog projektila zrak-zrak velikog dometa Meteor, ali i krstarećih projektila Storm Shadow. U drugoj fazi u naoružanje će se uvesti i vođeni projektili zrak-zemlja Brimstone. Pritom treba imati na umu da je Ujedinjeno Kraljevstvo odlučilo kupiti Lightninge te da će njegovo ratno i mornaričko zrakoplovstvo za posebno teške borbene misije koristiti taj avion.
Sigurno je da će i Luftwaffe u prilagodbi svojih aktualnih Typhoona (zadnje informacije govore da ih ima 125 od 143 ukupno naručena, op. ur.), morati krenuti smjerom kao i britanski projekt Centurion. Zasad je poznato da će i njemački Typhooni biti naoružani Meteorima, ali odabir krstarećeg projektila nešto je drukčiji. Umjesto Storm Shadowa odabran je krstareći projektil Taurus KEPD 350E, inače njemačko-švedski projekt. Proizvođač MBDA Missile Systems dao je službene podatke da je domet tog projektila nešto veći od 500 km. Tako mali domet mogao bi prouzročiti velik problem, jer bi u sukobu s protivnikom koji ima moderan PZO raketni sustav kao što su ruski S-300 ili S-400, Typhooni morali ući u njihovu zonu djelovanja. Taj bi se problem mogao riješiti nabavom krstarećih projektila većeg dometa. Međutim, takvi se projektili ne proizvode u Europi nego u Sjedinjenim Američkim Državama.

I bez GPS-a
Krstareći projektil Taurus KEPD 350E unatoč (pre)malom dometu vrlo je moderan. Složeni sustav kontrole leta TriTec Navigation System kao osnovu koristi inercijsku navigaciju potpomognutu GPS-om. Proizvođač Taurus Systems (zajednička tvrtka njemačkog MBDA Deutschlanda i švedskog Saab Bofors Dynamicsa), ističe da Taurus može letjeti na vrlo malim visinama vrlo velikim brzinama (visokopodzvučnim) i bez uporabe GPS-a, što mu daje vrlo veliku otpornost na ometanje. Kao dodatni sustav za navigaciju i izbjegavanje objekata koristi termovizijsku kameru smještenu u nosu. Termovizijska kamera koristi se i u završnom prilaženju cilju radi precizne detekcije. Proizvođač tvrdi da kamera ima dovoljnu razlučivost za odabiranje prozora na zgradi kroz koji će projektil uletjeti unutar nje. Taurus KEPD 350E opremljen je i dvosmjernom podatkovnom vezom koja omogućuje korekcije trajektorije tijekom leta, npr. izbjegavanje naknadno otkrivenih PZO položaja, pa čak i promjenu cilja. Preko podatkovne veze može se prenijeti i snimka završnog prilaska projektila cilju kako bi se procijenila uspješnost napada. Bojna glava MEPHISTO (Multi-Effect Penetrator, High Sophisticated and Target Optimised) prilično je velika (500 kg), a njezina se detonacija unaprijed može prilagoditi vrsti cilja.

Suvremeni vođeni projekti
I dok se Taurusom donekle može riješiti problem udara po dobro branjenim ciljevima, ostaje problem neposredne potpore snagama na zemlji. Uporaba laserski vođenih bombi, ma kako bile precizne, više nije najbolje rješenje. Problem je što one koriste, da tako kažemo, gravitacijski pogon (slobodni pad) te stoga imaju ograničen domet (Paveway ovisno o visini i brzini odbacivanja ima domet do 14,8 km) i malu brzinu pada (oko 260 m/s). To znači da avion mora ostati (pre)dugo u zoni djelovanja, posebno ako se nađe na ciljniku suvremenog PZO sustava čiji vođeni projektili lete brzinom većom od tri maha i imaju domet od 15 km i veći. Treba imati na umu da se takvi PZO sustavi uglavnom nalaze na gusjeničarima ili kamionima te su vrlo pokretni, što znači da se mogu koristiti za postavljanje zasjeda.
U takvim je uvjetima za Typhoon, koji se ne može osloniti na mali radarski odraz jer ga nema, jedino rješenje uporaba suvremenog vođenog projektila zrak-zemlja koji će imati vrlo veliku brzinu i velik domet. Takav je projektil MBDA-in Brimstone. Inačica Brimstone I ima brzinu od 450 m/s (1620 km/h), a domet, ako se lansira s velike visine pri većoj brzini, veći od 20 km. Još su bolje značajke Brimstonea II koji ako se lansira s aviona na velikoj visini i pri velikoj brzini ima domet veći od 60 km. Brimstone ima radarsko samonavođenje, što znači da ulazi u kategoriju ispali i zaboravi projektila. Za razliku od laserski vođenih bombi, gdje avion mora ostati iznad cilja da bi osvjetljavao laserom sve do pogotka, avion koji je lansirao Brimstone može odmah nakon lansiranja početi izvlačenje iz napada. Time se znatno skraćuje vrijeme koje PZO sustav ima na raspolaganju za djelovanje.

Odluka do 2021.?
Za specifične uvjete djelovanja, npr. s borbenih besposadnih letjelica ili u neposrednoj potpori snagama na zemlji, razvijena je laserski navođena inačica. Ona snagama na zemlji omogućuje da svojim laserskim označivačima osvijetle cilj po izboru. U tom je slučaju avion samo transporter koji prenosi projektile u zonu djelovanja. Laserski navođeni projektili olakšavaju i uporabu s borbenih besposadnih letjelica koje su u pravilu opremljene elektrooptičko/laserskim sustavima za otkrivanje ciljeva i navođenje projektila na njih. Laserski sustav navođenja još je uvijek najčešći odabir i za jurišne helikoptere.
Typhoonu će se uvođenjem vođenog projektila zrak-zrak Meteor znatno povećati mogućnosti zračne borbe na srednjim udaljenostima. Meteor ima radarsko samonavođenje na cilj i domet veći od 100 km, pri čemu brzina prelazi četiri maha.
Pitanje je je li kombinacija Taurusa KEPD 350E, Brimstonea i Meteora dovoljno dobra da od Typhoona učini avion sposoban za prodore u protivničku pozadinu i uništavanje dobro branjenih ciljeva. Bit će vrlo zanimljivo vidjeti kakvu će konačnu odluku donijeti Njemačka. Prema Reutersovoj vijesti s početka ovog teksta, parlament treba odobriti kupnju novog lovca u sljedeće dvije godine, a potpisivanje ugovora trebalo bi uslijediti 2020. ili 2021. kako bi isporuke počele 2025. godine. Do zajedničkog njemačko-francuskog borbenog aviona trebat će čekati dulje, tako da će pobjednički kandidat biti jedna od nabrojenih operativnih letjelica.

Mario GALIĆ